Tito je briljantna hrvatska politička priča o ljudskom integritetu, političkoj pameti i državničkom formatu uz koju su vezane dvije najljepše bajke krvavog dvadesetog stoljeća: nesvrstanost i samoupravljanje plus sto milijardi dolara koje mu je Zapad dao bespovratno. Amerikanci su mu dali i 499 tenkova Scherman, 399 topova Jackson, stotine aviona i kamiona, milijune komada municije, tisuće pušaka Thompson. Ukupna pomoć, koju je Jugoslaviji dala Amerika, veća je od pomoći koju su dali razorenoj Njemačkoj. Titov politički potencijal bio je veći i od zemlje i od partije na čijem čelu je bio.
Bravar, koji je nosio bijele rukavice, govorio strane jezike, volio svirati Liszta na klaviru, u austro-ugarskoj vojsci bio vice prvak u mačevanju i obožavao pjesmu Vu plavem trnaci Ivana Prejaca, bio je hrvatski politički genij. Rame uz rame sa svjetskim velikanima Rooseveltom, Churchillom, Staljinom, De Gauellom. Na sahrani mu je bilo preko 200 delegacija, država i partija iz cijelog svijeta. Među njima 92 državnika, 32 predsjednika države, 14 premijera, 4 kralja, 4 princa i po jedan regent, veliki vojvoda, guverner i papski nuncij. Amerikanci su poslali podpredsjednika Waltera Mondalea i majku predsjednika Lillian Carter, a Rusi Leonida Brežnjeva. Kina i Indija, Engleska i Francuska bile su predstavljane premijerima, a Njemačka s predsjednikom države. Ispred Ujedinjenih naroda u New Yorku 152 zastave spuštene su tada na pola koplja. A do danas Titov grob u Beogradu posjetilo je preko dvadeset milijuna ljudi... U komunističkom legendariju Tito je Petar socijalizma s ljudskim likom: danas nedostižni ugled rada i radnika i nezamisliva razina radne, pravne i socijalne sigurnosti, međusobne solidarnosti i jednakosti, besplatna dodjela stanova (stanarskih prava), opće i besplatno školovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, mirovine 80% plaće (danas 39%), besplatna sindikalna ljetovališta, regres za godišnji odmor, besplatni topli obroci hrane na radnom mjestu, kase uzajamne pomoći, krediti bez valutne klauzule i inflacijskih kompenzacija, visoka opća sigurnost na ulicama i spokojan život bez nereda, pljački i razbojstava, poluprazni zatvori, visok natalitet i dječja zaštita, zdrava hrana, ovjere, takse, pristojbe, dozvole, naknade i pravne usluge i do sto puta jeftinije, ovrhe gotovo nepoznate, PDV nepoznat, visok ugled srednje velike države u svijetu koja ne ustupa strancima svoja prirodna nacionalna bogatstva, resurse i stečevine, život u zemlji koja je utjecala na svjetsku povijest, Europa kao slobodni prostor života i rada i što je možda i najvažnije – ufanje u bolje sutra, posebice za potomstva... Od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća prosječni Hrvat je živio u spokojnom ritmu: vrtić, škola, posao, brak, stan, djeca, automobil, vikendica, napredovanje u poslu, status ili karijera, pristojan životni standard, bogat društveni život, prijatelji, obitelj, putovanja, godišnji odmori, djeca s istom perspektivom... U Titovoj eri riječi samostalnost, nezavisnost, suverenost, jednakost, solidarnost, pravda, ponos, samopoštovanje, odanost, povjerenje, vjera, ljubav, nada – nisu (kao danas) bile bez značenja...
...Jugoslavija nije propala zbog kraha socijalističkog projekta koji je, iz današnje perspektive, bio superioran i u socijalnom i u političkom i u ekonomskom smislu. Ona je propala zbog zamjene teza i principa. Bratstvo i jedinstvo zamijenjeno je nacionalističkim orgijama. Delegatski sustav državno pravnim kaosom, samoupravljanje štrajkovima gladnih, opljačkanih, pa kapitalističkim zakonodavstvom zašarafljenih radnika... Jednoumlje je zamijenjeno bezumljem... A zamijenu teza i principa izvršili su antikomunisti među komunistima. Nigdje na svijetu nije bilo toliko antikomunista među komunistima, kao u zemljama bivše Jugoslavije. Posebice u Hrvatskoj. Sam otac domovine svojevremeno je bio vrlo blizak Titovom anusu.
I u konačnici imamo: slobodno Planinarsko društvo Sloveniju, protektorate Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, poluprotektorat Makedoniju i neslužbene protektorate Hrvatsku i Srbiju.
Iz knjige: Tragovi posred puta
