Godine 1112. Hrvati priznaju krunu mađarskog kralja za svoju krunu i onda se osamsto godina bore protiv mađarske krune s tim da se od 1527. godine bore i protiv austrougraske krune, iako su joj prisegli. Godine 1918. isto kao i 1112. i 1527. pozivaju ratne pobjednike Srbe da ih spase (kao poražene) od Londonskog ugovora koji je Srbiji crtao granicu Virovitica, Karlovac, Karlobag i onda ih opet mrze do Drugog svjetskog rata. Drugi svjetski rat NDH gubi. ZAVNOH i AVNOJ pobjeđuju i opet, eto Hrvata u državi u kojoj dominira favorizirana srpska većina. Godine 1991. ponovo nezavisnost, ali i potraga za novim gospodarom. Ovaj put to je Europska unija čija je povijesna osovina (London, Amsterdam, Pariz, Berlin) četiristo godina gradila svoju svjetsku dominaciju na kolonijalizmu. I protiv koje je borba već započela, a intezivirati će se od časa kad se u nju uđe. Budući će Hrvatska ući u Europsku uniju lijevom nogom, desnica će, s Karamrakom na zastavi i Tuđmanom u srcu, otpočeti novu vjekovnu borbu unutar 900 godina već trajuće. «Naša borba uvijek će nam dati da imamo protiv koga srati.»
Ima li kohezivnijeg faktora postizanja unutrašnje sloge i ljubavi od mržnje, zlobe i zavisti prema nečem vanjskom, drugom i drugačijem?
