[caption id="attachment_26516" align="alignleft" width="500"] 26. lipnja 1943. obavljeno je, ispred Zapovjedništva domobranskog zbora koje se nalazilo u zgradi Prve hrvatske štedionice na glavnom gradskom trgu, novačenje 750 domobrana kojem je prisustvovao njemački general Gustav Suschnig.[/caption]
Iako je o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske dosta raspravljano i pisano, po općim objektivnim prosudbama, ono nije temeljito i objektivno istraženo i proučeno. U komunističkim analizama, preovladavale su one «pobjedničke», često trijumfalistički i ideološki ostrašćene, pisane s pozicija nesnošljivosti, isključivosti, nedovoljno utemeljenih optužbi motiviranih osvetničkom mržnjom, a ne činjenicama i dokumentima.
I znanstveni napori mirili su se sa «državnim i političkim razlogom» i preskakali delikatna mjesta. Napokon i dokumenti, koji se nisu uklapali u «politički razlog» pobjednika, su sklanjani i uništavani (Bakarić je privatno čuvao dokumente «slučaja Hebrang», Stevo Krajačić je, kao sovjetski obavještajni rezident, posjedovao ogromnu privatnu arhivu, Josip Kopinić svoju itd.)
U novije vrijeme u javnost izlazi i «druga strana» sa svojim prosudbama, također uglavnom nestabilne osnovice: o državi NDH kao «ostvarenju željkovanih tisućugodišnjih ideala hrvatskog naroda koja jest bila, stjecajem povijesnih okolnosti, na strani fašističkih sila, ali sama nije bila fašistička, rasistička i zločinačka, nego je težila ostvarenju zamisli čistog hrvatskog životnog prostora…» Prema tim i takvim motrištima, koja se slobodno izražavaju tek odnedavna i nakon sloma jugoslavenske ideje, prakse i države – posljedice su godinama prikazivane uzrocima. Prvo je, drže ta stajališta, bila monarhističko četnička gerila, pa je potom bila jugokomunistička gerila. Obje su sa svojim karakterom bile pobune s pratećim zločinima. Tek je potom došlo do hrvatske protugerile. Shodno tome za ustaške zločine, nisu krivi državotvorna ideja i borba, nego ugnjetavačko jugoslavenstvo sa srpskom dominacijom, izrazito protuhrvatska politika i praksa monarhističke Jugoslavije i pojedinačni psihopate, koji isplivaju na površinu u svim ratnim situacijama… Itd, i tome slično.
Prije petnaestak godina pojavio se leksikon «Tko je tko u NDH» (Minerva, Zagreb 1997. godine), koji samo po pretenzijama pripada ozbiljnijoj leksikografiji. Nastao je, po priznanju Uredništva, tako što priređivačima nije uspjelo realizirati prvobitnu zamisao i sačiniti informativni priručnik relevantnih osoba iz državnog, političkog, a u tome posebno vojnog, policijskog i diplomatskog aparata NDH. Linijom manjeg otpora, obavljen je višestruko lakši uradak. Sačinjen je evidencijski katalog osoba, koje su stvarale tu državu, njome upravljale i za nju ratovale, te istaknutijih ličnosti iz kulture, znanosti, crkvenog života, gospodarstva, športa i cjelokupnog javnog života. Što je najbizarnije, u izbor su unesene i osobe, koje su se toj državi protivile i borile protiv nje. Simbolično su tu i ustaške žrtve, ali i četničke, partizanske i njemačke. Tako je prikupljen 1121 životopis iz pera pedesetak suradnika i to je objavljeno pod naslovom «Tko je tko u NDH». Za ilustraciju: pod slovom B može se naći četničkog vojvodu Petra Bačovića, ustaškog generala Rafaela Bobana, ustaškog doglavnika Milu Budaka, slikare Ljubu Babića i Vladimira Becića, komunističke gerilce Broza Josipa Tita i Bakarić Vladimira Mrtvaca, nogometnog trenera Martina Bukovija, bjelovarskog boksača Ivana Biondića i srpskog operetnog estradnog umjetnika Acu Biničkog…
Iz ovog pipajućeg i oklijevajućeg, gotovo 500 straničnog djela izdvojiti ćemo, abecednim redom, sve one koji su rođenjem, radom ili boravkom bili vezani za Brod i prirodno mu pripadajuću okolicu i na kraju spomenuti one koji su po kriterijima autora trebali biti spomenuti – a nisu.
Akšamović Antun (Garčin, 27. 5. 1875. – Đakovo, 7. 10. 1959.) Kao biskup Đakovačke i Bosansko-srijemske biskupije, bio je sudionik biskupskih konferencija 1941. i 1945. godine. Na ovoj potonjoj, hrvatski biskupi su donijeli pastirsko pismo, u kojem pobijaju optužbe, da je episkopat s klerom skrivio krvavo obračunavanje u zemlji i traže zakonitost uprave, prosvjedujući protiv mučenja i ubijanja vjernika i svećenika u ime komunizma.
Emanuel plemeniti Balley (Glina, 30. 8. 1875. – Zagreb, 19. 3. 1969.) U činu pukovnika u travnju 1942. imenovan je zapovjednikom II. Zbornog područja sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Osuđen 16. 2. 1946. na višegodišnju robiju. Izdržao je dvije godine u Staroj Gradišci.
Becić Vladimir (Brod na Savi, 1. 6. 1886. – Zagreb, 24. 5. 1954.) Uz redoviti pedagoški rad na Akademiji izlaže na I., II., III. I IV. izložbi hrvatskih umjetnika u NDH. Izbornici izložbe Hrvatska umjetnost u Berlinu, Beču i Bratislavi, izabrali su 19 Becićevih slika. Godine 1943. Becić je portretirao poglavnika Antu Pavelića.
Bošnjaković Ferdo, odvjetnik i političar (Podcrkavlje, 10. 10. 1900. – Španjolska, 18. 9. 1984.) U listopadu 1941. imenovan je poslanikom NDH u Finskoj. U rujnu 1944. prešao je u Švedsku, a potom u veleposlanstvo u Berlinu. Sredinom listopada razriješen je dužnosti i vraća se u Zagreb. Iz Zagreba odlazi u Kopenhagen, pa ponovo u službe. U travnju bježi u Švedsku, iz Švedske u Argentinu, a iz Argentine u Španjolsku. Tamo je i umro u dubokoj starosti.
Čekada Čedomil, svećenik i publicist (Posušje, 6. 11. 1896. – Dubrovnik, 26. 9, 1981.) Kao djelatan i plodan publicist, koji napose promiče djelovanje Katoličke akcije, piše u mnogim katoličkim listovima. Bio je župnik u Bosanskom Brodu. Na političkom procesu 1945. godine osuđen je na 12 godina robije, koju je izdržao u Zenici do 1957. godine. Od 1966. do smrti živio je u Dubrovniku.
Dujmović Dragan, zubar i ustaški dužnosnik (Oriovac, 8. 9. 1897. – Slavonija, 1944.) Imao je zubarsku ordinaciju u Zagrebu i od zarana bio član Starčevićeve zadruge i ustaškog pokreta. Nakon proglašenja NDH imenovan je povjerenikom Glavnog ustaškog stana, a u veljači 1942. imenovan je članom Hrvatskog državnog Sabora. Prilikom prodaje podržavljene imovine oduzete od Židova, domogao se više kuća, tvornica i imanja, zbog čega je u travnju 1942. razriješen dužnosti povjerenika GUS-a, lišen čina potpukovnika u Ustaškoj vojnici i uhićen. Na smrt je osuđen 25. 9. 1942., što mu je Poglavnikovom odlukom preinačeno u doživotni zatvor. Robijao je u Požegi, Mitrovici i Lepoglavi. Odlazeći iz zatvora kući, na proslavu Božića 1943., uhvatili s ga partizani. Javio se u ožujku 1944. porodici, a od onda mu se zameo svaki trag.
Dujmović Franjo, novinar (Oriovac, 2. 8. 1904. – Sao Bernardo do Campo, 2000.) Gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu, a studij prava s doktoratom u Zagrebu. Službovao je po raznim mjestima kao sudac i odvjetnik. Od 1938. godine živi u Brodu i s Antom Oršanićem izdaje Posavsku Hrvatsku (1939.-1941.) Za studija pripadao je katoličkom akademskom društvu «Domagoj», te bio član «Velikog križarskog bratstva» i «Hrvatskog orlovskog saveza». Za vrijeme NDH ravnatelj je i glavni urednik dnevnika «Nova Hrvatska», te ravnatelj časopisa «Hrvatska smotra». Bio je kao novinar u delegaciji koja je pratila Antu Pavelića kada je posjetio Adolfa Hitlera 1941. godine. U prosincu 1943. imenovan je vijećnikom Sudbenog stola u Zagrebu, a krajem 1944. premješten je na službu u Konzulat NDH u Ljubljani. Surađivao je u brojnim časopisima i novinama za vrijeme NDH. U svibnju 1945. emigrirao je u Brazil. I u emigraciji surađuje u brojnim časopisima i publikacijama, često pod raznim pseudonimima. Objavio je knjigu «Hrvatska na putu k oslobođenju – Uspomene i prosudbe» (Rim/Chicago 1976.). «Društvo hrvatskih novinara» proglasilo ga je 1945. ratnim zločincem.
Grković Mato, glumac i redatelj (Podvinje, 4. 3. 1898. – Zagreb, 21. 5. 1973.) U vrijeme NDH bio je poručnik domobranstva. Godine 1943. osnovao je Komornu pozornicu u Hrvatskom glazbenom zavodu, te predavao glumu u Umjetničkoj školi hrvatske mladeži. Igrao je i režirao drame na Hrvatskom krugovalu i recitirao stihove istaknutih hrvatskih pjesnika.
Kišpatić Krešimir, ustaški dužnosnik (Zagreb, 1913. – Slavonski Brod, 1946.) Po zanimanju zubotehničar. Predratni član kotarskog odbora HSS-a u Požegi. Nakon proglašenja NDH u lipnju 1941. postavljen je za logornika Ustaškog logora Požega, a 1942. premješten u Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu. Godine 1944. časnik je ustaške bojne u Slavonskom Brodu, gdje je kraj rata dočekao na mjestu zapovjednika 3. posadne bojne. Zarobljen je u Slavoniji prilikom povlačenja u svibnju 1945. Vojni sud u Slavonskom Brodu osudio ga je na smrt.
Matasović Josip, povjesničar (Vrpolje, 18. 8. 1892. – 10. 2. 1962.) Potkraj svibnja 1941. imenovan je savjetnikom Ministarstva bogoštovlja i nastave NDH i istodobno ravnateljem Državnog arhiva u Zagrebu. Sredinom ožujka imenovan je redovitim profesorom na katedri za povijest umjetnosti i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme NDH priredio je i uredio 11. svezak «Vjesnika hrvatskog državnog arhiva».
Matić Tomo, književni povjesničar (Slavonski Brod, 12. 7. 1874. – Zagreb, 21. 12. 1968.) Cijeli svoj znanstveni vijek ostao je vjeran starijoj hrvatskoj književnosti, posebice onoj koja je nastajala na tlu Slavonije. Nakon ukinuća JAZU godine 1941. izabran je za prvog predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon rata nije mu dopušteno zadržati status akademika.
Matijašević Marijan, književnik (Aljmaš, 8. 5. 1910. – Zagreb, 8. 5. 1945.) Prijateljevao s brodskim intelektualcem i književnikom Josipom Berkovićem i oženio se Brođankom. Pjesme je objavljivao u Berkovićevom časopisu «Suvremeni pogledi», a zbirku «I licu gnjevnom» tiskao je u Brodu. Jedno vrijeme radio je u hrvatskom veleposlanstvu NDH u Bratislavi, gdje je veleposlanik bio liječnik iz Starigrada na Hvaru, Josip Berković, stric brodskog književnika Berkovića i kasniji dopredsjednik Hrvatskog državnog Sabora. Godine 1944. Matijaševićeva drama «U brodolomu» prikazuje se s uspjehom u HNK u Zagrebu i on dobiva «Demetrovu nagradu». Na njegov 35. rođendan odveli su ga iz stana u Zagrebu partizani i sudbina mu je ostala nepoznata.
Miše Jerolim, slikar (Split, 25. 9. 1890. – Split, 14. 9. 1970.) Bio je godinu dana profesor crtanja na brodskoj gimnaziji. Tijekom NDH portretirao je u Zagrebu brojne uglednike te 1943. sve te radove objedinio u mapi crteža «Naši dragi savremenici». Sudjeluje na sve četiri izložbe hrvatskih umjetnika u NDH. Ilustrira i objavljuje kritičke prikaze u «Hrvatskoj reviji», «Croatiji», «Hrvatskom narodu» te surađuje na izradi «Hrvatske enciklopedije». Na izložbama hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi nastupio je s 12 slika. Od 1943. profesor je na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti. Neposredno nakon rata, javno je ukoren, jer je «surađivao kao ilustrator, štampao dva eseja i dao jedan intervju ustaškoj štampi».
Oršanić Ante, novinar (Vukovar 28. 4. 1909.-Temperley-provincija Buenos Aires 2. 10. 1959.). Zajedno s F. Dujmovićem izdavao je u Brodu «Posavsku Hrvatsku» (1939.-1941.). Po uspostavi NDH imenovan je ustaškim povjerenikom za Županju. Potom je glavni urednik dnevnika «Nova Hrvatska». Povlači se u svibnju 1945. u Austriju, Italiju i napokon Argentinu. Djeluje u Hrvatskoj dijaspori i jedan je od utemeljitelja Hrvatske republikanske stranke.
Pavelić Josip (1884.- Škofja Loka 25. 5. 1945.). Brat je poglavnika Ante Pavelića. Na brodskoj gimnaziji predavao je jedno vrijeme (1919. do 1927.) grčki i latinski jezik. Pri proglašenju NDH bio je jedna od istaknutijih ličnosti u donošenju odluka o rasporedu vojnih časnika, koji su prisizali vjernost novoj državi. Bio je pročelnik općeg odjela Ministarstva narodne prosvjete. Pri povlačenju u svibnju 1945., zarobili su ga Britanci i predali partizanima, koji su ga strijeljali.
Rittig Svetozar, svećenik i političar (Brod na Savi 6.4.1873. – Zagreb 21.7.1961.). U politici je od 1908. godine. Za zastupnika u Hrvatskom saboru izabran kao član Hrvatske stranke prava. Bio je do 1929. godine suradnik i prijatelj Ante Pavelića. Kasnije se zalaže za federalizam i srpsko-hrvatsko pomirenje. Godine 1941. Pavelić se prema njemu drži suzdržano. Pred opasnošću da 1943. postane u Selcu talijanski talac, odlazi na teritorij koji su kontrolirali partizani. Postaje član ZAVNOH-a, a u Bakarićevoj vladi 1946. godine ministar je bez portfelja. Kasnije se razilazi s vlastima i prestaje baviti politikom. Djelovao je na normalizaciji crkvenih i vjerskih prilika u Jugoslaviji.
Sabolić Vladimir, odvjetnik i veliki župan (Križevci 31.7.1900. – Zagreb 31.8.1948.). Pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je i doktorirao. Do travnja 1941. bio je odvjetnik u Đurđevcu. Član HSS-a i tajnik Kotarskog odbora HSS-a bio je do 1939. godine, kada pristupa ustaškom pokretu. U lipnju 1941. godine imenovan je za velikog župana Velike župe Posavje, sa sjedištem u Brodu. Već 1942. godine postaje veležupan Velike župe Bilogora sa sjedištem u Bjelovaru. Nakon 1944. godine bio je državni tajnik i ravnatelj unutrašnje uprave Ministarstva unutrašnjih poslova. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, a u proljeće 1948. godine pokušava se priključiti Kavranovoj grupi. Budući je u pitanju bila izdaja, uhvaćen je pri prelasku granice. Na smrt strijeljanjem osuđen je 27.8.1948.
Sach Julio, general (Brod na Savi 14.3.1898. – Slavonski Brod 21.4.1944.). Završio je pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Od 1926. do 1932. usavršavao se na pomorsko zrakoplovnim tečajevima u Engleskoj. Od 1941. zapovjednik je škola i postrojbi Narodne zaštite, a potom pročelnik za Narodnu zaštitu Ministarstva oružanih snaga. Poginuo je u zračnom napadu na Brod, kao zapovjednik II. Narodnog zaštitnog područja.
Seletković Mijo, ustaški pukovnik (Donji Andrijevci 4.9.1895. – Zagreb 21.7.1945.). Satnik u austrougarskoj vojsci, te policijski časnik u kraljevini Jugoslaviji. U travnju 1930. pokušao izvršiti diverziju na pruzi između Vrpolja i Starih Mikanovaca. Od progona sklanja se u Pečuh, a potom na Janka puszta, gdje postaje jedan od prvih stanovnika tamošnjeg ustaškog logora. U odsutnosti osuđen je na smrt. Zbog sukoba sa Gustavom Perčecom odlazi u Italiju i tamo dijeli sudbinu ustaških emigranata do uspostave NDH. Uoči povratka u Hrvatsku postavljen je ustaškim pukovnikom i zapovjednikom 1. Poglavnikove tjelesne bojne, a potom i zapovjednikom Časničke škole Ustaške vojnice. Od 1943. zamjenik je predsjednika Vrhovnog suda oružanih snaga NDH i na toj je dužnosti umirovljen iste godine. U srpnju 1945. Vojni sud u Zagrebu osudio ga je na smrt. (priređivaču teksta o M. Seletkoviću, arhivisti Milanu Pojiću, nepoznato je, da je Seletković bio umiješan u organizaciju i pripremu atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, pa to i ne spominje u biografiji). (op.a.)
Šimunić Branimir, veliki župan (Brodski Varoš 1904. – Buenos Aires 19.4.1959.). Bio je predsjednik Kotarskog suda u Novoj Gradiški prije rata. Nakon osnivanja NDH početkom lipnja 1941. imenovan je velikim županom Velike župe Livac Zapolje sa sjedištem u Novoj Gradiški. Potom je 1942. imenovan županom Velike župe Zagorje, sa sjedištem u Varaždinu. Emigrirao je u svibnju 1945. u Argentinu.
Tadijanović Dragutin, književnik (Rastušje 4.2.1905.). Od 1.12.1942. do 20.6.1944. službovao kao časnik u Popunidbenom odjeljenju Ministarstva oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Potkraj 1942. objavio je zbirku pjesama «Tuga zemlje» u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda, za koju je u lipnju 1943. dobio «Antunovsku» nagradu Državnog zavoda za narodnu prosvjetu. Sredinom 1944. postavljen je za književnog tajnika Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Po završetku Drugog svjetskog rata komunisti ga kažnjavaju zabranom objavljivanja.
Terzić Ivan, stožernik (Cernik 14.7.1899. – Buenos Aires 11.2.1952.). Za vrijeme NDH u Bosni je predstojnik Ureda za kolonizaciju. Krajem 1941. Poglavnik ga postavlja za stožernika Ustaškog stožera Posavje u Brodu. Obnašao je dužnost upravnog zapovjednika Zapovjedništva Glavnog ustaškog stana. Bio je ravnatelj Nakladnog zavoda, a potom i pročelnik Odjela za javnu sigurnost Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Nakon sloma NDH odlazi u izbjeglištvo.
Uvanović Danijel, publicist (Trst 28.12.1908. – Zagreb 30.1.1947.). Gimnaziju je pohađao i završio u Brodu, a studij matematike u Zagrebu. Za vrijeme NDH član je redakcije «Hrvatskog naroda», a potom i ravnatelj. Od 1943. do svibnja 1945. nadstojnik je Hrvatskog državnog ureda «Croatia». Nakon sloma NDH odlazi u Rim, ali ga, izdajom jednog britanskog diplomatskog djelatnika, savezničke vlasti izručuju Jugoslaviji. Pogubljen je nakon političkog procesa 1947. godine. Suprugu Zlatu (rođ. Čubelić) dužnosnicu Ustaške mladeži, jugoslavenske su vlasti isto osudile na smrt.
Famozni Ljubo Miloš, desna ruka Maksa Luburića i simbol ustaškog terora u logorima Jasenovac, Đakovo i Lepoglava, koji je nakon završetka rata organizirao «križare», kao oružani otpor komunističkim vlastima i izdajom uhvaćen i likvidiran u srpnju 1947. godine – rođen je u Bosanskom Šamcu, a osnovnu školu je pohađao, jedno vrijeme, u Bosanskom Brodu.
Ustaški krilnik i general Ante Vokić, koji je s Mladenom Lorkovićem, početkom kolovoza 1944. vodio akciju spašavanja NDH, prekidanjem vezanosti uz Njemačku i pristupanjem zapadnim saveznicima (navodno uz Pavelićevu prećutnu suglasnost), pa obojica bivaju, od ustaških pukovnika, optuženi za urotu protiv Poglavnika i stavljeni u kućni pritvor, a u travnju 1945. i pogubljeni u Lepoglavi (Ljubo Miloš) – također ima veze s Brodom. Tridesetih godina Ante Vokić je kao željeznički službenik radio, jedno vrijeme, u Bosanskom, a zatim i u Slavonskom Brodu.
Slavni ustaški krilnik i povjerenik Poglavnika za Bosnu, zapovjednik Sarajevskog Ustaškog logora i zapovjednik Crne legije, Jure Francetić boravio je u Brodu zajedno sa Eugenom Didom Kvaternikom, zapovjednikom nadzorne službe Ustaške vojnice, 4. lipnja 1942. godine u inspekciji župske redarstvene oblasti. Poginuo je zbog sabotaže na zrakoplovu, sletivši kod Slunja u partizansku zasjedu 1942. godine.
Mile Budak, imenovan za Pavelićevog doglavnika još prije uspostave NDH, postavljen je 12. travnja 1941. za predsjednika privremenog Hrvatskog državnog vodstva. Potom je bio ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH, pa poslanik u Berlinu i ministar vanjskih poslova. Od 1943. je umirovljen. Budak je boravio u Brodu 15. lipnja 1941. godine kada je održao na Korzu svoj poznati govor. Godine 1945. britanske vlasti izručile su ga jugoslavenskim u Rosenbachu i vojni sud II. Armije osudio ga je na smrt.
Šakić Dinka, oženjenog Luburićevom polusestrom Nadom i njegovim pobočnikom, spominjemo zbog toga, što mu je otac bio gradonačelnik Bosanskog Broda za vrijeme NDH. (otac mu se ne spominje u knjizi «Tko je tko u NDH»). Šakić Dinko bio je pobočnih zapovjednika logora u Jasenovcu i Starog Gradiški, a kasnije i upravitelj. Nakon rata je emigrirao u Argentinu koja ga je izručila Jugoslaviji.
[caption id="attachment_26517" align="alignleft" width="500"]
31. kolovoza 1941. pušten je u promet obnovljeni most preko Save, kojeg je u povlačenju 12. travnja 1941. minirala jugoslavenska vojska. Most je za tri mjeseca popravila i osposobila njemačka organizacija TODT. Svečanom otvorenju mosta bili su nazočni njemački poslanik u Hrvatskoj Ziegfried Kasche, general Glaise von Horstenau, domobranski generali Vilko Begić i Ivan Perčević, ministar prometa u Vladi NDH Hilmija Bešlagić, veležupan župe Posavje dr. Vladimir Sabolić, gradonačelnik Bosanskog Broda Šakić i gradonačelnik Slavonskog Broda Slavko Vrgoč te brojni drugi uglednici. Na slici je gradonačelnik Bosanskog Broda Mato Šakić (lijevo) i generali Vilko Begić i Glaise von Horstenau (desno).[/caption]
Na kraju spomenimo i aristokratskog cinika, njemačkog generala Edmunda Glaise von Horstenaua. Tri su razloga njegova uvrštavanja u ovaj pregled. Prvo, bio je u Brodu, drugo svjedok je vremena s nesumnjivom težinom i treće NDH je posmatrao očima stranca. No tko je taj Edmund Glaise von Horstenau? U austrougarskoj vojsci bio je časnik u Glavnom stožeru, a civilno je povjesničar i političar, član Austrijske akademije znanosti i sveučilišni profesor, ravnatelj Ratnog arhiva u Beču, austrijski ministar rata, a nakon priključenja Austrije Njemačkoj bio je podkancelar i ministar vanjskih poslova. U travnju 1941. upućen je u Zagreb, kao predstavnik Vrhovnog zapovjedništva njemačkih oružanih snaga pri Vladi Nezavisne Države Hrvatske tituliran kao njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj. Godine 1944. je povučen iz Hrvatske i Adolf Hitler ga je odlikovao Viteškim križem sa mačevima. Uhićen je 1945. godine. Bio je po raznim logorima, a 1.11.1945. stigao je na svoje posljednje odredište u logor Međunarodnog vojnog suda Langwasser kraj Nürnberga. Dvadesetog srpnja 1946. ubio se popivši otrov. U međuvremenu je napisao memoare, koji su objavljeni nakon njegove smrti.
Edmund Glaise von Horstenau bio je u Brodu 31. kolovoza 1941. godine na svečanom otvorenju popravljenog i osposobljenog savskog mosta. Tu se zatekao zajedno sa njemačkim poslanikom u NDH, također generalom, Siegfriedom Kascheom (kojeg u svojim memoarima smatra «zlim glupanom») i starim poznanikom, bivšim austrougarskim intendantskim potpukovnikom, sada ustaškim generalom Vilkom Begićem (Siegfrieda Kaschea Britanci su uhvatili u Austriji i izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt i pogubljen 6.6.1947., a sudbina generalpukovnika Vilka Begića se ne zna. Po jednoj je varijanti nestao u svibnju 1945., a prema drugoj izručen je partizanima i pogubljen).
[caption id="attachment_26518" align="alignleft" width="500"]
General Vilko Begić presjeca vrpcu, lijevo do njega je njemački veleposlanik u NDH Ziegfried Kasche, a desno u civilu sa šeširom je Mato Šakić i do njega još desnije Slavko Vrgoč, gradonačelnik Slavonskog Broda.[/caption]
Glaise von Horstenau u svojim memoarima «ustašku revoluciju» naziva «revolucijom ostarjelih carskih oficira Austrougarske (aludira na Kvaternika, Perčevića, Prpića, Begića i druge…) koja se odmah pretvara u rat svih protiv sviju». Antu Pavelića je okarakterizirao kao «gnjidu», «izdajicu», «zločinca», «sifilitičara» i «srčanog bolesnika», njegove ljude kao «poglavnikovu razbojničku bandu», a ustaše kao «propale studente i slične propalice». Za suprugu Ante Pavelića Maru isticaoje da je polužidovka, a da joj je sestra udana za Židova Weibergera. Sa cinizmom i zluradim simpatijama citira bugarskog kralja Ferdinanda, koji mu je za Antu Pavelića rekao: «Pogledajte tu fizionomiju, to je fizionomija jednog zločinca.» To mi je isto za Pavelića rekao i general i poslanik Siegried Kasche» - dodaje Horstenau. Na jednom drugom mjestu bijesan na «ustaške grozote» i «klanja» kaže: «Bilo bi mi zadovoljstvo, s vremena na vrijeme, dati posmicati te ustaške zločince». Kao povjesničar iznosi jedno interesantno mišljenje. On drži da je ubistvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu 1934. godine, koje su ustaše sebi pripisivale, dovelo do puča 27. ožujka 1941. u Beogradu, koji je njemačku silu zaustavio 2-3 mjeseca, pa ju je zima zatekla u Rusiji. «Da je Aleksandar bio živ», smatra Horstenau, «do puča nikada ne bi došlo». Svoj prezir prema ustašama Horstenau gaji za vrijeme čitavog boravka u NDH. (Na koncu ga je Hitler i povukao zbog sukoba, koje je u Zagrebu imao). U siječnju 1945., dakle još u jeku rata, Horstenau opisuje kako je u hotelu «Panhaus» na Semmeringu, nedaleko Beča, zatekao već u izbjeglištvu Maru Pavelić sa suprugom generala Viktora Prebega i kćerkama, sugerirajući kako je Pavelić već tada polako pakovao kofere i sanduke sa zlatom…
Interesantno je kako, svojevremeni, hrvatski povjesničar Franjo Tuđman, u svojoj knjizi «Stvaranje socijalističke Jugoslavije» objavljenoj u Zagrebu 1960. godine, piše o ustašama slično kao Glaise von Horstenau. Jedino mu je jezik nešto neizravniji. Franjo Tuđman piše: «Komunistička partija Hrvatske radila je na organiziranju ustanka pod izvanredno teškim okolnostima. Jedino u Hrvatskoj buržoazija je uspjela da hrvatske komuniste, koji su bili u koncentracionim logorima bivše Jugoslavije, preda u ruke njemačkim okupatora i ustaša. Ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučan progon komunista i ostalih naprednih ljudi – antifašista, a zatim su nastavili sa svirepim progonima i pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja. Sve je to, pošto se odigralo pod okriljem njemačkog i talijanskog okupatora i uz blagonaklono držanje mačekovskog vodstva HSS-a, stvaralo stravično crnu situaciju. Historijska je i neprolazna zasluga Komunističke partije, što je – u tim za hrvatski narod mračnim endehaovskim danima – ostala, kao savjest svog naroda i nosilac njegovih naprednih i revolucionarnih tradicija, na visini svog zadatka, što je jedina ukazala narodu Hrvatske na izlaz iz vjerske bratoubilačke borbe, koju su otpočele ustaše, a prihvatili četnici, na izlaz iz ponora fašističkog ropstva, u koje je strovaljen zločinačkom politikom buržoazije u bivšoj nenarodnoj Jugoslaviji. Komunisti Hrvatske pozvali su i vodili hrvatski narod u oslobodilačku revolucionarnu borbu za uništenje ustaškog mrakobjesja, njegov veliki dio odazvao se od samog početka tom pozivu i odlučno stao na stranu progonjenog srpskog stanovništva.» Tako Tuđman o ustašama 1960. godine.
[caption id="attachment_26519" align="alignleft" width="500"]
Domobranima se obraća general Gustav Suschnig[/caption]
Priređivačima leksikona «Tko je tko u NDH» su promakla obadva brodska endehazijska gradonačelnika Slavko Vrgoč i Josip Koprivčević. Napose Koprivčević, kao istaknuti publicist i povjesničar, te zaslužni član ekskluzivne Družbe braće hrvatskog zmaja, kojoj je temeljna djelatnost čuvanje hrvatske kulturne baštine. Ne spominje se također ni jedan član Hrvatskog državnog sabora NDH s brodskog područja: Balentović Stipe seljak iz Garčina, Čavčić Daniša trgovac i ugostitelj iz Broda, te odvjetnici Vladimir Markotić i Vladimir Prebeg. U leksikonu se ne spominju ni dva veležupana Velike župe Posavje dr. Muhamed Omerović i dr. Dragan Urumović, koji su od 1942. do 1945. godine u Brodu stolovali nakon Vladimira Sabolića. Nema ni svećenikâ Josipa Mirkovića i Josipa Gunčevića likvidiranih nakon rata kao kolaboranata NDH. Nema lokalnih novinara Tomislava Mesića i Andrije Beletića, mladog pjesnika i publicista Josipa Pustaya… Nema poznatog vojnog pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Štefe Martinaševića.
Budući je period postojanja Nezavisne Države Hrvatske misteriozna «crna rupa» u brodskoj novijoj historiografiji, može se samo nagađati da li su tadašnji brodski upravni, politički, policijski, vojni i državni časnici ostavili baš tako neznatan trag, da ne bi zaslužili spomen u jednom ovakovom leksikonu. Prema mom, površnom, publicističkom uvidu, koji tek valja znanstveno verificirati, ravnatelji Župne redarstvene oblasti u Brodu bili su: Stjepan Kalačević, dr. Vladimir Vinek i Franjo Španjol. U početku kotarski predstojnik bio je Antun Jeličić, a mjesni vojni zapovjednici Drago Globočnik i pukovnik Blažević. Stožernik Ustaškog stožera župe Posavje bio je Ivan Terzić. Pobočnici su mu bili Stjepan Salamunović – Štefa i Vlado Šimunović. Kao agenti UNS-e spominju se Krpan Đuro, Stanko Morosavljević, Josip Klarić, Nikola Kovačević, Franjo Žalac, Kelčec Tomo, Janković Milan, Radoš Pava, Radoš Ankica, Radoš Tuka, Šuba Mijo, Barišić Stjepan, Stanko Novosel, Ivan Šuto, Mirko Brekalo, Miki Repić, Tomislav Martinašević, Galijan, Virovitić, Rokavec i Puškarić. Na čelu Ustaškog junaka bio je Dragutin Logarić, Ustaške starčevićanske mladeži logornik Nikola Novosel, Ustaške uzdanice Zlatko Stjepanić, Ustaške mladeži Josip Kožulj koji je vodio i politički odjel UNS-e, a zamjenik mu je bio Josip Šredl. Na čelu Ženske loze ustaške mladeži bila je stožernica Ljubica Šarić udana Kelčec, logornica je bila Slava Vanić, tabornica Olga Franke i Katica Repak dužnosnica. Zapovjednici Domobranske radne službe bili su Dražen Prokopac i Dušan Drndarski, sjedište službe bilo je u Vinskoj. Stožernici, logornici i tabornici[1] bili su Slavko Vrgoč (logornik), Ivan Šimunić, Mile Balen (logornik), Ivica Terzić, Viktor Šarić (stožernik), Mato Štivić, Ivica Stanić, Pero Klobučar, Ilija Jurišić, Franjo Zbunjak (tabornik), Viktor Banko (stožernik), Ivan Pothraški, Branko Kenda (stožernik), Franjo Pokaz (stožerni upravitelj), Mirko Bakša (stožernik)...
Brodski trag, 8-9, 2006.
***
U Prilozima za povijest Broda i okolice slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema objavljen je rad Davora Kovačevića Uspostava i djelovanje redarstvenog aparata i ustaške nadzorne službe u Slavonskom Brodu 1941.-1943. godine. Tekst ima dvadesetpet stranica i predikat Izvorni znanstveni rad. Recenzirao ga je netko, neznan, od ravno devet recenzenata publikacije. Rad je korektan, no ima sitnica, na koje ću ukazati, koje malo kvare dobar opći dojam.
[caption id="attachment_26520" align="alignleft" width="500"]
Njemačko mjesno zapovjedništvo (Ortskommandatur) nalazilo se 1941. godine u Radosavljevićevoj kući na glavnom gradskom trgu.[/caption]
[1] Stožernik je visoki ustaški dužnosnik, na čelu stožera koji obuhvaća teritorij jedne velike župe. Imenuje ga poglavnik na prijedlog postrojnika. Tabornik je niži ustaški dužnosnik, na čelu je tabora koji obuhvaća područje jedne upravne općine. Imenuje ga postrojnik, a odgovoran je logorniku. Logornik je ustaški dužnosnik na čelu logora koji obuhvaća područje jednog kotara. Imenovao ga je postrojnik, a bio je odgovoran stožerniku. Njemu su podređeni tabornici I zbirnici logora.
Iako je o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske dosta raspravljano i pisano, po općim objektivnim prosudbama, ono nije temeljito i objektivno istraženo i proučeno. U komunističkim analizama, preovladavale su one «pobjedničke», često trijumfalistički i ideološki ostrašćene, pisane s pozicija nesnošljivosti, isključivosti, nedovoljno utemeljenih optužbi motiviranih osvetničkom mržnjom, a ne činjenicama i dokumentima.
I znanstveni napori mirili su se sa «državnim i političkim razlogom» i preskakali delikatna mjesta. Napokon i dokumenti, koji se nisu uklapali u «politički razlog» pobjednika, su sklanjani i uništavani (Bakarić je privatno čuvao dokumente «slučaja Hebrang», Stevo Krajačić je, kao sovjetski obavještajni rezident, posjedovao ogromnu privatnu arhivu, Josip Kopinić svoju itd.)
U novije vrijeme u javnost izlazi i «druga strana» sa svojim prosudbama, također uglavnom nestabilne osnovice: o državi NDH kao «ostvarenju željkovanih tisućugodišnjih ideala hrvatskog naroda koja jest bila, stjecajem povijesnih okolnosti, na strani fašističkih sila, ali sama nije bila fašistička, rasistička i zločinačka, nego je težila ostvarenju zamisli čistog hrvatskog životnog prostora…» Prema tim i takvim motrištima, koja se slobodno izražavaju tek odnedavna i nakon sloma jugoslavenske ideje, prakse i države – posljedice su godinama prikazivane uzrocima. Prvo je, drže ta stajališta, bila monarhističko četnička gerila, pa je potom bila jugokomunistička gerila. Obje su sa svojim karakterom bile pobune s pratećim zločinima. Tek je potom došlo do hrvatske protugerile. Shodno tome za ustaške zločine, nisu krivi državotvorna ideja i borba, nego ugnjetavačko jugoslavenstvo sa srpskom dominacijom, izrazito protuhrvatska politika i praksa monarhističke Jugoslavije i pojedinačni psihopate, koji isplivaju na površinu u svim ratnim situacijama… Itd, i tome slično.
Prije petnaestak godina pojavio se leksikon «Tko je tko u NDH» (Minerva, Zagreb 1997. godine), koji samo po pretenzijama pripada ozbiljnijoj leksikografiji. Nastao je, po priznanju Uredništva, tako što priređivačima nije uspjelo realizirati prvobitnu zamisao i sačiniti informativni priručnik relevantnih osoba iz državnog, političkog, a u tome posebno vojnog, policijskog i diplomatskog aparata NDH. Linijom manjeg otpora, obavljen je višestruko lakši uradak. Sačinjen je evidencijski katalog osoba, koje su stvarale tu državu, njome upravljale i za nju ratovale, te istaknutijih ličnosti iz kulture, znanosti, crkvenog života, gospodarstva, športa i cjelokupnog javnog života. Što je najbizarnije, u izbor su unesene i osobe, koje su se toj državi protivile i borile protiv nje. Simbolično su tu i ustaške žrtve, ali i četničke, partizanske i njemačke. Tako je prikupljen 1121 životopis iz pera pedesetak suradnika i to je objavljeno pod naslovom «Tko je tko u NDH». Za ilustraciju: pod slovom B može se naći četničkog vojvodu Petra Bačovića, ustaškog generala Rafaela Bobana, ustaškog doglavnika Milu Budaka, slikare Ljubu Babića i Vladimira Becića, komunističke gerilce Broza Josipa Tita i Bakarić Vladimira Mrtvaca, nogometnog trenera Martina Bukovija, bjelovarskog boksača Ivana Biondića i srpskog operetnog estradnog umjetnika Acu Biničkog…
Iz ovog pipajućeg i oklijevajućeg, gotovo 500 straničnog djela izdvojiti ćemo, abecednim redom, sve one koji su rođenjem, radom ili boravkom bili vezani za Brod i prirodno mu pripadajuću okolicu i na kraju spomenuti one koji su po kriterijima autora trebali biti spomenuti – a nisu.
Akšamović Antun (Garčin, 27. 5. 1875. – Đakovo, 7. 10. 1959.) Kao biskup Đakovačke i Bosansko-srijemske biskupije, bio je sudionik biskupskih konferencija 1941. i 1945. godine. Na ovoj potonjoj, hrvatski biskupi su donijeli pastirsko pismo, u kojem pobijaju optužbe, da je episkopat s klerom skrivio krvavo obračunavanje u zemlji i traže zakonitost uprave, prosvjedujući protiv mučenja i ubijanja vjernika i svećenika u ime komunizma.
Emanuel plemeniti Balley (Glina, 30. 8. 1875. – Zagreb, 19. 3. 1969.) U činu pukovnika u travnju 1942. imenovan je zapovjednikom II. Zbornog područja sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Osuđen 16. 2. 1946. na višegodišnju robiju. Izdržao je dvije godine u Staroj Gradišci.
Becić Vladimir (Brod na Savi, 1. 6. 1886. – Zagreb, 24. 5. 1954.) Uz redoviti pedagoški rad na Akademiji izlaže na I., II., III. I IV. izložbi hrvatskih umjetnika u NDH. Izbornici izložbe Hrvatska umjetnost u Berlinu, Beču i Bratislavi, izabrali su 19 Becićevih slika. Godine 1943. Becić je portretirao poglavnika Antu Pavelića.
Bošnjaković Ferdo, odvjetnik i političar (Podcrkavlje, 10. 10. 1900. – Španjolska, 18. 9. 1984.) U listopadu 1941. imenovan je poslanikom NDH u Finskoj. U rujnu 1944. prešao je u Švedsku, a potom u veleposlanstvo u Berlinu. Sredinom listopada razriješen je dužnosti i vraća se u Zagreb. Iz Zagreba odlazi u Kopenhagen, pa ponovo u službe. U travnju bježi u Švedsku, iz Švedske u Argentinu, a iz Argentine u Španjolsku. Tamo je i umro u dubokoj starosti.
Čekada Čedomil, svećenik i publicist (Posušje, 6. 11. 1896. – Dubrovnik, 26. 9, 1981.) Kao djelatan i plodan publicist, koji napose promiče djelovanje Katoličke akcije, piše u mnogim katoličkim listovima. Bio je župnik u Bosanskom Brodu. Na političkom procesu 1945. godine osuđen je na 12 godina robije, koju je izdržao u Zenici do 1957. godine. Od 1966. do smrti živio je u Dubrovniku.
Dujmović Dragan, zubar i ustaški dužnosnik (Oriovac, 8. 9. 1897. – Slavonija, 1944.) Imao je zubarsku ordinaciju u Zagrebu i od zarana bio član Starčevićeve zadruge i ustaškog pokreta. Nakon proglašenja NDH imenovan je povjerenikom Glavnog ustaškog stana, a u veljači 1942. imenovan je članom Hrvatskog državnog Sabora. Prilikom prodaje podržavljene imovine oduzete od Židova, domogao se više kuća, tvornica i imanja, zbog čega je u travnju 1942. razriješen dužnosti povjerenika GUS-a, lišen čina potpukovnika u Ustaškoj vojnici i uhićen. Na smrt je osuđen 25. 9. 1942., što mu je Poglavnikovom odlukom preinačeno u doživotni zatvor. Robijao je u Požegi, Mitrovici i Lepoglavi. Odlazeći iz zatvora kući, na proslavu Božića 1943., uhvatili s ga partizani. Javio se u ožujku 1944. porodici, a od onda mu se zameo svaki trag.
Dujmović Franjo, novinar (Oriovac, 2. 8. 1904. – Sao Bernardo do Campo, 2000.) Gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu, a studij prava s doktoratom u Zagrebu. Službovao je po raznim mjestima kao sudac i odvjetnik. Od 1938. godine živi u Brodu i s Antom Oršanićem izdaje Posavsku Hrvatsku (1939.-1941.) Za studija pripadao je katoličkom akademskom društvu «Domagoj», te bio član «Velikog križarskog bratstva» i «Hrvatskog orlovskog saveza». Za vrijeme NDH ravnatelj je i glavni urednik dnevnika «Nova Hrvatska», te ravnatelj časopisa «Hrvatska smotra». Bio je kao novinar u delegaciji koja je pratila Antu Pavelića kada je posjetio Adolfa Hitlera 1941. godine. U prosincu 1943. imenovan je vijećnikom Sudbenog stola u Zagrebu, a krajem 1944. premješten je na službu u Konzulat NDH u Ljubljani. Surađivao je u brojnim časopisima i novinama za vrijeme NDH. U svibnju 1945. emigrirao je u Brazil. I u emigraciji surađuje u brojnim časopisima i publikacijama, često pod raznim pseudonimima. Objavio je knjigu «Hrvatska na putu k oslobođenju – Uspomene i prosudbe» (Rim/Chicago 1976.). «Društvo hrvatskih novinara» proglasilo ga je 1945. ratnim zločincem.
Grković Mato, glumac i redatelj (Podvinje, 4. 3. 1898. – Zagreb, 21. 5. 1973.) U vrijeme NDH bio je poručnik domobranstva. Godine 1943. osnovao je Komornu pozornicu u Hrvatskom glazbenom zavodu, te predavao glumu u Umjetničkoj školi hrvatske mladeži. Igrao je i režirao drame na Hrvatskom krugovalu i recitirao stihove istaknutih hrvatskih pjesnika.
Kišpatić Krešimir, ustaški dužnosnik (Zagreb, 1913. – Slavonski Brod, 1946.) Po zanimanju zubotehničar. Predratni član kotarskog odbora HSS-a u Požegi. Nakon proglašenja NDH u lipnju 1941. postavljen je za logornika Ustaškog logora Požega, a 1942. premješten u Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu. Godine 1944. časnik je ustaške bojne u Slavonskom Brodu, gdje je kraj rata dočekao na mjestu zapovjednika 3. posadne bojne. Zarobljen je u Slavoniji prilikom povlačenja u svibnju 1945. Vojni sud u Slavonskom Brodu osudio ga je na smrt.
Matasović Josip, povjesničar (Vrpolje, 18. 8. 1892. – 10. 2. 1962.) Potkraj svibnja 1941. imenovan je savjetnikom Ministarstva bogoštovlja i nastave NDH i istodobno ravnateljem Državnog arhiva u Zagrebu. Sredinom ožujka imenovan je redovitim profesorom na katedri za povijest umjetnosti i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme NDH priredio je i uredio 11. svezak «Vjesnika hrvatskog državnog arhiva».
Matić Tomo, književni povjesničar (Slavonski Brod, 12. 7. 1874. – Zagreb, 21. 12. 1968.) Cijeli svoj znanstveni vijek ostao je vjeran starijoj hrvatskoj književnosti, posebice onoj koja je nastajala na tlu Slavonije. Nakon ukinuća JAZU godine 1941. izabran je za prvog predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nakon rata nije mu dopušteno zadržati status akademika.
Matijašević Marijan, književnik (Aljmaš, 8. 5. 1910. – Zagreb, 8. 5. 1945.) Prijateljevao s brodskim intelektualcem i književnikom Josipom Berkovićem i oženio se Brođankom. Pjesme je objavljivao u Berkovićevom časopisu «Suvremeni pogledi», a zbirku «I licu gnjevnom» tiskao je u Brodu. Jedno vrijeme radio je u hrvatskom veleposlanstvu NDH u Bratislavi, gdje je veleposlanik bio liječnik iz Starigrada na Hvaru, Josip Berković, stric brodskog književnika Berkovića i kasniji dopredsjednik Hrvatskog državnog Sabora. Godine 1944. Matijaševićeva drama «U brodolomu» prikazuje se s uspjehom u HNK u Zagrebu i on dobiva «Demetrovu nagradu». Na njegov 35. rođendan odveli su ga iz stana u Zagrebu partizani i sudbina mu je ostala nepoznata.
Miše Jerolim, slikar (Split, 25. 9. 1890. – Split, 14. 9. 1970.) Bio je godinu dana profesor crtanja na brodskoj gimnaziji. Tijekom NDH portretirao je u Zagrebu brojne uglednike te 1943. sve te radove objedinio u mapi crteža «Naši dragi savremenici». Sudjeluje na sve četiri izložbe hrvatskih umjetnika u NDH. Ilustrira i objavljuje kritičke prikaze u «Hrvatskoj reviji», «Croatiji», «Hrvatskom narodu» te surađuje na izradi «Hrvatske enciklopedije». Na izložbama hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi nastupio je s 12 slika. Od 1943. profesor je na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti. Neposredno nakon rata, javno je ukoren, jer je «surađivao kao ilustrator, štampao dva eseja i dao jedan intervju ustaškoj štampi».
Oršanić Ante, novinar (Vukovar 28. 4. 1909.-Temperley-provincija Buenos Aires 2. 10. 1959.). Zajedno s F. Dujmovićem izdavao je u Brodu «Posavsku Hrvatsku» (1939.-1941.). Po uspostavi NDH imenovan je ustaškim povjerenikom za Županju. Potom je glavni urednik dnevnika «Nova Hrvatska». Povlači se u svibnju 1945. u Austriju, Italiju i napokon Argentinu. Djeluje u Hrvatskoj dijaspori i jedan je od utemeljitelja Hrvatske republikanske stranke.
Pavelić Josip (1884.- Škofja Loka 25. 5. 1945.). Brat je poglavnika Ante Pavelića. Na brodskoj gimnaziji predavao je jedno vrijeme (1919. do 1927.) grčki i latinski jezik. Pri proglašenju NDH bio je jedna od istaknutijih ličnosti u donošenju odluka o rasporedu vojnih časnika, koji su prisizali vjernost novoj državi. Bio je pročelnik općeg odjela Ministarstva narodne prosvjete. Pri povlačenju u svibnju 1945., zarobili su ga Britanci i predali partizanima, koji su ga strijeljali.
Rittig Svetozar, svećenik i političar (Brod na Savi 6.4.1873. – Zagreb 21.7.1961.). U politici je od 1908. godine. Za zastupnika u Hrvatskom saboru izabran kao član Hrvatske stranke prava. Bio je do 1929. godine suradnik i prijatelj Ante Pavelića. Kasnije se zalaže za federalizam i srpsko-hrvatsko pomirenje. Godine 1941. Pavelić se prema njemu drži suzdržano. Pred opasnošću da 1943. postane u Selcu talijanski talac, odlazi na teritorij koji su kontrolirali partizani. Postaje član ZAVNOH-a, a u Bakarićevoj vladi 1946. godine ministar je bez portfelja. Kasnije se razilazi s vlastima i prestaje baviti politikom. Djelovao je na normalizaciji crkvenih i vjerskih prilika u Jugoslaviji.
Sabolić Vladimir, odvjetnik i veliki župan (Križevci 31.7.1900. – Zagreb 31.8.1948.). Pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je i doktorirao. Do travnja 1941. bio je odvjetnik u Đurđevcu. Član HSS-a i tajnik Kotarskog odbora HSS-a bio je do 1939. godine, kada pristupa ustaškom pokretu. U lipnju 1941. godine imenovan je za velikog župana Velike župe Posavje, sa sjedištem u Brodu. Već 1942. godine postaje veležupan Velike župe Bilogora sa sjedištem u Bjelovaru. Nakon 1944. godine bio je državni tajnik i ravnatelj unutrašnje uprave Ministarstva unutrašnjih poslova. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, a u proljeće 1948. godine pokušava se priključiti Kavranovoj grupi. Budući je u pitanju bila izdaja, uhvaćen je pri prelasku granice. Na smrt strijeljanjem osuđen je 27.8.1948.
Sach Julio, general (Brod na Savi 14.3.1898. – Slavonski Brod 21.4.1944.). Završio je pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Od 1926. do 1932. usavršavao se na pomorsko zrakoplovnim tečajevima u Engleskoj. Od 1941. zapovjednik je škola i postrojbi Narodne zaštite, a potom pročelnik za Narodnu zaštitu Ministarstva oružanih snaga. Poginuo je u zračnom napadu na Brod, kao zapovjednik II. Narodnog zaštitnog područja.
Seletković Mijo, ustaški pukovnik (Donji Andrijevci 4.9.1895. – Zagreb 21.7.1945.). Satnik u austrougarskoj vojsci, te policijski časnik u kraljevini Jugoslaviji. U travnju 1930. pokušao izvršiti diverziju na pruzi između Vrpolja i Starih Mikanovaca. Od progona sklanja se u Pečuh, a potom na Janka puszta, gdje postaje jedan od prvih stanovnika tamošnjeg ustaškog logora. U odsutnosti osuđen je na smrt. Zbog sukoba sa Gustavom Perčecom odlazi u Italiju i tamo dijeli sudbinu ustaških emigranata do uspostave NDH. Uoči povratka u Hrvatsku postavljen je ustaškim pukovnikom i zapovjednikom 1. Poglavnikove tjelesne bojne, a potom i zapovjednikom Časničke škole Ustaške vojnice. Od 1943. zamjenik je predsjednika Vrhovnog suda oružanih snaga NDH i na toj je dužnosti umirovljen iste godine. U srpnju 1945. Vojni sud u Zagrebu osudio ga je na smrt. (priređivaču teksta o M. Seletkoviću, arhivisti Milanu Pojiću, nepoznato je, da je Seletković bio umiješan u organizaciju i pripremu atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, pa to i ne spominje u biografiji). (op.a.)
Šimunić Branimir, veliki župan (Brodski Varoš 1904. – Buenos Aires 19.4.1959.). Bio je predsjednik Kotarskog suda u Novoj Gradiški prije rata. Nakon osnivanja NDH početkom lipnja 1941. imenovan je velikim županom Velike župe Livac Zapolje sa sjedištem u Novoj Gradiški. Potom je 1942. imenovan županom Velike župe Zagorje, sa sjedištem u Varaždinu. Emigrirao je u svibnju 1945. u Argentinu.
Tadijanović Dragutin, književnik (Rastušje 4.2.1905.). Od 1.12.1942. do 20.6.1944. službovao kao časnik u Popunidbenom odjeljenju Ministarstva oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Potkraj 1942. objavio je zbirku pjesama «Tuga zemlje» u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda, za koju je u lipnju 1943. dobio «Antunovsku» nagradu Državnog zavoda za narodnu prosvjetu. Sredinom 1944. postavljen je za književnog tajnika Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Po završetku Drugog svjetskog rata komunisti ga kažnjavaju zabranom objavljivanja.
Terzić Ivan, stožernik (Cernik 14.7.1899. – Buenos Aires 11.2.1952.). Za vrijeme NDH u Bosni je predstojnik Ureda za kolonizaciju. Krajem 1941. Poglavnik ga postavlja za stožernika Ustaškog stožera Posavje u Brodu. Obnašao je dužnost upravnog zapovjednika Zapovjedništva Glavnog ustaškog stana. Bio je ravnatelj Nakladnog zavoda, a potom i pročelnik Odjela za javnu sigurnost Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Nakon sloma NDH odlazi u izbjeglištvo.
Uvanović Danijel, publicist (Trst 28.12.1908. – Zagreb 30.1.1947.). Gimnaziju je pohađao i završio u Brodu, a studij matematike u Zagrebu. Za vrijeme NDH član je redakcije «Hrvatskog naroda», a potom i ravnatelj. Od 1943. do svibnja 1945. nadstojnik je Hrvatskog državnog ureda «Croatia». Nakon sloma NDH odlazi u Rim, ali ga, izdajom jednog britanskog diplomatskog djelatnika, savezničke vlasti izručuju Jugoslaviji. Pogubljen je nakon političkog procesa 1947. godine. Suprugu Zlatu (rođ. Čubelić) dužnosnicu Ustaške mladeži, jugoslavenske su vlasti isto osudile na smrt.
Famozni Ljubo Miloš, desna ruka Maksa Luburića i simbol ustaškog terora u logorima Jasenovac, Đakovo i Lepoglava, koji je nakon završetka rata organizirao «križare», kao oružani otpor komunističkim vlastima i izdajom uhvaćen i likvidiran u srpnju 1947. godine – rođen je u Bosanskom Šamcu, a osnovnu školu je pohađao, jedno vrijeme, u Bosanskom Brodu.
Ustaški krilnik i general Ante Vokić, koji je s Mladenom Lorkovićem, početkom kolovoza 1944. vodio akciju spašavanja NDH, prekidanjem vezanosti uz Njemačku i pristupanjem zapadnim saveznicima (navodno uz Pavelićevu prećutnu suglasnost), pa obojica bivaju, od ustaških pukovnika, optuženi za urotu protiv Poglavnika i stavljeni u kućni pritvor, a u travnju 1945. i pogubljeni u Lepoglavi (Ljubo Miloš) – također ima veze s Brodom. Tridesetih godina Ante Vokić je kao željeznički službenik radio, jedno vrijeme, u Bosanskom, a zatim i u Slavonskom Brodu.
Slavni ustaški krilnik i povjerenik Poglavnika za Bosnu, zapovjednik Sarajevskog Ustaškog logora i zapovjednik Crne legije, Jure Francetić boravio je u Brodu zajedno sa Eugenom Didom Kvaternikom, zapovjednikom nadzorne službe Ustaške vojnice, 4. lipnja 1942. godine u inspekciji župske redarstvene oblasti. Poginuo je zbog sabotaže na zrakoplovu, sletivši kod Slunja u partizansku zasjedu 1942. godine.
Mile Budak, imenovan za Pavelićevog doglavnika još prije uspostave NDH, postavljen je 12. travnja 1941. za predsjednika privremenog Hrvatskog državnog vodstva. Potom je bio ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH, pa poslanik u Berlinu i ministar vanjskih poslova. Od 1943. je umirovljen. Budak je boravio u Brodu 15. lipnja 1941. godine kada je održao na Korzu svoj poznati govor. Godine 1945. britanske vlasti izručile su ga jugoslavenskim u Rosenbachu i vojni sud II. Armije osudio ga je na smrt.
Šakić Dinka, oženjenog Luburićevom polusestrom Nadom i njegovim pobočnikom, spominjemo zbog toga, što mu je otac bio gradonačelnik Bosanskog Broda za vrijeme NDH. (otac mu se ne spominje u knjizi «Tko je tko u NDH»). Šakić Dinko bio je pobočnih zapovjednika logora u Jasenovcu i Starog Gradiški, a kasnije i upravitelj. Nakon rata je emigrirao u Argentinu koja ga je izručila Jugoslaviji.
[caption id="attachment_26517" align="alignleft" width="500"]
31. kolovoza 1941. pušten je u promet obnovljeni most preko Save, kojeg je u povlačenju 12. travnja 1941. minirala jugoslavenska vojska. Most je za tri mjeseca popravila i osposobila njemačka organizacija TODT. Svečanom otvorenju mosta bili su nazočni njemački poslanik u Hrvatskoj Ziegfried Kasche, general Glaise von Horstenau, domobranski generali Vilko Begić i Ivan Perčević, ministar prometa u Vladi NDH Hilmija Bešlagić, veležupan župe Posavje dr. Vladimir Sabolić, gradonačelnik Bosanskog Broda Šakić i gradonačelnik Slavonskog Broda Slavko Vrgoč te brojni drugi uglednici. Na slici je gradonačelnik Bosanskog Broda Mato Šakić (lijevo) i generali Vilko Begić i Glaise von Horstenau (desno).[/caption]
Na kraju spomenimo i aristokratskog cinika, njemačkog generala Edmunda Glaise von Horstenaua. Tri su razloga njegova uvrštavanja u ovaj pregled. Prvo, bio je u Brodu, drugo svjedok je vremena s nesumnjivom težinom i treće NDH je posmatrao očima stranca. No tko je taj Edmund Glaise von Horstenau? U austrougarskoj vojsci bio je časnik u Glavnom stožeru, a civilno je povjesničar i političar, član Austrijske akademije znanosti i sveučilišni profesor, ravnatelj Ratnog arhiva u Beču, austrijski ministar rata, a nakon priključenja Austrije Njemačkoj bio je podkancelar i ministar vanjskih poslova. U travnju 1941. upućen je u Zagreb, kao predstavnik Vrhovnog zapovjedništva njemačkih oružanih snaga pri Vladi Nezavisne Države Hrvatske tituliran kao njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj. Godine 1944. je povučen iz Hrvatske i Adolf Hitler ga je odlikovao Viteškim križem sa mačevima. Uhićen je 1945. godine. Bio je po raznim logorima, a 1.11.1945. stigao je na svoje posljednje odredište u logor Međunarodnog vojnog suda Langwasser kraj Nürnberga. Dvadesetog srpnja 1946. ubio se popivši otrov. U međuvremenu je napisao memoare, koji su objavljeni nakon njegove smrti.
Edmund Glaise von Horstenau bio je u Brodu 31. kolovoza 1941. godine na svečanom otvorenju popravljenog i osposobljenog savskog mosta. Tu se zatekao zajedno sa njemačkim poslanikom u NDH, također generalom, Siegfriedom Kascheom (kojeg u svojim memoarima smatra «zlim glupanom») i starim poznanikom, bivšim austrougarskim intendantskim potpukovnikom, sada ustaškim generalom Vilkom Begićem (Siegfrieda Kaschea Britanci su uhvatili u Austriji i izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt i pogubljen 6.6.1947., a sudbina generalpukovnika Vilka Begića se ne zna. Po jednoj je varijanti nestao u svibnju 1945., a prema drugoj izručen je partizanima i pogubljen).
[caption id="attachment_26518" align="alignleft" width="500"]
General Vilko Begić presjeca vrpcu, lijevo do njega je njemački veleposlanik u NDH Ziegfried Kasche, a desno u civilu sa šeširom je Mato Šakić i do njega još desnije Slavko Vrgoč, gradonačelnik Slavonskog Broda.[/caption]
Glaise von Horstenau u svojim memoarima «ustašku revoluciju» naziva «revolucijom ostarjelih carskih oficira Austrougarske (aludira na Kvaternika, Perčevića, Prpića, Begića i druge…) koja se odmah pretvara u rat svih protiv sviju». Antu Pavelića je okarakterizirao kao «gnjidu», «izdajicu», «zločinca», «sifilitičara» i «srčanog bolesnika», njegove ljude kao «poglavnikovu razbojničku bandu», a ustaše kao «propale studente i slične propalice». Za suprugu Ante Pavelića Maru isticaoje da je polužidovka, a da joj je sestra udana za Židova Weibergera. Sa cinizmom i zluradim simpatijama citira bugarskog kralja Ferdinanda, koji mu je za Antu Pavelića rekao: «Pogledajte tu fizionomiju, to je fizionomija jednog zločinca.» To mi je isto za Pavelića rekao i general i poslanik Siegried Kasche» - dodaje Horstenau. Na jednom drugom mjestu bijesan na «ustaške grozote» i «klanja» kaže: «Bilo bi mi zadovoljstvo, s vremena na vrijeme, dati posmicati te ustaške zločince». Kao povjesničar iznosi jedno interesantno mišljenje. On drži da je ubistvo kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu 1934. godine, koje su ustaše sebi pripisivale, dovelo do puča 27. ožujka 1941. u Beogradu, koji je njemačku silu zaustavio 2-3 mjeseca, pa ju je zima zatekla u Rusiji. «Da je Aleksandar bio živ», smatra Horstenau, «do puča nikada ne bi došlo». Svoj prezir prema ustašama Horstenau gaji za vrijeme čitavog boravka u NDH. (Na koncu ga je Hitler i povukao zbog sukoba, koje je u Zagrebu imao). U siječnju 1945., dakle još u jeku rata, Horstenau opisuje kako je u hotelu «Panhaus» na Semmeringu, nedaleko Beča, zatekao već u izbjeglištvu Maru Pavelić sa suprugom generala Viktora Prebega i kćerkama, sugerirajući kako je Pavelić već tada polako pakovao kofere i sanduke sa zlatom…
Interesantno je kako, svojevremeni, hrvatski povjesničar Franjo Tuđman, u svojoj knjizi «Stvaranje socijalističke Jugoslavije» objavljenoj u Zagrebu 1960. godine, piše o ustašama slično kao Glaise von Horstenau. Jedino mu je jezik nešto neizravniji. Franjo Tuđman piše: «Komunistička partija Hrvatske radila je na organiziranju ustanka pod izvanredno teškim okolnostima. Jedino u Hrvatskoj buržoazija je uspjela da hrvatske komuniste, koji su bili u koncentracionim logorima bivše Jugoslavije, preda u ruke njemačkim okupatora i ustaša. Ustaški zlikovci započeli su od prvog dana bjesomučan progon komunista i ostalih naprednih ljudi – antifašista, a zatim su nastavili sa svirepim progonima i pokoljima srpskog stanovništva i Jevreja. Sve je to, pošto se odigralo pod okriljem njemačkog i talijanskog okupatora i uz blagonaklono držanje mačekovskog vodstva HSS-a, stvaralo stravično crnu situaciju. Historijska je i neprolazna zasluga Komunističke partije, što je – u tim za hrvatski narod mračnim endehaovskim danima – ostala, kao savjest svog naroda i nosilac njegovih naprednih i revolucionarnih tradicija, na visini svog zadatka, što je jedina ukazala narodu Hrvatske na izlaz iz vjerske bratoubilačke borbe, koju su otpočele ustaše, a prihvatili četnici, na izlaz iz ponora fašističkog ropstva, u koje je strovaljen zločinačkom politikom buržoazije u bivšoj nenarodnoj Jugoslaviji. Komunisti Hrvatske pozvali su i vodili hrvatski narod u oslobodilačku revolucionarnu borbu za uništenje ustaškog mrakobjesja, njegov veliki dio odazvao se od samog početka tom pozivu i odlučno stao na stranu progonjenog srpskog stanovništva.» Tako Tuđman o ustašama 1960. godine.
[caption id="attachment_26519" align="alignleft" width="500"]
Domobranima se obraća general Gustav Suschnig[/caption]
Priređivačima leksikona «Tko je tko u NDH» su promakla obadva brodska endehazijska gradonačelnika Slavko Vrgoč i Josip Koprivčević. Napose Koprivčević, kao istaknuti publicist i povjesničar, te zaslužni član ekskluzivne Družbe braće hrvatskog zmaja, kojoj je temeljna djelatnost čuvanje hrvatske kulturne baštine. Ne spominje se također ni jedan član Hrvatskog državnog sabora NDH s brodskog područja: Balentović Stipe seljak iz Garčina, Čavčić Daniša trgovac i ugostitelj iz Broda, te odvjetnici Vladimir Markotić i Vladimir Prebeg. U leksikonu se ne spominju ni dva veležupana Velike župe Posavje dr. Muhamed Omerović i dr. Dragan Urumović, koji su od 1942. do 1945. godine u Brodu stolovali nakon Vladimira Sabolića. Nema ni svećenikâ Josipa Mirkovića i Josipa Gunčevića likvidiranih nakon rata kao kolaboranata NDH. Nema lokalnih novinara Tomislava Mesića i Andrije Beletića, mladog pjesnika i publicista Josipa Pustaya… Nema poznatog vojnog pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Štefe Martinaševića.
Budući je period postojanja Nezavisne Države Hrvatske misteriozna «crna rupa» u brodskoj novijoj historiografiji, može se samo nagađati da li su tadašnji brodski upravni, politički, policijski, vojni i državni časnici ostavili baš tako neznatan trag, da ne bi zaslužili spomen u jednom ovakovom leksikonu. Prema mom, površnom, publicističkom uvidu, koji tek valja znanstveno verificirati, ravnatelji Župne redarstvene oblasti u Brodu bili su: Stjepan Kalačević, dr. Vladimir Vinek i Franjo Španjol. U početku kotarski predstojnik bio je Antun Jeličić, a mjesni vojni zapovjednici Drago Globočnik i pukovnik Blažević. Stožernik Ustaškog stožera župe Posavje bio je Ivan Terzić. Pobočnici su mu bili Stjepan Salamunović – Štefa i Vlado Šimunović. Kao agenti UNS-e spominju se Krpan Đuro, Stanko Morosavljević, Josip Klarić, Nikola Kovačević, Franjo Žalac, Kelčec Tomo, Janković Milan, Radoš Pava, Radoš Ankica, Radoš Tuka, Šuba Mijo, Barišić Stjepan, Stanko Novosel, Ivan Šuto, Mirko Brekalo, Miki Repić, Tomislav Martinašević, Galijan, Virovitić, Rokavec i Puškarić. Na čelu Ustaškog junaka bio je Dragutin Logarić, Ustaške starčevićanske mladeži logornik Nikola Novosel, Ustaške uzdanice Zlatko Stjepanić, Ustaške mladeži Josip Kožulj koji je vodio i politički odjel UNS-e, a zamjenik mu je bio Josip Šredl. Na čelu Ženske loze ustaške mladeži bila je stožernica Ljubica Šarić udana Kelčec, logornica je bila Slava Vanić, tabornica Olga Franke i Katica Repak dužnosnica. Zapovjednici Domobranske radne službe bili su Dražen Prokopac i Dušan Drndarski, sjedište službe bilo je u Vinskoj. Stožernici, logornici i tabornici[1] bili su Slavko Vrgoč (logornik), Ivan Šimunić, Mile Balen (logornik), Ivica Terzić, Viktor Šarić (stožernik), Mato Štivić, Ivica Stanić, Pero Klobučar, Ilija Jurišić, Franjo Zbunjak (tabornik), Viktor Banko (stožernik), Ivan Pothraški, Branko Kenda (stožernik), Franjo Pokaz (stožerni upravitelj), Mirko Bakša (stožernik)...
Brodski trag, 8-9, 2006.
***
U Prilozima za povijest Broda i okolice slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema objavljen je rad Davora Kovačevića Uspostava i djelovanje redarstvenog aparata i ustaške nadzorne službe u Slavonskom Brodu 1941.-1943. godine. Tekst ima dvadesetpet stranica i predikat Izvorni znanstveni rad. Recenzirao ga je netko, neznan, od ravno devet recenzenata publikacije. Rad je korektan, no ima sitnica, na koje ću ukazati, koje malo kvare dobar opći dojam.
Str. 164. – zapovjednik 10. pukovnije Jugoslavenske vojske koji je pružio oružani otpor brodskim ustašama bio je rođeni Brođanin Kosta Mušicki i on je izveo rušenje mosta 12. travnja 1941. (koje, kao ni njega, autor ne spominje). Šteta, jer je Mušicki sjajna priča. Rođen je 1897. g. u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je završio u Zagrebu. U sedamnaestoj godini života mobiliziran je, 1914. godine, u austro-ugarsku vojsku i poslan u rat u Srbiju, gdje prelazi na srpsku stranu. Nakon rata je završio vojno školovanje i 1931. godine postaje inženjerijski kapetan. Rat ga je zatekao u Slavonskom Brodu kao zapovjedajućeg pukovnika vojarne. Uhićen je u Bosni po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske i osuđen na smrt. Nakon uvida u vojnu karijeru pušten je i iz Zagreba odlazi u Beograd gdje postaje zapovjednik Srpskog dragovoljačkog korpusa koji je pod kontrolom vlade Milana Nedića. Krajem 1941. godine ponovno je suđen na smrt na njemačkom Vojnom ratnom sudu u Beogradu. Oslobođen je na intervenciju Milana Nedića 1942. godine. U čin generala unaprijeđen je u kolovozu 1944., a nakon ulaska Rusa u Beograd, u listopadu 1944. godine, povlači se sa svojim jedinicama prema Sloveniji. U siječnju 1945. uhvatili su ga Englezi i u svibnju isporučili vlastima nove Jugoslavije. Suđen je sredinom 1946. godine u Beogradu na smrt. Strijeljan je na nepoznatom mjestu 17. srpnja 1946. godine. Kosta Mušicki bio je osobni ađutant kralja Aleksandra, potom kraljice Marije i kralja Petra II. Na brodskom groblju, u nadgrobni spomenik obitelji Mušicki uklesano mu je samo ime – Kojo.
Dobra priča je i abnormalno konfliktni Slavko Vrgoč, prvi ustaški brodski gradonačelnik. On se do 11. broja lista Istina potpisuje kao vlasnik i izdavač, a tek nakon što se isposvađao sa Stjepanom Salamunovićem i Andrijom Beletićem preuzima i odgovornost uređivanja, tj. odgovara kao urednik no list uređuje uvijek netko drugi, jer je on za to bio nesposoban. Nije obješen na glavnom gradskom trgu, nego je strijeljan u šljiviku pokraj gradskog zatvora na Vijušu gdje su srpske jedinice, koje su oslobodile Brod, vršile egzekucije temeljem presuda pokretnih Vojnih sudova.
Str. 167. – autor navodi dvije netočnosti, koje je prenio iz arhivskih dokumenata. Prva je da je početkom 1942. godine sjedište Župske redarstvene oblasti preselilo u kuću u Gajevoj 2, odvjetnika Branka Stefanovića. Prema svjedočenju živih svjedoka iz obitelji Stefanović u kući su, nakon odlaska Branka Stefanovića u Srbiju, stanovali veliki župani. Prvo dr. Vladimir Sabolić, a nakon njega dr. Muhamed Omerović koji mu je prethodno bio dožupan, a potom dr. Dragan Urumović. U dvorišnoj zgradici bila je smještena straža koja je osiguravala objekt. Druga netočnost, također preuzeta iz nekog dokumenta, jest da je u podrumu dr. Antuna Kovačića, u Starčevićevoj ulici, bio zatvor. Jedini Kovačić u Starčevićevoj ulici je dr. Emanuel. Bio je jedan od najuglednijih Brođana svog vremena. I kao liječnik, i ravnatelj bolnice, i kao gradonačelnik (1935.-1939.). Radi se o Židovu Emanuelu Kohnu koji je puno ranije promijenio vjeru i prezime. Ustaše su ga deložirale iz njegove kuće u Starčevićevoj 35 (zku 189, čestica 307 gr, stari broj 220) koju je kupio 1905. godine, a 1918. uknjižio na suprugu Helenu. Za vrijeme NDH živio je u iznajmljenom stanu u Trenkovoj ulici, a umro je, od stida, 1944. godine. Dakle, u podrumu oduzete kuće moglo je biti zatvorsko mučilište, ali ona nije bila vlasništvo Antuna Kovačića.
[caption id="attachment_26520" align="alignleft" width="500"]
Njemačko mjesno zapovjedništvo (Ortskommandatur) nalazilo se 1941. godine u Radosavljevićevoj kući na glavnom gradskom trgu.[/caption]
U poglavlju o Odnosima redarstvenih vlasti prema Srbima, Židovima, Romima i komunistima na području Slavonskog Broda 1941.-1943. godine (Slavonski Brod se u to, jedino u to vrijeme, zvanično zove Brod na Savi, što je i sam autor utvrdio (str. 164.). Zašto onda Slavonski Brod 1941.-1943.?) Autor ne spominje pokolj pedesetak Srba na improviziranom savskom mostu 26. kolovoza 1942., a u Hrvatskom državnom arhivu nije obratio pažnju na dokument u kutiji 7 Velika župa Posavje, inventarski broj 23 352, u kojem veliki župan dr. Vladimir Sabolić izvještava kako su svi brodski Židovi naredbom, Židovskog odsjeka, Ministarstva unutrašnjih poslova, pohapšeni 23. na 24. siječnja 1942. Naredbi je prethodila afera bosanskobrodskog gradonačelnika Mate Šakića (otac Dinka Šakića). U spisu 23 244 k (225 z) upućenom MUP-u veliki župan dr. Vladimir Sabolić navodi kako je protiv Šakića otvorena istraga što je 15. i 21. siječnja 1942. dao propusnice Židovima Olgi Krauss, Berti Pollak i Julijusu Goldbergeru da isele u talijansku okupacionu zonu, iako je postojao izričiti propis da se propusnice ne smiju izdavati. Šakić se branio kako nikad nije dobio taj propis. U istom pismu Sabolić piše kako je nadstražar Matanović prijavio Šakića da tolerira Židove... Afera je skončana naredbom Židovskog odsjeka Ministarstva unutrašnjih poslova da se 23. i 24. siječnja pohapse i deportiraju svi Židovi iz oba Broda.
Također je preuzet netočan podatak kako su «...skojevci izveli uspješnu krađu komunističke kartoteke iz Gradskog redarstva. Naime, akciju je izveo skojevac Vlado Markotić, iskoristivši položaj svog oca...» (str. 170). Vlado Markotić, sin Filipa Markotića, još je u studenom 1939. godine isključen iz Sveučilišne organizacije HSS-a u Zagrebu kao navodni komunist. Njegovog oca Filipa, prvaka brodskog HSS-a od 1928. do 1940., poslanika HSS-a u beogradskoj Skupštini, Ante Pavelić je imenovao za člana Sabora NDH. Kao politički moćan čovjek on je, u prvim danima prevrata 1941., uništio policijsku kartoteku politički sumnjivih osoba jer je i njegov sin bio evidentiran u toj kartoteci. Nakon toga sklonio je sina u Austriju, odakle je ovaj emigrirao u Ameriku. Filip Markotić i njegova supruga (porijeklom Židovka) dočekali su kraj rata nakon kojeg je on osuđen prvo na 16, a potom na 10 godina robije u Staroj Gradišci. Umro je već 1946. godine u zatvorskoj bolnici u Zagrebu. Sin mu je postao ugledni profesor u SAD-u i Kanadi (Indiana, Harvard, Calgari). Umro je 1994. godine. Prilikom posjete Hrvatskoj 1990. godine susreli smo se i tada mi je ispričao ovu priču, usput dodavši, kako je uvijek bio lijevi HSS-ovac, blizak komunistima, a nikad organizirani komunista.
Na kraju, zadnja sitnica, tj. pitanje. Zašto autor od novina nije koristio Posavsku Hrvatsku koja od 14. lipnja 1941. postaje Hrvatsko ustaško glasilo, doduše i prestaje izlaziti krajem 1941. kao ni Naš put – polumjesečni list Stožera ustaške mladeži Velike župe Posavje koji uređuje stožernik Viktor Banko. List je izlazio 1942. godine. I osječki Hrvatski list je slabo korišten, iako je relativno dobro pokrivao Brod i imao ovdje svoje dopisnike. Na str. 167. u tekstu se citira Hrvatski list od 9. svibnja 1941., no u fusnoti 22 piše Novi list, 9. svibnja 1941. (?)
Zagrebčanin dr. Davor Kovačić je 2005. godine doktorirao na temu Razvoj i djelovanje policijsko-sigurnosnog sustava NDH 1941.-1945. Brod mu je, dakle, kolateralna tema. I dobar pokaz u kakvoj su neprilici pokretači Priloga za poznavanje Broda i okolice, budući da, izuzev eksperata iz obitelji Artuković, brodski poznavatelji brodske povijesti izgleda uopće ne postoje. Uprkos decenijskom postojanju skupe brodske adrese koja ih je trebala stvarati, a očigledno nije.
Uostalom, mislim da bi Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, na čelu sa Stankom Andrićem, trebalo ukinuti.
[1] Stožernik je visoki ustaški dužnosnik, na čelu stožera koji obuhvaća teritorij jedne velike župe. Imenuje ga poglavnik na prijedlog postrojnika. Tabornik je niži ustaški dužnosnik, na čelu je tabora koji obuhvaća područje jedne upravne općine. Imenuje ga postrojnik, a odgovoran je logorniku. Logornik je ustaški dužnosnik na čelu logora koji obuhvaća područje jednog kotara. Imenovao ga je postrojnik, a bio je odgovoran stožerniku. Njemu su podređeni tabornici I zbirnici logora.
