Hrvatskom SDP-u do dan danas nitko nije javio kako je mrtav još od onog dana, prije dvadesetak godina, kad je, za sv. Nikolu na zagrebačkom Jelačić placu, u šatorčiću, mjerio tlak prolaznicima i dijelo zlatne šibe s crvenim mašlekom.

Ivica Račan slomio je svjetonazorsko ideološka uvjerenja hrvatske socijaldemokracije i odveo je od srpa i čekića do sv. Nikole i zlatnih šiba. Kao politički genij Zdravko Tomac i on je, doduše malo suzdržanije, pokazao kako je danas biti ljevičar ili desničar u politici samo jedan od načina koji čovjek izabere da bi bio glup. Jer, kapital odnosi su toliko globalno razmahani da kao ogromna slijepa mega sila uprežu sve u svoje profitne interese.

Nakon svoje liberalne neo laiser faire faze, u kojoj su opljačkane tzv. bivše komunističke ekonomije, sad kapital kajasa države u svoje interese i u tomu mu obilno pomažu odnekud stvoreni virusi... A stranke? Stranke su politički folklor tzv. demokracije koja je oduvijek, s njima, bila oligarhija tj. teror većine. I tako se ponašaju. Višestranačje, nakon izbora, završava u čistom jednoumlju. A prividne „političke bitke“ su bure u nokširima od kojih prave pite od kapitala strogo kontrolirani mediji.

Umjesto da izvršavaju volju biračkog tijela (naroda) stranke se bave svojim interesima, tj. interesima svojih čelnika kako da što duže ostanu na profesionalnim pozicijama omogućenim stranačkim nepotizmom. Stranke su se pretvorile u interesne korporacije, političke hobotnice, instrumente za osobne karijere, političke čerge u kojim šibicari vrše homogenizaciju isključivanja drugih i mahnitaju svoje plemenske instinkte... Solidarnosti, pravde, jednakosti, slobode... više nema u njihovim identitetima. Ideologija i praksa liberalnog kapitalizma koja je u Hrvatskoj uništila industrijsku proizvodnju, poljoprivredu, domaće banke, školstvo, obrazovanje, kulturu, zdravstvo, radnike, umirovljenike, nacionalno i vjerski različite..., a čitavu Hrvatsku pretvorila u puzajući kaos – hrvatskim političkim strankama je uspravnica.

Ovaj sadašnji hrvatski SDP ne usudi se izgovoriti riječi demokratski socijalizam o kojem u Americi govori Bernie Sanders, u Velikoj Britaniji Jeremy Corbyn, a u Europi o njemu piše kao o demokratskom participativnom socijalizmu Thomas Piketty...

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin muca o green new deal-u. U kilometarskom intervjuu spominje socijalnu državu, društvu pravde i jednakosti, međutim ni da pisne riječi demokratski participativni socijalizam. Sebe drži socijaldemokratom jer želi pomoći onima koji primaju plaću od 4 do 5 tisuća kuna. Bunca o restartu, preustroju SDP-a.... Za njega liberalni kapitalizam koji se svodi na predatorski kapitalizam i koji masovno proizvodi tu sirotinju kojoj bi on pomogao, dakle, za Grbina to čudovište od sustava koje  u strmopizujućoj krizi (u lijekovima vidi najprofitabilniju robu) nije za restart i preustroj. Za restart i preustroj je njegov do grla politički zasrani SDP. A restartati ga i preustrojiti valja po modelu Caritasa i Crvenog križa. S tim što kod Crvenog križa treba pomno izviditi i ispitati što mu znači ono crveni. Jebomajku svoju.

SDP ima užasni identitetski problem. On više ne zna što je, tko je, kuda spada i koliko vrijedi. Potpuno je izgubio klasični socijaldemokratski karakter (prava radnika i seljaka, sindikati, lijevo orijentirani intelektualci ga ne interesiraju, a ne usudi se proglasiti socijal liberalnom strankom, jer su liberalne stranke ponajprije stranke krupnog kapitala i ne bave se socijalnim pravima.

Hrvatski SDP neuspješno prati i pravce nove socijaldemokracije koju su inaugurirali Gerhard Schröder, Bill Clinton i Tony Blair na pretpostavkama ujedinjavanja ponude i potražnje i nepovlačenja države iz ekonomije, na način da ju moderira kao ulagač te ne jamči socijalna prava nego ih ostvaruje blagostanjem stvorenim radom...

Sve u svemu SDP ne da je na rubu da se počne raspadati – on se raspao. Svoje birače pretvorio je u nebirače, a s desetak tisuća članova stranke postao je partija uneređena od straha od letenja. A politički letjeti znači težište partijske prakse prenijeti na teren, a ne u parlament kao propagandnu tribinu u kojoj odluke donosi oligarh: predsjednik vlade koji samostalno bira ministre i ujedno je predsjednik stranke koja ima parlamentarnu većinu.

Lijevo treba biti u masama. Ovaj i ovakav SDP ne da to neće, nego to ne zna. Ne zna to silno nezadovoljstvo pretvoriti u učinkoviti politički sadržaj. Pritom ne pomišljam na ukinuće ontološkog statusa kapitala, već na njegovo prisiljavanje da prizna zajedničko dobro, svijet novih označitelja koji bi omogućili kognitivno mapiranje i preuzeli zadatak novog uređivanja spram globalnog kapitalističkog nereda.

Ustvari imam na pameti Hegelovu dijalektiku Roba i Gospodara[1] (iz Rukopisa iz Jene i Fenomenologije duha). Hegelovsku budućnost netko je definirao kao kapitalizam sa azijskim vrijednostima: kapitalističko društvo organizirano u staleže pod prismotrom jake autoritarne države s menadžerski kapacitiranim javnim službenicima i tradicionalnim vrijednostima.

___________________________________

[1] Rob radi i stvara. Gospodar beskorisno uživa. Djelovanjem rob je sve, gospodar ništa. Rob je bez gospodara slobodan, a gospodar je bez sluge zarobljenik svoje nedjelatnosti i gubitnik svoga statusa. Rob je označitelj bez kojeg gospodar ne postoji.