U povodu  godišnjice rođenja književnika Vladimira Rema (Slavonski Brod, 4. prosinca 1927. – Slavonski Brod, 22. kolovoza 2011.) Stribor Uzelac Schwendeman, politički analitičar i savjetnik, diplomat, novinar i publicist, kroničar i pisac, član Hrvatskog novinarskog društava i Hrvatskog društva pisaca, član PEN-a, suradnik internetskog portala SBPeriskop, objavio je esej čije će upečatljive i sugestivne rečenice zauvijek promijeniti uobičajene stavove o Remu, o Slavonskom Brodu, o politici, povijesti i književnosti ovog provincijalnog grada.

                                                                                                                                                                                              Gotovo na isti način kao što se Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža razračunao s mitom Miroslava Krleže i krležijanstvom u hrvatskoj književnosti, Schwendemann se u ogledu, kojeg smo s dopuštenjem autora preuzeli s njegove prijateljske internetske stranice i kojeg ćemo objaviti u tri nastavka, kritički odredio spram pjesničkih, esejističkih, književnokritičarskih i povjesničarskih vrijednosti Vladimira Rema. U impresivnoj esejističkoj sintezi književno-povijesne kritike i vlastitih utisaka i promišljanja – on je predočio razornu inventuru i burno intimno svjedočenje o književniku Remu, ali i cijeloj epohi u kojoj je on stvarao.

 

Svjestan da je njegov esej bez milosti, u funkciji detronizacije Vladimira Rema odnosno skidanja s nezasluženih visina, Stribor svoj esej završava  slijedećim riječima:

«Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.» (Ivo Andrić – Prokleta avlija). Na tom tamnom dnu, i u njegovom duhu i dahu, nastao je i ovaj zapis. Kao ispovjest i crna kutija ispod ruševina iluzija da danas išta u malom može biti veliko. Amicus Plato, sed magis amica veritas. Hvala na odriješenju. (VeL)

 

Rem mi je posebice nastojao objasniti, a bio je u godinama pa je to često opetovao, tu relaciju prema Mirkoviću, ogranku Matice Hrvatske i pojedincima vis à vis kojih je gajio u početku rezervu, a poslije averziju: Ivanu Medvedu, Mati Artukoviću, Toniju Barteku iz ogranka Matice hrvatske i Joži Šrbašiću kojeg je trebao kao akvizitera svojih projekata, ali ga je teško podnosio kao interesdžiju čijim posredstvom, doduše, idu i njegove tantijeme u vinkovačkoj izdavačkoj kući Privlačica. U našim razgovorima, nekoliko godina gotovo svaki dan u jutro (često nam se pridruživao Marko Lovinčić, a katkada i Veljko Lukić), Rem je uglavnom bio pristojan i relativno ugodan sugovornik. No povremeno je pokazivao naznake nesnošljivosti i zavisti prema svojim, daleko uspješnijim, književničkim kolegama (Tadijanović, Jelčić), paranoične opsjednutosti (Mirković), sklonosti spletkama i zaplotnjaštvu (Ščrbašić, Medved, Bartek, Dujmović) čak i mržnji (brodske kulturne koterije koje ga ne primjećuju i zanemaruju, posebice Gradska knjižnica u koju se zarekao da neće ući dok joj je ravnateljica B.S.). No, to nije nikada prevršivalo onu mjeru koja je u palanačkom življenju zadana, normalna, poželjna čak. Da, volio je i ogovarati. Uvis. Za Šeksa mi je pričao kako ga je, pijan, često posjećivao u Vinkovicima. Jednom prilikom se toliko napio da nije mogao nazad u Osijek, pa je spavao kod Removih i tako temeljito upišao kauč da su ležaj morali baciti... S Tuđmanom se sreo za šankom u Društvu hrvatskih književnika i tu mu nešto otvoreno u lice rekao, zaboravio sam što, jer mi je tu priču jedno deset puta pričao i uvijek mu je nešto drugo predbacivao. Nešto oštro, kritički i hrabro, a Tuđman je samo šutio i odobravao...

 

U suštini, Rem je bio ogorčen hrvatskim i brodskim političkim i kulturnim prilikama. (Gorčina je niža vrsta tuge.) Žalio je za Vinkovcima gdje je, po njegovim riječima, «i dan danas uvažen više no u Brodu» (što je istina) i proklinjao dan kad se vratio u rodni grad (zavičaj, je li?). Pokušavao je čak i odseliti u Osijek, k sinu, koji je pronašao i stan u istoj zgradi u kojoj stanuje... Bilo mi ga je žao, iako se tu, u suštini, radilo ne o Bernhardtskoj mržnji prema vlastitoj sredini (zavičaju, je li?) nego o gladi za važnošću i nezadovoljenom častohleplju. Osjetio sam da iskreno cijeni i respektira ono što radim i to me korumpiralo. Poklanjao mi je svoje ranije knjige sa smješnim posvetama: «Striboru, koji jedino zna o Brodu više od mene», «Striboru, dragom suradniku i prijatelju», «Striboru, kojem se pridružujem glede «umijeća nasljeđivanja» itd... povjeravao mi je uređivanje knjiga njegove biblioteke Brodski pisci, molio da jednoj njegovoj knjizi napišem pogovor. Uvrštavao me u njegove spiskove znamenitih i poznatih Brođana (Mjestopisi brodskog Posavlja, Slavonski Brod, 2008. i Zavičaj je uporište bez kojeg se ne može, Marulić br. 5, 2010.). Nikada kao pisca ili književnika, nego kao «urbanog povjesničara, novinara i političkog esejistu». Držao me (opravdano) svojim dobrim prijateljem u Brodu. Na moje inzistiranje obraćali smo se međusobno na vi i gospodine što je našim odnosima određivalo jedan fini nivo. Za Božiće, Uskrse i Nove godine popili bismo po ritualni Hennesy u restoranu Uno... Kad ga je obzidala bolest, zamolio me da ga odvezem u Mali Pariz, periferijski dio grada u kojem se rodio, da mi pokaže svoju rodnu kuću. Pokazao mi ju je, ali nije rekao da to nije autentična, nego nova tuđa, sagrađena na istom mjestu. Nadao se kako ću pokrenuti inicijativu i za postavljanje spomen-ploče... Ja bih to učinio, no, preduhitrio me nekakav javno privatni odbor koji je, u lokalnom tisku, objavio da Vladimiru Remu treba podići spomen-ploču na rodnoj kući, spomenik u aleji velikana, dati mu ulicu i gradsku knjižnicu nazvati njegovim imenom... Mašala!

 

Doduše, ne sjećam se više koje godine, nešto slično uradio sam i ja. Grad je raspisao natječaj za nagrade i priznanja i ja sam otišao do gradonačelnika i rekao mu, otprilike, kako je to priznanje počasnog građanina Broda u početku dodjeljivano samo zaslužnim Brođanima koji žive u Brodu. Potom se to politički izvitoperilo pa su ga dobili Khuen Hedervary, Josip Broz, Jakov Blažević..., i kako se nagrada treba vratiti Brođanima koji žive i rade u Brodu. Čole me pitao: «Pa komu onda da je damo?». «Vladimiru Remu» - odgovorio sam. Onda me on upitno i prodorno pogledao, a ja sam brzo objasnio: «Ne kužiš, ove godine je damo Vladimiru Remu i probijemo led, na godinu je daš meni, onda kad prestaneš biti gradonačelnik ja predložim tebe...» «Aha» - rekao je – «pa što odmah ne kažeš?» Naravno da smo se samo okrutno šalili. No, nemoguće, ali izvedivo, Rem je, te godine, dobio priznanje Počasnog građanina Broda. I kao što ni jedna relevantna ustanova kulture u Brodu nije htjela mene predložiti za Grb grada Broda, pa su mi ga dodijelili na prijedlog brodskih novinara, tako sada ni jedna ustanova brodske kulture nije htjela predložiti Rema za počasnog građanina. Učinio sam to osobno. U svoje ime. I kao što je prošao Grb grada za mene, prošao je i Remov počasni građanin. Koliko realno vrijede ta priznanja ilustrirao je, cinično, Mato Brašnić kad sam dobio Grb grada. Prišao mi je i čestitao rekavši: «Zaslužio si ga višestruko, ali kako su ti ga ovi dali, ostat će za mene najveća misterija». Brodske gradske nagrade i priznanja odista su se pretvorile u gradonačelnički privatni tandrbal i gradsku sramotu, pa su Remove šanse da dobije ulicu, ploču, bistu, knjižnicu - vrlo realne.

 

Proglašenje počasnim građaninom Rem je doživio kao proglašenje blaženikom. Ušao je u svoju definitivnu havy fazu. Brodska istina, koja ga je petnaestak godina upropaštavala, više nije bila važna. S njom je dokinuta svaka konfliktnost, a uspostavljena je nihilistička svesvejednost. (Istina ostaje skrivena onima koje prožima ili želja ili mržnja.) Nakon toga su mu Vinkovci dali županijsko priznanje za životno djelo, potom ga je brodski gradonačelnik, osobno, predložio za županijsko priznanje za životno djelo, koje se isplaćuje u novcu, čime je nesagledivo učvrstio koalicijski savez, u Gradskom vijeću, s Removom suprugom političkom švindlericom, koja je iako židovskog porijekla, s majčine strane (Mautner), presudno glasala da se ulici doglavnika Mile Budaka ne mijenja ime!

 

***


 

Sve u svemu, Rem je po nagradama, priznanjima, i u vlastitoj glavi, postao besmrtnik i legenda za života. Umro je u uvjerenju ispunjene zadaće i mirne savjesti. I dobro je što je tomu tako. No, već mu je sprovod pokazao labavost tog uvjerenja. Jedan od najstarijih članova Društva hrvatskih književnika, sahranjen je skromnim regionalnim protokolom. Od Brođana od njega se oprostio predsjednik brodskog ogranka Matice hrvatske, Ivan Medved, kojeg je Rem počeo prezirati, iz dna duše, od onog časa kad ga je lukavo htio suočiti s Mirkovićem, na skupštini ogranka Matice hrvatske (kojoj je nazočio Igor Zidić) i ondje prividno riješiti njihov spor skidajući ga, na taj način, s dnevnog reda. Rem je to naslutio i prgavo nije došao na skupštinu, a Medveda je prekrižio za svagda. Ovaj je, pojavljujući se u ulozi govornika nad Removim grobom, želio ostaviti lažni dojam kako je njegovo prijateljstvo s Remom bilo vječno i neraskidivo, a odnos Rema i brodskog ogranka Matice hrvatske – normalan. A Mirković se na sprovodu pojavio s fotoaparatom i dosta nametljivo snimao pokojnika u otvorenom kovčegu... Pogrebu nije nazočio predsjednik Društva hrvatskih književnika, a bila mu je to titularna i ljudska dužnost. Jer Rem je, što je društveno korisnije i bitnije, kulturološki značajniji za Slavoniju i Hrvatsku, posebice Brod i Vinkovce – nego književnički. U njegovom djelu snažniji je kulturni čin i kulturna energija od spisateljske. Ako je svrha života biti koristan, onda Remu valja prilaziti upravo s te značenjske strane i tog značenjskog smisla. Bio je dugogodišnji direktor vinkovačkog profesionalnog kazališta i ostavio je vrijedne dokumentarne zapise o slavonskoj teatrologiji. Prvi se, u poslijeratnom dobu (1965.), bavio urbanom poviješću Broda (potom i Vinkovaca). Njegova pedantna, i uvijek pomalo subjektivna, katalogizacija slavonskih autora dobar je doprinos povijesti hrvatske književnosti, hrvatskog novinstva i periodike. Značajan je njegov urednički rad u vinkovačkoj Privlačici, posebno na biblioteci Brodski pisci, za koju danas potpuno barbarizirani grad Brod nije pokazivao nikakv interes, pa je taj posao počeo gubiti pravac i na koncu zabludio u petom kolu kada Rem više nije imao snage i volje da se izbori za tiskanje knjiga onih autora koje je planirao. Rem je i osnivač kulturnih institucija u Slavoniji, koautor sveučilišnog udžbenika u Osijeku, revni suradnik brojnih listova, kalendara i časopisa, antologičar, okupljatelj pisaca kroz razno razne manifestacije, agilni član Matice hrvatske itd. I na kraju, ali ne i najmanje važno, hrvatovao je kad se hrvatovati nije smjelo. Što jest, jest.

 

***


 

Prije desetak godina, dakle puno prije nego što je obasut priznanjima, pisao sam mu pogovor knjige znakovitog naslova Zavičaj kao sudbina. Naslov knjige sugerirao sam mu ja. U tom pogovoru, kao uostalom u svim predgovorima i pogovorima knjiga živih pisaca, autor je prisiljen «nekrologizirati» tj. davati počasti nekom živom, na način kako se to radi tek kad je mrtav. Taj pomalo egzaltirani rukopis, s kojim je Rem bio vrlo zadovoljan, možda je najiskrenije svjedočenje o čovjeku kome je zavičaj odista bio sudbina. Budući u tom tekstu tek naznačavam (priznajem, kad sam ga pisao, po narudžbi, nisam imao uvid u Remov opus) ono što sam razvio u ovom, (kad imam uvid) prenosim ga ovdje u cijelosti, stojeći gotovo iza svake riječi:

 

«Jedini rođeni Brođanin koji je u drugoj polovici 20. stoljeća uspio stvoriti ime i djelo živeći u provinciji je Vladimir Rem. Svi drugi poznati Brođani stekli su ime uglavnom u Zagrebu. Kamo i odlaze ispravno sluteći kako su sve bitke s provincijom i njenim mentalitetom unaprijed izgubljene.

 

Bezbroj sitnih i krupnih nevolja kojima je u rodnom gradu, svojedobno, bio izložen Vladimir Rem, promatrano samo na političkoj razini, izdašno nadmašuju onu normalnu i u “malom mjestu” uglavnom zadanu mjeru. Za one koji misle svojom glavom.

 

Radoznao i buntovan, nenavikao plivati nizvodno, a pod stalnim političkim pritiscima i udbaškom prismotrom, Vladimir Rem se sklonio i udomio u Vinkovcima i tamo je, kao brodski Vinkovčanin i vinkovački Brođanin, četvrt stoljeća djelovao i stvarao. Vinkovci, urbano manja, a kulturno puno snažnija sredina od Broda, njegovo djelovanje i danas pamte. Rem je, naime, i danas u Vinkovcima persona grata u znatno većoj mjeri nego u rodnom Brodu. U koji će se, nakon dobrovoljnog izbjeglištva, vratiti dobro zagazivši u godine, u brojne nagrade i priznanja, zbornike, leksikone i enciklopedije.

 

Vjerujući u Brod kao «svoju neumitnu kob», nakon demokratskih promjena sudjeluje u obnavljanju Matice hrvatske. Koju je utemeljio davnih šezdesetih godina proteklog stoljeća. Donio je pregršt ideja, izdavačkih zamisli i inih korisnih nakana, kako bi se nadoknadilo onemogućeno, propušteno, namjerno ili nebrigom gurnuto u zaborav. Međutim, provincijalizam oličen u konkretnim pojedincima neizbježno i ravnomjerno raspoređenim u politici i oko nje nije, nažalost, pretrpio neke naročite preobrazbe.

 

Hrvatska je samostalna i neovisna. Međutim, još nije stavljena u funkciju volje i interesa svojih građana koji su je željkovali i stvarali. Postala je plijenom političkih karijerista koji su sobom i svojom klijentelom proželi gospodarski, kulturni i društveni život. Osvajanje, očuvanje i  širenje vlasti, kako bi se ovladalo instrumentima odlučivanja o distribuciji društvenih sredstava namijenjenih organizaciji, funkcioniranju i unapređivanju ukupnog života u državnoj i u lokalnim zajednicama, postali su dominantni politički sadržaji i interesi. A doveli su do pogubnog izostanka kriterija i standarda, principa i normi. U takvoj klimi prvi stradavaju vrijedni i relevantni projekti. Strpljivo i ustrajno, s iskustvom i znanjem, Rem zamišljene projekte ipak oživotvoruje. Samo on zna koliko je napora, vremena, nerava i zdravlja trebalo uložiti u rađanje i ostvarivanje izdavačkih pothvata Croatica, Slavonica, Brod i okolica, Brodski pisci… Da se i ne spominju brojna izdanja njegovih vlastitih knjiga.

 

U vremenima uglavnom nesklonim prošlosti, zbog toga što bi silom da počnu od sebe samih, Rem se uredno vraća korijenima. Suprotstavljajući se trendovima, on istražuje, sistematizira i feljtonizira brodsku građansku prošlost, pa tako ne postoji relevantniji događaj u brodskoj duhovnoj povijesti, posebice literarnoj, kojem on ne posvećuje odgovarajuću pažnju. Ta Remova brodsko–vinkovačka i uoće «slavonistička» nastojanja imaju i nit i petlju i poštenje i profesionalnost. Posebnu im vrijednost daje činjenica da je devastacija povijesne i kulturne baštine Slavonije konstantna. Uništavaju je ratovi, požari, potresi, birokratski nemar, političko divljaštvo nad simbolima drugačijeg, lopovluci, primitivizam i, možda ponajviše, ravnodušnost. Rem će često skretati pažnju na to kako brisanje memorije, nepoznavanje povijesne i kulturne baštine, nacionalne tradicije i etno pamćenja dovode do grotesknih političkih uspostava novih spomen datuma, promjene povijesnih naziva, uklanjanja spomenika iz javnih prostora, rušenja građevinsko urbanističkih vrijednosti i rodnih kuća velikana, prekapanja grobova, namjernog ili nehatnog sijanja zaborava.

 

U sredini oskudnoj onima koji doista znaju, a s previše onih koji «sve znaju», u kojoj je za jednopartijske vladavine izgubljen osjećaj odgovornosti i ponosa pa su poluobrazovani i dezorijentirani samonametnuti nadri-rodoljubi preuzeli glavnu riječ, Rem po mjeri svog iskustva, pameti, znanja i morala kreće u jedan gotovo nevidljiv prostor i kvalitetan kulturni pothvat. U utvrđivanje i čuvanje identiteta Broda u njegovoj kulturnoj fenomenologiji povijesne i književne baštine. Po temeljnoj orijentaciji on je u tom poslu s one strane folklornog dobošarenja, nuđenja sladunjavih kolačića sa sličicama od kojih ostaje jeftin okus boje u ustima, prenemaganja, kiča i primitivizma kao preovladavajućih provincijskih estetskih stajališta...

 

Iz stručnosti i poštenja kao mjerila kompetencije i iz svoje hrvatske domoljubne norme, on zna kako su nacionalne vrijednosti u prvom redu povijest, jezik i kultura. I da onog tko ih zanemaruje i obezvrijeđuje budućnost čeka poput klopke. Stoga se, kao čovjek jednog i konačnog izbora, uranja u taj ocean zavičajnog pamćenja i pokazuje i dokazuje kako iz onog, što je sredina u kojoj živi često držala uzaludnim radom, postaju prave vrijednosti. Ali i kako su u povijesti Broda skrb za njegov kulturni identitet brižnije i više vodili pojedinci, negoli su to činile «nijeme službe» podobnika po ustanovama i institucijama.

 

Žalosno, ali istinito. Kulturni Brod desetljećima podsjeća na gluho mjesto u loše ozvučenoj koncertnoj dvorani, gdje se Remova glazba slabo čuje. Bez obzira koliko istezali vrat i naprezali uši.» (Pogovor knjizi Vladimira Rema Zavičaj kao sudbina, Slavonski Brod, 2003.)

 

***


 

Za Slavonski Brod, duboku kulturnu provinciju opustošenu od ljudi s darom, Kirchenturmpatriot Rem je maksimalni doseg i bilanca druge polovine 20. stoljeća. U prvoj polovici to je, od onih koji žive i rade u Brodu, bio lopoč u baruštini, genijalna i nedostižna Ivana Brlić-Mažuranić. S Remom je strmoglavljivanje završeno. Nakon njega, književnički vrijedan i značajan neće doći više nitko i nikada. Jer, već duže, živimo vrijeme u kojem duhovni izvori Broda presušuju. U njemu više ne žive relevantni stvaraoci jer «ovdje zov života više ne odzvanja», a prvi je uvjet da neki vrijedni i talentirani književni pregalac nešto postigne – što raniji odlazak iz Broda, mračne selendre prepune gubitnika, seljačina i budala...

 

«Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.» (Ivo Andrić – Prokleta avlija). Na tom tamnom dnu, i u njegovom duhu i dahu, nastao je i ovaj zapis. Kao ispovjest i crna kutija ispod ruševina iluzija da danas išta u malom može biti veliko. Amicus Plato, sed magis amica veritas. Hvala na odriješenju.

 

                                                                                                                                                                                                 Zbogom, dragi Rem (Prvi dio)

Zbogom, dragi Rem (Drugi dio)