[caption id="attachment_111836" align="alignnone" width="460"] Zagreb, 05.12.2017. - Svečano predstavljanje rezultata provedbe i zatvaranje Novoga međunarodnog projekta stipendiranja i mobilnosti za iskusne istraživače – NEWFELPRO.
Na fotografiji Blaženka Divjak.
foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/ es[/caption]
Izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju predložene od strane ministarstva Blaženke Divjak štetne su za djecu i neprovedive u sustavu obrazovanja, smatraju stručnjaci koji su se uključili u javno savjetovanje o tekstu predmetnog zakona. Ministrica Divjak je, podsjetimo, zakonskim izmjenama koje bi trebale biti usvojene iduće godine odlučila udovoljiti pojedinim prohtjevima neokonzervativnih udruga, pri čemu očigledno nije vodila dovoljno računa o najboljim interesima djece i prosvjetnih radnika.
Zagrebačko psihološko društvo u svojim komentarima u sklopu javnog savjetovanja ekstenzivno je objasnilo zbog čega je nužno ograničiti pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece. Naime, zakonske izmjene koje predlaže Ministarstvo znanosti i obrazovanja omogućile bi roditeljima da zabrane svojoj djeci pohađanje određenih međupredmetnih i interdisciplinarnih tema ili modula, poput građanskog i zdravstvenog odgoja. Za sve takve sadržaje, prema zakonu koji zagovara HNS-ova ministrica Divjak, roditelji bi morali dati pisanu suglasnost.
Takva odredba vrlo lako može stvoriti koliziju sa zakonom definiranim ciljevima odgoja i obrazovanja: “odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”. Također, zakonom je propisano da djeca imaju pravo na “stjecanje temeljnih kompetencija u svjetlu (…) znanstvenih spoznaja i dostignuća”.
“Smatramo da je ove odgojne ciljeve nemoguće postići ako se sadržaji međupredmetnih tema ostave na izbor roditeljima, jer sama činjenica da je netko roditelj ne podrazumijeva kompetentnost za određivanje koje znanstvene spoznaje i dostignuća te koji sadržaji obrađeni kakvim specifičnim metodama poučavanja doista mogu ostvariti navedene ciljeve”, objašnjava Zagrebačko psihološko društvo.
U svojim komentarima pozivaju se na Konvenciju o pravima djeteta i Konvenciju o ljudskim pravima, koje jasno propisuju da država najprije mora zaštititi najbolji interes djeteta. Što nužno uključuje i situacije u kojima dijete treba zaštititi od njegovih roditelja.
“Nama psiholozima iz prakse su, nažalost, dobro poznati slučajevi gdje roditelji nisu donosili odluke o odgoju djece u najboljem interesu djeteta, pa ponekad i kršeći pozitivne propise bivajući (seksualno) nasilni prema vlastitoj djeci (citat roditelja: “Bolje je da zna što je dobar seks, barem će moći bolje birati kad odraste”), primjenjujući tjelesno kažnjavanje kao poželjne i primjerene odgojne mjere (“Batina je izašla iz raja”), podržavajući nasilno ponašanje svoje djece prema drugoj djeci (“Mi ga kod kuće učimo da bude agresivan i bori se za sebe, jer kako će drugačije uspjeti u životu.”), zabranjujući sudjelovanje u pojedinim školskim aktivnostima (“Ne može moj sin plesati folklor jer je to za pedere”), odlučujući o alternativnim ne-znanstvenim metodama liječenja (presuda Općinskog suda u Rijeci roditeljima V. Brnobić i H. Gržetić čije dijete je umrlo mjesec dana nakon dijagnosticiranja Non-Hodgkinovog limfoma jer su odbili liječenje) – da samo nabrojimo neke. Smatramo i da bi usvajanje ove odredbe značilo izuzimanje države potpisnice od odgovornosti preuzetih međunarodnim konvencijama, posebice čl. 3. Konvencije o pravima djeteta i čl. 24 Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koje nalažu da se u svakom djelovanju usmjerenom prema djeci daje prednost najboljem interesu djeteta. Usvajanje ove odredbe implicira i da unutar odgojno-obrazovnih sadržaja koji se poučavaju u javnoj školi postoje dijelovi koji nisu u skladu s najboljim interesom djeteta. Ako se Konvencija o pravima djeteta, pa i Ustav RH ograđuju od davanja potpunog i ekskluzivnog prava roditeljima da samostalno odlučuju o odgoju djece, smatramo da je to potrebno napraviti i u ovom Zakonu”, tumači Zagrebačko psihološko društvo.
Zagrebački psiholozi također podsjećaju da je Europska unija 2015. donijela Parišku deklaraciju kojom je kao bazične vrijednosti definirala “promicanje građanskog odgoja, slobode, tolerancije i ne-diskriminacije putem obrazovanja”. Pozivaju se i na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2016. godine, kojom se, između ostalog, poziva na međukulturni i međuvjerski dijalog u sustavu obrazovanja u svrhu promicanja međusobnog poštovanja.
“Brojna istraživanja iz razvojne i socijalne psihologije pokazuju da se identitet pojedinca formira i na temelju pripadnosti raznolikim socijalnim grupama. Obitelj je svakako prva i najutjecajnija referentna grupa za formiranje identiteta, no odrastanjem djetetu postaju važne i druge grupe kojima pripada, a grupni identiteti postaju razvojno posebno važni u adolescenciji. Dijete se snažno konformira grupama kojima pripada, na taj način razvija osjećaj pripadnosti, te se usporedbom s drugima informira i orijentira u odnosu na svijet. Proces kategoriziranja sebe i drugih u jedne, a ne u druge grupe ima za posljedicu i naglašavanje razlika među grupama, te sličnosti unutar grupa. To je kognitivni temelj za stvaranje stereotipa, uvjerenja o osobinama članova grupa koja mogu postati štetna ako se pretjerano generaliziraju”, tvrdi Zagrebačko psihološko društvo, objašnjavajući da se getoiziranjem djece u okvire ideoloških konstrukata njihovih roditelja stvara plodno tlo za razvoj predrasuda.
“Djeca u vrlo ranoj dobi razvijaju i usvajaju stereotipe i predrasude koje vide u svojoj okolini, te su sama često meta predrasudnog i diskriminirajućeg ponašanja, pa i vršnjačkog nasilja temeljenog na različitim pripadnostima (npr. zbog nacionalnosti, boje kože, religijskih praksi, ali i seksualne orijentacije, imovinskog statusa, izgleda itd.). No djeca su također i počinitelji takva nasilja. Stoga djecu treba poučiti o raznolikostima grupnih pripadnosti i grupnim pristranostima, jer im to omogućava bolje poznavanje grupnih razlika i socijalne konstrukcije svijeta, čini ih osjetljivijima da prepoznaju i odbace diskriminirajuća ponašanja i razviju empatiju, štiti samopoštovanje djece, posebno one iz stigmatiziranih grupa, te općenito pridonosi učenju ravnopravnosti i socijalne pravednosti”, poručuje Zagrebačko psihološko društvo.
Pozivaju se pritom i na istraživanje provedeno na 14-godišnjacima u 31 zemlji u Europi i svijetu kojim je dokazano “da se školski utjecaj na dječje građanske kompetencije pokazao upravo kroz poticajnu demokratsku razrednu klimu u kojoj je djeci bio omogućen slobodan dijalog i kritička rasprava o kontroverznim političkim i društvenim pitanjima. Takva je demokratska atmosfera pridonijela i pozitivnim odnosima među djecom, te stvorila priliku da u razredu kroz kritički dijalog uče i primjenjuju demokratska načela i tako se pripremaju za aktivno sudjelovanje u svijetu. Također, dubinski intervjui s nastavnicima pokazali su da nastavnici misle da učenici imaju koristi od razgovora o kontroverznim temama u razredu, jer to pridonosi razvoju mišljenja, pomaže im stvoriti vlastito informirano stajalište, razviti toleranciju za one koji misle drukčije i razgovarati s njima bez kritiziranja i omalovažavanja njihovih stajališta”.
Slično su intonirane i primjedbe na zakon iznesene od strane Ureda pravobraniteljice za djecu i Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Obje pravobraniteljice ističu da se, u interesi zaštita najboljih interesa djeteta, iz zakona mora izbaciti načelo promicanja odgojnih vrijednosti i vrednota temeljeno na pravu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, odnosno da se svoj djeci mora omogućiti pohađanje međupredmetnih i interdisciplinarnih tema ili modula.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova tako objašnjava da ovako sročen zakon “predstavlja korak unatrag u smislu odgoja i obrazovanja za ljudska prava”.
Naime, međupredmetne i interdisciplinarne teme i moduli imaju veliki značaj upravo zbog toga što se kroz njih (prije svega kroz Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, NN 107/14) uvode odgojno-obrazovni sadržaji vezani za ljudska prava koji nedostaju u okviru programa obveznih nastavnih predmeta u osnovnim i srednjim školama. Njihov značaj je tim veći što je Ministarstvo 2015. godine odustalo od već započetog projekta uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja kao obveznog nastavnog predmeta. Spomenutom odredbom ukida se obveza pohađanja nastave anti-diskriminacijskih odgojno-obrazovnih sadržaja uvedenih međupredmetnim i interdisciplinarnim pristupom. Sukladno Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, međupredmetne teme su ‘obvezne u svim nastavnim predmetima’ i ‘svi nositelji odgojno-obrazovne djelatnosti u školi su ih obvezni ostvarivati’. Međutim, ukoliko se ova odredba usvoji, nastava tih tema će biti obvezna za škole da ih izvode, no ne i za učenike/ce da ih pohađaju. Pravobraniteljica se zalaže i daje preporuku da Republika Hrvatska ravnopravnost spolova i prava spolnih i rodnih manjina ne tretira kao predmet rasprava i različitih tumačenja zbog kojih se nacionalni sustav odgoja i obrazovanja prilagođava osobnim preferencijama i individualnim vrijednosnim stavovima. Radi se o sastavnim dijelovima ljudskih prava i civilizacijskim tekovinama koje se Hrvatska, kao demokratska zemlja i članica Europske unije, obvezala promicati nacionalnim i međunarodnim pravnim aktima”, tvrdi Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Da odredbu kojom se roditeljima daje pravo interveniranja u nastavne sadržaje treba brisati iz zakona, smatra i Preporod – Sindikat zaposlenika u hrvatskom školstvu.
“Njime se dijeli odgojna od obrazovne komponente poučavanja što nije u skladu s modernim poimanjem nastave. Smisao školstva trebao bi biti susret različitosti, dijalog različitih sustava vrijednosti, a ne isključivanje jednoga od drugoga. Ovim stavkom ne poštuju se znanstveni dokazi, ugrožava se dignitet i autoritet struke, što roditelji, uz dužno poštovanje, nisu. Sve bi za posljedicu moglo imati nove podjele u ionako podijeljenom društvu, a sve temeljeno na uvjerenjima i ideologiji roditelja”, tvrdi Sindikat Preporod.
U savjetovanje se uključio i Boris Jokić, pod čijim je ravnanjem osmišljena Cjelovita kurikularna reforma, a koja je efektivno zaustavljena promjenom vlasti nakon parlamentarnih izbora 2015. godine. Jokić smatra da pripuštanje roditeljskog svjetonazora u javne škole “može imati izrazito negativne posljedice na sustav odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske”.
Podsjeća da su u sklopu Cjelovite kurikularne reforme izrađeni su kurikulumi sedam međupredmetnih tema, i to Osobni i socijalni razvoj, Zdravlje, Održivi razvoj, Učiti kako učiti, Poduzetništvo, Građanski odgoj i obrazovanje te Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije. “Riječ je o obveznom i podjednako važnom dijelu sustava odgoja i obrazovanja kao što su to i nastavni predmeti”, ističe Jokić.
“U predloženim izmjenama, Ministarstvo dijeli odgojnu i obrazovnu dimenziju procesa učenja i poučavanja. Navedeno je protivno suvremenom shvaćanju odgoja i obrazovanja, načelima i uporištima iskazanima u Zakonu o odgoju i obrazovanju i Okviru nacionalnog kurikuluma te samoj praksi rada u vrtićima i školama. Ne postoji dio sustava koji je isključivo obrazovni ili odgojni. Dovoljno je pitati nastavnice matematike ili fizike ima li učenje i poučavanje njihovih predmeta istaknutu odgojnu dimenziju? Pitajte nastavnika bilo kojeg predmeta u školi utječe li njihov rad na osobnu izgradnju i usvajanje stavova i vrijednosti i izbor ponašanja učenika? Izrazito je problematičan dio koji govori ‘alternativnom modulu’ koji će učenici, i mi kao njihovi roditelji, moći odabrati u skladu s odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti. Ljudi imaju vrlo različite sustave vrijednosti čiju brojnost i raznolikost ni jedan sustav na svijetu ne može zadovoljiti. Neke ne bi nikada niti trebao jer su suprotni temeljnim postavkama iznesenima u Ustavu Republike Hrvatske”, tvrdi Jokić i postavlja niz pitanja na koja predložene zakonske izmjene ne nude jasan odgovor.
“[O]vakav prijedlog otvara i nevjerojatan niz praktičnih i organizacijskih problema na razini sustava i razini samih škola. Na razini sustava postavlja se pitanje kako zadovoljiti potrebe vrlo heterogenih vrijednosti i odgojnih pristupa roditelja u osam tema? O kolikom broju modula je riječ po pojedinoj temi? Tko će ih izraditi i na čiju inicijativu? Kako pratiti promjene u zahtjevima roditelja i učenika iz godine u godinu i prilagođavati ponudu i sadržaj modula? Ako situaciju dovedemo do apsurda, možda bi bilo najpravednije i najprikladnije da sami roditelji izrade modul za svoje dijete. Tko od roditelja ima stručnost u raznovrsnim područjima koja obuhvaćaju međupredmetne teme, kao što su Poduzetništvo, Učiti kako učiti, Održivi razvoj i sl.? Na razini škole problem je kako organizirati izvođenje različitih modula za učenike. Otvara se i etičko pitanje o nužnosti izvođenja različitih modula za nastavnike različitih vrijednosnih orijentacija i odgojnih pristupa. Trebaju li nastavnici i učitelji uložiti ‘prigovor savjesti’ za izvođenje određenog modula koji osobno smatraju spornim ili se s njim ne slažu? Što to govori o statusu odgojno-obrazovnih radnika? Kakvu poruku navedeno šalje mladim osobama? Uloga roditelja u sustavu odgoja i obrazovanja iznimno je važna, ali nije li smisao javnog školstva susret, sučeljavanje argumenata i dijalog različitih sustava vrijednosti? Usvajanje ovih članaka dodatno će ugroziti profesionalni dignitet odgojno-obrazovnih radnika. Završnica je to, od države desetljećima sustavno vođenog, procesa urušavanja autoriteta odgojiteljica, učiteljica, stručnih suradnika, ravnateljica i svih onih koji svakodnevno predano i vrijedno rade zahtjevan posao. Put je to i k potiranju znanstvenog, činjeničnog i argumentiranog iz sustava odgoja i obrazovanja, a posljedično i iz hrvatskog društva. Najgore je što će navedeno biti osnova dodatnih podjela, pa čak i moguće segregacije, mladih osoba na osnovi vjerovanja njihovih roditelja u zemlji koja svakim danom postaje sve više podijeljenom. Predložena rješenja mogu značiti kraj cjelovitog, povezanog i znanstveno utemeljenog javnog sustava odgoja i obrazovanja”.
faktograf
Na fotografiji Blaženka Divjak.
foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/ es[/caption]
Izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju predložene od strane ministarstva Blaženke Divjak štetne su za djecu i neprovedive u sustavu obrazovanja, smatraju stručnjaci koji su se uključili u javno savjetovanje o tekstu predmetnog zakona. Ministrica Divjak je, podsjetimo, zakonskim izmjenama koje bi trebale biti usvojene iduće godine odlučila udovoljiti pojedinim prohtjevima neokonzervativnih udruga, pri čemu očigledno nije vodila dovoljno računa o najboljim interesima djece i prosvjetnih radnika.
Zagrebačko psihološko društvo u svojim komentarima u sklopu javnog savjetovanja ekstenzivno je objasnilo zbog čega je nužno ograničiti pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece. Naime, zakonske izmjene koje predlaže Ministarstvo znanosti i obrazovanja omogućile bi roditeljima da zabrane svojoj djeci pohađanje određenih međupredmetnih i interdisciplinarnih tema ili modula, poput građanskog i zdravstvenog odgoja. Za sve takve sadržaje, prema zakonu koji zagovara HNS-ova ministrica Divjak, roditelji bi morali dati pisanu suglasnost.
Takva odredba vrlo lako može stvoriti koliziju sa zakonom definiranim ciljevima odgoja i obrazovanja: “odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”. Također, zakonom je propisano da djeca imaju pravo na “stjecanje temeljnih kompetencija u svjetlu (…) znanstvenih spoznaja i dostignuća”.
“Smatramo da je ove odgojne ciljeve nemoguće postići ako se sadržaji međupredmetnih tema ostave na izbor roditeljima, jer sama činjenica da je netko roditelj ne podrazumijeva kompetentnost za određivanje koje znanstvene spoznaje i dostignuća te koji sadržaji obrađeni kakvim specifičnim metodama poučavanja doista mogu ostvariti navedene ciljeve”, objašnjava Zagrebačko psihološko društvo.
Djecu nekad treba štititi i od roditelja
U svojim komentarima pozivaju se na Konvenciju o pravima djeteta i Konvenciju o ljudskim pravima, koje jasno propisuju da država najprije mora zaštititi najbolji interes djeteta. Što nužno uključuje i situacije u kojima dijete treba zaštititi od njegovih roditelja.
“Nama psiholozima iz prakse su, nažalost, dobro poznati slučajevi gdje roditelji nisu donosili odluke o odgoju djece u najboljem interesu djeteta, pa ponekad i kršeći pozitivne propise bivajući (seksualno) nasilni prema vlastitoj djeci (citat roditelja: “Bolje je da zna što je dobar seks, barem će moći bolje birati kad odraste”), primjenjujući tjelesno kažnjavanje kao poželjne i primjerene odgojne mjere (“Batina je izašla iz raja”), podržavajući nasilno ponašanje svoje djece prema drugoj djeci (“Mi ga kod kuće učimo da bude agresivan i bori se za sebe, jer kako će drugačije uspjeti u životu.”), zabranjujući sudjelovanje u pojedinim školskim aktivnostima (“Ne može moj sin plesati folklor jer je to za pedere”), odlučujući o alternativnim ne-znanstvenim metodama liječenja (presuda Općinskog suda u Rijeci roditeljima V. Brnobić i H. Gržetić čije dijete je umrlo mjesec dana nakon dijagnosticiranja Non-Hodgkinovog limfoma jer su odbili liječenje) – da samo nabrojimo neke. Smatramo i da bi usvajanje ove odredbe značilo izuzimanje države potpisnice od odgovornosti preuzetih međunarodnim konvencijama, posebice čl. 3. Konvencije o pravima djeteta i čl. 24 Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koje nalažu da se u svakom djelovanju usmjerenom prema djeci daje prednost najboljem interesu djeteta. Usvajanje ove odredbe implicira i da unutar odgojno-obrazovnih sadržaja koji se poučavaju u javnoj školi postoje dijelovi koji nisu u skladu s najboljim interesom djeteta. Ako se Konvencija o pravima djeteta, pa i Ustav RH ograđuju od davanja potpunog i ekskluzivnog prava roditeljima da samostalno odlučuju o odgoju djece, smatramo da je to potrebno napraviti i u ovom Zakonu”, tumači Zagrebačko psihološko društvo.
Zagrebački psiholozi također podsjećaju da je Europska unija 2015. donijela Parišku deklaraciju kojom je kao bazične vrijednosti definirala “promicanje građanskog odgoja, slobode, tolerancije i ne-diskriminacije putem obrazovanja”. Pozivaju se i na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2016. godine, kojom se, između ostalog, poziva na međukulturni i međuvjerski dijalog u sustavu obrazovanja u svrhu promicanja međusobnog poštovanja.
“Brojna istraživanja iz razvojne i socijalne psihologije pokazuju da se identitet pojedinca formira i na temelju pripadnosti raznolikim socijalnim grupama. Obitelj je svakako prva i najutjecajnija referentna grupa za formiranje identiteta, no odrastanjem djetetu postaju važne i druge grupe kojima pripada, a grupni identiteti postaju razvojno posebno važni u adolescenciji. Dijete se snažno konformira grupama kojima pripada, na taj način razvija osjećaj pripadnosti, te se usporedbom s drugima informira i orijentira u odnosu na svijet. Proces kategoriziranja sebe i drugih u jedne, a ne u druge grupe ima za posljedicu i naglašavanje razlika među grupama, te sličnosti unutar grupa. To je kognitivni temelj za stvaranje stereotipa, uvjerenja o osobinama članova grupa koja mogu postati štetna ako se pretjerano generaliziraju”, tvrdi Zagrebačko psihološko društvo, objašnjavajući da se getoiziranjem djece u okvire ideoloških konstrukata njihovih roditelja stvara plodno tlo za razvoj predrasuda.
Protiv predrasuda se treba boriti, a ne ih omogućavati
“Djeca u vrlo ranoj dobi razvijaju i usvajaju stereotipe i predrasude koje vide u svojoj okolini, te su sama često meta predrasudnog i diskriminirajućeg ponašanja, pa i vršnjačkog nasilja temeljenog na različitim pripadnostima (npr. zbog nacionalnosti, boje kože, religijskih praksi, ali i seksualne orijentacije, imovinskog statusa, izgleda itd.). No djeca su također i počinitelji takva nasilja. Stoga djecu treba poučiti o raznolikostima grupnih pripadnosti i grupnim pristranostima, jer im to omogućava bolje poznavanje grupnih razlika i socijalne konstrukcije svijeta, čini ih osjetljivijima da prepoznaju i odbace diskriminirajuća ponašanja i razviju empatiju, štiti samopoštovanje djece, posebno one iz stigmatiziranih grupa, te općenito pridonosi učenju ravnopravnosti i socijalne pravednosti”, poručuje Zagrebačko psihološko društvo.
Pozivaju se pritom i na istraživanje provedeno na 14-godišnjacima u 31 zemlji u Europi i svijetu kojim je dokazano “da se školski utjecaj na dječje građanske kompetencije pokazao upravo kroz poticajnu demokratsku razrednu klimu u kojoj je djeci bio omogućen slobodan dijalog i kritička rasprava o kontroverznim političkim i društvenim pitanjima. Takva je demokratska atmosfera pridonijela i pozitivnim odnosima među djecom, te stvorila priliku da u razredu kroz kritički dijalog uče i primjenjuju demokratska načela i tako se pripremaju za aktivno sudjelovanje u svijetu. Također, dubinski intervjui s nastavnicima pokazali su da nastavnici misle da učenici imaju koristi od razgovora o kontroverznim temama u razredu, jer to pridonosi razvoju mišljenja, pomaže im stvoriti vlastito informirano stajalište, razviti toleranciju za one koji misle drukčije i razgovarati s njima bez kritiziranja i omalovažavanja njihovih stajališta”.
Pravobraniteljice traže zaštitu interesa djece, a ne roditelja
Slično su intonirane i primjedbe na zakon iznesene od strane Ureda pravobraniteljice za djecu i Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Obje pravobraniteljice ističu da se, u interesi zaštita najboljih interesa djeteta, iz zakona mora izbaciti načelo promicanja odgojnih vrijednosti i vrednota temeljeno na pravu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, odnosno da se svoj djeci mora omogućiti pohađanje međupredmetnih i interdisciplinarnih tema ili modula.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova tako objašnjava da ovako sročen zakon “predstavlja korak unatrag u smislu odgoja i obrazovanja za ljudska prava”.
Naime, međupredmetne i interdisciplinarne teme i moduli imaju veliki značaj upravo zbog toga što se kroz njih (prije svega kroz Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, NN 107/14) uvode odgojno-obrazovni sadržaji vezani za ljudska prava koji nedostaju u okviru programa obveznih nastavnih predmeta u osnovnim i srednjim školama. Njihov značaj je tim veći što je Ministarstvo 2015. godine odustalo od već započetog projekta uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja kao obveznog nastavnog predmeta. Spomenutom odredbom ukida se obveza pohađanja nastave anti-diskriminacijskih odgojno-obrazovnih sadržaja uvedenih međupredmetnim i interdisciplinarnim pristupom. Sukladno Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, međupredmetne teme su ‘obvezne u svim nastavnim predmetima’ i ‘svi nositelji odgojno-obrazovne djelatnosti u školi su ih obvezni ostvarivati’. Međutim, ukoliko se ova odredba usvoji, nastava tih tema će biti obvezna za škole da ih izvode, no ne i za učenike/ce da ih pohađaju. Pravobraniteljica se zalaže i daje preporuku da Republika Hrvatska ravnopravnost spolova i prava spolnih i rodnih manjina ne tretira kao predmet rasprava i različitih tumačenja zbog kojih se nacionalni sustav odgoja i obrazovanja prilagođava osobnim preferencijama i individualnim vrijednosnim stavovima. Radi se o sastavnim dijelovima ljudskih prava i civilizacijskim tekovinama koje se Hrvatska, kao demokratska zemlja i članica Europske unije, obvezala promicati nacionalnim i međunarodnim pravnim aktima”, tvrdi Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Da odredbu kojom se roditeljima daje pravo interveniranja u nastavne sadržaje treba brisati iz zakona, smatra i Preporod – Sindikat zaposlenika u hrvatskom školstvu.
“Njime se dijeli odgojna od obrazovne komponente poučavanja što nije u skladu s modernim poimanjem nastave. Smisao školstva trebao bi biti susret različitosti, dijalog različitih sustava vrijednosti, a ne isključivanje jednoga od drugoga. Ovim stavkom ne poštuju se znanstveni dokazi, ugrožava se dignitet i autoritet struke, što roditelji, uz dužno poštovanje, nisu. Sve bi za posljedicu moglo imati nove podjele u ionako podijeljenom društvu, a sve temeljeno na uvjerenjima i ideologiji roditelja”, tvrdi Sindikat Preporod.
Boris Jokić: Ovo bi mogao biti kraj cjelovitog, povezanog i znanstveno utemeljenog javnog sustava odgoja i obrazovanja
U savjetovanje se uključio i Boris Jokić, pod čijim je ravnanjem osmišljena Cjelovita kurikularna reforma, a koja je efektivno zaustavljena promjenom vlasti nakon parlamentarnih izbora 2015. godine. Jokić smatra da pripuštanje roditeljskog svjetonazora u javne škole “može imati izrazito negativne posljedice na sustav odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske”.
Podsjeća da su u sklopu Cjelovite kurikularne reforme izrađeni su kurikulumi sedam međupredmetnih tema, i to Osobni i socijalni razvoj, Zdravlje, Održivi razvoj, Učiti kako učiti, Poduzetništvo, Građanski odgoj i obrazovanje te Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije. “Riječ je o obveznom i podjednako važnom dijelu sustava odgoja i obrazovanja kao što su to i nastavni predmeti”, ističe Jokić.
“U predloženim izmjenama, Ministarstvo dijeli odgojnu i obrazovnu dimenziju procesa učenja i poučavanja. Navedeno je protivno suvremenom shvaćanju odgoja i obrazovanja, načelima i uporištima iskazanima u Zakonu o odgoju i obrazovanju i Okviru nacionalnog kurikuluma te samoj praksi rada u vrtićima i školama. Ne postoji dio sustava koji je isključivo obrazovni ili odgojni. Dovoljno je pitati nastavnice matematike ili fizike ima li učenje i poučavanje njihovih predmeta istaknutu odgojnu dimenziju? Pitajte nastavnika bilo kojeg predmeta u školi utječe li njihov rad na osobnu izgradnju i usvajanje stavova i vrijednosti i izbor ponašanja učenika? Izrazito je problematičan dio koji govori ‘alternativnom modulu’ koji će učenici, i mi kao njihovi roditelji, moći odabrati u skladu s odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti. Ljudi imaju vrlo različite sustave vrijednosti čiju brojnost i raznolikost ni jedan sustav na svijetu ne može zadovoljiti. Neke ne bi nikada niti trebao jer su suprotni temeljnim postavkama iznesenima u Ustavu Republike Hrvatske”, tvrdi Jokić i postavlja niz pitanja na koja predložene zakonske izmjene ne nude jasan odgovor.
“[O]vakav prijedlog otvara i nevjerojatan niz praktičnih i organizacijskih problema na razini sustava i razini samih škola. Na razini sustava postavlja se pitanje kako zadovoljiti potrebe vrlo heterogenih vrijednosti i odgojnih pristupa roditelja u osam tema? O kolikom broju modula je riječ po pojedinoj temi? Tko će ih izraditi i na čiju inicijativu? Kako pratiti promjene u zahtjevima roditelja i učenika iz godine u godinu i prilagođavati ponudu i sadržaj modula? Ako situaciju dovedemo do apsurda, možda bi bilo najpravednije i najprikladnije da sami roditelji izrade modul za svoje dijete. Tko od roditelja ima stručnost u raznovrsnim područjima koja obuhvaćaju međupredmetne teme, kao što su Poduzetništvo, Učiti kako učiti, Održivi razvoj i sl.? Na razini škole problem je kako organizirati izvođenje različitih modula za učenike. Otvara se i etičko pitanje o nužnosti izvođenja različitih modula za nastavnike različitih vrijednosnih orijentacija i odgojnih pristupa. Trebaju li nastavnici i učitelji uložiti ‘prigovor savjesti’ za izvođenje određenog modula koji osobno smatraju spornim ili se s njim ne slažu? Što to govori o statusu odgojno-obrazovnih radnika? Kakvu poruku navedeno šalje mladim osobama? Uloga roditelja u sustavu odgoja i obrazovanja iznimno je važna, ali nije li smisao javnog školstva susret, sučeljavanje argumenata i dijalog različitih sustava vrijednosti? Usvajanje ovih članaka dodatno će ugroziti profesionalni dignitet odgojno-obrazovnih radnika. Završnica je to, od države desetljećima sustavno vođenog, procesa urušavanja autoriteta odgojiteljica, učiteljica, stručnih suradnika, ravnateljica i svih onih koji svakodnevno predano i vrijedno rade zahtjevan posao. Put je to i k potiranju znanstvenog, činjeničnog i argumentiranog iz sustava odgoja i obrazovanja, a posljedično i iz hrvatskog društva. Najgore je što će navedeno biti osnova dodatnih podjela, pa čak i moguće segregacije, mladih osoba na osnovi vjerovanja njihovih roditelja u zemlji koja svakim danom postaje sve više podijeljenom. Predložena rješenja mogu značiti kraj cjelovitog, povezanog i znanstveno utemeljenog javnog sustava odgoja i obrazovanja”.
faktograf
