Dnevnik HTV-a, subota
Tako prolazi slava svijeta. Veljko Barbieri, otac ACI marina, jedan od velikih muževa socijalističkog poduzetništva – koji se naspram modernih domaćih tajkuna doimlje kao Andrew Carnegie ili John D. Rockefeller – otišao je na onaj svijet a da mu središnji Dnevnik nije posvetio niti jednu sekundu. Prošli su pored njegove smrti kao pored turskog groblja. Nije bio ni čitana vijest, iako je Barbieri uz pomoć i podršku svog prijatelja Ante Markovića sredinom osamdesetih učinio čudo bez presedana i bez reprize. Za 16 mjeseci izgradio je lanac od 16 marina koje i danas čine kičmu našega nautičkog turizma. Nijedan naš tajkun ništa nije izgradio. U boljem slučaju integrirali su oteto, ukradeno, darovano ili budzašto kupljeno, u gorem su uništavali, prodavali zemlju i nekretnine, a radnike slali na cestu. I stari su komunisti tvrdili da povijest počinje od njih, ali su od naslijeđenih industrijskih razvalina napravili gigante. Pogon bivšeg Siemensa imao je 500 radnika kada ga je preuzeo inženjer Marković. Doveo ga je do brojke od 25.000 radnika. Bagin Končar sjetio se da je Marković umro tek kada su ga novinari opomenuli, pa je kasno popodne digao crni stijeg. “Zastave naših očeva” pale su, dakle, vrlo nisko. Uz ovakvo historijsko pamćenje, valorizaciju i zahvalnost, ni sutrašnjica neće biti bolja. Ovo je vrijeme raspikuća.
Drugi vek, Srđan Karanović, RTS 2
“Što sam stariji, to sam sigurniji da je ljepota u jednostavnosti”, kaže Srđan Karanović u “Drugom veku”, sjajnom razgovoru koji je poslužio kao bedeker kroz njegove filmove. Najšira publika obožava ga zbog remek-djela, evergreen serije “Grlom u jagode”, koju je napravio sa zagrebačkim režiserom Rajkom Grlićem. Serija je dobila čudan epilog – film “Jagode u grlu”, turoban, mračan, depresivan uradak koji govori o tome što se s glavnim likovima – Banetom Bumbarom, Mikijem Rubirozom, Gocom, Ušketom, Taletom Surovim… dogodilo poslije. A to se brojnim gledateljima smučilo jer je Karanović svoje junake odveo ravno u “srce tame”, da se poslužimo ovih dana vrlo popularnim izrazom. “Nakon tog filma dobivao sam prijetnje. Nijedan moj film nije doživio takvu mržnju, takva pljuvanja, tako ostrašćene reakcije kao Jagode u grlu“, kaže Karanović. “Ljudi su reagirali kao da je Grlom u jagode njihovo vlasništvo.”
Te reakcije nisu čudne: dok “Grlom u jagode” prikazuju sentimentalnu sliku jedne mladosti u naponu snage, gdje se nedostatak svega nadomješta maštom, “Jagode u grlu” ukidaju utopiju o blaženstvu zrelih godina, pokazujući ih kao organizam napadnut metastazama koje su dospjele na krajnja odredišta. Publika je Karanovića kaznila zbog nagrđivanja industrije snova, zbog ukidanja happy enda, zbog uzurpacije nade, zbog realizma. U tom su smislu i publika i autor imali pravo. A danas svi znamo kako prolaze utopije – živimo to.
Srđan Karanović snimio je nekoliko velikih filmova (“Petrijin venac”, “Za sada bez dobrog naslova”, “Miris poljskog cveća”), no ostao je skroman, samokritičan čovjek. “Kada sam malo samokritičniji, pomislim na što sam to protratio život i je li to sve vrijedilo… Ta samokritičnost je pitanje morala, i ljubavi, i stalne težnje za savršenstvom koje je, kao što znate, nemoguće. Meni se čini da su samo budale među kolegama prezadovoljne onim što su uradile, jedino oni uvijek imaju volju da iznova gledaju svoje filmove i da se sami sebi dive.”
Lijepo je to sročio Karanović, hvala mu, a emisiju “Drugi vek” možemo preporučiti kao standardno dobar kutak za ex-yu filmofile.
Tema dana
U dućanu Branimira Bilića nikada ne piše “popust”! Bio mu gost brat, otac, majka, kum, sponzor, bilo tko od najbližih – on će ih uvijek suočiti sa setom nemilosrdnih pitanja koja pogađaju ravno u pleksus. Tako i ovaj put. Odmah je pokazao kako činjenica da je njegov nakladnik od Grada Zagreba nedavno dobio skromnih 30-ak tisuća kuna za knjigu Braninih misli (“Zapisi savjesti”) samo kojekakve zlotvore i dušmane može navesti na sumnje o nepristranosti. Pa je gradonačelnika odmah natjerao na suočavanje s prošlošću. “Gost je, ja bih rekao, glavni pobjednik lokalnih izbora Milan Bandić“, rekao je Bilić, no Bandić je eskivirao neugodne priče o trijumfalnoj prošlosti i okrenuo se – budućnosti, sa željom da svi budemo “korektni, pošteni, transparentni”. Potom smo doznali i prvu ekskluzivu: trčeći tog jutra s Rudijem po Sveticama, gradonačelnik je čuo kako novine pišu da je zagrebačka voda zatrovana. Ta ga je misao jako uzrujala, pa je u studio došao s čašom čuvene zagrebačke vode. “Ta je voda jedna od najboljih u Europi”, rekao je gradonačelnik i otpio gutljaj iz čaše. Čulo se srk-srk. Voda bi se trebala zvati “Knjaz Milan” i flaširati, smatra kolegica Iva Borković. Bandić je zadnji put s nekim rekvizitom došao kod Dijane Čuljak, na početku predsjedničkih izbora: donio je u Dnevnik nogometnu loptu i divanio punih osam minuta. Voditeljica je docnije završila u zatvoru, izašla jača no ikad, a on i dalje nosi rekvizite i svijetu nudi sebedarje.
Bilić je nastavio razvaljivati. Pitao je Bandića je li morao politički trgovati, na što je ovaj dao jak i uvjerljiv odgovor: “Nisam.” Nije čak morao reći ni: “Nisam, majke mi.” Nešto potom otkrio je ime stručnjaka koji će spašavati Holding: njegovo ime je Slobodan Ljubičić Kikaš. Čovjek je najuspješniji velegradski galantar. “Može li vam se vjerovati na riječ da tu neće biti kumova, rođaka, podobnika?” bio je nemilosrdan Bilić. “Nije ih bilo ni dosad”, uzvratio je Bandić i otpio novi gutljaj vode. Srk-srk.
Bilić potom energično i nemilosrdno pita Bandića hoće li biti besplatnih udžbenika i jeftinijih usluga, na što Bandić spremno uzvraća na provokaciju, objašnjavajući da će biti i jeftinijih taksija i još niz drugih blagodati. Bilić nastavlja s mučenjem. Vidi da se gost preznojava, da mu je neugodno, ali ipak, to je jače od njega. Odmah postavlja kraljevsko pitanje: A koji su to, da prostiš, projekti? Bandić nabraja: kongresni centar, državna opera, most, žičara… “Tko će to platiti, građani?” “Dakako”, uzvraća Bandić, ali će dobiti bolju upravu…
U pozadini ekrana dobar dio vremena titrala je slika Ive Čovića, i mora se reći da su naspram te slike Bandić i Kikaš djelovali kao razborita poslovna alternativa, kao konzervativni, kalvinistički bankari iz Ženeve, a taj zaključak čovjeka je morao navesti na najgore misli o Gradu, Zemlji i Perspektivi kao takvoj. No sada smo u EU-u, pa tko zna bolje, široko mu polje.
Izvor: Novosti
Tako prolazi slava svijeta. Veljko Barbieri, otac ACI marina, jedan od velikih muževa socijalističkog poduzetništva – koji se naspram modernih domaćih tajkuna doimlje kao Andrew Carnegie ili John D. Rockefeller – otišao je na onaj svijet a da mu središnji Dnevnik nije posvetio niti jednu sekundu. Prošli su pored njegove smrti kao pored turskog groblja. Nije bio ni čitana vijest, iako je Barbieri uz pomoć i podršku svog prijatelja Ante Markovića sredinom osamdesetih učinio čudo bez presedana i bez reprize. Za 16 mjeseci izgradio je lanac od 16 marina koje i danas čine kičmu našega nautičkog turizma. Nijedan naš tajkun ništa nije izgradio. U boljem slučaju integrirali su oteto, ukradeno, darovano ili budzašto kupljeno, u gorem su uništavali, prodavali zemlju i nekretnine, a radnike slali na cestu. I stari su komunisti tvrdili da povijest počinje od njih, ali su od naslijeđenih industrijskih razvalina napravili gigante. Pogon bivšeg Siemensa imao je 500 radnika kada ga je preuzeo inženjer Marković. Doveo ga je do brojke od 25.000 radnika. Bagin Končar sjetio se da je Marković umro tek kada su ga novinari opomenuli, pa je kasno popodne digao crni stijeg. “Zastave naših očeva” pale su, dakle, vrlo nisko. Uz ovakvo historijsko pamćenje, valorizaciju i zahvalnost, ni sutrašnjica neće biti bolja. Ovo je vrijeme raspikuća.
Drugi vek, Srđan Karanović, RTS 2
“Što sam stariji, to sam sigurniji da je ljepota u jednostavnosti”, kaže Srđan Karanović u “Drugom veku”, sjajnom razgovoru koji je poslužio kao bedeker kroz njegove filmove. Najšira publika obožava ga zbog remek-djela, evergreen serije “Grlom u jagode”, koju je napravio sa zagrebačkim režiserom Rajkom Grlićem. Serija je dobila čudan epilog – film “Jagode u grlu”, turoban, mračan, depresivan uradak koji govori o tome što se s glavnim likovima – Banetom Bumbarom, Mikijem Rubirozom, Gocom, Ušketom, Taletom Surovim… dogodilo poslije. A to se brojnim gledateljima smučilo jer je Karanović svoje junake odveo ravno u “srce tame”, da se poslužimo ovih dana vrlo popularnim izrazom. “Nakon tog filma dobivao sam prijetnje. Nijedan moj film nije doživio takvu mržnju, takva pljuvanja, tako ostrašćene reakcije kao Jagode u grlu“, kaže Karanović. “Ljudi su reagirali kao da je Grlom u jagode njihovo vlasništvo.”
Te reakcije nisu čudne: dok “Grlom u jagode” prikazuju sentimentalnu sliku jedne mladosti u naponu snage, gdje se nedostatak svega nadomješta maštom, “Jagode u grlu” ukidaju utopiju o blaženstvu zrelih godina, pokazujući ih kao organizam napadnut metastazama koje su dospjele na krajnja odredišta. Publika je Karanovića kaznila zbog nagrđivanja industrije snova, zbog ukidanja happy enda, zbog uzurpacije nade, zbog realizma. U tom su smislu i publika i autor imali pravo. A danas svi znamo kako prolaze utopije – živimo to.
Srđan Karanović snimio je nekoliko velikih filmova (“Petrijin venac”, “Za sada bez dobrog naslova”, “Miris poljskog cveća”), no ostao je skroman, samokritičan čovjek. “Kada sam malo samokritičniji, pomislim na što sam to protratio život i je li to sve vrijedilo… Ta samokritičnost je pitanje morala, i ljubavi, i stalne težnje za savršenstvom koje je, kao što znate, nemoguće. Meni se čini da su samo budale među kolegama prezadovoljne onim što su uradile, jedino oni uvijek imaju volju da iznova gledaju svoje filmove i da se sami sebi dive.”
Lijepo je to sročio Karanović, hvala mu, a emisiju “Drugi vek” možemo preporučiti kao standardno dobar kutak za ex-yu filmofile.
Tema dana
U dućanu Branimira Bilića nikada ne piše “popust”! Bio mu gost brat, otac, majka, kum, sponzor, bilo tko od najbližih – on će ih uvijek suočiti sa setom nemilosrdnih pitanja koja pogađaju ravno u pleksus. Tako i ovaj put. Odmah je pokazao kako činjenica da je njegov nakladnik od Grada Zagreba nedavno dobio skromnih 30-ak tisuća kuna za knjigu Braninih misli (“Zapisi savjesti”) samo kojekakve zlotvore i dušmane može navesti na sumnje o nepristranosti. Pa je gradonačelnika odmah natjerao na suočavanje s prošlošću. “Gost je, ja bih rekao, glavni pobjednik lokalnih izbora Milan Bandić“, rekao je Bilić, no Bandić je eskivirao neugodne priče o trijumfalnoj prošlosti i okrenuo se – budućnosti, sa željom da svi budemo “korektni, pošteni, transparentni”. Potom smo doznali i prvu ekskluzivu: trčeći tog jutra s Rudijem po Sveticama, gradonačelnik je čuo kako novine pišu da je zagrebačka voda zatrovana. Ta ga je misao jako uzrujala, pa je u studio došao s čašom čuvene zagrebačke vode. “Ta je voda jedna od najboljih u Europi”, rekao je gradonačelnik i otpio gutljaj iz čaše. Čulo se srk-srk. Voda bi se trebala zvati “Knjaz Milan” i flaširati, smatra kolegica Iva Borković. Bandić je zadnji put s nekim rekvizitom došao kod Dijane Čuljak, na početku predsjedničkih izbora: donio je u Dnevnik nogometnu loptu i divanio punih osam minuta. Voditeljica je docnije završila u zatvoru, izašla jača no ikad, a on i dalje nosi rekvizite i svijetu nudi sebedarje.
Bilić je nastavio razvaljivati. Pitao je Bandića je li morao politički trgovati, na što je ovaj dao jak i uvjerljiv odgovor: “Nisam.” Nije čak morao reći ni: “Nisam, majke mi.” Nešto potom otkrio je ime stručnjaka koji će spašavati Holding: njegovo ime je Slobodan Ljubičić Kikaš. Čovjek je najuspješniji velegradski galantar. “Može li vam se vjerovati na riječ da tu neće biti kumova, rođaka, podobnika?” bio je nemilosrdan Bilić. “Nije ih bilo ni dosad”, uzvratio je Bandić i otpio novi gutljaj vode. Srk-srk.
Bilić potom energično i nemilosrdno pita Bandića hoće li biti besplatnih udžbenika i jeftinijih usluga, na što Bandić spremno uzvraća na provokaciju, objašnjavajući da će biti i jeftinijih taksija i još niz drugih blagodati. Bilić nastavlja s mučenjem. Vidi da se gost preznojava, da mu je neugodno, ali ipak, to je jače od njega. Odmah postavlja kraljevsko pitanje: A koji su to, da prostiš, projekti? Bandić nabraja: kongresni centar, državna opera, most, žičara… “Tko će to platiti, građani?” “Dakako”, uzvraća Bandić, ali će dobiti bolju upravu…
U pozadini ekrana dobar dio vremena titrala je slika Ive Čovića, i mora se reći da su naspram te slike Bandić i Kikaš djelovali kao razborita poslovna alternativa, kao konzervativni, kalvinistički bankari iz Ženeve, a taj zaključak čovjeka je morao navesti na najgore misli o Gradu, Zemlji i Perspektivi kao takvoj. No sada smo u EU-u, pa tko zna bolje, široko mu polje.
Izvor: Novosti
