Sve što se događa u svijetu je međusobno povezano. Ratovi, terorizam, globalna ekonomija, mjere štednje, financijske prijevare, korumpirane vlade, siromaštvo i socijalna nejednakost, policijsko nasilje, Al-Qaeda, ISIL, dezinformacije iz medija, rasizam, ratna propaganda, oružja za masovno uništenje, raspadanje međunarodnih zakona, kriminalizacija politike, CIA, klimatske promjene, nuklearni rat, Fukushima, zločini protiv čovječnosti, kinesko-ruski savez, Sirija, Ukrajina, NATO, skrivene operacije, istina o 9/11..., kaže prof Michel Chossudovsky.
Krajem prošle godine Europska komisija je dovršila dokumente s preporukama za ekonomsku politiku u sljedećoj 2016. godini za svaku pojedinu zemlju članicu EU. Dokument koji se odnosi na Hrvatsku sadrži naputke o provedbi strukturnih reformi (2015. Preporuke Europske komisije obveznih reformi za Hrvatsku: PDF)
Ukratko, Europska komisija je stavila naglasak na šest područja koje Hrvatska mora mijenjati kako bi popravila ekonomske prilike u zemlji, a to su javna potrošnja s naglaskom na mirovine i zdravstvo, porezna politika, zatim tržište rada, plaće u državnoj administraciji i javnim poduzećima i službama, te promjene u pravosudnom sektoru, insolventnost i financijski sektor.
Europska komisija i njihove preporuke su zapravo naputak pripremljen i spreman za provedbu, koji je nastao nakon opsežnih analiza situacije u Hrvatskoj i njenom gospodarstvu.
Strukturne reforme se provode već godinama i ne predstavljaju novost. Kako se radi o nepopularnim mjerama koje zadiru u vrlo osjetljiva područja života građana Hrvatske (dokidanja radnih i socijalnih prava, zdravstvene skrbi, plaća, mirovina, radnih mjesta..), Vlada bivšeg premijera Milanovića nije pretjerano žurila s provođenjem istih, što će se s novom vladom HDZ-a i Mosta vjerojatno promijeniti. Napokon, to su i obećali građanima. Ukoliko do nedavno i nismo točno znali kakve to reforme predlaže Most, sada je posve jasno kako te strukturne reforme potiču iz kuhinje Bruxellesa. To je potvrđeno od strane članova Mosta, kao i budućeg premijera Hrvatske, g. Oreškovića, koji je u intervjuu za Jutarnji list pobrojao najvažnije stavke kojima će se baviti za svojeg mandata. Iste one iz vodiča iz Bruxesellesa.
Imamo naputke prema kojima će nova vlada dati zamah razvoju, povećati kompetitivnost i stvoriti nova radna mjesta, imamo i reformu obrazovnog sustava koju je pokrenula bivša vlada po receptu Europske komisije, a kurikulum će biti „posvećen usvajanju praktičnih znanja i povezan sa životnim iskustvom i potrebama učenika“, kaže Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za reformu, ali ne objašnjava po kojem će se kriteriju određivati „potrebe“ pojedinog učenika.
Za sada znamo da će kurikulum u osnovnim i srednjim školama biti znatno siromašniji po pitanju širine usvojenog znanja, opće kulture, jer dosadašnji obrazovni sustav i programi u okviru istog „nisu bili svrsishodni, niti su pratili potrebe u skladu s promjenama“ po mjeri EU.
Što su strukturne reforme, a što mjere štednje?
Mjere štednje su kada vlada reže troškove javne potrošnje rezovima u zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, smanjuje mirovine, sve kako bi nekako izbalansirala ogroman proračunski manjak. Mjere štednje su se do sada provodile i kroz privatizaciju sektora koji su do tada bile pokrivani javnim novcem, kao na primjer privatizacije u zdravstvu. Na taj način vlada smanjuje troškove poslovanja i prepušta poslove privatnim tvrtkama koje će ostvarivati dobit, što znatno poskupljuje korištenje usluga krajnjem korisniku.
Strukturne reforme su osmišljene na način da potaknu gospodarski rast, potičući velike poduzetnike intervencijom vlade na tržištu roba, no to se obično svede na tržište rada. Naziv „strukturna reforma“ se koristi stoga što se takve reforme obično provode na tržištima koja su relativno stabilna, dakle već pripremljena za daljnje rezove.
Strukturne reforme u području prava proisteklih iz rada su u Europi do sada redom rezultirale velikim demonstracijama radnika u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i drugim zemljama koje su se pokušale oduprijeti reformama koje političari eufemistično nazivaju „mjerama fleksibilizacije tržišta rada“.
Zakoni koji su nekada štitili radnike više ne postoje, a sindikatima je onemogućeno da na bilo koji način štite njihova prava, pa su radnici naprosto natjerani prihvatiti posao s manjom plaćom na radnom mjestu s kojega ih zbog provedene „fleksibilizacije“ sada poslodavac gotovo bez prepreka može otpustiti u svakom trenutku.
Svojevremeno prokorporativni magazin „The Economist“ izvještava o situaciji u Portugalu ovako:
"Svojom odlukom da se financira smanjenje korporativnih troškova kroz oštre rezove u plaćama radnika, Pedro Passos Coelho, premijer Portugala, je, čini se, doveo reforme do granice onoga što se smatra prihvatljivim velikom dijelu biračkog tijela. "
Ili u Francuskoj: “…Predsjednik Hollande je sindikalnim čelnicima dao rok za pregovore o radničkim pravima i tržišnim promjenama do studenog. Na stolu su različite opcije, uključujući i mogućnost da tvrtke u slučaju potrebe mogu smanjivati plaće i skraćivati radno vrijeme na štetu jamstva sigurnosti radnog mjesta...“
I Španjolska: “… Novi zakon o radu olakšava i umanjuje troškove otpuštanja radnika, tvrtke će od sada isplaćivati 12 umjesto 42 mjesečne plaće otpremnine, što će znatno potaknuti razinu poslovnog povjerenja...“
Italija se svojevremeno i terorizmom pokušala oduprijeti reformama Zakona o radu. Naime „Nove Crvene brigade - Komunističke borbene ćelije“ su odlučile likvidirati sindikalne predstavnike u pregovorima s vladom, to jest, odlučili su fizički eliminirati one pregovarače koji su namjeravali potpisati zakone koji pogoršavaju status radnika. Tako je 1999. ubijen Massimo D'Antona, a 2002. Marco Biagi.
Bez obzira na očajničke pokušaje ljevičarske terorističke skupine da sačuva Članak 18. Statuta o radu iz 1970. godine, on je ipak promijenjen 2012. godine u okviru strukturne reforme prve Montijeve vlade, a kasnije je preinake provela i „ljevičarska“ vlada Mattea Renzia.
Još jedna od poznatih i vrlo popularnih strukturnih reformi je i ona kojom se umanjuju novčane potpore za nezaposlene i time radnike tjera na prihvaćanje sve lošijih uvjeta sve kako bi zadržali radno mjesto u uvjetima velike konkurencije.
Strukturne reforme se provode i u Sjedinjenim Državama, ali za razliku od Europe u kojoj su mediji pratili zbivanja oko masovnih prosvjeda protiv mjera štednje, američki mediji su uglavnom šutjeli o karakteru provođenih reformi, baš kao što se sada dešava i u Hrvatskoj. Imamo ili medijsku šutnju ili hvalospjeve Mostu i njihovim „misterioznim“ reformama, te novom HDZ-ovom stručnom mandataru.
Vratimo se u SAD, da nije došlo do velikih prosvjeda u Wisconsinu i kasnije Chicagu, američka javnost bi vjerojatno još živjela u mraku potpunog neznanja. Do prosvjeda u Wisconsinu je došlo nakon provedenih strukturnih reformi tržišta rada koje su proveli Republikanci i sindikatima onemogućili pravo na pregovore, skratimo, uništili su sindikate.
Demokrati su također radili i rade na onemogućavanju sindikata i provode reforme restruktuiranja radnog tržišta. Rade to i jedni i drugi. I „lijevi“ i „desni“. Jednako učinkovito.
Spomenimo prosvjede u Chicagu kada su na ulice izašli radnici u prosvjeti, učitelji koji su posebno ciljana skupina, jer je u SAD-u njihov sindikat po broju članova, organizaciji i vezama u zajednici jedan od najsnažnijih. Ukoliko strukturne reforme budu nametnute njima, ostali sindikati će biti pod velikim pritiskom i reforme, od kojih će imati koristi samo poslodavci, tvrtke i korporacije, dobit će toliko potreban poticaj.
Napadi na prava proizašla iz rada u kombinaciji s mjerama štednje i proračunskim rezovima se odvijaju na svim razinama, od grada, županije do države, u različitim formama, a zajedničko im je što ih podupiru i demokratske i konzervativne stranke. I Hrvatskoj i Sjedinjenim Državama je zajedničko i to što su znanje i svjesnost građana o tim pitanjima na vrlo niskoj razini, što je također posljedica dugoročne strategije opstanka kapitalizma i u ozračju globalne krize, plodno tlo za stvaranje novog „normalnog stanja“ glede socijalnih potraživanja, a to znači manje plaće i manje socijalnih programa koji prate potrebe društva u cjelini.
Rat i ekonomska kriza
Na globalnoj razini je ekonomska recesija rezultirala masovnom nezaposlenošću, kolapsom socijalnih programa i osiromašenjem milijuna ljudi, a ekonomsku krizu prati i globalni proces militarizacije, te ratova bez granica koje vode SAD i njihovi NATO saveznici.
Koncept „dugog rata po Pentagonu“ je intimno povezan sa restruktuiranjem globalne ekonomije. Posljednja dva desetljeća politike „slobodnog tržišta“ će buduće generacije pamtiti po financijskim manipulacijama provođenim kroz niz sofisticiranih instrumenata, primjerice, deregulacije.
Veliki financijski igrači koji imaju predznanje zahvaljujući insajderskim informacijama koristeći instrument spekulativne trgovine stvaraju pokrete na financijskom tržištu u svoju korist, istovremeno pustošeći gospodarstva zemalja u razvoju. Provodi se „financijsko čišćenje“ od strane velikh banaka kao što su J.P. Morgan, Goldman Sachs i druge, koje uništavaju sve manje financijske institucije koje im se nađu na putu diljem Europe i SAD-a i mijenjaju cjelokupni bankarski sustav s „figom u džepu“, jer uspostavom centralizacije i koncentracije moći banaka na globalnom nivou uporedo uništavaju realno gospodarstvo.
Imamo primjer Grčke koju su kreditori opteretili ogromnim dugom i prisilili na provođenje smrtonosnih makro-ekonomskih reformi koje su destabilizirale nacionalnu ekonomiju i samo dodatno osiromašili stanovnike Grčke. Tu je MMF stručno odigrao svoju zadaću i omogućio kreditorima preuzimanje kontrole nad gospodarskom i socijalnom politikom Grčke. Kreditori su itekako zainteresirani za preuzimanje kontrole nad prirodnim resursima i svim stvarnim bogatstvima zemalja koje potčine.
Čini se da Hrvatska raširenih ruku trči u susret tom oligarhijskom totalitarnom sustavu, a uskoro i uz svesrdnu pomoć nove tehnokratske vlade, vlade opremljene predznanjem i insajderskim informacijama i nestrpljive da provede „financijsko čišćenje“.
Novi CEO (glavni izvršni direktor) na čelu „naše“ Vlade će vjerojatno zavarati mnoge, kao što se desilo nedavno i u Argentini gdje je na predsjedničkim izborima pobjedio Mauricio Macri. Možda slučajno, već spomenuti The Economist slavi prve poteze „CEOkratske vlade“ riječima: „Izaslanstvo nove vlade se sastalo s posrednicima u sporu s međunarodnim vjerovnicima i vlasnicima argentinskih državnih obveznica u namjeri da se prekine izolacija Argentine na međunarodnom kreditnom tržištu.“
Tako je nakon više od desetljeća borbe peronističkih vlada Nestora i Cristine Kirchner nova „CEOkratska vlada“ Mauricia Macria Argentinu vratila „pravim vlasnicima“ iz redova kapitalističke klase.
The Economist je naravno pisao i o našoj zemlji, pa je primjetio: „Premda je popularna turistička destinacija, Hrvatskoj nije dobro. Ekonomija pada već šestu godinu za redom. Kada je Zoran Milanović preuzeo vlast, obećao je bolne, ali nužne rezove, no od tada se ništa nije dogodilo.“
„Od kraja rata 1995., sve vlade su obećavale rezove u napuhanom javnom sektoru i prebrojnim jedinicama lokalne samouprave. No, unatoč nekim manjim reformama, nitko, uključujući i sadašnju vladu, nije imao volje suočiti se s moćnim interesnim grupama poput sindikata, koji se bore protiv svake promjene koja utječe na njih“, objašnjava The Economist.
Evo, tek nakon pročitane ocjene rada Milanovićeve vlade uglednih analitičara koji pišu za The Economist, pripisujem mu plus, jer takva ocjena govori da i nije bio baš posve poslušan.
Prema tome, nadam se da Domoljubnoj koaliciji i Timu Oreskovichu predstoje teški dani, ukoliko se doista prime zadanog im posla i provedbe već pripremljenih strukturnih reformi po receptu i ukusu Europske komisije.
altermainstreaminfo
Krajem prošle godine Europska komisija je dovršila dokumente s preporukama za ekonomsku politiku u sljedećoj 2016. godini za svaku pojedinu zemlju članicu EU. Dokument koji se odnosi na Hrvatsku sadrži naputke o provedbi strukturnih reformi (2015. Preporuke Europske komisije obveznih reformi za Hrvatsku: PDF)
Ukratko, Europska komisija je stavila naglasak na šest područja koje Hrvatska mora mijenjati kako bi popravila ekonomske prilike u zemlji, a to su javna potrošnja s naglaskom na mirovine i zdravstvo, porezna politika, zatim tržište rada, plaće u državnoj administraciji i javnim poduzećima i službama, te promjene u pravosudnom sektoru, insolventnost i financijski sektor.
Europska komisija i njihove preporuke su zapravo naputak pripremljen i spreman za provedbu, koji je nastao nakon opsežnih analiza situacije u Hrvatskoj i njenom gospodarstvu.
Strukturne reforme se provode već godinama i ne predstavljaju novost. Kako se radi o nepopularnim mjerama koje zadiru u vrlo osjetljiva područja života građana Hrvatske (dokidanja radnih i socijalnih prava, zdravstvene skrbi, plaća, mirovina, radnih mjesta..), Vlada bivšeg premijera Milanovića nije pretjerano žurila s provođenjem istih, što će se s novom vladom HDZ-a i Mosta vjerojatno promijeniti. Napokon, to su i obećali građanima. Ukoliko do nedavno i nismo točno znali kakve to reforme predlaže Most, sada je posve jasno kako te strukturne reforme potiču iz kuhinje Bruxellesa. To je potvrđeno od strane članova Mosta, kao i budućeg premijera Hrvatske, g. Oreškovića, koji je u intervjuu za Jutarnji list pobrojao najvažnije stavke kojima će se baviti za svojeg mandata. Iste one iz vodiča iz Bruxesellesa.
Imamo naputke prema kojima će nova vlada dati zamah razvoju, povećati kompetitivnost i stvoriti nova radna mjesta, imamo i reformu obrazovnog sustava koju je pokrenula bivša vlada po receptu Europske komisije, a kurikulum će biti „posvećen usvajanju praktičnih znanja i povezan sa životnim iskustvom i potrebama učenika“, kaže Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za reformu, ali ne objašnjava po kojem će se kriteriju određivati „potrebe“ pojedinog učenika.
Za sada znamo da će kurikulum u osnovnim i srednjim školama biti znatno siromašniji po pitanju širine usvojenog znanja, opće kulture, jer dosadašnji obrazovni sustav i programi u okviru istog „nisu bili svrsishodni, niti su pratili potrebe u skladu s promjenama“ po mjeri EU.
Što su strukturne reforme, a što mjere štednje?
Mjere štednje su kada vlada reže troškove javne potrošnje rezovima u zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, smanjuje mirovine, sve kako bi nekako izbalansirala ogroman proračunski manjak. Mjere štednje su se do sada provodile i kroz privatizaciju sektora koji su do tada bile pokrivani javnim novcem, kao na primjer privatizacije u zdravstvu. Na taj način vlada smanjuje troškove poslovanja i prepušta poslove privatnim tvrtkama koje će ostvarivati dobit, što znatno poskupljuje korištenje usluga krajnjem korisniku.
Strukturne reforme su osmišljene na način da potaknu gospodarski rast, potičući velike poduzetnike intervencijom vlade na tržištu roba, no to se obično svede na tržište rada. Naziv „strukturna reforma“ se koristi stoga što se takve reforme obično provode na tržištima koja su relativno stabilna, dakle već pripremljena za daljnje rezove.
Strukturne reforme u području prava proisteklih iz rada su u Europi do sada redom rezultirale velikim demonstracijama radnika u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i drugim zemljama koje su se pokušale oduprijeti reformama koje političari eufemistično nazivaju „mjerama fleksibilizacije tržišta rada“.
Zakoni koji su nekada štitili radnike više ne postoje, a sindikatima je onemogućeno da na bilo koji način štite njihova prava, pa su radnici naprosto natjerani prihvatiti posao s manjom plaćom na radnom mjestu s kojega ih zbog provedene „fleksibilizacije“ sada poslodavac gotovo bez prepreka može otpustiti u svakom trenutku.
Svojevremeno prokorporativni magazin „The Economist“ izvještava o situaciji u Portugalu ovako:
"Svojom odlukom da se financira smanjenje korporativnih troškova kroz oštre rezove u plaćama radnika, Pedro Passos Coelho, premijer Portugala, je, čini se, doveo reforme do granice onoga što se smatra prihvatljivim velikom dijelu biračkog tijela. "
Ili u Francuskoj: “…Predsjednik Hollande je sindikalnim čelnicima dao rok za pregovore o radničkim pravima i tržišnim promjenama do studenog. Na stolu su različite opcije, uključujući i mogućnost da tvrtke u slučaju potrebe mogu smanjivati plaće i skraćivati radno vrijeme na štetu jamstva sigurnosti radnog mjesta...“
I Španjolska: “… Novi zakon o radu olakšava i umanjuje troškove otpuštanja radnika, tvrtke će od sada isplaćivati 12 umjesto 42 mjesečne plaće otpremnine, što će znatno potaknuti razinu poslovnog povjerenja...“
Italija se svojevremeno i terorizmom pokušala oduprijeti reformama Zakona o radu. Naime „Nove Crvene brigade - Komunističke borbene ćelije“ su odlučile likvidirati sindikalne predstavnike u pregovorima s vladom, to jest, odlučili su fizički eliminirati one pregovarače koji su namjeravali potpisati zakone koji pogoršavaju status radnika. Tako je 1999. ubijen Massimo D'Antona, a 2002. Marco Biagi.
Bez obzira na očajničke pokušaje ljevičarske terorističke skupine da sačuva Članak 18. Statuta o radu iz 1970. godine, on je ipak promijenjen 2012. godine u okviru strukturne reforme prve Montijeve vlade, a kasnije je preinake provela i „ljevičarska“ vlada Mattea Renzia.
Još jedna od poznatih i vrlo popularnih strukturnih reformi je i ona kojom se umanjuju novčane potpore za nezaposlene i time radnike tjera na prihvaćanje sve lošijih uvjeta sve kako bi zadržali radno mjesto u uvjetima velike konkurencije.
Strukturne reforme se provode i u Sjedinjenim Državama, ali za razliku od Europe u kojoj su mediji pratili zbivanja oko masovnih prosvjeda protiv mjera štednje, američki mediji su uglavnom šutjeli o karakteru provođenih reformi, baš kao što se sada dešava i u Hrvatskoj. Imamo ili medijsku šutnju ili hvalospjeve Mostu i njihovim „misterioznim“ reformama, te novom HDZ-ovom stručnom mandataru.
Vratimo se u SAD, da nije došlo do velikih prosvjeda u Wisconsinu i kasnije Chicagu, američka javnost bi vjerojatno još živjela u mraku potpunog neznanja. Do prosvjeda u Wisconsinu je došlo nakon provedenih strukturnih reformi tržišta rada koje su proveli Republikanci i sindikatima onemogućili pravo na pregovore, skratimo, uništili su sindikate.
Demokrati su također radili i rade na onemogućavanju sindikata i provode reforme restruktuiranja radnog tržišta. Rade to i jedni i drugi. I „lijevi“ i „desni“. Jednako učinkovito.
Spomenimo prosvjede u Chicagu kada su na ulice izašli radnici u prosvjeti, učitelji koji su posebno ciljana skupina, jer je u SAD-u njihov sindikat po broju članova, organizaciji i vezama u zajednici jedan od najsnažnijih. Ukoliko strukturne reforme budu nametnute njima, ostali sindikati će biti pod velikim pritiskom i reforme, od kojih će imati koristi samo poslodavci, tvrtke i korporacije, dobit će toliko potreban poticaj.
Napadi na prava proizašla iz rada u kombinaciji s mjerama štednje i proračunskim rezovima se odvijaju na svim razinama, od grada, županije do države, u različitim formama, a zajedničko im je što ih podupiru i demokratske i konzervativne stranke. I Hrvatskoj i Sjedinjenim Državama je zajedničko i to što su znanje i svjesnost građana o tim pitanjima na vrlo niskoj razini, što je također posljedica dugoročne strategije opstanka kapitalizma i u ozračju globalne krize, plodno tlo za stvaranje novog „normalnog stanja“ glede socijalnih potraživanja, a to znači manje plaće i manje socijalnih programa koji prate potrebe društva u cjelini.
Rat i ekonomska kriza
Na globalnoj razini je ekonomska recesija rezultirala masovnom nezaposlenošću, kolapsom socijalnih programa i osiromašenjem milijuna ljudi, a ekonomsku krizu prati i globalni proces militarizacije, te ratova bez granica koje vode SAD i njihovi NATO saveznici.
Koncept „dugog rata po Pentagonu“ je intimno povezan sa restruktuiranjem globalne ekonomije. Posljednja dva desetljeća politike „slobodnog tržišta“ će buduće generacije pamtiti po financijskim manipulacijama provođenim kroz niz sofisticiranih instrumenata, primjerice, deregulacije.
Veliki financijski igrači koji imaju predznanje zahvaljujući insajderskim informacijama koristeći instrument spekulativne trgovine stvaraju pokrete na financijskom tržištu u svoju korist, istovremeno pustošeći gospodarstva zemalja u razvoju. Provodi se „financijsko čišćenje“ od strane velikh banaka kao što su J.P. Morgan, Goldman Sachs i druge, koje uništavaju sve manje financijske institucije koje im se nađu na putu diljem Europe i SAD-a i mijenjaju cjelokupni bankarski sustav s „figom u džepu“, jer uspostavom centralizacije i koncentracije moći banaka na globalnom nivou uporedo uništavaju realno gospodarstvo.
Imamo primjer Grčke koju su kreditori opteretili ogromnim dugom i prisilili na provođenje smrtonosnih makro-ekonomskih reformi koje su destabilizirale nacionalnu ekonomiju i samo dodatno osiromašili stanovnike Grčke. Tu je MMF stručno odigrao svoju zadaću i omogućio kreditorima preuzimanje kontrole nad gospodarskom i socijalnom politikom Grčke. Kreditori su itekako zainteresirani za preuzimanje kontrole nad prirodnim resursima i svim stvarnim bogatstvima zemalja koje potčine.
Čini se da Hrvatska raširenih ruku trči u susret tom oligarhijskom totalitarnom sustavu, a uskoro i uz svesrdnu pomoć nove tehnokratske vlade, vlade opremljene predznanjem i insajderskim informacijama i nestrpljive da provede „financijsko čišćenje“.
Novi CEO (glavni izvršni direktor) na čelu „naše“ Vlade će vjerojatno zavarati mnoge, kao što se desilo nedavno i u Argentini gdje je na predsjedničkim izborima pobjedio Mauricio Macri. Možda slučajno, već spomenuti The Economist slavi prve poteze „CEOkratske vlade“ riječima: „Izaslanstvo nove vlade se sastalo s posrednicima u sporu s međunarodnim vjerovnicima i vlasnicima argentinskih državnih obveznica u namjeri da se prekine izolacija Argentine na međunarodnom kreditnom tržištu.“
Tako je nakon više od desetljeća borbe peronističkih vlada Nestora i Cristine Kirchner nova „CEOkratska vlada“ Mauricia Macria Argentinu vratila „pravim vlasnicima“ iz redova kapitalističke klase.
The Economist je naravno pisao i o našoj zemlji, pa je primjetio: „Premda je popularna turistička destinacija, Hrvatskoj nije dobro. Ekonomija pada već šestu godinu za redom. Kada je Zoran Milanović preuzeo vlast, obećao je bolne, ali nužne rezove, no od tada se ništa nije dogodilo.“
„Od kraja rata 1995., sve vlade su obećavale rezove u napuhanom javnom sektoru i prebrojnim jedinicama lokalne samouprave. No, unatoč nekim manjim reformama, nitko, uključujući i sadašnju vladu, nije imao volje suočiti se s moćnim interesnim grupama poput sindikata, koji se bore protiv svake promjene koja utječe na njih“, objašnjava The Economist.
Evo, tek nakon pročitane ocjene rada Milanovićeve vlade uglednih analitičara koji pišu za The Economist, pripisujem mu plus, jer takva ocjena govori da i nije bio baš posve poslušan.
Prema tome, nadam se da Domoljubnoj koaliciji i Timu Oreskovichu predstoje teški dani, ukoliko se doista prime zadanog im posla i provedbe već pripremljenih strukturnih reformi po receptu i ukusu Europske komisije.
altermainstreaminfo
