Bolesnički krevet izmicao je ispod njenog onemoćalog tijela. Lelujao se lijevo-desno. Tek je jučer prvi put osjetila ljuljanje i odmah poslije podne pričala o tom osjećaju mlađoj ženi s kojom dijeli sobu.
– Za sve je kriv Mehmed-paša Sokolović – bilo je prvo što je Ada progovorila u namjeri da Jasmini pokuša protumačiti osjećaj morske bolesti koju je dobivala pri svakom susretu s velikom vodom. Znala je da će ova razumjeti, jer su dan prije tema bili “Znakovi pored puta”.
Njih dvije kao da je sâm Andrić spojio. Jasmina, profesorica srpskohrvatskoga jezika, muči se u traženju odgovarajuće riječi kojom bi sada nazvala nastavni predmet što ga je predavala u travničkoj gimnaziji. Višestruko ponavlja kako je predavala materinji, u rodnom gradu iz kojega je otišla silom i voljom drugih, jačih od nje. Ada, spretna službenica na šalteru turističke agencije, u gradu koji se s ratom susretao samo preko televizijskih ekrana, nije znala, ono poslije podne prije jučerašnjega, dok je Jasmina pripovijedala, kako bi nazvala svoje nerazumijevanje života bez struje i vode, bez sigurnoga sutra, sa strahom u kostima i ravnodušnošću iznad događaja. Zato je samo povremeno progovarala:
– Ne mogu to ni zamisliti.
Uvijek je bila djetinje iskrena.
Zašto bi sad njih dvije razgovarale o operacijama dojki, kad znaju samo ono što je bilo i što je toga dana. Još prije petnaest-dvadeset dana ni jedna nije osjećala kvržicu, tek su u razgovoru prekjučer ustanovile da su slično razmišljale: kako one žene koje se ne tuširaju svaki dan, a obje poznaju više takvih, je li moguće da kvržice manje vole njihova, po znoju mirisna pazuha. Ada već godinama, kad se o higijeni povede riječ, prepričava iskustvo prijateljice joj koja je imala ekcem na koži dlanova, a ugledni dermatolog otpratio ju je s komentarom kako najzdraviju kožu imaju ljudi u planinama, jer se peru samo ljeti.
Već su se složile kako su, prestrašene i zabrinute, ipak zahvalne svojim, različitim doktorima, što su odmah reagirali, poslali ih kolegi u Institut, a ovaj ih operirao dan za danom. Možda je na vrijeme, kako bi se produžilo neko drugo, važnije i mjerljivo do minute. U međuprostoru što se otvara s – možda – ljepše je pričati o Andriću, nego o dijagnozi koja je sigurna, i potpuno nesigurnoj procjeni ponašanja mogućih ostataka uklonjene kvržice.
– Znaš da je most građen od 1571. do 1577. godine i, nažalost, nisam se našla, u raskoraku, na njegovoj sredini kad je bilo najpotrebnije. Možda mi je još tada vlastita “bolest mosta” mogla promijeniti život, zauzdati razularene emocije, vinuti dostojanstvo sve do druge obale. Prerano je most izgrađen, ili sam prekasno do njega doplivala, svejedno, baš taj jedan put, kad je bilo važno, nismo se susreli i spojili, ponad iste rijeke, u dogovoreno vrijeme. Valjda sam zato izgubila oslonac, nije me ni brvno, otpalo s obližnje skele, moglo spasiti – naglas razmišlja Ada, tražeći što jednostavniji način za ispričati ono što je naumila. Za nju je toga poslijepodneva Jasmina bila znak odaslan iz Andrićevoga grada, zato je zaključila da zaslužuje čuti njenu muku, drugačiju od kvržice, ne zna još ni sama koja je značajnija naspram one druge.
Jasmina je zamišljala Adu kako se njiše s jedne strane mosta na drugu, s njegovog početka na kraj, odnosno s kraja na početak, pa opet s početka na kraj ... dok nije shvatila da most nema početak i kraj. Zato se njena nova poznanica toliko i mučila, jednostavno je zaključila.
Priznala je Ada, baš jučer, da je u život zakoračila i kroz njega lelujala, tumarala, teturala i letjela, samo s jednom usvrdlanom vlastitom porukom: nikad nemoj rušiti mostove iza sebe. Ni onda kad su svi njihovi koraci prohodani, sva voda ispod njih preplivana, svaka daska izlizana, sve i jedan stupac utonuo, a metalne cijevi stanjene do puknuća. Čak ni onda kad se urušava.
– Ne možeš biti sigurna da se, u možebitnoj budućnosti koja čeka u presušenom riječnom koritu, nećeš morati osloniti na potrganu ogradu baš onoga jedinoga zaboravljenoga mosta – objašnjavala je sama sebi onda kad su je iznevjerili prijatelji, naljutili roditelji, podcijenili nastavnici, maltretirali šefovi, izbjegavali radni kolege.
– Jako mi se sviđa tvoja misao vodilja. Da sam je nekad ranije čula, možda bih je i sama prihvatila, a tko zna kakav bi mi životni put onda bio – s iskrenim razumijevanjem domeće supatnica s druge bijele postelje.
– Zauzvrat sam dobivala morsku bolest čak i na mostovima. Kad je voda bila plitka, virovi isušeni, a ribe nisu izlijetale na površinu ni u igri. I svejedno na koju sam stranu svijeta bila okrenuta i je li rijeka dotjecala i otjecala s moje lijeve ili desne strane. Bilo je dovoljno samo prošetati mostom, s pogledom u vodu ili ilovaču koja ju je privremeno progutala, pa da mi se zavrti u glavi, uhvati me drhtavica i počnem se preznojavati.
– Možda sve skupa ima više veze s očnim tlakom – pomislila je Jasmina, ne izrekavši opasku naglas, kako ne bi umanjila značenje “bolesti mostova” za novu prijateljicu. – I zašto mi uopće sve to govori, svi mi imamo neke svoje strahove i iracionalne nelagode, pa ja se tresem od straha kad grmi.
Sluša dalje. Ada kao da čita odavno napisanu i napamet naučenu priču. Mostovi su joj darivali puno životne mudrosti. I uvijek je nekako spašavali, jer se za njih hvatala posljednjim trzajima, kad je voda već vukla tijelo prema sredini brzaca života, a ona se uspijevala uzverati i ispentrati po klizavim stupovima. Voljela je, u takvim stanjima, kad je bila spašena, samo leći, malo dalje od željezničkih šina i u stranu od putanje automobilskih guma. Odmarajući se i čekajući novo potonuće, razvodnjene pameti, znala je da ima siguran izlaz dođe li vrijeme kad više neće moći. Samo most, ispod njega ili na njemu.
– Kad su se tihe ljubavne poruke pretvorile u muk i neglas – govori pjesnikinja iz Ade – predložila sam da promijenimo bračne postelje, uleknute od ljubavi i svađa. Da ih zamijenimo madracima prilagođenima našim potrebama i godinama, u kojima se više govori o bolovima u leđima i trganju u listovima, nego o halterima, korzetima i čarapama s natom. Znala sam da smo predugo zajedno i u istim posteljama.
Priznala je Jasmini da ni na koji način nije nagovijestila pritajenu nadu o posteljama koje će biti trajno razdvojene. Naglašavajući da je odavno naučila kako mnogo i koješta čovjek mora durati. I prvi put, a zbilo se prije četrnaest mjeseci, glasno govori o tome kako je, zabezeknuta, odšutjela njegovu objavu da je rezervirao vodeni krevet. Nije željela ništa pitati, nije bilo vrijeme za komentar koji bi doveo do nove svađe što bi je ona započela. Situacija je bila razvedrena i rasjajena. Ili u vodenom krevetu, ili gdje sama želi. Možda bi popustio da je inzistirala, ali, jednom, prilično davno, odglumila je savršenu rolu i predugo je od nje umorna.
Nije bilo potrebe razdvajati bračne krevete. Otplovili su sami. Razdvojili su stanove. U dva manja. U jednome je vodeni krevet. Najbolje rješenje za umorno tijelo. Morala je prihvatiti ono što dugo nije željela priznati – možda njegovo i još nečije, ali ne njeno, tijelo.
Samo taj jedan put, na ivici vodenoga kreveta, kad joj se nije ljuljalo pred očima i u utrobi, pomislila je da je pobijedila. Sve do sad, dok se nije našla u bolesničkoj postelji. Stigla je nekakva drugačija bolest, koja nije prolazila kad se izmakne s mosta. Najsitnije zrno pijeska s lijeve riječne obale, točno ispod sredine mosta, ugnijezdilo se između desne dojke i ramena, možda se i rasitnilo te prosulo u još nekim dijelovima tijela, pritajeno čekajući nabujalu rijeku kako bi ojačalo.
– Neću se začuditi dođe li Darko vidjeti kako sam, priupitati je l’ štogod trebam – govori jednolični ton razočaranoga glasa. – Slušaj što ću ti sada reći: donijet će nespretno izabrani buket neodgovarajućega cvijeća. Uvijek je volio darivati velike bukete i ružu s dugačkom peteljkom, valjda je mislio da samo takvo cvijeće dodatno potvrđuje važnost događaja koji upotpunjuje. Što ću u ovoj sobi s takvim buketom? Dat ću ga sestrama u noćnoj smjeni. Bit će to kao da sam ga, sva razdragana, bacila s mosta u mirnu vodu. U kojoj promatram poznata mi lica rušitelja mostova, a ne zavidim im što nemaju morsku bolest. Među njima, odjednom, vidim i vlastito – priznaje Ada, u ispovjedaonici bijeloga kreveta bijele bolesničke sobe bijeloga Instituta za tumore u bijelome gradu.
Kolikogod njeno kazivanje bilo dramatično, nije dugo trajalo, ta sve je rekla u dvadeset – trideset rečenica. Tako se, valjda, govori nakon kvržice. Jasmina je željela nastaviti susret s mostovima, ispod, iza i oko njih, svojim pričama o mostovima na Lašvi, nadajući se da će stići i do nekih drugačijih, kao što su oni Mostovi okruga Madison na kojima su se susretali Meryl Streep i Clint Eastwood, ili pak Most iznad uzburkanih voda što ga opjevaše Simon & Garfunkel.
Osjećala je da u bjelinu treba unijeti boje.
U sobu je najprije ušao veliki buket cvijeća, a za njim Darko i Edina. Ona prva. Jasminina mlađa i jedina sestra, svaki dan, svih šest, koliko dvije nepoznate žene dijele mrsku sobu, dolazi u vrijeme posjeta. Sama. Ada se tad samo skutri u svojoj bjelini. Lijepa je žena Edina, ali donosi neki miris u sobu, ostaje iza nje, uporno je na nešto podsjeća. Sve vrijeme Edininoga boravka u tim dolascima pokušavala je prepoznati mjesto na kome je susrela taj miris, prisjećala se svih svojih mostova, ali nije uspijevala. Rijeka je odnosila miris nizvodno i uzvodno.
U Darkovoj ruci jedna ruža bez trnova, na dugoj peteljci, za bivšu životnu družicu.
– Baš zgodno, kako se samo potrefilo da se nađu u isto vrijeme na istom hodniku – proleti misao kroz Adinu svijest, izazvavši ugodnu vibraciju. Tiho je počela objašnjavati odgovor na pitanje – dobro je, dobro – ali prevladava drugi glas.
– Seko, samo da se što prije oporaviš, pa da počnemo pripremati vjenčanje. Nećemo ništa veliko, i Darku i meni su to drugi brakovi, ali ipak, da se zna da je svadba – svadba. Dogovorili smo da pozovemo i naše bivše, nismo se mi s njima posvadili na pasja kola, ljubav je prevladala ... sipala je sitni, bijeli, riječni pijesak jedna sestra drugoj, okrećući pješčani sat s jedne strane na suprotnu, kao da hoda po mostu lijevo-desno.
Odjednom se Darko zanjihao pred Adinim očima, a ona nije mogla odgonetnuti tko to sad ima morsku bolest. Sve četvero, zajedno s dva bijela kreveta, još bjelja četiri zida i najbjeljim stropom, krenuše prema jedanaest lučnih otvora i devet kamenih stupova mosta Mehmed-paše Sokolovića. Pred njih, odnekud iz dubine, iskoči zrnce bjeline što se odmah počne pretvarati u crnu kvržicu. Adi u trenu stade panorama. Umiri se lelujanje bolesničkoga kreveta. Shvati da je momentalno prestala morska bolest mostova.
Pogleda trojku s osmijehom, radosna što će predvečer opet imati što pričati Jasmini.
– Za sve je kriv Mehmed-paša Sokolović – bilo je prvo što je Ada progovorila u namjeri da Jasmini pokuša protumačiti osjećaj morske bolesti koju je dobivala pri svakom susretu s velikom vodom. Znala je da će ova razumjeti, jer su dan prije tema bili “Znakovi pored puta”.
Njih dvije kao da je sâm Andrić spojio. Jasmina, profesorica srpskohrvatskoga jezika, muči se u traženju odgovarajuće riječi kojom bi sada nazvala nastavni predmet što ga je predavala u travničkoj gimnaziji. Višestruko ponavlja kako je predavala materinji, u rodnom gradu iz kojega je otišla silom i voljom drugih, jačih od nje. Ada, spretna službenica na šalteru turističke agencije, u gradu koji se s ratom susretao samo preko televizijskih ekrana, nije znala, ono poslije podne prije jučerašnjega, dok je Jasmina pripovijedala, kako bi nazvala svoje nerazumijevanje života bez struje i vode, bez sigurnoga sutra, sa strahom u kostima i ravnodušnošću iznad događaja. Zato je samo povremeno progovarala:
– Ne mogu to ni zamisliti.
Uvijek je bila djetinje iskrena.
Zašto bi sad njih dvije razgovarale o operacijama dojki, kad znaju samo ono što je bilo i što je toga dana. Još prije petnaest-dvadeset dana ni jedna nije osjećala kvržicu, tek su u razgovoru prekjučer ustanovile da su slično razmišljale: kako one žene koje se ne tuširaju svaki dan, a obje poznaju više takvih, je li moguće da kvržice manje vole njihova, po znoju mirisna pazuha. Ada već godinama, kad se o higijeni povede riječ, prepričava iskustvo prijateljice joj koja je imala ekcem na koži dlanova, a ugledni dermatolog otpratio ju je s komentarom kako najzdraviju kožu imaju ljudi u planinama, jer se peru samo ljeti.
Već su se složile kako su, prestrašene i zabrinute, ipak zahvalne svojim, različitim doktorima, što su odmah reagirali, poslali ih kolegi u Institut, a ovaj ih operirao dan za danom. Možda je na vrijeme, kako bi se produžilo neko drugo, važnije i mjerljivo do minute. U međuprostoru što se otvara s – možda – ljepše je pričati o Andriću, nego o dijagnozi koja je sigurna, i potpuno nesigurnoj procjeni ponašanja mogućih ostataka uklonjene kvržice.
– Znaš da je most građen od 1571. do 1577. godine i, nažalost, nisam se našla, u raskoraku, na njegovoj sredini kad je bilo najpotrebnije. Možda mi je još tada vlastita “bolest mosta” mogla promijeniti život, zauzdati razularene emocije, vinuti dostojanstvo sve do druge obale. Prerano je most izgrađen, ili sam prekasno do njega doplivala, svejedno, baš taj jedan put, kad je bilo važno, nismo se susreli i spojili, ponad iste rijeke, u dogovoreno vrijeme. Valjda sam zato izgubila oslonac, nije me ni brvno, otpalo s obližnje skele, moglo spasiti – naglas razmišlja Ada, tražeći što jednostavniji način za ispričati ono što je naumila. Za nju je toga poslijepodneva Jasmina bila znak odaslan iz Andrićevoga grada, zato je zaključila da zaslužuje čuti njenu muku, drugačiju od kvržice, ne zna još ni sama koja je značajnija naspram one druge.
Jasmina je zamišljala Adu kako se njiše s jedne strane mosta na drugu, s njegovog početka na kraj, odnosno s kraja na početak, pa opet s početka na kraj ... dok nije shvatila da most nema početak i kraj. Zato se njena nova poznanica toliko i mučila, jednostavno je zaključila.
Priznala je Ada, baš jučer, da je u život zakoračila i kroz njega lelujala, tumarala, teturala i letjela, samo s jednom usvrdlanom vlastitom porukom: nikad nemoj rušiti mostove iza sebe. Ni onda kad su svi njihovi koraci prohodani, sva voda ispod njih preplivana, svaka daska izlizana, sve i jedan stupac utonuo, a metalne cijevi stanjene do puknuća. Čak ni onda kad se urušava.
– Ne možeš biti sigurna da se, u možebitnoj budućnosti koja čeka u presušenom riječnom koritu, nećeš morati osloniti na potrganu ogradu baš onoga jedinoga zaboravljenoga mosta – objašnjavala je sama sebi onda kad su je iznevjerili prijatelji, naljutili roditelji, podcijenili nastavnici, maltretirali šefovi, izbjegavali radni kolege.
– Jako mi se sviđa tvoja misao vodilja. Da sam je nekad ranije čula, možda bih je i sama prihvatila, a tko zna kakav bi mi životni put onda bio – s iskrenim razumijevanjem domeće supatnica s druge bijele postelje.
– Zauzvrat sam dobivala morsku bolest čak i na mostovima. Kad je voda bila plitka, virovi isušeni, a ribe nisu izlijetale na površinu ni u igri. I svejedno na koju sam stranu svijeta bila okrenuta i je li rijeka dotjecala i otjecala s moje lijeve ili desne strane. Bilo je dovoljno samo prošetati mostom, s pogledom u vodu ili ilovaču koja ju je privremeno progutala, pa da mi se zavrti u glavi, uhvati me drhtavica i počnem se preznojavati.
– Možda sve skupa ima više veze s očnim tlakom – pomislila je Jasmina, ne izrekavši opasku naglas, kako ne bi umanjila značenje “bolesti mostova” za novu prijateljicu. – I zašto mi uopće sve to govori, svi mi imamo neke svoje strahove i iracionalne nelagode, pa ja se tresem od straha kad grmi.
Sluša dalje. Ada kao da čita odavno napisanu i napamet naučenu priču. Mostovi su joj darivali puno životne mudrosti. I uvijek je nekako spašavali, jer se za njih hvatala posljednjim trzajima, kad je voda već vukla tijelo prema sredini brzaca života, a ona se uspijevala uzverati i ispentrati po klizavim stupovima. Voljela je, u takvim stanjima, kad je bila spašena, samo leći, malo dalje od željezničkih šina i u stranu od putanje automobilskih guma. Odmarajući se i čekajući novo potonuće, razvodnjene pameti, znala je da ima siguran izlaz dođe li vrijeme kad više neće moći. Samo most, ispod njega ili na njemu.
– Kad su se tihe ljubavne poruke pretvorile u muk i neglas – govori pjesnikinja iz Ade – predložila sam da promijenimo bračne postelje, uleknute od ljubavi i svađa. Da ih zamijenimo madracima prilagođenima našim potrebama i godinama, u kojima se više govori o bolovima u leđima i trganju u listovima, nego o halterima, korzetima i čarapama s natom. Znala sam da smo predugo zajedno i u istim posteljama.
Priznala je Jasmini da ni na koji način nije nagovijestila pritajenu nadu o posteljama koje će biti trajno razdvojene. Naglašavajući da je odavno naučila kako mnogo i koješta čovjek mora durati. I prvi put, a zbilo se prije četrnaest mjeseci, glasno govori o tome kako je, zabezeknuta, odšutjela njegovu objavu da je rezervirao vodeni krevet. Nije željela ništa pitati, nije bilo vrijeme za komentar koji bi doveo do nove svađe što bi je ona započela. Situacija je bila razvedrena i rasjajena. Ili u vodenom krevetu, ili gdje sama želi. Možda bi popustio da je inzistirala, ali, jednom, prilično davno, odglumila je savršenu rolu i predugo je od nje umorna.
Nije bilo potrebe razdvajati bračne krevete. Otplovili su sami. Razdvojili su stanove. U dva manja. U jednome je vodeni krevet. Najbolje rješenje za umorno tijelo. Morala je prihvatiti ono što dugo nije željela priznati – možda njegovo i još nečije, ali ne njeno, tijelo.
Samo taj jedan put, na ivici vodenoga kreveta, kad joj se nije ljuljalo pred očima i u utrobi, pomislila je da je pobijedila. Sve do sad, dok se nije našla u bolesničkoj postelji. Stigla je nekakva drugačija bolest, koja nije prolazila kad se izmakne s mosta. Najsitnije zrno pijeska s lijeve riječne obale, točno ispod sredine mosta, ugnijezdilo se između desne dojke i ramena, možda se i rasitnilo te prosulo u još nekim dijelovima tijela, pritajeno čekajući nabujalu rijeku kako bi ojačalo.
– Neću se začuditi dođe li Darko vidjeti kako sam, priupitati je l’ štogod trebam – govori jednolični ton razočaranoga glasa. – Slušaj što ću ti sada reći: donijet će nespretno izabrani buket neodgovarajućega cvijeća. Uvijek je volio darivati velike bukete i ružu s dugačkom peteljkom, valjda je mislio da samo takvo cvijeće dodatno potvrđuje važnost događaja koji upotpunjuje. Što ću u ovoj sobi s takvim buketom? Dat ću ga sestrama u noćnoj smjeni. Bit će to kao da sam ga, sva razdragana, bacila s mosta u mirnu vodu. U kojoj promatram poznata mi lica rušitelja mostova, a ne zavidim im što nemaju morsku bolest. Među njima, odjednom, vidim i vlastito – priznaje Ada, u ispovjedaonici bijeloga kreveta bijele bolesničke sobe bijeloga Instituta za tumore u bijelome gradu.
Kolikogod njeno kazivanje bilo dramatično, nije dugo trajalo, ta sve je rekla u dvadeset – trideset rečenica. Tako se, valjda, govori nakon kvržice. Jasmina je željela nastaviti susret s mostovima, ispod, iza i oko njih, svojim pričama o mostovima na Lašvi, nadajući se da će stići i do nekih drugačijih, kao što su oni Mostovi okruga Madison na kojima su se susretali Meryl Streep i Clint Eastwood, ili pak Most iznad uzburkanih voda što ga opjevaše Simon & Garfunkel.
Osjećala je da u bjelinu treba unijeti boje.
U sobu je najprije ušao veliki buket cvijeća, a za njim Darko i Edina. Ona prva. Jasminina mlađa i jedina sestra, svaki dan, svih šest, koliko dvije nepoznate žene dijele mrsku sobu, dolazi u vrijeme posjeta. Sama. Ada se tad samo skutri u svojoj bjelini. Lijepa je žena Edina, ali donosi neki miris u sobu, ostaje iza nje, uporno je na nešto podsjeća. Sve vrijeme Edininoga boravka u tim dolascima pokušavala je prepoznati mjesto na kome je susrela taj miris, prisjećala se svih svojih mostova, ali nije uspijevala. Rijeka je odnosila miris nizvodno i uzvodno.
U Darkovoj ruci jedna ruža bez trnova, na dugoj peteljci, za bivšu životnu družicu.
– Baš zgodno, kako se samo potrefilo da se nađu u isto vrijeme na istom hodniku – proleti misao kroz Adinu svijest, izazvavši ugodnu vibraciju. Tiho je počela objašnjavati odgovor na pitanje – dobro je, dobro – ali prevladava drugi glas.
– Seko, samo da se što prije oporaviš, pa da počnemo pripremati vjenčanje. Nećemo ništa veliko, i Darku i meni su to drugi brakovi, ali ipak, da se zna da je svadba – svadba. Dogovorili smo da pozovemo i naše bivše, nismo se mi s njima posvadili na pasja kola, ljubav je prevladala ... sipala je sitni, bijeli, riječni pijesak jedna sestra drugoj, okrećući pješčani sat s jedne strane na suprotnu, kao da hoda po mostu lijevo-desno.
Odjednom se Darko zanjihao pred Adinim očima, a ona nije mogla odgonetnuti tko to sad ima morsku bolest. Sve četvero, zajedno s dva bijela kreveta, još bjelja četiri zida i najbjeljim stropom, krenuše prema jedanaest lučnih otvora i devet kamenih stupova mosta Mehmed-paše Sokolovića. Pred njih, odnekud iz dubine, iskoči zrnce bjeline što se odmah počne pretvarati u crnu kvržicu. Adi u trenu stade panorama. Umiri se lelujanje bolesničkoga kreveta. Shvati da je momentalno prestala morska bolest mostova.
Pogleda trojku s osmijehom, radosna što će predvečer opet imati što pričati Jasmini.
