Već desetak godina živi u besparici, posuđivanju od koga god može, vraćanju, snalaženju, nesnalaženju, brojanju zadnjih kovanica za kruh. Vozi stari auto za koji mu ni danas nije jasno kako ni jednom nije ostao na cesti bez goriva, jer je lampica svijetlila i svijetlila ... sam je sebi to objašnjavao jednostavnom konstatacijom da, valjda, nije zaslužio ono najgore.
Da je Nenada netko probudio usred noći i najljepšega sna, s pitanjem kome i koliko duguje, odmah bi sve izdeklamirao, bio bi to postupak kao na “mrtvoj straži”, sa sva tri hica, kad se dva ispaljuju u znak upozorenja – koliko i od koga, a trećim obara – kad će vratiti. Dug je bio njegova “sentinella morta”*. Znao je da nitko neće prema njemu uputiti taj treći hitac, ali, bilo je dovoljno što ga je svako malo usmjeravao sam prema sebi.
Nije da nitko nije znao za njegove financijske probleme. Svima od kojih je povremeno štogod posudio bilo je jasno, a on ni danas ne zna da li im je bilo jasno više od onoga što ih je lično zanimalo. Misli da, ipak, njihova ljubopitljivost nije išla tako daleko.
– Prošlu jesen sam od Mike posudio pare za drva, vratio mu kako sam obećao, do kraja godine, vidim da me ovo ljeto izbjegava, valjda se boji da opet ne upitam – potiho je onomadne govorio Lordu, smeđem jazavčaru, za vrijeme duge šetnje uz obalu rijeke. Zna da, zapravo, razgovara sâm sa sobom, nije to ni iz nužde ni što bi možda psihički skrenuo, samo je tako najsigurniji i potpuno zaštićen od neugoda.
– A da smo prijatelji, kako se povremeno hvali, sâm bi me upitao imam li ove godine za drva, vidi da je šupa prazna i da i dalje nemam posla – više je razmišljao nego što bi govorio.
Žena mu je umrla od raka prije dvanaest godina, djece nisu imali, brinuo je, kao sin jedinac, o roditeljima koji ostadoše bez dobre snaje, drugu im nije ozbiljno ni tražio, nije mogao obećati odvojeni i samostalni život dok su otac i mati živi, nije mogao obećati za koliko kratko vrijeme će oni pomrijeti, i što će biti poslije. Pa, kako ništa nije mogao sa sigurnošću obećati, mogao je i očekivati samo jednako toliko ništa.
Sad, dok se vozi u udobnom, klimatiziranom, povišenom autobusu, koji će nakon tri stotine kilometara izbiti na Jadransku obalu, ni o čemu ne razmišlja nego o ljudima za koje je mislio da su mu prijatelji. Sretan je što je autobus poluprazan i na sjedalu do njegovoga nema nikoga, uvijek je trebao slobodu za razmišljanje. Putovao je u S., prelijepi gradić na srednjem Jadranu, ne zato da vidi kuma i prijatelja, nego da ga zatraži pozajmicu od dvije hiljade eura, ne bi li vratio sve sitne dugove koji su se nagomilali, pa da se nekako “prebaci” još jednu godinu, onda će penzija, mogao bi uzeti kredit u tom iznosu i kumu za najduže godinu i pol vratiti dug, s pripadajućom bankarskom kamatom.
– Uvijek treba biti bolji od drugih – odavno ga je podučio otac.
Kolona od šest-sedam motociklista, “bajkera”, proleti po njihovoj lijevoj strani. Zvuk jakih “Kawasakija” i “Harley Davidsona” pomjeri njegove misli, ali samo nakratko, dok se ne izgubi u ravnici prepunoj suncokreta. Zagolica ga znatiželja za taj osjećaj zrakopraznog prostora oko osobe na jureća dva kotača, ali, on je prešao šezdesetu, kakvi motori.
Vrati se prijateljima s kojima je od mladosti dijelio život. Sve do onda dok je njegov bio “redovan” i tekao nekim prirodnim slijedom: škola, fakultet, posao, ženidba, putovanja, nove godine, ljetovanja na Jadranu, Grčka, Italija, Rusija i još dalje, sve do tragedija u njegovom životu. Onda su se počeli udaljavati, a on je postao svjestan da je prijateljstvo propalo u poznanstvo. I ne samo Mika, nego i pet-šest onih koji su mu uskočili kad je zaiskao, ni u šali više nisu pitali ima li, treba li, spaja li kako kraj s krajem. Rijetko su pitali čak i onu formalnu frazu: kako si ... što im on bilježi u plus.
Primjećuje da se stvara kolona na autocesti, dok i njihov autobus ne stade. Kondukter se vraća za nekoliko minuta sa crnim vijestima. Poginuo jedan od onih motorista što su protutnjili prije desetak minuta. Zabio se u lijevu stranu kamiona koji je uredno skretao ulijevo, s lijevim žmigavcem, ali imaju ti žmigavci jedan veliki nedostatak: vidi ih samo vozilo iza njih, već ono drugo-treće, čak i u kratkoj i sporoj koloni, ne može znati što se planira ispred. A pri brzini kojom su motoristi projurili, nije čudo da je dečko poginuo na mjestu, čak se Nenad pomalo i ljutio na mladićevu nesmotrenost i njegove roditelje koji ga nisu podučili mnogočemu važnome.
– Bila je to mladićeva “sentinella morta” – pomislio je nekako hladnokrvno.
Analiziranjem stare perzijske izreke “Ljubav sve pobjeđuje, ali novac pobjeđuje ljubav”, kojoj ga je odavno podučila mati, branio se od slušanja komentara putnika o tome kako se i zašto nesreća dogodila, kao da su bili na licu mjesta i sve vidjeli. Ne, nije se ni s jednim poznanikom posvadio i prekinuo vezu radi novca, ponajmanje zbog toga što nije vratio dug. Nikome kome je on vraćao nije bilo nažao, svi su uvijek dobivali u obećano vrijeme i baš su dobivali, jer su uzimali više iz njegovih ruku nego što su u njih prije toga davali.
Kum ga čeka na autobusnom kolodvoru, vidi ga izdaleka, voze se u stan, kum je sam, žena i dvije kćeri su kod njene majke u selu, ali će se svakako vratiti za dva dana, kako bi se vidjeli. Nenad planira ostati u S. nekoliko dana, otići s kumom na kupanje i pecanje, da se ljudski ispričaju. Možda ga je kûma unaprijed “pročitala”, pa se namjerno maknula, nisu jedanput čuli od njega kako ga ubija besparica i to što nema nikakav stalni prihod.
Jedva je dočekao večernji smiraj pa da tihim, nesigurnim, drhtavim glasom, sve kao da mu je svaka riječ zlatnom srmom izvezena, a tih nekoliko riječi povukle filigransku trasu od kuma do kuma, pa treba pažljivo, da koja nit ne bi pukla.
– Kod mene je tako i tako, samo da preguram narednih godinu i koji mjesec, znam da i tebi tvoje treba, vratit ću ti s kamatom većom od bankovne ...
Kum, uvaljen u fotelju u pozi povlačenja i propadanja, samo mu glava nekako strši naprijed, tijelo se stislo i usukalo. I bî Nenadu istoga trena žao kuma, osjećao se kao pobjednički general koji govori poraženoj vojsci.
– Moram razgovarati sa ženom, znaš ...
– Znam, znam, sve znam, i da vam treba, i da su dvije hiljade eura veliki novac, i da imate, ali ti vidi ...
Kada je upitao ženu, Nenad ne zna, osim što se sumnjivo dugo zadržao u kupatilu, puštajući vodu na tušu, ali ne i na sebe, što se moglo osjetiti po mirisu nakon ponovnoga ulaska u sobu. Još je u tome jednom koračaju bila zadnja i mala šansa da ostanu kumovi, ali, kum najčešće odluke prepušta pametnijem, odnosno ženi.
“Sentinella morta”, treći hitac za kuma mlađega, jedino je što je stariji pomislio.
Nastavili su druženje uz šunku i kulen, tà kum je vukao korijene iz Slavonije, obilno ih zalijevajući bijelim vinom, rizlingom ili župljankom, nije Nenad baš razlikovao vina, napričali se do pola dva izjutra, pa nastavili sutradan nakon što je kum došao s posla, pa i onaj sljedeći dan, kad je već pristigla kûma s djecom. Sve što je Nenad planirao za boravak u S. ostvario je i nekako razbistren i zadovoljan, nakon tri dana, sjeo u autobus. Imao je povratnu kartu. I on i kumstvo i prijateljstvo i cijela situacija sjeli su na svoja mjesta.
Planirao je još jedno kraće putovanje, do dugogodišnjih prijatelja, zatražiti pozajmicu od hiljadu eura, jer procjenjuje da oni imaju puno manje od kuma. Ne iznajmljuju apartmane na morskoj obali, nego su prodali stan, dobivši ga u ostavinskom postupku iza tetke koja nikoga nije imala. Ipak će gledati da taj treći hitac odgodi, pa makar ga više koštalo. Nimalo ne sumnja da su se i ti prijatelji, srozani u poznanike, već sami podmetnuli kobnom trećem hicu.
Zaspao je čim je opet poluprazni ili polupuni autobus izmigoljio iz dalmatinskih serpentina, po kojima su se kotrljale lubenice. Usanjao je nešto ružno, a uplašenog i zabrinutog probudio ga je tutanj manje kolone motorista, opet po lijevoj strani autobusa. Onda se sjetio filigranskoga veza od zlatne srme i opet zadrijemao, kako bi mu brže prošlo vrijeme do razgovora sa Lordom.
______________________________
*tal. sentinella morta – mrtva straža
Da je Nenada netko probudio usred noći i najljepšega sna, s pitanjem kome i koliko duguje, odmah bi sve izdeklamirao, bio bi to postupak kao na “mrtvoj straži”, sa sva tri hica, kad se dva ispaljuju u znak upozorenja – koliko i od koga, a trećim obara – kad će vratiti. Dug je bio njegova “sentinella morta”*. Znao je da nitko neće prema njemu uputiti taj treći hitac, ali, bilo je dovoljno što ga je svako malo usmjeravao sam prema sebi.
Nije da nitko nije znao za njegove financijske probleme. Svima od kojih je povremeno štogod posudio bilo je jasno, a on ni danas ne zna da li im je bilo jasno više od onoga što ih je lično zanimalo. Misli da, ipak, njihova ljubopitljivost nije išla tako daleko.
– Prošlu jesen sam od Mike posudio pare za drva, vratio mu kako sam obećao, do kraja godine, vidim da me ovo ljeto izbjegava, valjda se boji da opet ne upitam – potiho je onomadne govorio Lordu, smeđem jazavčaru, za vrijeme duge šetnje uz obalu rijeke. Zna da, zapravo, razgovara sâm sa sobom, nije to ni iz nužde ni što bi možda psihički skrenuo, samo je tako najsigurniji i potpuno zaštićen od neugoda.
– A da smo prijatelji, kako se povremeno hvali, sâm bi me upitao imam li ove godine za drva, vidi da je šupa prazna i da i dalje nemam posla – više je razmišljao nego što bi govorio.
Žena mu je umrla od raka prije dvanaest godina, djece nisu imali, brinuo je, kao sin jedinac, o roditeljima koji ostadoše bez dobre snaje, drugu im nije ozbiljno ni tražio, nije mogao obećati odvojeni i samostalni život dok su otac i mati živi, nije mogao obećati za koliko kratko vrijeme će oni pomrijeti, i što će biti poslije. Pa, kako ništa nije mogao sa sigurnošću obećati, mogao je i očekivati samo jednako toliko ništa.
Sad, dok se vozi u udobnom, klimatiziranom, povišenom autobusu, koji će nakon tri stotine kilometara izbiti na Jadransku obalu, ni o čemu ne razmišlja nego o ljudima za koje je mislio da su mu prijatelji. Sretan je što je autobus poluprazan i na sjedalu do njegovoga nema nikoga, uvijek je trebao slobodu za razmišljanje. Putovao je u S., prelijepi gradić na srednjem Jadranu, ne zato da vidi kuma i prijatelja, nego da ga zatraži pozajmicu od dvije hiljade eura, ne bi li vratio sve sitne dugove koji su se nagomilali, pa da se nekako “prebaci” još jednu godinu, onda će penzija, mogao bi uzeti kredit u tom iznosu i kumu za najduže godinu i pol vratiti dug, s pripadajućom bankarskom kamatom.
– Uvijek treba biti bolji od drugih – odavno ga je podučio otac.
Kolona od šest-sedam motociklista, “bajkera”, proleti po njihovoj lijevoj strani. Zvuk jakih “Kawasakija” i “Harley Davidsona” pomjeri njegove misli, ali samo nakratko, dok se ne izgubi u ravnici prepunoj suncokreta. Zagolica ga znatiželja za taj osjećaj zrakopraznog prostora oko osobe na jureća dva kotača, ali, on je prešao šezdesetu, kakvi motori.
Vrati se prijateljima s kojima je od mladosti dijelio život. Sve do onda dok je njegov bio “redovan” i tekao nekim prirodnim slijedom: škola, fakultet, posao, ženidba, putovanja, nove godine, ljetovanja na Jadranu, Grčka, Italija, Rusija i još dalje, sve do tragedija u njegovom životu. Onda su se počeli udaljavati, a on je postao svjestan da je prijateljstvo propalo u poznanstvo. I ne samo Mika, nego i pet-šest onih koji su mu uskočili kad je zaiskao, ni u šali više nisu pitali ima li, treba li, spaja li kako kraj s krajem. Rijetko su pitali čak i onu formalnu frazu: kako si ... što im on bilježi u plus.
Primjećuje da se stvara kolona na autocesti, dok i njihov autobus ne stade. Kondukter se vraća za nekoliko minuta sa crnim vijestima. Poginuo jedan od onih motorista što su protutnjili prije desetak minuta. Zabio se u lijevu stranu kamiona koji je uredno skretao ulijevo, s lijevim žmigavcem, ali imaju ti žmigavci jedan veliki nedostatak: vidi ih samo vozilo iza njih, već ono drugo-treće, čak i u kratkoj i sporoj koloni, ne može znati što se planira ispred. A pri brzini kojom su motoristi projurili, nije čudo da je dečko poginuo na mjestu, čak se Nenad pomalo i ljutio na mladićevu nesmotrenost i njegove roditelje koji ga nisu podučili mnogočemu važnome.
– Bila je to mladićeva “sentinella morta” – pomislio je nekako hladnokrvno.
Analiziranjem stare perzijske izreke “Ljubav sve pobjeđuje, ali novac pobjeđuje ljubav”, kojoj ga je odavno podučila mati, branio se od slušanja komentara putnika o tome kako se i zašto nesreća dogodila, kao da su bili na licu mjesta i sve vidjeli. Ne, nije se ni s jednim poznanikom posvadio i prekinuo vezu radi novca, ponajmanje zbog toga što nije vratio dug. Nikome kome je on vraćao nije bilo nažao, svi su uvijek dobivali u obećano vrijeme i baš su dobivali, jer su uzimali više iz njegovih ruku nego što su u njih prije toga davali.
Kum ga čeka na autobusnom kolodvoru, vidi ga izdaleka, voze se u stan, kum je sam, žena i dvije kćeri su kod njene majke u selu, ali će se svakako vratiti za dva dana, kako bi se vidjeli. Nenad planira ostati u S. nekoliko dana, otići s kumom na kupanje i pecanje, da se ljudski ispričaju. Možda ga je kûma unaprijed “pročitala”, pa se namjerno maknula, nisu jedanput čuli od njega kako ga ubija besparica i to što nema nikakav stalni prihod.
Jedva je dočekao večernji smiraj pa da tihim, nesigurnim, drhtavim glasom, sve kao da mu je svaka riječ zlatnom srmom izvezena, a tih nekoliko riječi povukle filigransku trasu od kuma do kuma, pa treba pažljivo, da koja nit ne bi pukla.
– Kod mene je tako i tako, samo da preguram narednih godinu i koji mjesec, znam da i tebi tvoje treba, vratit ću ti s kamatom većom od bankovne ...
Kum, uvaljen u fotelju u pozi povlačenja i propadanja, samo mu glava nekako strši naprijed, tijelo se stislo i usukalo. I bî Nenadu istoga trena žao kuma, osjećao se kao pobjednički general koji govori poraženoj vojsci.
– Moram razgovarati sa ženom, znaš ...
– Znam, znam, sve znam, i da vam treba, i da su dvije hiljade eura veliki novac, i da imate, ali ti vidi ...
Kada je upitao ženu, Nenad ne zna, osim što se sumnjivo dugo zadržao u kupatilu, puštajući vodu na tušu, ali ne i na sebe, što se moglo osjetiti po mirisu nakon ponovnoga ulaska u sobu. Još je u tome jednom koračaju bila zadnja i mala šansa da ostanu kumovi, ali, kum najčešće odluke prepušta pametnijem, odnosno ženi.
“Sentinella morta”, treći hitac za kuma mlađega, jedino je što je stariji pomislio.
Nastavili su druženje uz šunku i kulen, tà kum je vukao korijene iz Slavonije, obilno ih zalijevajući bijelim vinom, rizlingom ili župljankom, nije Nenad baš razlikovao vina, napričali se do pola dva izjutra, pa nastavili sutradan nakon što je kum došao s posla, pa i onaj sljedeći dan, kad je već pristigla kûma s djecom. Sve što je Nenad planirao za boravak u S. ostvario je i nekako razbistren i zadovoljan, nakon tri dana, sjeo u autobus. Imao je povratnu kartu. I on i kumstvo i prijateljstvo i cijela situacija sjeli su na svoja mjesta.
Planirao je još jedno kraće putovanje, do dugogodišnjih prijatelja, zatražiti pozajmicu od hiljadu eura, jer procjenjuje da oni imaju puno manje od kuma. Ne iznajmljuju apartmane na morskoj obali, nego su prodali stan, dobivši ga u ostavinskom postupku iza tetke koja nikoga nije imala. Ipak će gledati da taj treći hitac odgodi, pa makar ga više koštalo. Nimalo ne sumnja da su se i ti prijatelji, srozani u poznanike, već sami podmetnuli kobnom trećem hicu.
Zaspao je čim je opet poluprazni ili polupuni autobus izmigoljio iz dalmatinskih serpentina, po kojima su se kotrljale lubenice. Usanjao je nešto ružno, a uplašenog i zabrinutog probudio ga je tutanj manje kolone motorista, opet po lijevoj strani autobusa. Onda se sjetio filigranskoga veza od zlatne srme i opet zadrijemao, kako bi mu brže prošlo vrijeme do razgovora sa Lordom.
______________________________
*tal. sentinella morta – mrtva straža
