Kao najveće iznenađenje euroizbora u Hrvatskoj svi s pravom navode suca Kolakušića. Upravo je ta sintagma – sudac Kolakušić – zapravo njegovo političko ime. A i ime cijelog projekta jer još nije jasno tko su mu suradnici i stoji li još netko iza cijele priče. Jedino je jasno da će sudac Kolakušić napustiti svoju, ne baš tako blistavu, sudačku karijeru na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Upućeni tvrde da je rekorder po broju neriješenih predmeta.
No ta statistika nimalo ne ometa politički kapital koji u sebi ime “sudac” nosi. Vjerojatno najzaslužniji za probitak političkog imena “sudac Kolakušić” jest libertarijanski tabloid Index. Oni su ga prvi promovirali kao javno lice, saveznika u univerzalnoj borbi protiv korupcije i države, iako ishodišno kao stručnjaka za pravna pitanja. Na tako stečenoj medijskoj vidljivosti nastavio je graditi politički put. A taj put je popločan isključivo antikorupcijskom histerijom. Da bi na samom kraju kampanje bio premazan preispitivanjem trodiobe vlasti.
Kolakušićev uspjeh na europskim izborima uglavnom se tumači iz dva kuta. S jedne strane, uspio je privući bivše Mostove glasače. Most je, naime, daljnjim skretanjem udesno, pretendiranjem na “suverenistički” tron i zapostavljanjem antikorupcijske dimenzije izgubio glasače kojima je korupcija centralno političko pitanje. Kolakušić je uskočio na to upražnjeno mjesto, a glavna protukandidatkinja, Dalija Orešković, bivša šefica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, na kraju je zanemarila taj antikorupcijski elan i posvetila se građenju šire priče i zauzimanju mjesta “lijevo od centra”. To ju je na kraju koštalo.
Dva kuta tumačenja
A tumačenje iz drugog kuta Kolakušićev uspjeh temelji na desno-populističkoj crti. Iako se sudac Kolakušić nije bavio tzv. ideološkim temama, njegov zagovor i obećanje “čvrste ruke” u obračunu s korupcijom mnoge su naveli da ga svrstaju u taj suverenistički tabor. A ta je interpretacijska sklonost prisutna i zbog iskustva s Mostom: svi navodno neutralni borci protiv korupcije koji se ishodišno ne žele ideološki pozicionirati na kraju završe kao desni populisti. U oba ta tumačenja ima vjerojatno istine, iako nemamo za sada nikakve podatke o strukturi Kolakušićevih glasača.
Ne treba preuveličavati njegov uspjeh – ipak su euroizbori specifični i on iza sebe za razliku od Mosta ili Živog zida nema širu bazu – ali valja se zapitati zašto politički sadržaj kojeg sudac Kolakušić nudi, i u vlastitom političkom imenu i u programu, uživa relevantnu popularnost. Jedan od razloga tome je opći društveni konsenzus: korupcija je glavni problem. Kad bi institucije bile neovisne, svi procesi transparentni, a tržište slobodno, život u Hrvatskoj bi cvjetao. I naravno da će u takvom kontekstu – u kojem je korupcija glavni problem, a svi oni koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u političkom životu korumpirani – stalno ostajati prostor za nekog izvana da se nametne kao figura koja će sve razriješiti i isušiti močvaru. Očekivano je da netko “sa strane” ima prednost i veću dozu uvjerljivosti. Iako i svi “stari” politički igrači govore da je korupcija problem.
Nitko ni ne niječe da je korupcija problem. Samo ju se treba sagledavati iz šire političko-ekonomske perspektive. Zapošljavanje po stranačkoj osnovi je u suštini odgovor na situaciju na tržištu rada i činjenicu da se ne nudi dovoljno kvalitetnih radnih mjesta. Razni oblici državnog povlađivanja određenim kompanijama u priličnoj su mjeri način “spašavanja” tih firmi na nemilosrdnom i otvorenom tržištu. Ništa od toga ne iskupljuje sve te poteze i ne odriče nužnost njihova pedantnog sudskog procesuiranja već samo ukazuje na to da rješenje nije jednostavno. Ne temelji se samo na efikasnijoj “pravnoj državi”.
Normalno političko dijete
A u situaciji kad se rješenja ne razmatraju iz šire političko-ekonomske perspektive, radikalnost i odlučnost suca Kolakušića postaje uvjerljiva i primamljiva nezanemarivom broju glasača. Njegova “čvrsta ruka” i prisvajanje više funkcija odjednom – predsjednika, premijera, ministra policije, ministra pravosuđa, sve živo – djeluju kao učinkovitiji lijek protiv korupcije nego vječna klackalica i kompromisi na političkoj sceni. Segment stanovništva je, dakle, spreman prihvatiti “privremenu” suspenziju demokracije u svrhu čišćenja terena. Samo što to čišćenje uvijek zahvati puno više od onog što na početku obećava.
Sudac Kolakušić, inače građanskog imena Mislav, predstavlja novu točku kondenzacije političkih frustracija. Koliko će njegov projekt biti održiv ovisi o pozadini. Prema raznim kalkulacijama, uložio je mnogo novaca u promociju na Googleu i društvenim mrežama. On tvrdi da je sve to bio njegov novac. Bez obzira na to govori li istinu ili ne, mjesto u europarlamentu i najavljena kandidatura na predstojećim predsjedničkim izborima, ostavit će mu i više nego dovoljno prostora za daljnje političko profiliranje. Taj prostor nosi puno rizika i za očekivati je da će ga sudac Kolakušić puniti daljnjom radikalizacijom ideja i laštenjem mesijanskog plašta. Vrlo vjerojatno neće doći u poziciju da svoje ideje realizira, ali sigurno će, barem djelomično, oblikovati političku dinamiku u zemlji.
A sudac Kolakušić nije ništa drugo nego sasvim normalno političko dijete ove zemlje: tamo gdje svi vide korupciju kao glavni problem i objašnjenje svega, sasvim je očekivano da će se u jednom trenutku pojaviti netko tko nudi rješenje mačem i da će nezanemariv broj ljudi prihvatiti takvo rješenje. Možda se to neće svidjeti njegovim prvim promotorima, poput Indexa i drugih liberalnih medija, ali put su sami zacrtali.
bilten
