Trojac Abramović, Kušan i Selanec protivio se kada su ostali ustavni suci odlučivali po potrebama vladajuće stranke o Lex Agrokoru, tretmanu izbjeglica, žrtvama hrvatskih zločina, pravima istospolnih zajednica i nacionalnih manjina, pravu na štrajk i o protokolarnim simbolima koje je uveo Franjo Tuđman
Ustavni sud je u zadnje četiri godine na dnevnom redu imao niz predmeta koji su iz različitih razloga bili delikatni za vladajuće i njihov svjetonazor. Prije odluke o zakonitosti mjera koje je Vlada donijela zbog koronavirusa, ustavni suci odlučivali su o Lex Agrokoru, tretmanu izbjeglica, žrtvama hrvatskih zločina, pravima istospolnih zajednica i nacionalnih manjina, pravu na štrajk i o protokolarnim simbolima koje je uveo Franjo Tuđman. Svaki je slučaj specifičan, ali ih objedinjuje činjenica da su na koncu odluke ustavnih sudaca odražavale stavove vladajuće stranke i da je, kao i u svježoj odluci, protiv mišljenja većine najčešće glasalo troje sudaca: Andrej Abramović, Goran Selanec i Lovorka Kušan. Taj je trojac iznosio i izdvojena mišljenja, koja dobrim dijelom ukazuju na potencijalno problematične odluke Ustavnog suda.
U srpnju prošle godine Ustavni sud je donio odluku o ustavnosti Statuta Grada Vukovara, čije su izmjene iz 2015. godine izmjestile dvojezične table iz javnog prostora u Vukovaru. Ustavni sud je odlučio da gradski vijećnici imaju pravo i usmenim putem dobiti materijale za rad na srpskom jeziku i ćirilici. U ostatku odluke zapravo je zacementirao dio gradskog statuta prema kojem politička većina u Gradskom vijeću, najzaslužnija za širenje netrpeljivosti prema Srbima i njihovim pravima, odlučuje o manjinskim pravima. Razmjere opasnosti takvog tumačenja u izdvojenom mišljenju je opisao ustavni sudac Abramović. Upozorio je na sadržaj statuta iz kojeg proizlazi da će ‘postepeno priznavanje zakonom predviđenih (a trebalo bi biti i zajamčenih!) manjinskih prava ovisiti o političkom dogovoru u Gradskom vijeću u nekom konkretnom trenutku’. Napisao je: ‘To derogira manjinska prava s ustavne/zakonske kategorije na političku kategoriju, što smatram nedopustivim i fundamentalno neustavnim.’
Ustavni sud je razmatrao i ponajveće probleme s kojima se suočavaju građani srpske nacionalnosti koji na hrvatskim sudovima traže naknadu za zločine nad članovima obitelji. Hrvatsko tužilaštvo godinama je bilo nezainteresirano za progon počinitelja, a sudovi su odbijali zahtjeve za isplatom financijskih iznosa ako počinitelji nisu procesuirani. Taj kafkijanski koncept došao je 2016. godine pred Ustavni sud zahvaljujući članovima obitelji Milenka Đape. Unatoč brojnim dokazima da je riječ o brutalnom ratnom zločinu nad civilom, sudovi su inzistirali na tome da se radi o ratnoj šteti i da je rok zastare odavno istekao. Ustavni sud složio se da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. Abramović, Kušan i Selanec istaknuli su da se u ovom slučaju ne može raditi ni o ratnoj šteti ni o zastari.
‘Situacija u kojoj bi država s jedne strane trebala imati interes da što prije procesuira zločin, a s druge strane nema interes tako što učiniti dok njena možebitna obveza naknade štete još nije zastarjela – dakle kontradiktornost državnog interesa – ne može se nikako tumačiti na štetu žrtve zločina tj. oštećenika. Oni ne mogu biti stavljeni u situaciju da su – osim kaznenim djelom – oštećeni najprije iznevjerenim povjerenjem da će država naći i procesuirati krivce, a zatim i time što je baš radi povjerenja u državu njihov odštetni zahtjev u međuvremenu zastario’, napisali su.
Isti suci dobrim su dijelom ukazali na cinični pravosudno-politički tretman ‘naših’ zločina i u slučaju ustavne tužbe Neđeljka Blagojevića. Njegovog sina Tihomira kod Nove Gradiške je 1995. likvidirao 18-godišnji Hrvat Vlado Gavrić, kojeg je tri godine poslije pomilovao Franjo Tuđman. Nakon što je u svim postupcima odbijan zbog roka zastare i budući da je utvrđeno da počinitelj nije bio pripadnik hrvatske vojske, otac je tražio odštetu pod obrazloženjem da se radilo o terorističkom činu. Općinski i Županijski sud i tu su tužbu odbili, a podnositelj je morao platiti parnične troškove u iznosu od 18 tisuća kuna. Većina ustavnih sudaca odbilo je ustavnu tužbu tvrdeći da mu nije uskraćeno pravo na pošteno suđenje. Iako su sugerirali da Tuđman nije smio pomilovati ubojicu, kao razlog za odbačaj naveli su i činjenicu da je prošao rok za ustavnu tužbu. Suci koji su glasali protiv napisali su da su sudovi donosili odluke suprotno svemu što je bilo utvrđeno u prekinutom postupku protiv počinitelja. ‘Teško bi se našao primjer iz prakse koji bolje odgovara zakonskoj definiciji terorizma’, poručilo je troje sudaca, dodajući da je ovakvo neprepoznavanje terorizma na sudovima krajnje opasno za zaštitu života u Hrvatskoj. Da je većina donijela zaključak spomenute manjine, stvorila bi se pretpostavka za pravdu. No u isto vrijeme otvorila bi se mogućnost za niz sličnih postupaka u kojima bi Republika Hrvatska riskirala isplatu novaca za štetu koju je prouzročilo i neprocesuiranje zločina koji su počinjeni u njeno ime.
Taj zaključak se može nametnuti i po pitanju tretmana izbjeglica. Bešćutni odnos Evrope prema izbjeglicama zadnjih se godina ponajviše manifestirao ponašanjem hrvatske policije i Vlade koja ju je apologetski branila, unatoč brojnim dokazima o nezakonitom postupanju prema tražiteljima azila. Simbol te bešćutnosti slučaj je Afganistanke Madine Hussiny, djevojčice koja je poginula u naletu vlaka na hrvatsko-srpskoj granici. Njena majka optužila je hrvatske policajce za protjerivanje s hrvatskog teritorija, uslijed čega je došlo do tragedije. Ustavni sud je odbacio tužbu prihvaćajući argumente Državnog odvjetništva da nema dokaza za odgovornost hrvatske strane. Za razliku od većine, troje istih sudaca izrazilo je mišljenje da nadležna tijela istrage nisu zadovoljila ni osnovni prag koji proizlazi iz ustavne obveze provođenja učinkovite istrage. Upozorili su i na niz nedosljednosti u istrazi koje bacaju sumnju da je prava istina zataškana. No službena verzija priče, prepuna potencijalnih propusta, prihvaćena je odlukom većine ustavnih sudaca. Da je došlo do drugačijeg pristupa ovoj tužbi, i ovdje bi političko-pravosudne reperkusije bile neugodne za Hrvatsku. Potencijalno bi se raskrinkala službena istina prema kojoj Hrvatska postupa zakonito i humano prema izbjeglicama.
U zadnje dvije godine ustavni su suci, uz izdvojena mišljenja, izglasali nekoliko odluka koje su se odnosile na kontroverzne političke poteze Vlade. Sredinom 2018. odlučili su da je u skladu s Ustavom Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Zakon poznat i pod nazivom Lex Agrokor, koji je posljedično doveo do afere ‘Hotmail’ i odlaska ministrice gospodarstva Martine Dalić, dobio je tako odobrenje Ustavnog suda. No u izdvojenim mišljenjima suci Selanec i Kušan ustvrdili su da nije najjasnije je li zakon ograničio slobodu poduzetništva i sudsku zaštitu nekih vjerovnika. S njima se u izdvojenom mišljenju složio i sudac Abramović, koji je prisnažio da je ovaj zakon kao neustavan trebalo u cijelosti ukinuti ‘zbog marginaliziranja i nejednakog položaja vjerovnika u postupku, nedovoljne sudske zaštite kako vjerovnika, tako i dužnika, protezanja na povezana društva kod kojih ne postoje stečajni razlozi i neprotezanja na povezana društva registrirana u inozemstvu’.
Godinu poslije, Ustavni sud je donio odluku kojom je u skladu s Ustavom proglasio presudu Vrhovnog suda o nezakonitosti štrajka na Hrvatskim studijima. Štrajk se odvijao 2017. godine, povodom najave gašenja studija filozofije. Mediji su tada naglašavali da su na tom odsjeku zaposleni profesori koji su dovodili u pitanje akademski integritet ministra Pave Barišića, rektora Damira Borasa i prorektora Ante Čovića. Ustavni sud je ustvrdio da razlozi za štrajk nisu bili validni. No u izdvojenom mišljenju sudački je trojac ustvrdio da su profesori imali pravo na štrajk i upozorio da odluka većine podriva koncept štrajka, odnosno da nalaže da se ‘spor o bilo kojoj vrsti uvjeta rada kod bilo kojeg poslodavca rješava ‘pravnim putem’ pred sudovima, a ne demokratskim oblikom udruženog izražavanja nezadovoljstva politikom poslovanja konkretnog poslodavca’.
Ustavni je sud imao priliku i da prisili državna tijela na puno veću transparentnost nego što bi izvršna vlast u stvarnosti htjela. Pred ustavne suce je došla tužba protiv odluke hrvatske vlade da udruzi GONG uskrati presliku ugovora između države i američkog odvjetničkog društva Patton Boggs LLP za obranu hrvatskih generala u Haagu. Vlada je bez validnog razloga ugovor proglasila tajnim, iako ga je američka vlada objavila na svojim stranicama. Visoki upravni sud se složio s Vladom RH, a sve je potvrdio Ustavni sud. ‘Smatramo da Visoki upravni sud RH nije uspješno ispunio svoju obvezu učinkovite zaštite tog prava’, napisali su u izdvojenom mišljenu Abramović, Selanec i Kušan, pa dodali da se tom odlukom šalje negativna poruka i istraživačkim novinarima za čiji je rad često ključan pristup informacijama.
Odluku Ustavnog suda kojom je utvrđeno da se istospolnu zajednicu ne smije diskriminirati po pitanju udomiteljstva izglasali su i suci koji su u ovom tekstu u pravilu bili protiv mišljenja većine. Ustavna tužba je podignuta jer je HDZ-ova vlast u Zakonu o udomiteljstvu namjerno prešutjela istospolnu zajednicu kao potencijalnog udomitelja. To je, dapače, jasno navedeno u samoj većinskoj odluci Ustavnog suda, zbog čega su suci Kušan i Selanec u izdvojenom mišljenju ustvrdili da je cijela odredba trebala biti maknuta. ‘Ovakvim zakonskim izričajem uspostavljena je mogućnost da se, zaobilaznim putem, de facto ostvari manje više isti učinak – isključivanja osoba istospolne orijentacije iz ravnopravnog sudjelovanja u pružanju javne usluge udomljavanja – koji bi bio postignut izglasavanjem izričite zakonske zabrane pristupa istospolnih osoba mogućnosti udomljavanja, a što zakonodavac nije sam učinio, svjestan da bi takva izričita zabrana bila protuustavna’.
Politički osjećaji vladajuće stranke, njenih birača i Katoličke crkve nazirali su se i u odluci Ustavnog suda o završetku svečane prisege koja završava riječima ‘Tako mi Bog pomogao’. Rezultat je barem takav, iako je većina sudaca u samoj odluci izbjegla navesti nacionalistički rezon. Kada su odbacili opaske o neustavnosti, naime, ustavni suci nigdje nisu opravdali korištenje katoličke uzrečice tradicijom, većinskim katoličkim raspoloženjem ili besmislicama o predziđu kršćanstva. Umjesto toga, prionuli su banaliziranju kršćanske maksime tvrdnjom da je to ionako ‘samo svečani ceremonijalni akt’. No u izdvojenom mišljenju suci Abramović i Kušan ustvrdili su da se radi o jasnom izričaju konkretne vjere te da je taj dio prisege protivan Ustavu. ‘Uključivanje u sadržaj svečane prisege predsjednika Republike Hrvatske rečenice ‘Tako mi Bog pomogao’ protivno je načelu jednakosti svih vjerskih zajednica pred zakonom i načelu odvojenosti vjerskih zajednica od države’, napisali su u izdvojenom mišljenju.
portalnovosti
Ustavni sud je u zadnje četiri godine na dnevnom redu imao niz predmeta koji su iz različitih razloga bili delikatni za vladajuće i njihov svjetonazor. Prije odluke o zakonitosti mjera koje je Vlada donijela zbog koronavirusa, ustavni suci odlučivali su o Lex Agrokoru, tretmanu izbjeglica, žrtvama hrvatskih zločina, pravima istospolnih zajednica i nacionalnih manjina, pravu na štrajk i o protokolarnim simbolima koje je uveo Franjo Tuđman. Svaki je slučaj specifičan, ali ih objedinjuje činjenica da su na koncu odluke ustavnih sudaca odražavale stavove vladajuće stranke i da je, kao i u svježoj odluci, protiv mišljenja većine najčešće glasalo troje sudaca: Andrej Abramović, Goran Selanec i Lovorka Kušan. Taj je trojac iznosio i izdvojena mišljenja, koja dobrim dijelom ukazuju na potencijalno problematične odluke Ustavnog suda.
U srpnju prošle godine Ustavni sud je donio odluku o ustavnosti Statuta Grada Vukovara, čije su izmjene iz 2015. godine izmjestile dvojezične table iz javnog prostora u Vukovaru. Ustavni sud je odlučio da gradski vijećnici imaju pravo i usmenim putem dobiti materijale za rad na srpskom jeziku i ćirilici. U ostatku odluke zapravo je zacementirao dio gradskog statuta prema kojem politička većina u Gradskom vijeću, najzaslužnija za širenje netrpeljivosti prema Srbima i njihovim pravima, odlučuje o manjinskim pravima. Razmjere opasnosti takvog tumačenja u izdvojenom mišljenju je opisao ustavni sudac Abramović. Upozorio je na sadržaj statuta iz kojeg proizlazi da će ‘postepeno priznavanje zakonom predviđenih (a trebalo bi biti i zajamčenih!) manjinskih prava ovisiti o političkom dogovoru u Gradskom vijeću u nekom konkretnom trenutku’. Napisao je: ‘To derogira manjinska prava s ustavne/zakonske kategorije na političku kategoriju, što smatram nedopustivim i fundamentalno neustavnim.’
Politički osjećaji vladajuće stranke, njenih birača i Katoličke crkve nazirali su se i u odluci Ustavnog suda o završetku svečane prisege koja završava riječima ‘Tako mi Bog pomogao’
Ustavni sud je razmatrao i ponajveće probleme s kojima se suočavaju građani srpske nacionalnosti koji na hrvatskim sudovima traže naknadu za zločine nad članovima obitelji. Hrvatsko tužilaštvo godinama je bilo nezainteresirano za progon počinitelja, a sudovi su odbijali zahtjeve za isplatom financijskih iznosa ako počinitelji nisu procesuirani. Taj kafkijanski koncept došao je 2016. godine pred Ustavni sud zahvaljujući članovima obitelji Milenka Đape. Unatoč brojnim dokazima da je riječ o brutalnom ratnom zločinu nad civilom, sudovi su inzistirali na tome da se radi o ratnoj šteti i da je rok zastare odavno istekao. Ustavni sud složio se da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. Abramović, Kušan i Selanec istaknuli su da se u ovom slučaju ne može raditi ni o ratnoj šteti ni o zastari.
‘Situacija u kojoj bi država s jedne strane trebala imati interes da što prije procesuira zločin, a s druge strane nema interes tako što učiniti dok njena možebitna obveza naknade štete još nije zastarjela – dakle kontradiktornost državnog interesa – ne može se nikako tumačiti na štetu žrtve zločina tj. oštećenika. Oni ne mogu biti stavljeni u situaciju da su – osim kaznenim djelom – oštećeni najprije iznevjerenim povjerenjem da će država naći i procesuirati krivce, a zatim i time što je baš radi povjerenja u državu njihov odštetni zahtjev u međuvremenu zastario’, napisali su.
Isti suci dobrim su dijelom ukazali na cinični pravosudno-politički tretman ‘naših’ zločina i u slučaju ustavne tužbe Neđeljka Blagojevića. Njegovog sina Tihomira kod Nove Gradiške je 1995. likvidirao 18-godišnji Hrvat Vlado Gavrić, kojeg je tri godine poslije pomilovao Franjo Tuđman. Nakon što je u svim postupcima odbijan zbog roka zastare i budući da je utvrđeno da počinitelj nije bio pripadnik hrvatske vojske, otac je tražio odštetu pod obrazloženjem da se radilo o terorističkom činu. Općinski i Županijski sud i tu su tužbu odbili, a podnositelj je morao platiti parnične troškove u iznosu od 18 tisuća kuna. Većina ustavnih sudaca odbilo je ustavnu tužbu tvrdeći da mu nije uskraćeno pravo na pošteno suđenje. Iako su sugerirali da Tuđman nije smio pomilovati ubojicu, kao razlog za odbačaj naveli su i činjenicu da je prošao rok za ustavnu tužbu. Suci koji su glasali protiv napisali su da su sudovi donosili odluke suprotno svemu što je bilo utvrđeno u prekinutom postupku protiv počinitelja. ‘Teško bi se našao primjer iz prakse koji bolje odgovara zakonskoj definiciji terorizma’, poručilo je troje sudaca, dodajući da je ovakvo neprepoznavanje terorizma na sudovima krajnje opasno za zaštitu života u Hrvatskoj. Da je većina donijela zaključak spomenute manjine, stvorila bi se pretpostavka za pravdu. No u isto vrijeme otvorila bi se mogućnost za niz sličnih postupaka u kojima bi Republika Hrvatska riskirala isplatu novaca za štetu koju je prouzročilo i neprocesuiranje zločina koji su počinjeni u njeno ime.
Taj zaključak se može nametnuti i po pitanju tretmana izbjeglica. Bešćutni odnos Evrope prema izbjeglicama zadnjih se godina ponajviše manifestirao ponašanjem hrvatske policije i Vlade koja ju je apologetski branila, unatoč brojnim dokazima o nezakonitom postupanju prema tražiteljima azila. Simbol te bešćutnosti slučaj je Afganistanke Madine Hussiny, djevojčice koja je poginula u naletu vlaka na hrvatsko-srpskoj granici. Njena majka optužila je hrvatske policajce za protjerivanje s hrvatskog teritorija, uslijed čega je došlo do tragedije. Ustavni sud je odbacio tužbu prihvaćajući argumente Državnog odvjetništva da nema dokaza za odgovornost hrvatske strane. Za razliku od većine, troje istih sudaca izrazilo je mišljenje da nadležna tijela istrage nisu zadovoljila ni osnovni prag koji proizlazi iz ustavne obveze provođenja učinkovite istrage. Upozorili su i na niz nedosljednosti u istrazi koje bacaju sumnju da je prava istina zataškana. No službena verzija priče, prepuna potencijalnih propusta, prihvaćena je odlukom većine ustavnih sudaca. Da je došlo do drugačijeg pristupa ovoj tužbi, i ovdje bi političko-pravosudne reperkusije bile neugodne za Hrvatsku. Potencijalno bi se raskrinkala službena istina prema kojoj Hrvatska postupa zakonito i humano prema izbjeglicama.
U zadnje dvije godine ustavni su suci, uz izdvojena mišljenja, izglasali nekoliko odluka koje su se odnosile na kontroverzne političke poteze Vlade. Sredinom 2018. odlučili su da je u skladu s Ustavom Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Zakon poznat i pod nazivom Lex Agrokor, koji je posljedično doveo do afere ‘Hotmail’ i odlaska ministrice gospodarstva Martine Dalić, dobio je tako odobrenje Ustavnog suda. No u izdvojenim mišljenjima suci Selanec i Kušan ustvrdili su da nije najjasnije je li zakon ograničio slobodu poduzetništva i sudsku zaštitu nekih vjerovnika. S njima se u izdvojenom mišljenju složio i sudac Abramović, koji je prisnažio da je ovaj zakon kao neustavan trebalo u cijelosti ukinuti ‘zbog marginaliziranja i nejednakog položaja vjerovnika u postupku, nedovoljne sudske zaštite kako vjerovnika, tako i dužnika, protezanja na povezana društva kod kojih ne postoje stečajni razlozi i neprotezanja na povezana društva registrirana u inozemstvu’.
Godinu poslije, Ustavni sud je donio odluku kojom je u skladu s Ustavom proglasio presudu Vrhovnog suda o nezakonitosti štrajka na Hrvatskim studijima. Štrajk se odvijao 2017. godine, povodom najave gašenja studija filozofije. Mediji su tada naglašavali da su na tom odsjeku zaposleni profesori koji su dovodili u pitanje akademski integritet ministra Pave Barišića, rektora Damira Borasa i prorektora Ante Čovića. Ustavni sud je ustvrdio da razlozi za štrajk nisu bili validni. No u izdvojenom mišljenju sudački je trojac ustvrdio da su profesori imali pravo na štrajk i upozorio da odluka većine podriva koncept štrajka, odnosno da nalaže da se ‘spor o bilo kojoj vrsti uvjeta rada kod bilo kojeg poslodavca rješava ‘pravnim putem’ pred sudovima, a ne demokratskim oblikom udruženog izražavanja nezadovoljstva politikom poslovanja konkretnog poslodavca’.
Ustavni je sud imao priliku i da prisili državna tijela na puno veću transparentnost nego što bi izvršna vlast u stvarnosti htjela. Pred ustavne suce je došla tužba protiv odluke hrvatske vlade da udruzi GONG uskrati presliku ugovora između države i američkog odvjetničkog društva Patton Boggs LLP za obranu hrvatskih generala u Haagu. Vlada je bez validnog razloga ugovor proglasila tajnim, iako ga je američka vlada objavila na svojim stranicama. Visoki upravni sud se složio s Vladom RH, a sve je potvrdio Ustavni sud. ‘Smatramo da Visoki upravni sud RH nije uspješno ispunio svoju obvezu učinkovite zaštite tog prava’, napisali su u izdvojenom mišljenu Abramović, Selanec i Kušan, pa dodali da se tom odlukom šalje negativna poruka i istraživačkim novinarima za čiji je rad često ključan pristup informacijama.
Odluku Ustavnog suda kojom je utvrđeno da se istospolnu zajednicu ne smije diskriminirati po pitanju udomiteljstva izglasali su i suci koji su u ovom tekstu u pravilu bili protiv mišljenja većine. Ustavna tužba je podignuta jer je HDZ-ova vlast u Zakonu o udomiteljstvu namjerno prešutjela istospolnu zajednicu kao potencijalnog udomitelja. To je, dapače, jasno navedeno u samoj većinskoj odluci Ustavnog suda, zbog čega su suci Kušan i Selanec u izdvojenom mišljenju ustvrdili da je cijela odredba trebala biti maknuta. ‘Ovakvim zakonskim izričajem uspostavljena je mogućnost da se, zaobilaznim putem, de facto ostvari manje više isti učinak – isključivanja osoba istospolne orijentacije iz ravnopravnog sudjelovanja u pružanju javne usluge udomljavanja – koji bi bio postignut izglasavanjem izričite zakonske zabrane pristupa istospolnih osoba mogućnosti udomljavanja, a što zakonodavac nije sam učinio, svjestan da bi takva izričita zabrana bila protuustavna’.
Politički osjećaji vladajuće stranke, njenih birača i Katoličke crkve nazirali su se i u odluci Ustavnog suda o završetku svečane prisege koja završava riječima ‘Tako mi Bog pomogao’. Rezultat je barem takav, iako je većina sudaca u samoj odluci izbjegla navesti nacionalistički rezon. Kada su odbacili opaske o neustavnosti, naime, ustavni suci nigdje nisu opravdali korištenje katoličke uzrečice tradicijom, većinskim katoličkim raspoloženjem ili besmislicama o predziđu kršćanstva. Umjesto toga, prionuli su banaliziranju kršćanske maksime tvrdnjom da je to ionako ‘samo svečani ceremonijalni akt’. No u izdvojenom mišljenju suci Abramović i Kušan ustvrdili su da se radi o jasnom izričaju konkretne vjere te da je taj dio prisege protivan Ustavu. ‘Uključivanje u sadržaj svečane prisege predsjednika Republike Hrvatske rečenice ‘Tako mi Bog pomogao’ protivno je načelu jednakosti svih vjerskih zajednica pred zakonom i načelu odvojenosti vjerskih zajednica od države’, napisali su u izdvojenom mišljenju.
portalnovosti
