Premda su nefunkcionalnost i neefikasnost hrvatskog pravosuđa već desetljećima kronična boljka javne uprave, rješenja koja su u optjecaju prilično su kratkovidna. Nedavna najava uvođenja menadžera u sudski sustav krajnja je posljedica zanemarivanja društvene dimenzije kriminala i svođenja cijele dinamike na poželjne statističke pragove i odgovornost pojedinca.
Piše: Goran Pavlić (Bilten)
Dinamika raspada aktualne hrvatske vlasti u medijima se pratila gotovo u živom vremenu. Privatne TV-kuće natjecale su se s nacionalnom televizijom u ugošćavanju stručnjaka-komentatora, internetski portali predstavljali su nove analitičarske akvizicije, a sve propulzivnije stasa i novi žanrovski hibrid – prijenos statusa s Facebooka raznih uglednika. Jedna od svježijih epizodica tog formata, popraćena laudama liberalnog komentarijata, je i viralno širenje komentara mMartine Dalić, ministrice financija u (pret)prošloj HDZ-ovoj vladi.
S aurom tehnokratskog domoljuba, onog koji svoje domoljublje iskazuje fiskalnom disciplinom a ne busanjem u prsa, Dalić je i ovog puta precizno demonstrirala svoju disidentsku poziciju.1 Komentirajući aktualno posrnuće sad već bivšeg prvog potpredsjednika vlade, Tomislava Karamarka, i posljedično izvjesno rušenje vlade, tehnomenadžerica Dalić naglašava: “Reformom naravno smatram mjere za poboljšanje ulagačke klime, smanjivanje prepreka ulaganjima i pojednostavljenje propisa, mjere za povećanje efikasnosti i smanjivanje troškova javne uprave, za konsolidaciju zdravstvenog sustava, za efikasnije i brže pravosuđe, za efikasnije upravljanje državnim rashodima, privatizaciju i sl. Reformom ne smatram kadroviranje po MUP-u i tajnim službama.”
Medijski probni balon
I za prosječno zainteresirane pratitelje ekonomskih “naprednjaka” ovakav iskaz teško da može biti išta drugo do li tisućita deklaracija neoliberalne vulgate; iskaz privrženosti jedinom putu spasenja. Međutim, mali problem s aktualnim sudom stručnjakinje Dalić je njegova faktografska pogrešnost. I iz obavljenih zadataka netom srušene Vlade, kao i iz dnevnog reda aktualne sjednice Sabora, može se vidjeti dosljednost nastojanja upravo u smjeru koji Dalić sugerira. Štoviše u operativno zadnjem danu Vladina mandata Sabor je uspio staviti na glasanje2 izmjene zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojima se značajno doprinosi daljnjoj komodifikaciji – riječima Dalić: konsolidaciji – zdravstvenog sustava.
Zapravo, nije pretjerano ustvrditi kako su reformska nastojanja svih dosadašnjih vlada neobično konzistentna u približavanju mitskim zapadnim standardima kada se radi o privatizaciji, racionalizaciji, povećanju efikasnosti ili poboljšanju ulagačke klime. Sektor pravosuđa u tome nije izuzetak, iako je možda medijski manje atraktivan. Prije nekoliko je dana u javnost puštena najava, probni balon značajnog reformskog zahvata i u tom sektoru javne uprave, ali bez značajnijeg odjeka.
Naime, kako javlja Poslovni dnevnik hrvatski će sudovi od jeseni dobiti svoje prve menadžere – strukovnom terminologijom rečeno: ravnatelje sudske uprave. U njihov djelokrug spadat će “obavljanje poslova administrativne, tehničke i materijalno financijske naravi” koje su dosad obavljali predsjednici sudova. Budući da je predsjednik suda stručna, pravna instanca, navodni nedostatak upravljačkih kompetencija nadomjestit će se upravo takvom ekspertizom koju će imati novi ravnatelji. Razlog posezanja za tom opcijom je težnja za što većom efikasnošću i brzinom sudstva, kao i što manjim troškovima, a time će se i suce rasteretiti administrativnih poslova.
Povijesni kontekst “racionalizacije”
Krajem ožujka ove godine broj neriješenih predmeta na hrvatskim sudovima iznosio je 536.109. Imajući to na umu, nitko razuman ne bi mogao prigovoriti ovako artikuliranoj reformskoj tendenciji. No, ta “razumnost” ima i svoj historijat i sistemsku logiku. Radikalni rez u razumijevanju smisla, funkcije i metoda vođenja javnih politika nastaje paralelno s urušavanjem zlatnog doba socijalne države, negdje od druge polovice 1970-ih. Pravosudni sistem također zahvaća suštinsko restrukturiranje. Za razliku od dotad dominantnog pristupa koji je naglasak stavljao na sistemsku rehabilitaciju i ponovnu integraciju osuđenika, tzv. nova penologija odustaje od takvih humanističkih ideala za čije je postizanje bila potrebna široka državna infrastruktura – od defektologa, psihologa i socijalnih radnika do razvijenih programa resocijalizacije zatvorenika po izlasku iz zatvora.
Kriminal se prestaje tretirati kao društvena činjenica, a odgovornost za posljedice počinjenja kaznenih djela, u skladu s tada stasajućom teorijom racionalnog izbora, prebacuje se na pojedinca. Budući da je “zastarjeli” model tretmana zatvorenika bio poprilično skup, rješenje opterećenosti pravosudnog sustava pronalazi se u upravljanju dozvoljivom razinom kriminala u jednom društvu. Drugim riječima, cilj više nije djelovati na ličnost kriminalca, već na općoj, statističkoj razini održavati postotak počinjenja kaznenih djela ispod određene granice, a uz što manje troškove.
U administrativnom smislu takav je pristup bio neusporedivo efikasniji, brži i jeftiniji i polako je impregnirao čitav pravosudni sistem, a ne samo kazneni dio. Niz mjera koje je takav sustav nalagao – poput inzistiranja na uštedama, većoj transparentnosti i efikasnosti te podugovaranju svih ne-strukovnih poslova – uz uvođenje vanjskih menadžera nadređenih stručnjacima postao je poznat kao novi menadžerijalizam. Iako su empirijske studije3 diljem svijeta nedvojbeno pokazale kako su učinci tih mjera na terenu daleko od proklamiranih, dogma menadžerske efikasnosti kao spasonosne formule za javne službe zaživjela je te se i dalje, u okviru neoliberalnog konsenzusa, drži neprikosnovenom u domeni javnih politika.
Imajući na umu takav kontekst, usuprot procjenama uvažene stručnjakinje Dalić, vrijedi reevaluirati reformske zahvate netom raspuštene vlade, ali i njenih prethodnica u domeni pravosuđa. Prema informacijama sa službene stranice Ministarstva pravosuđa, racionalizacija mreže sudova počela je 2008., a pripreme za nju čak tri godine ranije. Prošla je vlada 2012. donijela Strategiju razvoja pravosuđa, za razdoblje od 2013. do 2018. godine kojoj je jedan od glavnih ciljeva i postizanje najviših europskih standarda u pogledu učinkovitosti.
Još jedna korporativna niša
Na temelju takvog strateškog okvira, početkom ovog mjeseca sastao se Savjet za praćenje provedbe Strategije razvoja pravosuđa. Prema službenom izvještaju “na sastanku je postignuta visoka razina suglasnosti članova Savjeta o predstavljenim Strateškim smjernicama” a među glavne smjernice, uz neminovnu daljnju racionalizaciju pravosudne mreže, spada i “namjera uvođenja modernog sustava upravljanja, dakle managementa u pravosuđe”.
Već iz ovoga je jasno da zakonodavni okvir za uvođenje menadžerskih principa upravljanja u pravosuđu postoji u obliku strateških dokumenata i polako razvijajuće prakse. Štoviše, već i postojeći Zakon o sudovima (čl. 35) predviđa mogućnost uspostavljanja institucije ravnatelja sudske uprave, ali je prema prosudbi nadležnih tijela nužna dorada zakona kako bi se što adekvatnije odgovorilo na izazove iz prakse.
Iako su enormni zaostaci hrvatskih sudova višedesetljetni problem pravosuđa koji značajno umanjuje kvalitetu tog dijela javne uprave, iz predloženih je mjera razvidno u kojem će se smjeru razvijati reformski procesi. Umjesto produbljivanja pravne ekspertize te zapošljavanja primjerenog broja stručnog kadra kako bi se problemima pristupilo na najkvalitetniji mogući način, poslovanje sudova bit će podvrgnuto krutoj logici racionalizacije i financijske isplativosti, za koju je teško pretpostaviti da će imati sluha za “neefikasne”, spore i skupe procese koje bi pravna narav pojedinih slučajeva iziskivala. Stoga umjesto razvoja pravosuđa kao javnog dobra, možemo očekivati pretvaranje još jedne domene javne uprave u korporativnu nišu.
radiogornjigrad
Piše: Goran Pavlić (Bilten)
Dinamika raspada aktualne hrvatske vlasti u medijima se pratila gotovo u živom vremenu. Privatne TV-kuće natjecale su se s nacionalnom televizijom u ugošćavanju stručnjaka-komentatora, internetski portali predstavljali su nove analitičarske akvizicije, a sve propulzivnije stasa i novi žanrovski hibrid – prijenos statusa s Facebooka raznih uglednika. Jedna od svježijih epizodica tog formata, popraćena laudama liberalnog komentarijata, je i viralno širenje komentara mMartine Dalić, ministrice financija u (pret)prošloj HDZ-ovoj vladi.
S aurom tehnokratskog domoljuba, onog koji svoje domoljublje iskazuje fiskalnom disciplinom a ne busanjem u prsa, Dalić je i ovog puta precizno demonstrirala svoju disidentsku poziciju.1 Komentirajući aktualno posrnuće sad već bivšeg prvog potpredsjednika vlade, Tomislava Karamarka, i posljedično izvjesno rušenje vlade, tehnomenadžerica Dalić naglašava: “Reformom naravno smatram mjere za poboljšanje ulagačke klime, smanjivanje prepreka ulaganjima i pojednostavljenje propisa, mjere za povećanje efikasnosti i smanjivanje troškova javne uprave, za konsolidaciju zdravstvenog sustava, za efikasnije i brže pravosuđe, za efikasnije upravljanje državnim rashodima, privatizaciju i sl. Reformom ne smatram kadroviranje po MUP-u i tajnim službama.”
Medijski probni balon
I za prosječno zainteresirane pratitelje ekonomskih “naprednjaka” ovakav iskaz teško da može biti išta drugo do li tisućita deklaracija neoliberalne vulgate; iskaz privrženosti jedinom putu spasenja. Međutim, mali problem s aktualnim sudom stručnjakinje Dalić je njegova faktografska pogrešnost. I iz obavljenih zadataka netom srušene Vlade, kao i iz dnevnog reda aktualne sjednice Sabora, može se vidjeti dosljednost nastojanja upravo u smjeru koji Dalić sugerira. Štoviše u operativno zadnjem danu Vladina mandata Sabor je uspio staviti na glasanje2 izmjene zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojima se značajno doprinosi daljnjoj komodifikaciji – riječima Dalić: konsolidaciji – zdravstvenog sustava.
Zapravo, nije pretjerano ustvrditi kako su reformska nastojanja svih dosadašnjih vlada neobično konzistentna u približavanju mitskim zapadnim standardima kada se radi o privatizaciji, racionalizaciji, povećanju efikasnosti ili poboljšanju ulagačke klime. Sektor pravosuđa u tome nije izuzetak, iako je možda medijski manje atraktivan. Prije nekoliko je dana u javnost puštena najava, probni balon značajnog reformskog zahvata i u tom sektoru javne uprave, ali bez značajnijeg odjeka.
Naime, kako javlja Poslovni dnevnik hrvatski će sudovi od jeseni dobiti svoje prve menadžere – strukovnom terminologijom rečeno: ravnatelje sudske uprave. U njihov djelokrug spadat će “obavljanje poslova administrativne, tehničke i materijalno financijske naravi” koje su dosad obavljali predsjednici sudova. Budući da je predsjednik suda stručna, pravna instanca, navodni nedostatak upravljačkih kompetencija nadomjestit će se upravo takvom ekspertizom koju će imati novi ravnatelji. Razlog posezanja za tom opcijom je težnja za što većom efikasnošću i brzinom sudstva, kao i što manjim troškovima, a time će se i suce rasteretiti administrativnih poslova.
Povijesni kontekst “racionalizacije”
Krajem ožujka ove godine broj neriješenih predmeta na hrvatskim sudovima iznosio je 536.109. Imajući to na umu, nitko razuman ne bi mogao prigovoriti ovako artikuliranoj reformskoj tendenciji. No, ta “razumnost” ima i svoj historijat i sistemsku logiku. Radikalni rez u razumijevanju smisla, funkcije i metoda vođenja javnih politika nastaje paralelno s urušavanjem zlatnog doba socijalne države, negdje od druge polovice 1970-ih. Pravosudni sistem također zahvaća suštinsko restrukturiranje. Za razliku od dotad dominantnog pristupa koji je naglasak stavljao na sistemsku rehabilitaciju i ponovnu integraciju osuđenika, tzv. nova penologija odustaje od takvih humanističkih ideala za čije je postizanje bila potrebna široka državna infrastruktura – od defektologa, psihologa i socijalnih radnika do razvijenih programa resocijalizacije zatvorenika po izlasku iz zatvora.
Kriminal se prestaje tretirati kao društvena činjenica, a odgovornost za posljedice počinjenja kaznenih djela, u skladu s tada stasajućom teorijom racionalnog izbora, prebacuje se na pojedinca. Budući da je “zastarjeli” model tretmana zatvorenika bio poprilično skup, rješenje opterećenosti pravosudnog sustava pronalazi se u upravljanju dozvoljivom razinom kriminala u jednom društvu. Drugim riječima, cilj više nije djelovati na ličnost kriminalca, već na općoj, statističkoj razini održavati postotak počinjenja kaznenih djela ispod određene granice, a uz što manje troškove.
U administrativnom smislu takav je pristup bio neusporedivo efikasniji, brži i jeftiniji i polako je impregnirao čitav pravosudni sistem, a ne samo kazneni dio. Niz mjera koje je takav sustav nalagao – poput inzistiranja na uštedama, većoj transparentnosti i efikasnosti te podugovaranju svih ne-strukovnih poslova – uz uvođenje vanjskih menadžera nadređenih stručnjacima postao je poznat kao novi menadžerijalizam. Iako su empirijske studije3 diljem svijeta nedvojbeno pokazale kako su učinci tih mjera na terenu daleko od proklamiranih, dogma menadžerske efikasnosti kao spasonosne formule za javne službe zaživjela je te se i dalje, u okviru neoliberalnog konsenzusa, drži neprikosnovenom u domeni javnih politika.
Imajući na umu takav kontekst, usuprot procjenama uvažene stručnjakinje Dalić, vrijedi reevaluirati reformske zahvate netom raspuštene vlade, ali i njenih prethodnica u domeni pravosuđa. Prema informacijama sa službene stranice Ministarstva pravosuđa, racionalizacija mreže sudova počela je 2008., a pripreme za nju čak tri godine ranije. Prošla je vlada 2012. donijela Strategiju razvoja pravosuđa, za razdoblje od 2013. do 2018. godine kojoj je jedan od glavnih ciljeva i postizanje najviših europskih standarda u pogledu učinkovitosti.
Još jedna korporativna niša
Na temelju takvog strateškog okvira, početkom ovog mjeseca sastao se Savjet za praćenje provedbe Strategije razvoja pravosuđa. Prema službenom izvještaju “na sastanku je postignuta visoka razina suglasnosti članova Savjeta o predstavljenim Strateškim smjernicama” a među glavne smjernice, uz neminovnu daljnju racionalizaciju pravosudne mreže, spada i “namjera uvođenja modernog sustava upravljanja, dakle managementa u pravosuđe”.
Već iz ovoga je jasno da zakonodavni okvir za uvođenje menadžerskih principa upravljanja u pravosuđu postoji u obliku strateških dokumenata i polako razvijajuće prakse. Štoviše, već i postojeći Zakon o sudovima (čl. 35) predviđa mogućnost uspostavljanja institucije ravnatelja sudske uprave, ali je prema prosudbi nadležnih tijela nužna dorada zakona kako bi se što adekvatnije odgovorilo na izazove iz prakse.
Iako su enormni zaostaci hrvatskih sudova višedesetljetni problem pravosuđa koji značajno umanjuje kvalitetu tog dijela javne uprave, iz predloženih je mjera razvidno u kojem će se smjeru razvijati reformski procesi. Umjesto produbljivanja pravne ekspertize te zapošljavanja primjerenog broja stručnog kadra kako bi se problemima pristupilo na najkvalitetniji mogući način, poslovanje sudova bit će podvrgnuto krutoj logici racionalizacije i financijske isplativosti, za koju je teško pretpostaviti da će imati sluha za “neefikasne”, spore i skupe procese koje bi pravna narav pojedinih slučajeva iziskivala. Stoga umjesto razvoja pravosuđa kao javnog dobra, možemo očekivati pretvaranje još jedne domene javne uprave u korporativnu nišu.
- Zbog neslaganja s vođenjem stranke Dalić 2014. napušta HDZ, obznanjujući javnosti u otvorenom pismu kako ne vjeruje da njezina stranka može državu izvući iz krize koja traje od 2009. [↩]
- Izmjene nisu izglasane jer je oporba srušila kvorum [↩]
- Pollitt, C. and Bouckaert (2004). Public Management Reform: A Comparative Analysis. Second Edition. [↩
radiogornjigrad
