U polemici s dr. Petersonom dr. Slavoj Žižek je odlučio – da uopće ne polemizira. Umjesto da otvoreno brani Marxa, što je nepopularno, a u nekim zemljama i opasno, on se pozivao na Hegela, čak se i deklarirao kao hegelijanac
Jedina u Europi, kako se na sav glas pohvalila, Hrvatska je televizija prikazala snimku navodnog intelektualnog dvoboja stoljeća, u kome su se suočili gorostasi uma (kako bi rekli Iljf i Petrov), kanadski liberal, klinički psiholog Jordan Peterson i slovenski filozof svjetskog glasa Slavoj Žižek. Gledatelju je ubrzo postalo jasno zašto nikog drugog, pa čak ni Televiziju Slovenije, nije zainteresirala ta rasprava u kojoj je trebalo utvrditi kako marksizam i kapitalizam utječu na ljudsku sreću. Vjerojatno zato što su shvatili da se iza barnumske najave krije mačak u vreći. I zaista, nakon što su se tresla brda, u prepunoj kanadskoj dvorani sa 1.500 stolica i ulaznicama koje su koštale do 1.500 dolara (snobizam nikad nije jeftin) rodio se miš.
Već je sama tema ukazivala na zbrku u glavama. Marksizam je filozofska škola mišljenja, a kapitalizam društvena formacija, dok sreća spada u individualnu, a ne kliničku psihologiju. Profesor Peterson, inače autor jedne knjige o samopomoći prevedene i kod nas, odlučio je da se radikalno obračuna s Marxom koga, očito, uopće nije čitao, već je uoči spektakla na brzinu protrčao kroz ‘Komunistički manifest’. Riječ je o kratkom tekstu što ga je Marx (potpisuje ga zajedno s Engelsom) pisao po narudžbi engleske komunističke partije, kojoj je trebao poslužiti kao partijski program. Ali ni to Peterson nije učinio kako treba, pa je počeo braniti kapitalizam Marxovim argumentima. Dokazivao je da do kapitalizma nije uopće bilo ekonomskog rasta, uzvikujući patetično: ‘Ništa, nula, zero…’, dok je Marx upravo u ‘Manifestu’ pisao kako je kapitalizam u samo sto godina više unaprijedio proizvodne snage nego sve generacije i svi društveni sistemi u povijesti. Peterson je zatim dokazivao kako nije točna Marxova tvrdnja da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, jer zahvaljujući kapitalizmu svi postajemo bogatiji. Marx je, međutim, tvrdio nešto drugo. Ne da se povećava siromaštvo, već razlika između bogatih i siromašnih. A upravo to se pokazuje iz dana u dan, pa danas samo jedan posto ljudi posjeduje koliko i siromašnija polovica čovječanstva. Taj podatak mogli su pročitati svi, pa i gospodin Peterson.
Marxov odnos prema kapitalizmu na zabavan način pokazuje i ova zgoda iz njegovog života, koju je ovaj autor već koristio. U jednom trenutku on se ohrabrio i, usprkos kroničnoj obiteljskoj oskudici, izdvojio nešto novca i zaigrao na londonskoj burzi. Kupujući i prodajući dionice stekao je 200 funti. U njegovo vrijeme to nije bio mali novac. Isti iznos, na primjer, zaradio bi u godinu dana kao stalni dopisnik jednog američkog dnevnika iz Londona, gdje je do smrti živio u egzilu. Oduševljen, pisao je tada svom najboljem prijatelju Friedrichu Engelsu: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo biznisa zeleno.’ Bila je to parafraza Goetheove rečenice: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo života zeleno.’
Kritika koja je Petersonu bila najvažnija odnosi se na klasni karakter društva, što je zaista središnja Marxova teza. Historija klasnog društva je prethistorija čovječanstva, kaže on. Cijeli se razvoj zasniva na eksploataciji, a ljudi se dijele ne eksploatirane i eksploatatore koji prisvajaju njihov višak rada. To je ono što premašuje njihove životne potrebe i može služiti za razvoj, ali i za ratove, luksuz itd. Ovisno o stupnju proizvodnih snaga, eksploatirani su robovi, kmetovi ili radnici proleteri. Pojam radnika kod nas je bio neodređen još u vrijeme socijalizma, kad su ga mnogi poistovjećivali s fizičkim radom, odnosno s onim što se nazivalo plavim okovratnicima. Da se to razjasni stvorena je nova definicija, pa se govorilo o radnicima i radnim ljudima, iako je to zapravo mnogo jednostavnije. Radnici su svi oni koji žive od svog rada, a ne od kapitala, bez obzira na to što i za koga rade. Ali kako mu je poznavanje marksizma samo malo bolje od onog prosječnog HDZ-ovca, Peterson je uveo pojmove ljudske zloće ili dobrote, pa je optužio Marxa da ljude dijeli na zle izrabljivače i izrabljivane koji su po definiciji dobri. Taj način razmišljanja, možda razumljiv za kliničkog psihologa, nema s Marxom doslovno nikakve veze, kao što klasna struktura društva nema nikakve veze s tim jesu li ljudi ovakvi ili onakvi, odnosno dobri ili zli. Žižek je, međutim, prihvatio baš taj šlagvort, pa su se nakon dugog moraliziranja obojica složila da su svi ljudi u dubini svoje duše, ispod svih civilizacijskih naplavina i etičkih krinki, zapravo – zli.
Dan poslije emisije na HTV-u prilog raspravi o klasnoj podjeli u društvu dali su i naši sindikati, koji su počeli skupljati potpise za referendum protiv produženja radnog vijeka potrebnog za mirovinu na čak 67 godina. Živimo u vrijeme apsolutne dominacije kapitala, koji grebe i zadnju mrvicu s dna radničke zdjele. U Hrvatskoj je to povezano s lopovskom privatizacijom, višegodišnjim uništavanjem industrije i zaustavljanjem privrednog rasta, pa su sada umirovljenici zaista postali prevelik teret. One koji se bune protiv logike ‘s posla na groblje’ optužuje se da rade protiv budućih generacija. I to im govore oni koji su doveli zemlju u stanje u kojem su teško izdrživ trošak i mizerne današnje mirovine. Još samo treba da im dr. Peterson kaže da je klasnu podjelu izmislio Karl Marx. Ili da to objasni legendarnim hrvatskim blagajnicama, ali i svim drugim radnicima.
U polemici s dr. Petersonom dr. Slavoj Žižek je odlučio – da uopće ne polemizira. On je upozorio da se o Marxu ne može zaključivati samo na osnovu jednog pamfleta i naveo nekoliko drugih bitnih radova, ali nije rekao Petersonu ono što je trebao. Da nema pojma o onome o čemu govori. Umjesto da otvoreno brani Marxa, što je nepopularno, a u nekim zemljama i opasno, on se pozivao na Hegela, pa se čak i deklarirao kao hegelijanac. Ali što je to, što mu je kod Hegela bitno? To što je on bio protiv bilo kakve akcije koja bi proizišla iz neke filozofije. Čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu po Žižeku bi trebalo preokrenuti. Umjesto tvrdnje da su filozofi dosad tumačili svijet, dok je pravi zadatak da se on promijeni, trebalo bi reći da se umjesto mijenjanjem oni trebaju ponovno baviti njegovim tumačenjem. Time je, posredno, rekao da za sve staljinističke i maoističke užase nije kriv Marx, već oni koji su se pozivali na njega. U suprotnosti s pozivom na hegelijansku neaktivnost, bila je njegova poruka ljevičarima da se prestanu držati sigurne margine i da otvoreno zatraže vlast.
Takve proturječnosti su, vjerojatno, neminovne u lepezi tema kojima se bavio Žižek, pod zajedničkim naslovom (da još jednom posegnemo za Iljfom i Petrovom): Više pažnje raznim problemima. Najviše se moraliziralo o profitu, zbog kojeg se uništava priroda, pa i cijela planeta, pri čemu su se sugovornici bratski složili. Pri kraju se Peterson čak ulagivao, a možda i provocirao Žižeka pitanjem zašto ne zagovara žižekizam umjesto 170 godina starog marksizma. Žižek je to mudro prešutio, shvaćajući da samo netko poput Petersona može njegovu razbarušenu, a nerijetko i estradnu filozofiju smatrati definiranom školom mišljenja. Trebao je, međutim, ipak reagirati na prilično raširenu tezu, i to ne samo među liberalima, da je marksizam pregazilo vrijeme. Ili barem samo podsjetiti da su guru tržišne liberalne ekonomije Adam Smith i njegovo glavno djelo ‘Bogatstvo naroda’ još sto godina stariji.
portalnovosti
Jedina u Europi, kako se na sav glas pohvalila, Hrvatska je televizija prikazala snimku navodnog intelektualnog dvoboja stoljeća, u kome su se suočili gorostasi uma (kako bi rekli Iljf i Petrov), kanadski liberal, klinički psiholog Jordan Peterson i slovenski filozof svjetskog glasa Slavoj Žižek. Gledatelju je ubrzo postalo jasno zašto nikog drugog, pa čak ni Televiziju Slovenije, nije zainteresirala ta rasprava u kojoj je trebalo utvrditi kako marksizam i kapitalizam utječu na ljudsku sreću. Vjerojatno zato što su shvatili da se iza barnumske najave krije mačak u vreći. I zaista, nakon što su se tresla brda, u prepunoj kanadskoj dvorani sa 1.500 stolica i ulaznicama koje su koštale do 1.500 dolara (snobizam nikad nije jeftin) rodio se miš.
Već je sama tema ukazivala na zbrku u glavama. Marksizam je filozofska škola mišljenja, a kapitalizam društvena formacija, dok sreća spada u individualnu, a ne kliničku psihologiju. Profesor Peterson, inače autor jedne knjige o samopomoći prevedene i kod nas, odlučio je da se radikalno obračuna s Marxom koga, očito, uopće nije čitao, već je uoči spektakla na brzinu protrčao kroz ‘Komunistički manifest’. Riječ je o kratkom tekstu što ga je Marx (potpisuje ga zajedno s Engelsom) pisao po narudžbi engleske komunističke partije, kojoj je trebao poslužiti kao partijski program. Ali ni to Peterson nije učinio kako treba, pa je počeo braniti kapitalizam Marxovim argumentima. Dokazivao je da do kapitalizma nije uopće bilo ekonomskog rasta, uzvikujući patetično: ‘Ništa, nula, zero…’, dok je Marx upravo u ‘Manifestu’ pisao kako je kapitalizam u samo sto godina više unaprijedio proizvodne snage nego sve generacije i svi društveni sistemi u povijesti. Peterson je zatim dokazivao kako nije točna Marxova tvrdnja da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, jer zahvaljujući kapitalizmu svi postajemo bogatiji. Marx je, međutim, tvrdio nešto drugo. Ne da se povećava siromaštvo, već razlika između bogatih i siromašnih. A upravo to se pokazuje iz dana u dan, pa danas samo jedan posto ljudi posjeduje koliko i siromašnija polovica čovječanstva. Taj podatak mogli su pročitati svi, pa i gospodin Peterson.
Marxov odnos prema kapitalizmu na zabavan način pokazuje i ova zgoda iz njegovog života, koju je ovaj autor već koristio. U jednom trenutku on se ohrabrio i, usprkos kroničnoj obiteljskoj oskudici, izdvojio nešto novca i zaigrao na londonskoj burzi. Kupujući i prodajući dionice stekao je 200 funti. U njegovo vrijeme to nije bio mali novac. Isti iznos, na primjer, zaradio bi u godinu dana kao stalni dopisnik jednog američkog dnevnika iz Londona, gdje je do smrti živio u egzilu. Oduševljen, pisao je tada svom najboljem prijatelju Friedrichu Engelsu: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo biznisa zeleno.’ Bila je to parafraza Goetheove rečenice: ‘Sve su teorije sive, samo je drvo života zeleno.’
Kritika koja je Petersonu bila najvažnija odnosi se na klasni karakter društva, što je zaista središnja Marxova teza. Historija klasnog društva je prethistorija čovječanstva, kaže on. Cijeli se razvoj zasniva na eksploataciji, a ljudi se dijele ne eksploatirane i eksploatatore koji prisvajaju njihov višak rada. To je ono što premašuje njihove životne potrebe i može služiti za razvoj, ali i za ratove, luksuz itd. Ovisno o stupnju proizvodnih snaga, eksploatirani su robovi, kmetovi ili radnici proleteri. Pojam radnika kod nas je bio neodređen još u vrijeme socijalizma, kad su ga mnogi poistovjećivali s fizičkim radom, odnosno s onim što se nazivalo plavim okovratnicima. Da se to razjasni stvorena je nova definicija, pa se govorilo o radnicima i radnim ljudima, iako je to zapravo mnogo jednostavnije. Radnici su svi oni koji žive od svog rada, a ne od kapitala, bez obzira na to što i za koga rade. Ali kako mu je poznavanje marksizma samo malo bolje od onog prosječnog HDZ-ovca, Peterson je uveo pojmove ljudske zloće ili dobrote, pa je optužio Marxa da ljude dijeli na zle izrabljivače i izrabljivane koji su po definiciji dobri. Taj način razmišljanja, možda razumljiv za kliničkog psihologa, nema s Marxom doslovno nikakve veze, kao što klasna struktura društva nema nikakve veze s tim jesu li ljudi ovakvi ili onakvi, odnosno dobri ili zli. Žižek je, međutim, prihvatio baš taj šlagvort, pa su se nakon dugog moraliziranja obojica složila da su svi ljudi u dubini svoje duše, ispod svih civilizacijskih naplavina i etičkih krinki, zapravo – zli.
Dan poslije emisije na HTV-u prilog raspravi o klasnoj podjeli u društvu dali su i naši sindikati, koji su počeli skupljati potpise za referendum protiv produženja radnog vijeka potrebnog za mirovinu na čak 67 godina. Živimo u vrijeme apsolutne dominacije kapitala, koji grebe i zadnju mrvicu s dna radničke zdjele. U Hrvatskoj je to povezano s lopovskom privatizacijom, višegodišnjim uništavanjem industrije i zaustavljanjem privrednog rasta, pa su sada umirovljenici zaista postali prevelik teret. One koji se bune protiv logike ‘s posla na groblje’ optužuje se da rade protiv budućih generacija. I to im govore oni koji su doveli zemlju u stanje u kojem su teško izdrživ trošak i mizerne današnje mirovine. Još samo treba da im dr. Peterson kaže da je klasnu podjelu izmislio Karl Marx. Ili da to objasni legendarnim hrvatskim blagajnicama, ali i svim drugim radnicima.
U polemici s dr. Petersonom dr. Slavoj Žižek je odlučio – da uopće ne polemizira. On je upozorio da se o Marxu ne može zaključivati samo na osnovu jednog pamfleta i naveo nekoliko drugih bitnih radova, ali nije rekao Petersonu ono što je trebao. Da nema pojma o onome o čemu govori. Umjesto da otvoreno brani Marxa, što je nepopularno, a u nekim zemljama i opasno, on se pozivao na Hegela, pa se čak i deklarirao kao hegelijanac. Ali što je to, što mu je kod Hegela bitno? To što je on bio protiv bilo kakve akcije koja bi proizišla iz neke filozofije. Čuvenu Marxovu 11. tezu o Feuerbachu po Žižeku bi trebalo preokrenuti. Umjesto tvrdnje da su filozofi dosad tumačili svijet, dok je pravi zadatak da se on promijeni, trebalo bi reći da se umjesto mijenjanjem oni trebaju ponovno baviti njegovim tumačenjem. Time je, posredno, rekao da za sve staljinističke i maoističke užase nije kriv Marx, već oni koji su se pozivali na njega. U suprotnosti s pozivom na hegelijansku neaktivnost, bila je njegova poruka ljevičarima da se prestanu držati sigurne margine i da otvoreno zatraže vlast.
Takve proturječnosti su, vjerojatno, neminovne u lepezi tema kojima se bavio Žižek, pod zajedničkim naslovom (da još jednom posegnemo za Iljfom i Petrovom): Više pažnje raznim problemima. Najviše se moraliziralo o profitu, zbog kojeg se uništava priroda, pa i cijela planeta, pri čemu su se sugovornici bratski složili. Pri kraju se Peterson čak ulagivao, a možda i provocirao Žižeka pitanjem zašto ne zagovara žižekizam umjesto 170 godina starog marksizma. Žižek je to mudro prešutio, shvaćajući da samo netko poput Petersona može njegovu razbarušenu, a nerijetko i estradnu filozofiju smatrati definiranom školom mišljenja. Trebao je, međutim, ipak reagirati na prilično raširenu tezu, i to ne samo među liberalima, da je marksizam pregazilo vrijeme. Ili barem samo podsjetiti da su guru tržišne liberalne ekonomije Adam Smith i njegovo glavno djelo ‘Bogatstvo naroda’ još sto godina stariji.
portalnovosti
