Da je političkoj eliti zaista stalo da se Hrvatsku ne uspoređuje s NDH, zar bi dopustili da ploča s ustaškim pozdravom i jedan jedini dan stoji u Jasenovcu?
Već punih dvadeset i pet godina, prije svakih izbora, kao najveći problem Hrvatske ispostavljaju nam - Srbe. Prije svakih predsjedničkih i parlamentarnih izbora nađe se povod za zaoštravanje međunacionalnih odnosa, a politička elita koja se sprema za izbornu utrku na toj šupljoj priči oštri svoje hrvatstvo i pokazuje ga biračima onako kako se pokazuju nabrekle mišice u teretani.
Ne biste vjerovali, to svaki put upali. Svaki put se hrvatska javnost zapjeni, padaju teške izjave, svakih deset dana iskrsne nova provokacija ili »provokacija«, kao da smo u predratnom, a ne u predizbornom stanju.
Sve oko nas može naoko i stvarno propadati, na ulicu mogu izići zdravstveni i prosvjetni radnici, nekoć velika poduzeća - nositelji razvoja - mogu u predizborno vrijeme teturati i posrtati kao pijanci na izlasku iz birtije, ali glavna tema u društvu bit će Srbi, Domovinski rat, HVIDRA, tenkovi u Vukovaru, hrvatstvo, hrvatstvo i još hrvatstva.
Niti ovaj put nije ništa drugačije. Sve je isto, sve se ponavlja, vrti se u krug dok se svima ne zavrti u glavi od silne ljubavi prema Hrvatskoj, od silnog ponosa jer smo rođeni kao Hrvati.
Gotovo četvrt stoljeća prošlo je od kraja rata, a kraja tom predizbornom brušenju hrvatstva se ne vidi. Oni kojima je muka i povraća im se od te vrteške živote su spakovali u kufere i otišli vani pa Hrvatsku vole iz daljine.
Iz daljine je puno lakše ono što je kod kuće jedva podnošljivo, kao u stihovima pjesnika Borisa Marune: »Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi/Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub/Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla/Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja/Kao pred kakvim istinskim proglasom/Propasti.«
Ništa se nije promijenilo, živi smo svjedoci. Glavna politička lovina u posljednjih par tjedana postao je Milorad Pupovac. Jednog od rijetkih srpskih političara u Hrvatskoj koji su se aktivno suprotstavljali politici Slobodana Miloševića ulica je odavno proglasila četnikom, a politička elita, kao i prije svakih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, sad zadovoljava nagone i strasti ulice pa je na Pupovca otvoren lov.
Politička gospoda, istina, neće reći da je Pupovac četnik, oni će finije dati do znanja tko je i što je on. Neprijatelj! Skoro pa strano tijelo! U najbolju ruku, netko koga valja trpjeti zbog međunarodnog ugleda i položaja u Europskoj uniji.
Od Pupovca se traži da se ogradi od svojih izjava, jer te izjave su naš najveći problem. Od Pupovca se traži isprika i dovijeka će se tražiti, od svih budućih pupovaca. A kako je do tih Pupovčevih izjava došlo i što im je prethodilo, o tome se ne govori.
Od napada na Srbe u Uzdolju do lova na Pupovca prošlo je samo par tjedana. Umjesto o opjevanoj mržnji prema Srbima, o kojoj svjedoče zidovi naših gradova i stadionske tribine, mi ćemo govoriti o navodnoj Pupovčevoj mržnji prema Hrvatskoj, koju on, usput rečeno, ama baš ničim i nikad nije pokazao.
Zato jer se hrvatstvo ne može brusiti osudama primitivizma u našim redovima. Zna se kako se veliko hrvatstvo brusi: govorom o Srbima, o tenkovima u Vukovaru, o ćirilici, o Domovinskom ratu.
Veliko hrvatstvo brusi se neprestanim ponavljanjem gradiva o našim slavnim bitkama. To je sve što vladajuća politička elita zna. Oni neodoljivo podsjećaju na vlasnike kafića koji iznose velike zastave i navijaju hrvatske budnice na dan velike nogometne utakmice. Dok bruse svoje i tuđe hrvatstvo, vlasnicima kafića tad je na pameti samo i jedino zarada. Ništa drugačije nije niti s političarima.
To traženje isprike za usporedbu moderne Hrvatske s NDH, to traženje ograde od izjave da je Hrvatska faktor nestabilnosti - to je brušenje hrvatstva. Da nije, odavno bi svi ovi političari koji grakću kao vrane i ponavljaju kao papagaji primijetili na tisuće zidova išaranih ušatim slovom U, u svakom hrvatskom gradu.
Da im je stalo od ograde prema NDH, ne bi sastavljali komisije koje imaju odgovoriti je li ustaški pozdrav u modernom hrvatskom društvu poželjan ili nije. Na koncu, da je političkoj eliti zaista stalo da se Hrvatsku ne uspoređuje s Pavelićevom zločinačkom tvorevinom, zar bi dopustili da ploča s ustaškim pozdravom i jedan jedini dan stoji u Jasenovcu, poprištu monstruoznog zločina Pavelićeve zločinačke tvorevine?
Što se Hrvatske kao faktora stabilnosti ili nestabilnosti tiče, svima koji igraju iole značajniju ulogu u hrvatskoj politici jasno je da Hrvatska nije gotovo nikakav faktor. Mala, unesrećena državica na periferiji Europske unije, koja vječito traži i slijedi mišljenje svojih pokrovitelja, baš kao što ga traže i slijede i druge državice koje s Hrvatskom dijele periferijsku sudbinu. Može li ta šuplja politička priča kojom pred izbore oštre svoje Hrvatstvo nekoga još zavarati? O da, može, itekako može!
