Zadivljujuće puno ispromašivao se u svađi s “Novostima” i Miloradom Pupovcem predsjednik Ivo Josipović, vjerojatno najtaštiji i najnetalentiraniji političar u vrhu hrvatske države i politike, ali u jednom je savršeno uspio. Okupio je oko sebe sve marginalne stranke i organizacije srpske nacionalističke desnice u Hrvatskoj, od kojih se dio ovih dana prešetava i predsjedničkim uredom na Pantovčaku, što je valjda jedina prilika kada ti zakleti antititoisti mogu iznutra razgledati bivšu Titovu rezidenciju. Ali, to nije sve. Zbio se oko predsjednika i cvijet hrvatske nacionalističke desnice (HSP Danijela Srba), doduše ne u tolikom broju, vjerojatno zato što su se baš tih dana umatali u crne zastave u teatralnoj počasti žrtvama crvenog totalitarizma. No, indikativno je da je iz tog dičnog društva došla inicijativa (HSP Ruže Tomašić) da Josipović pokrene postupak za smjenu Milanovićeve Vlade, kako bi u Banskim dvorima bila instalirana tehnička vlada. Očito, ona bi bila zamjenska institucija navodno propalom hrvatskom parlamentarizmu, a čast da ga pokopa stavlja se, eto, u ruke predsjedniku Republike koji je, biva, još jedini kojem se može vjerovati.

Ukratko, čovjek koji je proslavio kovanicu “etnobiznis” oslobodio je neviđenu poslovnu energiju i na hrvatskoj i na srpskoj desnici, koje stupaju zajedno kao u najslavnijim danima devedesetih. Tada su se hrvatski i srpski nacionalizam toliko skladno, gotovo jednojajčano nadopunjavali, da je u jednom trenutku postala besmislena gnjavaža odvojeno ih tretirati. Osobno sam se opredijelio za zbirni termin srpsko-hrvatski nacionalizam. I evo, sada to opet imamo. Ali, ne više u režiji prezrenih i odbačenih Tuđmana i Miloševića, nego uvaženog profesora i državnika Josipovića, što je sigurno pomoglo novoj-staroj promociji ideje da ništa što je dobro za srpski nacionalizam ne može biti loše ni za hrvatski, a ništa što je dobro za hrvatski ne može biti loše ni za srpski. Vidjelo se to lijepo iz činjenice da na medijsko-političkoj sceni jedva da je, uz časne izuzetke, itko prozreo da Josipović gura stvar u pravcu faktičke retuđmanizacije-remiloševićizacije u odnosima Hrvata i Srba. Štoviše, Žarko Puhovski, jedan od glavnih hrvatskih opinion makera, što god to značilo, pozdravio je u rijetko blesavom komentaru Josipovićevo približavanje Veljku Džakuli, jer je to, kao, mudar način da popravi hladne odnose s Tomislavom Nikolićem.

Eh, kada bi Puhovski znao koliko je radosti i zadovoljstva ovim izazvao u najpoznatijem požarevačkom grobu, isto koliko i u onom mirogojskom. Pa Milošević i Tuđman upravo su se i rukovodili takvom logikom, da je, naime, najvažnije da su si oni dobri, pa makar cijena za to bila i u spaljenim odnosima Srba i Hrvata. I doista, srpsko-hrvatski odnosi bili su najgori kada su odnosi njih dvojice bili najbolji, ili preciznije, bili su najgori baš zato što su odnosi njih dvojice bili najbolji. Sada Ivo Josipović kao da je navro da na istim takvim temeljima osovi i svoje odnose s Tomislavom Nikolićem i tako je, s obzirom na suzdržanost ovog drugog posljednjih tjedana, postao čak i veći promotor gesla novog srbijanskog predsjednika koje, minimalno pojednostavljeno, glasi ovako: Hajde da surađujemo, ali tako da to ne našteti mržnji Srba i Hrvata koja nam je, razumije se, obostrano u najvećem interesu.

Srećom, otkako je Bruxelles stupio na tlo Hrvatske, a sada i Srbije, povratak na model “najboljih neprijatelja” iz devedesetih više nije moguć, naprotiv stvari će se u dogledno vrijeme morati vratiti na model 2000. – 2012. A to znači dvije važne stvari. Prvo, kao što će se Sjedinjene Države morati naučiti živjeti – još nisu! – bez Sovjetskog Saveza, i Hrvatska će se morati naučiti živjeti bez “velike Srbije”, a Srbija bez “velike Hrvatske”. I drugo, to znači da karađorđevićevske zunzare koje se sada čuju iz Nikolićeve, a nažalost čak i više iz Josipovićeve glave, prvenstveno govore o njihovoj žalosnoj političkoj podkapacitiranosti i dilentatizmu, nego o realnoj mogućnosti da se stvari vrate unatrag. Ali, daleko bilo da se smije podcijeniti njihovo štetočinstvo. Ono leži ne toliko u sferi odnosa Srbija – Hrvatska, koliko u krhkim dverima unutrašnjeg stanja u dvjema državama, što prve predosjećaju, a tko će drugi, nacionalne manjine kojih se to najviše tiče. One su razvile alarmna ticala koja ih upozoravaju na opasnost čak i kada izgleda da im ona neposredno ne prijeti, pa su prvi na Josipovićev nasrtaj na izborne predstavnike Srba u Hrvatskoj reagirali vojvođanski Hrvati. Boje se da bi to moglo izazvati recipročno reagiranje srbijanskih vlasti i odmah su zatražili sastanak s Nikolićem, iako izričito podvlače da to ne treba tumačiti tako da su u dogledno vrijeme spremni na ikakvu koaliciju s njegovom strankom. A kada se pribojavaju Hrvati iz Vojvodine, što je normalnije nego da su još više na oprezu Srbi u Hrvatskoj. Njih je s razlogom uznemirio predsjednikov savjetnik Siniša Tatalović izjavljujući, prepričano, da sadašnji manjinski model u Hrvatskoj ne valja i da ga treba zamijeniti takvim u kojem će se manjine baviti samo sobom, a vođenje države prepustiti nacionalnoj većini.

Doduše, Josipović se ogradio od tog skandaloznog stava svog poluanonimnog savjetnika, ali preko drugog istog takvog anonimusa iz svog ureda, jer se drukčije jednostavno nije ni moglo. Baš je on, naime, izvršio glavni udar na sadašnji manjinski model, izjavljujući da je njega kreirala hrvatska desnica, dakle ona čiju podršku sada bezrezervno prihvaća. Ali, to mu je, eto, odjednom ključni argument da sadašnja manjinska scena u Hrvatskoj navodno ne valja i da je treba hitno i temeljito preurediti. Naravno, argument je bezvrijedan i iz njega se najjasnije zrcali Josipovićeva politička podkvalificiranost, jer nije sadašnju manjinsku scenu stvorila ni hrvatska desnica ni ljevica. To je devedesetih godina učinila međunarodna zajednica, ispravo procjenjujući, što se u Josipovićevom slučaju samo potvrdilo, da za to u Hrvatskoj nema ni političkog ni moralnog kapaciteta. Ovo ne znači da je sadašnji model sudjelovanja nacionalnih manjina u državnoj vlasti idealan i da u njemu treba sačuvati svaku točku i zarez. No, Josipović se i ovdje pojavio s novim podmetanjem. Optužujući srpske parlamentarne zastupnike da žele monopolizirati svoju poziciju, praktički ih je okrivio i da koče izmjenu sadašnjeg manjinskog modela.

A stvari stoje upravo obratno. Baš su oni bili najagilniji u predlaganju izmjena tog modela što, doduše, nije prihvaćeno, ali kako ovih dana najavljuju mediji, Vlada je ipak na putu da uvaži najvažniji dio tih prijedloga. To je integriranje Srba u izborni sistem po kojem se biraju i ostali saborski zastupnici, tako da je još jedino otvoreno pitanje ostalo što bi se oni prema srpskom prijedlogu birali po tzv. fiksnoj, a po Vladinom po nefiksnoj kvoti. I u čemu je onda, dođavola, tu problem?! Pa jedno od najdelikatnijih manjinskih pitanja rješava se bez velike drame, u uobičajenoj dijaloškoj atmosferi, i samo Ivo Josipović tu vidi nekakvo “reketarenje”, pa umalo i balvane navodne srpske parlamentarne pobune. Dakle, predsjednik koji bi po vokaciji svoje funkcije trebao razumjeti političke razlike, pokazao je da to nije nimalo u stanju, pa umjesto da ih pomiruje, on ih konfrontira, što najkraće znači da toj funkciji nije dorastao. Zato nije naročito važno zašto je Josipović zapravo nasrnuo na Pupovca i “Novosti”.

On tvrdi da to nije iz privatnih razloga (ZAMP) nego principijelnih, i dobro, toga smo se ovdje držali: ZAMP, kao što se može vidjeti, nije ni spomenut. Ali, nije jasno što mu ti njegovi principi mogu pomoći, jer oni koje je posljednjih tjedana iznio u javnost upravo dokazuju da nije kompetentan za najvišu državnu funkciju. Ako se osvrne oko sebe i vidi neviđeni nered i lom koji je izazvao, moralo bi to čak i njemu biti malčice jasno.

Izvor: www.novossti.com