Koja je karakteristika umjetničkog djela u doba njegove tehničke reprodukcije? Da je izgubilo auru… reći će Benjamin u čuvenom istoimenom eseju. Gubitkom aure nestalo je i svetosti, sakralnosti. No je li nestao i ritual? Naime, ritual je nešto što od pamtivijeka prati auratsku simbolizaciju čovjekovih težnji da izađe iz uklopljenosti u puku trivijalnu svakodnevnicu. No, što je s rock 'n' rollom? Nesumnjivo, to je glazba u kojoj tehnička pomagala – električna struja, pojačala, ekvilajzeri i modifikatori zvuka, još uvijek slijede jedinstveni i neponovljivi – ritual. Ritam sekcija rock-banda još uvijek slijedi tu primitivnu auru – opet rituala. Sav je taj primordijalni, ritualni puls rock-izričaja shvatio James Osterburg. I to još dok je mladi bubnjar srednjoškolskog benda postao – Iggy.
Ostalo je legenda i mit (aura!?) o najboljem rock 'n' roll bendu svih vremena. Ovu naoko preuzetnu premisu uzet će kao postulat svog filma, naravno, Jim Jarmusch. A tko drugi? Još od inicijalne kino-kapsule pod nazivom Permanent Vacation (1980), kod njega se radi o ikonografiji kojom se svaki pametni tinejdžer prepušta svojim ljubavima. A te su ljubavi – rock 'n' roll i film. Zasigurno je tako u slučaju Jima Jarmuscha. Gimme Danger indikativni je film ovog autora iz prošle godine (koja mu je donijela i kino-hit s bizarnim eponimom grada i lika – Paterson). Reklo bi se, to je dokumentarac o rock 'n' roll-bandu. Ali… to je i autentični iskaz jedne cjelokupne umjetničke vokacije. Naime, što? Film što nam ga Jarmusch podastire, fanovsko je i intelektualno putešestvije koje razotkriva samu srž stvari. Što je to, zapravo, rock 'n' roll? Je li to tek pjesma uz koju se noge pokreću u ritmu? Može li se govoriti o sviranju kao zavođenju zgodnih cura? Radi li se ovdje o pukom adrenalinskom stavu mladih ljudi punih energije? Konačno, je li to medij u kojemu se ponajbolje iskazuju životne ideje i stavovi? Naravno, sve spomenuto… ali u slučaju Iggy Popa i banda The Stooges, sama stvar postaje inkarnacija ničega doli – života sàmog, dokaz da smo živi (ili to možda nismo?).
Od prvog clicka i uključivanja triju kamera, razvija se životna filozofija koja – moram sad to i otvoreno subjektivno izreći, nosi i pisca ovih redaka. (Stoga je i ovaj napis navlastito subjektivan). Vidno ostarjelo, ali ipak živahno lice prve punk-ikone, u verbalnim eskapadama nepatvorene iskrenosti, podastire nam priču o svojim dječjim doživljajima. U jednoj naivnoj dječjoj TV-emisiji, priglupi no simpatični voditelj oblikovao je i stvaralački movens mladog Jamesa Jewela (doista, Dragulj je njegovo srednje ime!) koji će ubrzo postati Iggy the Stooge. Sjeća se, naime, Jarmuschev heroj da je spomenuti voditelj poticao djecu da mu pišu. Ali, pismo nije smjelo biti duže od 25 riječi!? Upravo će tu umjetničku filozofiju preuzeti tada još nepoznati stihoklepac Iggy. Tko presluša debitantski istoimeni album The Stoogesa, odmah će prepoznati u čemu je tajna tog remek-djela. Krajnje jednostavno, život je dosada… Naravno, ako ne znate kako doskočiti toj dosadi. „Well it's 1969 OK all across the USA, It's another year for me and you, Another year with nothing to do“. Ili, pak „Maybe go out, maybe stay home; maybe call mom on the telephone.“ (1969. i No fun, uvodne pjesme obiju strana albuma). Stupidno jednostavno… ali i do boli očaravajuće! Što je to drugo negoli sukus jedne filozofije života!? Hmm, hmm, mogli biste vidljivo protestirati, ali zapravo to je to… (naravno, ovdje bi trebala ići glazbena podloga).
Jarmusch spretno isprepliće tematske motive. Dokumentarac je inventivno nadograđen ne samo klipovima i rijetkim arhivskim snimkama nego i još jednim trikom. Dakle, Iggyjeva ispovijest o susretima sa svojim prijateljima i pokretanju banda upotpunjena je sirovom animacijom na tragu South Parka ili Beavisa i Buttheada. A tko bi mogao dovesti u pitanje bratsku povezanost rock 'n' rolla, filma i stripa ili crtića? (Ramonesi su tomu najbolji dokaz!). Osebujnu dinamičnost filmske biografije Iggyja i Stoogesa Jarmusch ostvaruje ritmičkom razmjenom širokog platna snimljenog intervjua i uzanih manjih formata dokumentarnog materijala, što uz spomenutu animaciju čini zanimljiv kolaž. Dodatno, autor Gimme Danger spretno uklanja i sebe iz filmske priče. Sve što se u filmu zbiva dokazni je materijal samog životnog impulsa njegova protagonista. Naime, Iggyjeva karizma toliko je snažna da bilo kakav komentar izvan samog iskaza rock-ikone postaje suvišnim. Autoru se ovoga napisa, pak, posebice zanimljivom čini njegova priča o početku zajedničkog života Davea Alexandera, Rona i Scotta Ashetona te Iggyja. Ovdje je opisana i ideja ljudske pravednosti koja se naziva – komunizam. Ustvari, radilo se o tomu da su ljudi u malenoj skvot-komuni kuće u Ann Arboru jeli za zajedničkim stolom, zajednički išli na spavanje i – najindikativnije, jednako među sobom dijelili skromnu lovu zarađenu na svirkama.
Da, da… to je najelementarnija pravednost komune, iako se Iggy nije smatrao komunistom u političkom smislu te riječi. Njegova je osnovna autorska preokupacija bila želja za apsolutno izvornim glazbenim, te na taj način samosvojnim umjetničkim izričajem. Žudnja (lust for life!) momenta slobode. E, pa… u čemu je dakle tajna životne filozofije rock-megatonske bombe koja se odaziva na ime The Stooges? Vratit ću se ovdje ponovno reprezentativnom Benjaminovu eseju. Naime u detekciji umjetničkog djela u doba njegove tehnologijske predstavljivosti, glavna je teza ona o filmu kao umjetnosti koja je daleko radikalnije od fotografije učinila upitnom sve dotadašnje auratske postupke prezentacije zbilje. U igru ulazi – igra. Naravno, artisti koji su se najviše igrali bili su dadaisti. Spomenuti avangardistički pokret Benjamin je prepoznao kao onaj koji je pokušao spojiti nespojivo: slikarsko djelo i poeziju, baletni performans i filmski kolaž, novinsku anonsu i filozofski traktat… Ukratko, bio je to projektil ispaljen izravno u publiku. Baš je to i odlika nastupa Iggyja i Stoogesa. I više od toga…
Zapravo, bilo je to nešto poput Artaudova teatra okrutnosti. Mahniti plesač na pozornici, u obraćanju publici između pjesama, pretvarao se u provokatora i onoga koji vrijeđa svoje gledatelje i slušatelje. Nakon što bi, primjerice, izvrijeđao nekog slučajno prisutnog red-skina ili bykera, bacio bi se u pomahnitalu i adrenalinom pokretanu gomilu. Naravno, opet bi se vratio na pozornicu krvav i prebijen, ali nije prestao pjevati i skakati. Pa tko onda ne bi priznao dosljednost stava i rekao: taj se zbilja ne šali! „To play some rock'n'roll is to really mean it“, objašnjava svoj životni i umjetnički credo sam Iggy. „Kick out the jams, you mother fuckers“, dodali bi heroji iz razdoblja zajedničkog potpisa za izdavačku kuću Elektra, band Freda Smitha i Johna Sinclaira – MC5. Jarmusch opis cijele tadašnje ujdurme oko ovoga događaja prepušta zapisima razgovora s punk-kumom Popom, braćom Asheton, Jamesom Williamsonom, gitaristom zadnje faze banda, te Dannyjem Fieldsom, menadžerom iz tih ključnih dana. Iz toga se nameće nedvosmisleno fanovski zaključak - da su The Stooges skupina koji je ispisivala ne samo povijest rock'n'rolla nego i umjetnosti 20. stoljeća.
Je li to pretjerano? Zasigurno, ali jedino moguće za reći nakon prikazanog i odslušanog. Jer, naposljetku, kakav je doživljaj Jarmuscheva filma i njegove 108 minuta duge adrenalinske storije? Najprije, ne možemo odvojiti art-formu od njezina sadržaja. Ovo je fanovski film o rock'n'rollu i njegov je izričaj samo u funkciji tog neupitnog sljedbeništva. Radi se u doživljaju rock 'n' rolla kao intenziteta (Deleuze). Ako se nečega sjećam s koncerta Iggyja na Šalati davne 1994. onda je to upravo ono o čemu priča Gimme Danger: surovi, gotovo dadaistički moment intenziteta rock´n´ roll performansa. (Pritom, doživljaj filma ne ugrožava niti Jarmuschevo tek površno poznavanje zanata dokumentaristike.)
„Nisam hip-hoper, nisam alternativac, nisam niti punker(?), nego tek čovjek“, reći će Iggy negdje pri kraju filma. „Ja naime, ne želim ništa drugo nego biti“. Je li to dubokoumna misao vrhunskog artista o svojoj art-metodi? „Ne, ne… to je samo rock 'n' roll, ali ga volim“, kao da bezglasno poručuje Jarmusch u ovom svom možda najosobnijem filmu. A ja bih sebi pustio tek onu hipnotičku stvar sàmu: „So messed up, I want you here; In my room I want you here… now I wanna be your dog“. Poslušno i ritualno pobožno…
filmovi
Ostalo je legenda i mit (aura!?) o najboljem rock 'n' roll bendu svih vremena. Ovu naoko preuzetnu premisu uzet će kao postulat svog filma, naravno, Jim Jarmusch. A tko drugi? Još od inicijalne kino-kapsule pod nazivom Permanent Vacation (1980), kod njega se radi o ikonografiji kojom se svaki pametni tinejdžer prepušta svojim ljubavima. A te su ljubavi – rock 'n' roll i film. Zasigurno je tako u slučaju Jima Jarmuscha. Gimme Danger indikativni je film ovog autora iz prošle godine (koja mu je donijela i kino-hit s bizarnim eponimom grada i lika – Paterson). Reklo bi se, to je dokumentarac o rock 'n' roll-bandu. Ali… to je i autentični iskaz jedne cjelokupne umjetničke vokacije. Naime, što? Film što nam ga Jarmusch podastire, fanovsko je i intelektualno putešestvije koje razotkriva samu srž stvari. Što je to, zapravo, rock 'n' roll? Je li to tek pjesma uz koju se noge pokreću u ritmu? Može li se govoriti o sviranju kao zavođenju zgodnih cura? Radi li se ovdje o pukom adrenalinskom stavu mladih ljudi punih energije? Konačno, je li to medij u kojemu se ponajbolje iskazuju životne ideje i stavovi? Naravno, sve spomenuto… ali u slučaju Iggy Popa i banda The Stooges, sama stvar postaje inkarnacija ničega doli – života sàmog, dokaz da smo živi (ili to možda nismo?).
Od prvog clicka i uključivanja triju kamera, razvija se životna filozofija koja – moram sad to i otvoreno subjektivno izreći, nosi i pisca ovih redaka. (Stoga je i ovaj napis navlastito subjektivan). Vidno ostarjelo, ali ipak živahno lice prve punk-ikone, u verbalnim eskapadama nepatvorene iskrenosti, podastire nam priču o svojim dječjim doživljajima. U jednoj naivnoj dječjoj TV-emisiji, priglupi no simpatični voditelj oblikovao je i stvaralački movens mladog Jamesa Jewela (doista, Dragulj je njegovo srednje ime!) koji će ubrzo postati Iggy the Stooge. Sjeća se, naime, Jarmuschev heroj da je spomenuti voditelj poticao djecu da mu pišu. Ali, pismo nije smjelo biti duže od 25 riječi!? Upravo će tu umjetničku filozofiju preuzeti tada još nepoznati stihoklepac Iggy. Tko presluša debitantski istoimeni album The Stoogesa, odmah će prepoznati u čemu je tajna tog remek-djela. Krajnje jednostavno, život je dosada… Naravno, ako ne znate kako doskočiti toj dosadi. „Well it's 1969 OK all across the USA, It's another year for me and you, Another year with nothing to do“. Ili, pak „Maybe go out, maybe stay home; maybe call mom on the telephone.“ (1969. i No fun, uvodne pjesme obiju strana albuma). Stupidno jednostavno… ali i do boli očaravajuće! Što je to drugo negoli sukus jedne filozofije života!? Hmm, hmm, mogli biste vidljivo protestirati, ali zapravo to je to… (naravno, ovdje bi trebala ići glazbena podloga).
Jarmusch spretno isprepliće tematske motive. Dokumentarac je inventivno nadograđen ne samo klipovima i rijetkim arhivskim snimkama nego i još jednim trikom. Dakle, Iggyjeva ispovijest o susretima sa svojim prijateljima i pokretanju banda upotpunjena je sirovom animacijom na tragu South Parka ili Beavisa i Buttheada. A tko bi mogao dovesti u pitanje bratsku povezanost rock 'n' rolla, filma i stripa ili crtića? (Ramonesi su tomu najbolji dokaz!). Osebujnu dinamičnost filmske biografije Iggyja i Stoogesa Jarmusch ostvaruje ritmičkom razmjenom širokog platna snimljenog intervjua i uzanih manjih formata dokumentarnog materijala, što uz spomenutu animaciju čini zanimljiv kolaž. Dodatno, autor Gimme Danger spretno uklanja i sebe iz filmske priče. Sve što se u filmu zbiva dokazni je materijal samog životnog impulsa njegova protagonista. Naime, Iggyjeva karizma toliko je snažna da bilo kakav komentar izvan samog iskaza rock-ikone postaje suvišnim. Autoru se ovoga napisa, pak, posebice zanimljivom čini njegova priča o početku zajedničkog života Davea Alexandera, Rona i Scotta Ashetona te Iggyja. Ovdje je opisana i ideja ljudske pravednosti koja se naziva – komunizam. Ustvari, radilo se o tomu da su ljudi u malenoj skvot-komuni kuće u Ann Arboru jeli za zajedničkim stolom, zajednički išli na spavanje i – najindikativnije, jednako među sobom dijelili skromnu lovu zarađenu na svirkama.
Da, da… to je najelementarnija pravednost komune, iako se Iggy nije smatrao komunistom u političkom smislu te riječi. Njegova je osnovna autorska preokupacija bila želja za apsolutno izvornim glazbenim, te na taj način samosvojnim umjetničkim izričajem. Žudnja (lust for life!) momenta slobode. E, pa… u čemu je dakle tajna životne filozofije rock-megatonske bombe koja se odaziva na ime The Stooges? Vratit ću se ovdje ponovno reprezentativnom Benjaminovu eseju. Naime u detekciji umjetničkog djela u doba njegove tehnologijske predstavljivosti, glavna je teza ona o filmu kao umjetnosti koja je daleko radikalnije od fotografije učinila upitnom sve dotadašnje auratske postupke prezentacije zbilje. U igru ulazi – igra. Naravno, artisti koji su se najviše igrali bili su dadaisti. Spomenuti avangardistički pokret Benjamin je prepoznao kao onaj koji je pokušao spojiti nespojivo: slikarsko djelo i poeziju, baletni performans i filmski kolaž, novinsku anonsu i filozofski traktat… Ukratko, bio je to projektil ispaljen izravno u publiku. Baš je to i odlika nastupa Iggyja i Stoogesa. I više od toga…
Zapravo, bilo je to nešto poput Artaudova teatra okrutnosti. Mahniti plesač na pozornici, u obraćanju publici između pjesama, pretvarao se u provokatora i onoga koji vrijeđa svoje gledatelje i slušatelje. Nakon što bi, primjerice, izvrijeđao nekog slučajno prisutnog red-skina ili bykera, bacio bi se u pomahnitalu i adrenalinom pokretanu gomilu. Naravno, opet bi se vratio na pozornicu krvav i prebijen, ali nije prestao pjevati i skakati. Pa tko onda ne bi priznao dosljednost stava i rekao: taj se zbilja ne šali! „To play some rock'n'roll is to really mean it“, objašnjava svoj životni i umjetnički credo sam Iggy. „Kick out the jams, you mother fuckers“, dodali bi heroji iz razdoblja zajedničkog potpisa za izdavačku kuću Elektra, band Freda Smitha i Johna Sinclaira – MC5. Jarmusch opis cijele tadašnje ujdurme oko ovoga događaja prepušta zapisima razgovora s punk-kumom Popom, braćom Asheton, Jamesom Williamsonom, gitaristom zadnje faze banda, te Dannyjem Fieldsom, menadžerom iz tih ključnih dana. Iz toga se nameće nedvosmisleno fanovski zaključak - da su The Stooges skupina koji je ispisivala ne samo povijest rock'n'rolla nego i umjetnosti 20. stoljeća.
Je li to pretjerano? Zasigurno, ali jedino moguće za reći nakon prikazanog i odslušanog. Jer, naposljetku, kakav je doživljaj Jarmuscheva filma i njegove 108 minuta duge adrenalinske storije? Najprije, ne možemo odvojiti art-formu od njezina sadržaja. Ovo je fanovski film o rock'n'rollu i njegov je izričaj samo u funkciji tog neupitnog sljedbeništva. Radi se u doživljaju rock 'n' rolla kao intenziteta (Deleuze). Ako se nečega sjećam s koncerta Iggyja na Šalati davne 1994. onda je to upravo ono o čemu priča Gimme Danger: surovi, gotovo dadaistički moment intenziteta rock´n´ roll performansa. (Pritom, doživljaj filma ne ugrožava niti Jarmuschevo tek površno poznavanje zanata dokumentaristike.)
„Nisam hip-hoper, nisam alternativac, nisam niti punker(?), nego tek čovjek“, reći će Iggy negdje pri kraju filma. „Ja naime, ne želim ništa drugo nego biti“. Je li to dubokoumna misao vrhunskog artista o svojoj art-metodi? „Ne, ne… to je samo rock 'n' roll, ali ga volim“, kao da bezglasno poručuje Jarmusch u ovom svom možda najosobnijem filmu. A ja bih sebi pustio tek onu hipnotičku stvar sàmu: „So messed up, I want you here; In my room I want you here… now I wanna be your dog“. Poslušno i ritualno pobožno…
filmovi
