"Sindrom Hasanbegović", odnosno politika nevidljivog čekanja kako će se rasplesti kriza, dio je objašnjenja neuvjerljivosti i unutrašnje nestabilnosti "suverenističke" desnice, to jest onih stranaka i strančica smještenih desno od desnocentrističkog Plenkovićevog HDZ-a
Prije rastanka – vodstvo Domovinskog pokreta (foto Josip Regović/PIXSELL)
Gdje se proteklih tjedana, tokom kojih su trajali sukobi u Domovinskom pokretu, sakrio Zlatko Hasanbegović? Predsjednik stranke Blok za Hrvatsku, stranke koja postoji samo na papiru da bi Hasanbegoviću pritjecao proračunski novac za fiktivno "političko djelovanje", sasvim je iščeznuo iz javnog prostora u času kad je objavljeno da je Miroslav Škoro dao neopozivu ostavku na funkciju predsjednika Domovinskog pokreta, na čijoj je listi Hasanbegović ušao u Sabor u srpnju prošle godine.
Premda je dotad gotovo na dnevnoj bazi gostovao u medijima, od tog momenta nema mu ni traga ni glasa. Zašto se najednom pritajio? Ne, nije zbog toga što se radi o sporenju koje je debelo ispod njegove intelektualne i ljudske razine, spuštao se Hasanbegović i niže od toga, nego zato što još uvijek odvaguje kojoj se od zaraćenih strana prikloniti, ili preciznije, kako što bezbolnije okrenuti leđa Škori, čovjeku kojeg je do jučer neumjereno hvalio i branio, i s kime se potom uortačiti u cilju političkog preživljavanja, odnosno u cilju primanja prilično masne plaće uz minimalno ulaganje truda. Jedno je sigurno: Hasanbegović se u svojoj odluci, kao ni dosad, neće voditi idealima i ideologijom, već isključivo izračunima osobne koristi od priklanjanja ovome ili onome. A dok se ne završe ti izračuni, šutnja je Zlatko.
"Sindrom Hasanbegović" dio je objašnjenja neuvjerljivosti i unutrašnje nestabilnosti "suverenističke" desnice, to jest onih stranaka i strančica smještenih desno od desnocentrističkog Plenkovićevog HDZ-a. Preveliki broj viđenijih persona s tog krila političkog spektra, i nekad i danas, rukovodi se ponajprije svojim privatnim interesima koje, rekosmo, shvaćaju kao održavanje u profesionalnoj politici mimo ozbiljnijeg rada i razmišljanja. To ih čini neotpornima ili smanjeno otpornima na trgovačke ponude, što se najčešće svodi na skakanje u pomoć HDZ-u kad HDZ-u pomoć ustreba. To ih, također, čini i vrlo predvidljivima u izboru tema kojima se bave i na kojima uporno inzistiraju: riječ je, uglavnom, o svjetonazorskim i ideološkim pitanjima o kojima se može javno govoriti u prežvakanim parolama, optužbama i frazama, dakle bez potrebe da se nešto pročita ili istraži, da se sazna i uputi u problem, da se ide ukorak s vremenom i s realnim životom. Mediji sad najavljuju okupljanje cjelokupne desnice na protivljenju ulasku Hrvatske u eurozonu, spominje se čak i referendumska inicijativa, no iza toga ne stoji nikakva ekonomska ekspertiza i nikakav stručni autoritet, nego samo šuplje kopiranje mađarskog, i ne samo mađarskog, euroskepticizma koji se pokušava prodati pod firmom suverenizma i obrane nacionalnih interesa.
Što još spada u tematske preokupacije desničarske opozicije? Prije i iznad svega, sijanje straha od dobro organiziranih i lukavih antihrvatskih operacija srpske manjine u Hrvatskoj te Srbije i Srba općenito. Najveća količina napada radikalnije desnice na Andreja Plenkovića tiče se HDZ-ove "izdajničko-trgovačke" vladajuće koalicije sa SDSS-om, pa se tome dodaju zavjereničke pripovijesti o "dubokoj državi", Udbi, komunizmu i jugoslavenstvu kao nepresušnim izvorima hrvatske nesreće. Na to se nadovezuje njegovanje sentimentalnosti prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: od ustrajavanja na legalnosti javne upotrebe ustaškog pozdrava "Za dom spremni" do oduševljavanja svakom budalaštinom koja bezobrazno umanjuje broj žrtava koncentracijskog logora Jasenovac i krivotvori karakter te tvornice smrti; od propagiranja ideje o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi do odbijanja da se realno sagleda tragedija koju poznajemo pod pojmom Bleiburg. Plenković se trudi da u ovom segmentu što više smanji prostor desničarske kritike: sva je prilika da HDZ neće udovoljiti zahtjevima zagrebačke Židovske općine i dijela koalicijskih partnera koji predstavljaju nacionalne manjine da se u Kazneni zakon unese jasna zabrana javnog korištenja ustaških simbola.
Zlatko Hasanbegović, snimljen prije misterioznog nestanka (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Što još? Naravno, čvrsti protumigrantski stav koji opet dobiva na aktualnosti i važnosti nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu, jer stotine hiljada Afganistanaca strahuju od osvete i terora novog-starog režima. Takav stav, međutim, u Hrvatskoj, a i drugdje u Europi, danas više nije opozicijski i nije rezerviran samo za krajnju desnicu i konzervativne organizacije: europski politički mainstream zauzeo je poziciju da ovdje nema mjesta za nesretnike iz islamskih zemalja Azije i Afrike koji riskiraju sve što imaju da bi se domogli boljih životnih uvjeta, odnosno da ima mjesta samo za one koji su iz nekog razloga potrebni državama Europske unije i za one, prije svega Afganistance, prema kojima postoji svojevrsni moralni dug NATO-zemalja.
Tu je potom koketiranje s teorijama da je koronavirus bjelosvjetska izmišljotina čija je svrha porobljavanje čovječanstva, kao i flertovanje s antivakserskim tezama u rasponu od toga da cjepivo protiv Covida-19 nije dovoljno dobro ispitano, naročito kad se radi o efektima na plodnost, do toga da se radi o globalnom zločinačkom pothvatu čipiranja ljudi. Na kraju, desnica ima i vječnu temu pobačaja, temu koju aktualna vlast – unatoč sugestiji Ustavnog suda – uporno ne želi staviti na dnevni red da se ne bi zamjerila Katoličkoj crkvi i crkvenim protežeima u politici i javnom životu, s jedne strane, a ni umjerenijem dijelu biračkog tijela i europskim političkim krugovima do kojih je stalo aktualnom šefu HDZ-a, s druge. U takvim situacijama Plenković uvijek poduzima isti manevar: umrtvljuje priču ignoriranjem i relativizacijom, čeka povoljniji trenutak za odluku, s nadom da taj trenutak nikad neće doći.
S ovim problemskim repertoarom ne može se izići na ozbiljan megdan HDZ-u. To su eventualno teme za konfrontaciju s nekom ljevičarskom vladom, jer HDZ je dovoljno rastezljiv da parira desnoj kritici koja se bazira na rečenim pitanjima i dovoljno medijski moćan da se obračuna sa stalno istom vrstom nasrtaja zdesna. Iz ovoga valja donekle izuzeti Most nezavisnih lista, jer je njihov tematski okvir, ipak, ponešto širi, pa uključuje, recimo, i prilično vidljivu aktivnost u vezi s katastrofalnom sporošću obnove na Baniji, ali i kakvo-takvo doticanje ekonomskih i ekoloških problema te primjera političke korupcije. Politički pogledi Mosta i inače su ponešto širi od onih među Hrvatskim suverenistima i velikom većinom zastupnika koji su ušli u parlament na listi Domovinskog pokreta, ali Mostu je Božo Petrov na mjestu predsjednika sve veće opterećenje i sve izraženiji faktor limitiranosti. Petrov nije uvjerljiv i nije autentičan, i neće to postati koliko god se trudio i koliko god mu bilo stalo do političke karijere, s tim da će Most, u smislu rejtinga, sigurno profitirati od izgubljenosti Domovinskog pokreta.
Tako smo stigli do drugog dijela objašnjenja za bljedilo ljute desnice, naime do očite političke i intelektualne potkapacitiranosti nekarizmatičnih ljudi koji su igrom slučaja iskočili u prvi plan na desnom kraku scene. Utoliko, Miroslav Škoro bio je u nekim segmentima dobar izbor za lidera: osim što ima široko prepoznatljivo ime i prezime stečeno na estradi, nije mu nelagodno u izravnom kontaktu s pojedinačnim primjercima "naroda" na koji se desnica neprestano poziva, razumije relativno dobro način funkcioniranja medija i umije pristojno komunicirati.
Uz to što politika nije njegov izvorni talent, Škoru su koštali neodlučnost, nestrpljenje i taština. On je u protekle dvije godine u politici bio samo jednom nogom, dok mu je druga bila u estradno-poduzetničkom području. Bio je svjestan da ne može dugo tako, pa mu se žurilo do političkog uspjeha koji bi ga s obje noge usidrio u politici: to bi se zbilo da je izabran za predsjednika Republike, ili za zagrebačkog gradonačelnika, ili da je postao ključni i jedini partner HDZ-a u vladajućoj koaliciji. U žurbi mu se dogodilo da se okružio svakojakim svijetom, pri čemu je podcijenio privatna očekivanja tih ljudi i debelo precijenio njihovu svijest o tome da su u Sabor ušli zahvaljujući popularnosti Miroslava Škore. Njegov ego nije mogao podnijeti takav udarac.
Kandidatkinja za lidericu desnice – Karolina Vidović Krišto (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Tko su sad, poslije Škorine izgledne političke propasti, glavne desničarske uzdanice u srazu s Plenkovićem? Ivan Penava, zajedno sa svojim medijskim promotorom Velimirom Bujanecom? Plenkoviću ne bi bilo mrsko da mu glavni suparnik zdesna bude sadašnji gradonačelnik Vukovara, no Penava je valjda taman toliko politički pametan da shvaća mu je sve iznad pozicija koje sad ima preveliki i nepotrebni rizik. Karolina Vidović Krišto? Nezavisna saborska zastupnica, koja je još prije nekoliko mjeseci napustila parlamentarni klub DP-a, bavi se maštovitim povezivanjem kriminala i korupcije s preživjelim jugokomunističkim i protuhrvatskim strukturama moći, što bi kod dijela birača moglo naići na prođu, ali njezin je problem što nema nikakav oblik organizacije iza sebe i što svi ostali na desnici zaziru od suradnje s njom. Ili nepoznat netko koga će poduzetnik Mario Radić izabrati za novog predsjednika Domovinskog pokreta, kao da bira izvršnog direktora u nekoj svojoj tvrtki? Damir Vanđelić, ravnatelj Fonda za obnovu Zagreba i okolice, mogao bi se uklapati u ono što treba Radiću ili što Radić misli da mu treba, međutim i Vanđelića muči isto što je mučilo i Škoru: i on bi prečicom, i on bi da se prvo domogne visoke funkcije, pa da tek onda odluči hoće li se zaista posvetiti politici.
Sve u svemu, Plenkoviću još zadugo, zahvaljujući i Škori, neće zaprijetiti takva opasnost zdesna kakva mu je bila zaprijetila kad se pojavio Škoro.
portalnovosti
Prije rastanka – vodstvo Domovinskog pokreta (foto Josip Regović/PIXSELL)
Gdje se proteklih tjedana, tokom kojih su trajali sukobi u Domovinskom pokretu, sakrio Zlatko Hasanbegović? Predsjednik stranke Blok za Hrvatsku, stranke koja postoji samo na papiru da bi Hasanbegoviću pritjecao proračunski novac za fiktivno "političko djelovanje", sasvim je iščeznuo iz javnog prostora u času kad je objavljeno da je Miroslav Škoro dao neopozivu ostavku na funkciju predsjednika Domovinskog pokreta, na čijoj je listi Hasanbegović ušao u Sabor u srpnju prošle godine.
Premda je dotad gotovo na dnevnoj bazi gostovao u medijima, od tog momenta nema mu ni traga ni glasa. Zašto se najednom pritajio? Ne, nije zbog toga što se radi o sporenju koje je debelo ispod njegove intelektualne i ljudske razine, spuštao se Hasanbegović i niže od toga, nego zato što još uvijek odvaguje kojoj se od zaraćenih strana prikloniti, ili preciznije, kako što bezbolnije okrenuti leđa Škori, čovjeku kojeg je do jučer neumjereno hvalio i branio, i s kime se potom uortačiti u cilju političkog preživljavanja, odnosno u cilju primanja prilično masne plaće uz minimalno ulaganje truda. Jedno je sigurno: Hasanbegović se u svojoj odluci, kao ni dosad, neće voditi idealima i ideologijom, već isključivo izračunima osobne koristi od priklanjanja ovome ili onome. A dok se ne završe ti izračuni, šutnja je Zlatko.
"Sindrom Hasanbegović" dio je objašnjenja neuvjerljivosti i unutrašnje nestabilnosti "suverenističke" desnice, to jest onih stranaka i strančica smještenih desno od desnocentrističkog Plenkovićevog HDZ-a. Preveliki broj viđenijih persona s tog krila političkog spektra, i nekad i danas, rukovodi se ponajprije svojim privatnim interesima koje, rekosmo, shvaćaju kao održavanje u profesionalnoj politici mimo ozbiljnijeg rada i razmišljanja. To ih čini neotpornima ili smanjeno otpornima na trgovačke ponude, što se najčešće svodi na skakanje u pomoć HDZ-u kad HDZ-u pomoć ustreba. To ih, također, čini i vrlo predvidljivima u izboru tema kojima se bave i na kojima uporno inzistiraju: riječ je, uglavnom, o svjetonazorskim i ideološkim pitanjima o kojima se može javno govoriti u prežvakanim parolama, optužbama i frazama, dakle bez potrebe da se nešto pročita ili istraži, da se sazna i uputi u problem, da se ide ukorak s vremenom i s realnim životom. Mediji sad najavljuju okupljanje cjelokupne desnice na protivljenju ulasku Hrvatske u eurozonu, spominje se čak i referendumska inicijativa, no iza toga ne stoji nikakva ekonomska ekspertiza i nikakav stručni autoritet, nego samo šuplje kopiranje mađarskog, i ne samo mađarskog, euroskepticizma koji se pokušava prodati pod firmom suverenizma i obrane nacionalnih interesa.
S trenutnim političkim repertoarom tzv. suverenistička desnica ne može izići na ozbiljan megdan HDZ-u, jer je ovaj dovoljno moćan da se obračuna s nasrtajima
Što još spada u tematske preokupacije desničarske opozicije? Prije i iznad svega, sijanje straha od dobro organiziranih i lukavih antihrvatskih operacija srpske manjine u Hrvatskoj te Srbije i Srba općenito. Najveća količina napada radikalnije desnice na Andreja Plenkovića tiče se HDZ-ove "izdajničko-trgovačke" vladajuće koalicije sa SDSS-om, pa se tome dodaju zavjereničke pripovijesti o "dubokoj državi", Udbi, komunizmu i jugoslavenstvu kao nepresušnim izvorima hrvatske nesreće. Na to se nadovezuje njegovanje sentimentalnosti prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: od ustrajavanja na legalnosti javne upotrebe ustaškog pozdrava "Za dom spremni" do oduševljavanja svakom budalaštinom koja bezobrazno umanjuje broj žrtava koncentracijskog logora Jasenovac i krivotvori karakter te tvornice smrti; od propagiranja ideje o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi do odbijanja da se realno sagleda tragedija koju poznajemo pod pojmom Bleiburg. Plenković se trudi da u ovom segmentu što više smanji prostor desničarske kritike: sva je prilika da HDZ neće udovoljiti zahtjevima zagrebačke Židovske općine i dijela koalicijskih partnera koji predstavljaju nacionalne manjine da se u Kazneni zakon unese jasna zabrana javnog korištenja ustaških simbola.
Zlatko Hasanbegović, snimljen prije misterioznog nestanka (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Što još? Naravno, čvrsti protumigrantski stav koji opet dobiva na aktualnosti i važnosti nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu, jer stotine hiljada Afganistanaca strahuju od osvete i terora novog-starog režima. Takav stav, međutim, u Hrvatskoj, a i drugdje u Europi, danas više nije opozicijski i nije rezerviran samo za krajnju desnicu i konzervativne organizacije: europski politički mainstream zauzeo je poziciju da ovdje nema mjesta za nesretnike iz islamskih zemalja Azije i Afrike koji riskiraju sve što imaju da bi se domogli boljih životnih uvjeta, odnosno da ima mjesta samo za one koji su iz nekog razloga potrebni državama Europske unije i za one, prije svega Afganistance, prema kojima postoji svojevrsni moralni dug NATO-zemalja.
Tu je potom koketiranje s teorijama da je koronavirus bjelosvjetska izmišljotina čija je svrha porobljavanje čovječanstva, kao i flertovanje s antivakserskim tezama u rasponu od toga da cjepivo protiv Covida-19 nije dovoljno dobro ispitano, naročito kad se radi o efektima na plodnost, do toga da se radi o globalnom zločinačkom pothvatu čipiranja ljudi. Na kraju, desnica ima i vječnu temu pobačaja, temu koju aktualna vlast – unatoč sugestiji Ustavnog suda – uporno ne želi staviti na dnevni red da se ne bi zamjerila Katoličkoj crkvi i crkvenim protežeima u politici i javnom životu, s jedne strane, a ni umjerenijem dijelu biračkog tijela i europskim političkim krugovima do kojih je stalo aktualnom šefu HDZ-a, s druge. U takvim situacijama Plenković uvijek poduzima isti manevar: umrtvljuje priču ignoriranjem i relativizacijom, čeka povoljniji trenutak za odluku, s nadom da taj trenutak nikad neće doći.
S ovim problemskim repertoarom ne može se izići na ozbiljan megdan HDZ-u. To su eventualno teme za konfrontaciju s nekom ljevičarskom vladom, jer HDZ je dovoljno rastezljiv da parira desnoj kritici koja se bazira na rečenim pitanjima i dovoljno medijski moćan da se obračuna sa stalno istom vrstom nasrtaja zdesna. Iz ovoga valja donekle izuzeti Most nezavisnih lista, jer je njihov tematski okvir, ipak, ponešto širi, pa uključuje, recimo, i prilično vidljivu aktivnost u vezi s katastrofalnom sporošću obnove na Baniji, ali i kakvo-takvo doticanje ekonomskih i ekoloških problema te primjera političke korupcije. Politički pogledi Mosta i inače su ponešto širi od onih među Hrvatskim suverenistima i velikom većinom zastupnika koji su ušli u parlament na listi Domovinskog pokreta, ali Mostu je Božo Petrov na mjestu predsjednika sve veće opterećenje i sve izraženiji faktor limitiranosti. Petrov nije uvjerljiv i nije autentičan, i neće to postati koliko god se trudio i koliko god mu bilo stalo do političke karijere, s tim da će Most, u smislu rejtinga, sigurno profitirati od izgubljenosti Domovinskog pokreta.
Tako smo stigli do drugog dijela objašnjenja za bljedilo ljute desnice, naime do očite političke i intelektualne potkapacitiranosti nekarizmatičnih ljudi koji su igrom slučaja iskočili u prvi plan na desnom kraku scene. Utoliko, Miroslav Škoro bio je u nekim segmentima dobar izbor za lidera: osim što ima široko prepoznatljivo ime i prezime stečeno na estradi, nije mu nelagodno u izravnom kontaktu s pojedinačnim primjercima "naroda" na koji se desnica neprestano poziva, razumije relativno dobro način funkcioniranja medija i umije pristojno komunicirati.
Andreju Plenkoviću još zadugo, zahvaljujući i Škori, neće zaprijetiti takva opasnost zdesna kakva mu je bila zaprijetila kad se pojavio Škoro
Uz to što politika nije njegov izvorni talent, Škoru su koštali neodlučnost, nestrpljenje i taština. On je u protekle dvije godine u politici bio samo jednom nogom, dok mu je druga bila u estradno-poduzetničkom području. Bio je svjestan da ne može dugo tako, pa mu se žurilo do političkog uspjeha koji bi ga s obje noge usidrio u politici: to bi se zbilo da je izabran za predsjednika Republike, ili za zagrebačkog gradonačelnika, ili da je postao ključni i jedini partner HDZ-a u vladajućoj koaliciji. U žurbi mu se dogodilo da se okružio svakojakim svijetom, pri čemu je podcijenio privatna očekivanja tih ljudi i debelo precijenio njihovu svijest o tome da su u Sabor ušli zahvaljujući popularnosti Miroslava Škore. Njegov ego nije mogao podnijeti takav udarac.
Kandidatkinja za lidericu desnice – Karolina Vidović Krišto (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Tko su sad, poslije Škorine izgledne političke propasti, glavne desničarske uzdanice u srazu s Plenkovićem? Ivan Penava, zajedno sa svojim medijskim promotorom Velimirom Bujanecom? Plenkoviću ne bi bilo mrsko da mu glavni suparnik zdesna bude sadašnji gradonačelnik Vukovara, no Penava je valjda taman toliko politički pametan da shvaća mu je sve iznad pozicija koje sad ima preveliki i nepotrebni rizik. Karolina Vidović Krišto? Nezavisna saborska zastupnica, koja je još prije nekoliko mjeseci napustila parlamentarni klub DP-a, bavi se maštovitim povezivanjem kriminala i korupcije s preživjelim jugokomunističkim i protuhrvatskim strukturama moći, što bi kod dijela birača moglo naići na prođu, ali njezin je problem što nema nikakav oblik organizacije iza sebe i što svi ostali na desnici zaziru od suradnje s njom. Ili nepoznat netko koga će poduzetnik Mario Radić izabrati za novog predsjednika Domovinskog pokreta, kao da bira izvršnog direktora u nekoj svojoj tvrtki? Damir Vanđelić, ravnatelj Fonda za obnovu Zagreba i okolice, mogao bi se uklapati u ono što treba Radiću ili što Radić misli da mu treba, međutim i Vanđelića muči isto što je mučilo i Škoru: i on bi prečicom, i on bi da se prvo domogne visoke funkcije, pa da tek onda odluči hoće li se zaista posvetiti politici.
Sve u svemu, Plenkoviću još zadugo, zahvaljujući i Škori, neće zaprijetiti takva opasnost zdesna kakva mu je bila zaprijetila kad se pojavio Škoro.
portalnovosti
