Lokalni izbori 2021. završili su čašom koja je pola puna, a pola prazna. Pola puna je za premijera Andreja Plenkovića koji je proglasio ”kolosalnu pobjedu” HDZ-a, a pola prazna je za svakoga onoga koji je priželjkivao radikalnije promjene u glasačkom tijelu.
Radikalne promjene mogle su se očekivati da su u još većem broju gradova i općina pobijedile građanske liste i nove generacije političara koji ne spadaju u duopol HDZ-SDP, tradicionalne stranke koje su se već više puta istrošile u izmjenama na vlasti.
S time da se HDZ pretvorio u stabilnu oligarhiju, koja vlada zemljom zahvaljujući klijentelističkoj i koruptivnoj hobotnici koju je izgradio u ova posljednja tri desetljeća, a SDP se osuo, slično kao i slične socijaldemokratske stranke u europskim zemljama.
No i pobjede građanskih lista u dva najveća hrvatska grada, Zagrebu i Splitu, na čelu s Tomislavom Tomaševićem i Ivicom Puljkom, i izbor esdepeovca nove generacije u Rijeci Marka Filipovića, ipak znače bitnu, iako ne i radikalnu promjenu u hrvatskoj politici.
Srednje generacije hrvatskih političara dobile su veliku pljusku jer se pokazalo da je građanima – onima koji se osjećaju kao građani, a ne kao podanici ili dio indoktrinirane mase – dosta ovog načina vođenja politike i, posebno, ovakvih političkih lidera.
Lokalni izbori 2021. završili su čašom koja je pola puna, a pola prazna. Polupuna je za premijera Andreja Plenkovića koji je proglasio ”kolosalnu pobjedu” HDZ-a, a poluprazna je za svakoga onoga koji je priželjkivao radikalnije promjene u glasačkom tijelu
”Svakome smrdi ova barbarska vladavina”, zaključuje Niccolo Machiavelli svoj spis o principatima, odnosno monokracijama, poznat pod apokrifnim naslovom ”Vladar”.
Doista, i velikom broju hrvatskih birača zasmrdio je već ovaj tip vladavine političara, koji su se iz uljuđenih diplomata pretvorili u bahate, arogantne nasilnike koji maltretiraju javnost i u panici ”kidišu” (”kada mi neka srpska riječ djeluje ekspresivnije, ja ću je slobodno upotrijebiti”, govorio je Miroslav Krleža) na opoziciju, medije, kritičare i sve one koji ih više ne podnose.
Tako se Andrej Plenković, osim što se nervozno obrušava na novinare i medije, sručio punom težinom na profesora Dražena Lalića, sociologa politike čija će djela ostati upamćena još dugo nakon odlaska Andreja Plenkovića s političke scene, a posebno njegovi radovi o fenomenu sportskog navijanja i zlouporabi navijača u političke svrhe.
A predsjednik Republike Zoran Milanović obrecnuo se na profesora filozofije i politologa Žarka Puhovskoga, koji već decenijama radi ono što je i osnovna zadaća politologa – da kritizira sve oblike loše izvedbe politike, sve oblike patologije političkog života i, naravno, njenih najistaknutijih i najviđenijih eksponenata.
Zašto su naša dvojica najeksponiranijih političara tako vehementno nasrnuli na dva čovjeka, koji rade svoj posao – analiziraju politiku i njene patologije, što spada i u njihov redovni opis poslova?
Naravno, politiku se može proučavati deskriptivno, apologetski, vrijednosno neutralno, što i čini velik broj mojih kolega, politologa – da se ne zamjere moćnicima na vlasti.
Ali pravi smisao politologije je da ona bude kritična prema politici i političarima, jer je profesija političara najopasnija za društvo ako degenerira u vršenje vlasti radi vlasti, ili radi ostvarenja sebičnih ciljeva i egoističnih interesa.
Vlast je najveći afrodizijak – ovaj cinizam Henryja Kissingera ne odnosi se samo na seksualni život političara, već na opijenost vlašću uslijed čega političari gube vezu sa stvarnošću i počinju svakoga koji se ne slaže s njima percipirati kao protivnika i neprijatelja.
I sve više padaju u spiralu paranoje, uslijed čega ”odlijepe” od stvarnosti kakva ona jest i upadaju sve više u svoj vlastiti svijet, u kojem one koji se s njima ne slažu doživljavaju kao ljute neprijatelje i one koji im rade o glavi, njima ili njihovoj grupi na vlasti.
Takva je patologija, očito, zahvatila i našeg premijera i predsjednika, koji nisu u stanju izdržati kritiku medija, a još manje kritiku eksperata koji se bave politikom, njihovom profesijom u kojoj, u njihovoj pervertiranoj mašti, nema mjesta onima koji ne priznaju njihovu umišljenu karizmu.
Ovaj fenomen političara koji ”odlijepe” nije nov: još je Erich Fromm u svojoj ”Anatomiji ljudske destruktivnosti” pokazao kako normalni ljudi obole od ”bolesti vlasti” kada se na nju uspnu. A i drugi politolozi i psihijatri, na Zapadu, na to već duže vrijeme upozoravaju (Judith Lewis Herman, Craig Malkin, Lance Dodes, Noam Chomsky i još mnogi drugi).
Profesionalni političari obolijevaju od bolesti koja ih vodi prema patološkom narcizmu. Afrodizijak vlasti djeluje podjednako i na vođe i sljedbenike: u početku, sljedbenici laskanjem i ulizivanjem pumpaju ego svojeg lidera, a to čine i mediji, odnosno dio medija. Nema profesije u kojoj oportunizam i karijerizam ne dolazi toliko do izražaja kao u politici.
Zato su i klasici moderne političke misli, Niccolo Machiavelli, Thomas More i Erazmo Roterdamski u svojim glavnim djelima (”Vladaru”, ”Utopiji” i ”Kršćanskom vladaru”) upozoravali vladare – tadašnje političare da ne nasjednu laskavcima i ulizicama, jer ih to može navesti na put da izgube kritičnost prema sebi, i da tako krenu u zlouporabu vlasti.
Zašto su naša dvojica najeksponiranijih političara, Plenković i Milanović, tako vehementno nasrnuli na dva čovjeka, Lalića i Puhovskog, koji rade svoj posao, analiziraju politiku i njene patologije, što spada i u njihov redovni opis poslova
Recepcija političara na vlasti u javnosti stvara lažne mitove o sposobnosti, inteligenciji, znanju i, uopće, karizmi vođe, a te mitove pothranjuju i sami oni koji su na vlasti.
Na kraju sve to završava u patološkom poremećaju ličnosti, u samozarobljavanju u svijet vlastite anksioznosti, manije proganjanja, netolerancije prema drugima i sklonosti da se uporabom vlasti skrši protivnik pa makar i pribjegavanju sili.
Ta bolest se postupno širi i političari postaju opsjednuti samim sobom, svojim paranojama, počinju patiti od kompulzivnih narcisoidnih poremećaja, ne priznaju više stvarnost oko sebe – i završavaju kao nekrofilni tirani, kako kaže Fromm.
Svatko onaj koji se želi baviti politikom trebao bi biti upoznat s ovim degenerativnim simptomima vlasti.
Tom izazovu neće izbjeći ni novi ljudi koji su pobijedili na lokalnim izborima 2021. godine. I oko njih će se stvoriti koterije, dvorjani i apologeti, neko će još vrijeme, na početku, biti miljenici medija, a pošto će naići na opstrukcije gradskih administrativnih hobotnica koje su njihovi prethodnici uspostavili, bit će im još teže da se probiju kroz tu šumu ”povezanih interesa” koje te hobotnice drže na okupu.
Kako god bilo, izbor ove trojice gradonačelnika u tri najveća hrvatska grada, pruža nadu da bi se nešto i moglo promijeniti u ovoj ”hrvatskoj močvari”, kako ju je svojevremeno krstio i Ivo Banac.
