Izašli su Hrvati na parlamentarne izbore, pa odabrali isto. Pljesnivo, ali poznato, doduše glasao je tek manji broj, oko 40 posto, no ta je velika apstinencija itekako išla na ruku vladajućoj oligarhiji. Jer poslušno su, epidemiji usprkos, na birališta izašli vojnički disciplinirani birači HDZ-a, doma su pak ostali s pravom rezignirani pristaše Socijaldemokratske partije, i eto lake pobjede dosadašnjem premijeru kojemu se mora priznati vještina manipulacije, pa je tako, bez propitkivanja opozicije, uz samo poneko medijsko gunđalo, izbore raspisao skoro pola godine prije roka, opravdano se bojeći jesenjeg privrednog kolapsa. Ne mareći pri tome za zdravlje nacije, odbacujući sve epidemiološke mjere, dotle da je bilo naprosto grozno vidjeti kako se u noći izborne pobjede ponašaju natiskani „pobjednici“, grleći se i ljubeći, da bi samo koji dan kasnije epidemija buknula, a Hrvatska se svrstala među šest evropskih država s najvećim naglim porastom oboljelih.
Svakako, HDZ je osvojio komotnu većinu u parlamentu, budući da izborni zakon ne traži izlaznost veću od 50 posto, pa je i opet manjina odlučila o tome tko će vladati državom naredne četiri godine. A to je partija lišena svake vizije, koja ne nudi praktički ništa osim ispraznih obećanja i fraza o „vraćanju na vrijednosti što ih je zastupao Franjo Tuđman“. E, tu se već diže kosa na glavi od same pomisli na „vrijednosti“ satrapa koji je demokraciju shvaćao tek kao nužni dekor, a ljudska i manjinska prava kao dosadni dodatak državi koju je tobože sam stvorio. I nije bez vraga da je šefu HDZ-a i premijeru u predizbornoj kampanji u pomoć pritekla glavom kći Tuđmanova, Nevenka, pa bulaznila o tome kako je Plenković jedini pravi slijednik njezinog oca, uz titoističku zakletvu da „sa tvoga puta ne skrećemo“.
Uglavnom, brojne su bizarnosti ovih izbora, a opet sve je bilo očekivano, naprasno, manipulativno, baš kao i totalni slom SDP-a, stranke koja je odavno krenula putem poraza i koju već godinama karakterizira gubitak autentičnosti, kao pobjegulju od svojih temeljnih vrijednosti, ogrezlu u klijentelizmu, a čiji okoštali birokrate s izvornom lijevom misli imaju veze skoro koliko i svaki prosječni nacionalist.
Zato je u obesmišljeni prostor ljevice uletjela grupa odvažnih lijevih političkih aktivista i osvojila sedam mjesta u parlamentu, ali – uz čak 16 zastupnika ekstremne desnice i čvrstu hadezeovu većinu kojoj su se odmah pridružili zastupnici nacionalnih manjina – nije teško pretpostaviti da će njihovo institucionalno opozicijsko djelovanje, za razliku od vidljivih, glasnih, uličnih akcija, biti nešto poput zujanja dosadnih osa.
Lako je moguće da se varaju i oni koji vjeruju da je trijumfom HDZ-a izbjegnut najgori scenarij, to jest pobjeda dobro kotirajuće ekstremne desnice, zato jer vođa partije na vlasti i premijer sigurno neće mijenjati svoj dosadašnji način vladanja, nego će kao lažni desni centrist nastaviti udovoljavati zahtjevima radikalne desnice, konzervativcima, crkvi i revizionistima. Uostalom, čemu očekivati išta drugo osim nastavka jalovih ideoloških sukoba uz partiju pohlepnih, prožetu svakovrsnim kriminalom još od njenog začetka, partiju u čijem je zadnjem mandatu Hrvatsku napustilo skoro 200 tisuća mladih ljudi, nesklonih življenju u zajednici opstruirane demokracije, zatrovanoj korupcijom i eutanaziranoj od svakog društvenog napretka. Što očekivati od vlasti koja je državu sukobila sa susjedima, a dijelove Bosne tretira kao produžetak Hrvatske, pa otuda i ogromna briga za Hrvate u toj državi, kao vjerne glasače HDZ-a? Koja će se na svaku provokaciju iz Srbije dignuti na zadnje noge, ali će biti nijema i pokorna kada mađarski premijer otvoreno „orbanizira“ čitave dijelove Hrvatske, kao dio svoga „carstva“, a Rijeku proglašava važnom mađarskom lukom. Zato jer je baš ta, vječno vladajuća partija prodala Mađarskoj, pod kriminalnim uvjetima, čitavu hrvatsku naftnu industriju, resurse, rafinerije…
I konačno Hrvatska je opet izabrala stranku kojoj je u programu od prvog dana povijesni revizionizam, obmana kojom truje mlade generacije kroz obrazovni sustav, medije i udžbenike u kojima se bivša ustaška država tretira po Tuđmanovoj doktrini, kao „izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda“, uz negiranje njenog zločinačkog karaktera. Rezultati toga procesa danas su legaliziranje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, ksenofobija i opća zatucanost čitavih generacija koje, uz anemičnu, profanu ljevicu, jednostavno nisu mogle čuti i naučiti ništa bolje i civiliziranije od kleronacionalističkog nauka partije koja je opet preuzela Hrvatsku.
Stoga su joj u izbornoj pobjedi umnogome pripomogli upravo brojni mladi birači, rođeni nakon devedesetih, indoktrinirani od malih nogu, odgajani da vjeruju kako je antifašizam obična floskula, manipulirani „istinom“ o takozvanom domovinskom ratu i inficirani mržnjom prema svima drukčijima, naročito Srbima. Pred Hrvatskom zato nisu reforme, ni bolji život za osiromašene građane, nije ni iskorak iz opasno klerikalne, desničarske ideologije. Nego legendarna hrvatska šutnja i tavorenje u domobranskoj močvari.
tacno
