Tada je, naime, ukinuta zlatna podloga dolara i time izmaknut tepih ispod nogu cijelog tadašnjeg svjetskog ekonomskog poretka. Ali američki predsjednik Richard Nixon, zajedno sa svojim savjetnicima i bankarima, nije imao izbora. Nakon što su preplavili svijet svježe tiskanim dolarima, zemlje koje su u njima držale rezerve masovno su ih počele mijenjati za zlato. Fort Knox, u kojem je Amerika držala svoje zlatne rezerve, praznio se iz dana u dan. Tada je predsjednik Nixon pozvao stotinjak evropskih ministara financija i guvernera centralnih banaka (o tome piše tadašnji jugoslavenski guverner Ivo Perišin), pustio ih da čekaju sat vremena u nekoj maloj zagušljivoj dvorani, a onda se na njih izvikao da su nezahvalni, a bez Amerike bi svi bili sovjetsko roblje! Time je jasno naznačio i uzrok američke potrošnje, koju ona više nije mogla pokrivati iz redovnih prihoda: rat u Vijetnamu, razvoj atomskog oružja i raketa, plaćanje (često diktatorskim i korumpiranim) režimima da bi se sačuvala njihova vjernost i, naravno, golema vojska s bazama po cijelom svijetu. Bila je to cijena hladnog rata, odnosno, kako se govorilo, obrane slobodnog svijeta, a Amerikanci nisu vidjeli razlog zašto bi je plaćali samo oni. Rušenje vrijednosti dolara, a time i dolarskih rezervi evropskih zemalja, činio im se dobrim načinom da i njima ispostave dio računa. I to elegantno i jednostavno, bez pregovora, pogađanja, izravnog udara na njihove budžete i burnih parlamentarnih rasprava u svim pogođenim zemljama.

Ali to je imalo još jednu posljedicu – rušenje sustava fiksnih tečajeva, uspostavljenog još u jeku Drugog svjetskog rata, godine 1944., daleko od fronte, u idili američkog gradića Bretton Woodsa. Neposredni motivi za tu konferenciju, koja je trebala urediti poslijeratnu svjetsku ekonomiju, danas se objašnjavaju različitim razlozima, ali se jedan, možda i najvažniji, često zaboravlja. To nije samo izbjegavanje špekulacija valutama, o čemu se obično govori, već i nadmudrivanja devalvacijama, koje su bile karakteristične za krizne 1930-e, dakle uoči Drugog svjetskog rata. Time se nisu samo uspostavljali realni tečajevi, već se po svaku cijenu željelo povećati konkurentnost i oteti dio tržišta. Govorilo se tada o politici osiromašivanja susjeda samo da bi se postigla neka prednost. Naravno da su posljedice bile uvođenje protekcionističkih mjera i zatvaranje vlastitih tržišta. Mussolinijeva ekonomska politika bila je čak i službeno definirana kao talijanska autarkija. Znači, samodovoljnost. Sve je to kočilo međunarodnu razmjenu, a time i ukupni razvoj.

Na prijedlog legendarnog Johna Maynarda Keynesa, za kojeg se danas smatra da je u ekonomiji bio ono isto što je Martin Luther bio u teologiji, dakle heretik koji je osporio vječnu liberalnu doktrinu, stvoren je sustav fiksnih tečajeva. Da bi se oni mogli održati, istovremeno je osnovana specijalizirana banka, Međunarodni monetarni fond, koja je povoljnim kreditima pomagala zemljama članicama da premoste eventualne ekonomske nevolje, bez mijenjanja tečaja. Do određenog iznosa, to je bilo njihovo pravo, a ne diskrecijska odluka MMF-a. Stariji će se sjetiti izraza “specijalna prava vučenja”. Ako to nije pomoglo, pojedina je zemlja mogla devalvirati, ali samo u sporazumu s ostalim članicama. Razlog koji se tolerirao bila je teško savladiva razlika u produktivnosti, a ne umjetno napuhavanje konkurentnosti.

Ali prema onom starom Arhimedovom pravilu, čitava je konstrukcija morala imati čvrstu točku na koju će se osloniti. Dakle jedan, čvrst i nepromjenjiv tečaj. U ono vrijeme Amerika je bila na vrhuncu moći, ne samo vojne i političke, već i ekonomske, pa se činilo normalnim da to bude dolar. No pravi razlog je bio taj što je dolar imao zlatnu podlogu, a cijena zlata je bila fiksna. Na svakom dolaru je pisalo da se uvijek može promijeniti za zlato, dakle da je to novac u čiju se trajnu vrijednost može vjerovati. Međunarodna trgovina postala je sigurna i isplativa. Znalo se, na primjer, da je cijena VW bube 4.000 njemačkih maraka, odnosno tisuću dolara. Ili, od godine 1949. do 1971. jedan američki dolar vrijedio je točno 360 japanskih jena. Sistem je funkcionirao sjajno i omogućio je dugo razdoblje prosperiteta. I tzv. zemlje Trećeg svijeta ostvarile su tada najbrži razvoj u svojoj povijesti. Cijela Latinska Amerika, zajedno s Karibima, ostvarila je u 20 godina, dok je taj sistem funkcionirao, rast BDP-a po glavi stanovnika od 75 posto. U slijedećih 20 godina, kad ga više nije bilo, samo šest posto.

Sve se to promijenili kad je Americi cijena hladnog rata postala previsoka. Nije on uništio samo SSSR. Uništio je i međunarodni ekonomski poredak. Zvuči apsurdno, ali dok je hladni rat trajao, ravnoteža moći uvjetovala je i kakvu-takvu ekonomsku ravnotežu, pa bi se moglo reći da je on, u izvjesnoj mjeri, zamjenjivao zlatnu podlogu. Točnije, uvjetovao je da se stalno traži neka čvrsta točka međuovisnosti. Tko se recimo još sjeća tzv. monetarne zmije, što je trebao biti sustav koji bi vezao veći broj valuta, pa bi promjena tečaja jedne automatski dovodila do prilagođavanja svih drugih? Dakle tečajne igre ne bi se isplatile. Tada MMF još nije postao samo financijski policajac, u službi krupnog kapitala.

Ali kad je završio hladni rat, spale su sve brave s Pandorine kutije, ostala je samo jedna velika sila koja troši na vojsku duplo više nego prije, pa se i svjetski ekonomski sustav prilagodio novom odnosu moći. Bretton Woods je potonuo u daleku povijest, a parola dana postala je globalizacija. Postala je ponovno aktualna i stara logika iz 1930-ih, logika izvlačenja ekonomske koristi po cijenu osiromašivanja susjeda. Ali najgore je od svega da su investicije u oružje i vojsku uopće ponovno postale najisplativiji posao.

Izvor: novosti