Temeljna razlika između rata i mira sastoji se u tome što u ratu teritorij znači sve, a čovjek gotovo ništa, dok u miru čovjek znači sve, a teritorij gotovo ništa, o njemu se ne razmišlja, teritorij je činjenica, jednostavna stvarnost koja je tu.
U miru se izgrađuje društvo, tu nema nepoželjnih pojedinaca. Ako je netko prekršitelj zakona, i za njega mirnodopsko društvo ima plan uključivanja u društvo – naravno, nakon što bude osuđen i sankcioniran za počinjeno djelo.
U miru su svi dobrodošli, ali ta dobrodošlica nije naivna, ona ne polazi od pretpostavke ljudske svetosti, odnosno od idealnog čovjeka, nego od povijesno ozbiljenog čovjeka. Zato se današnji zakoni razlikuju od zakona iz prethodnih razdoblja.
Čovjek je, u biološkom smislu isti, nema bioloških razlika između današnjeg čovjeka i onog čovjeka koji je živio prije tri stoljeća, ali se povijesno ozbiljeni čovjek današnjice razlikuje od povijesno ozbiljenog čovjeka iz prethodnih vremena.
Kada je riječ o Hrvatskoj, mi, prateći povijesni razvoj nekog pojedinca, možemo, na najbolji mogući način vidjeti da je čovjek uistinu povijesno biće.
Nekadašnji komunisti, zato što je to tada bilo oportuno, postali su hrvatski nacionalisti, zato što je to sada oportuno. Građani taj oportunizam prihvaćaju iz jednostavnog razloga – i za njih je to oportuno, uvijek biraju nekog svoga, tko ih najbolje razumije i daje im privid da su uvijek na pravoj strani povijesti.
Prosječni hrvatski građanin je poslušan, beživotan i bezidejan, potpuno je oslobođen same mogućnosti pokretanja refleksivne svijesti. Najkraće rečeno, prosječni hrvatski građanin zadovoljava se životom u kojem caruje odjek mase.
Masa kaže da je rat vrijednost, prosječni građanin to prihvati i to spremno ponavlja kako bi pojačao i produžio odjek mase. Za njega je rat vrijednost, a u ratu teritorij znači sve, čovjek gotovo ništa. Čovjek je u funkciji obrane, oslobađanja ili osvajanja teritorija.
Poginule, ranjene i osakaćene masa uključuje u odjek koji nerefleksivne ljudske stvorove uvjerava kako je svaka smrt i svaki otkinuti ili uništeni komad tijela, baš kao i svaka destruirana ljudska psiha vrijedila jer je vodila prema tome da imamo teritorij – Hrvatska iznad svega.
Odjek mase, međutim, tu ne prestaje, ona pojačava ljudsku bezvrijednost i primat teritorijalnog na razne načine, a posebno bestijalan način je kada uvjeri roditelje da je smrt njihove djece vrijedila jer njih, eto nema, ali države, shvaćene kao teritorij, napokon ima.
Takvi roditelji spremno, do kraja života služe onima koji su obezvrijedili život njihove djece. Oni redovito postaju stranački promidžbeni alat, a ne shvaćaju da sudjeluju u najprljavijoj igri, igri oduzimanja roditeljstva zbog opstanka neke stranke.
Postoji li u Hrvatskoj smrt koja se obilježava, a da nije smrt koja koristi HDZ-u?
Postoji li u Hrvatskoj vojnik ili, recimo, general kojega ćemo se sjećati, a da u to sjećanje nije ugrađena bestijalna potreba da ih se sjeća kao stranački rekvizit koji masu usmjerava na put besramnog posluha i vjernosti ovoj stranci teritorijalnog hrvatstva?
Što današnjem društvu znači general Petar Stipetić? Gotovo ništa, jer je bio general koji je shvaćao tragediju ratovanja. On je ratovao kako bi se rat dokinuo i kako bi zavladao mir, odnosno kako bismo, kako se to u literaturi kaže, nakon integracije teritorija mogli posvetiti onom bitnijem, plemenitijem i ljudskijem – integracijskim procesima samog društva.
Mi smo država bez društva, mi smo teritorij bez dostojanstvenih ljudi, mi smo povijesna bića zarobljena u odjeku mase.
Suvremeni svijet je do sada najbolji i najslobodniji svijet, povijest ipak napreduje, društvo se mijenja. Kada kritiziram hrvatsko društvo u pokušaju, ne kritiziram ga zbog toga što je kritika uzaludna.
Upravo suprotno, u ovakvoj državi postoji dovoljan broj onih koji shvaćaju što je na stvari. Takvi shvaćaju da se promjena ipak događa, put mijenjanja stvarnosti nije obilježen linearnošću, ima tu mnogih padova.
Hrvatska, zahvaljujući Plenkovićevoj potrebi uspostavljanja kontrole nad svim segmentima institucionalnog i javnog života, klizi prema potpunom poniženju.
Ono se, naravno, neće dogoditi, ali je frustrirajuće što se građani, baš kao i opozicijske političke strukture, tome ne opiru na adekvatan način – oni se tome opiru u prostoru kojim Plenković upravlja i sa sredstvima nad kojim Plenković ima kontrolu.
Dostojanstvo će nam, baš kao i svaki puta do sada, netko drugi udijeliti, gotovo kao milostinju. Zato i kažem da Europa treba Hrvatima, Hrvati, srećom, parazitiraju na Europi.
Ne očekujem da masa shvati kako se promijenila. Ono što mi smeta je posluh i pristanak da promjena hrvatskom društvu dolazi izvana, ona je potpuno eksternalizirana.
Nismo se promijenili zato što smo nešto spoznali, zbog neke ideje koja je nastala među nama. Ne, mi se mijenjamo metodom dresiranja. Ako nešto želimo postići (međunarodno priznanje države, ulazak u Europsku uniju, korištenje fondova itd.), onda, prije toga, trebamo udovoljiti nekim zahtjevima (jačanje pravne države, poštivanje ljudskih prava itd.).
Mi se, dakle, mijenjamo metodom dresiranja, a to je ista metoda kojom smo pristali živjeti u svijetu teritorijalnog hrvatstva. Svedeni smo na hrvatske ljudske životinje. Napominjem, društvo u pokušaju ipak napreduje, to mi je, ipak, drago.
Prije nekoliko desetljeća biti Srbin u Hrvatskoj bilo je nezamislivo teško, tada se, na divljački način demonstriralo teritorijalno hrvatstvo, i kompleks naknadno posredovane i u povijesti neutemeljene izdaje ideje države-nacije za vrijeme Titove Jugoslavije.
Sve do prije nekoliko godina biti homoseksualac u Hrvatskoj bilo je ponižavajuće, osim, naravno, ako se homoseksualnost nije planirala zadržati unutar četiri zida, crkvena ili svjetovna, sasvim svejedno.
Teritorijalne ljudske životinje su danas dresirane da ne diraju Srbe i homoseksualce. Samo na ova dva primjera, a ima ih više, jasno je da se društvo u pokušaju ipak mijenja, ono je sve humanije i sve slobodnije.
No to ne mijenja činjenicu da je današnji trenutak u Hrvatskoj obilježen uspostavljenjem potpune kontrole nad medijima.
Premijer, kao poslušni sin oca komunikologa, shvaća da mu opasnost prijeti isključivo od medija. Svi srušeni ministri, srušeni su snagom medija, ne oporbenih političara. Javnost raspravlja o temama koje mediji nameću, a Plenković želi odrediti koje će to teme biti.
Teritorijalno hrvatstvo je danas bez konkurencije, to je paradigma za čiji opstanak se bore i pozicija i opozicija. Teritorijalno hrvatstvo omalovažava čovjeka jer ga mjeri mjerom teritorija. Tu poginuli sinovi ništa ne znače, iznad njih je teritorij, a iznad teritorija je HDZ. Ljudski život je na samom dnu, tamo ga je najlakše dresirati.
