Nakon kritike na film Ratovi zvijezda: Sila se budi (2015) J. J. Abramsa – dugoočekivane revitalizacije financijski izdašnog i dugovječnoga serijala Georga Lucasa, kojega je sam gotovo uništio svojim fetišiziranjem CGI-kičeraja u prošlom desetljeću, jedan je čitatelj ostavio komentar da od ovoga portala nije očekivao toliko površnu kritiku filma. Moguće je uvijek pokušati istražiti sve visokoparne koncepte koji se iza Ratova zvijezda navodno kriju, no nikad mi nije bila jasna, a još manje bliska fanatična predanost skrivenim konceptima navodno utkanima u serijal. Na kraju krajeva, ne razglabamo ovdje o Nietzscheu nego o svemirskoj operi, koja temeljno barata bazičnim strategijama fabularne kombinatorike i karakterizacije likova, što je uzdignuto na razini popularne mitologije.
Krenimo od jednostavnije dimenzije cijele priče. Disney je dobro znao kakav kapital ima u rukama kada je kupio Lucasfilm, a s obzirom da Hollywood danas bjesomučno voli reproducirati filmove, teme, motive i likove umjesto da nađe nekoliko poštenih scenarista koji će uobličiti niz originalnih ideja, naslijeđe Ratova zvijezda im je došlo kao naručeno jer se na temelju postojeće priče i likova mogu graditi nebrojeni serijali, čemu već svjedočimo. Angažman redatelja J. J. Abramsa bio je vrlo kalkulantski potez ako u razmatranje uzmemo njegovu filmsku poputbinu. Danas se nostalgija za nekim boljim i sigurnijim vremenima prodaje bolje nego ikada pa ju treba iskorisiti što je više moguće, a Abrams možda navedeno nije toliko pokazao sa Super 8 (2011), koliko Zvjezdanim stazama (Star Trek, 2009) u kojima je posrnuli filmski serijal primaknuo ukusu generacije koja je stasala na kompjuterskim igrama, tako što ga je priveo konvencijama akcijskoga filma te pomladio glumačku postavu. Istodobno je pažljivo vodio brigu oko fanovske baze i njihovih očekivanja.
Doza svježe krvi bila je potrebna i novim Ratovima zvijezda, ali je trebalo uzeti u obzir i starije sljedbenike pa je redatelj pribjegao formuli koja se već jednom pokazala uspješnom. Pomladio je glumačku postavu tako što je uveo tri nova mlada lika koja bi ubuduće trebala nositi serijal. Pritom je ostavio i staru trojku – princezu Leiu, Lukea Skywalkera i Hana Sola. Time su sve interesne skupine zadovoljene – djelo se otvorilo mlađoj publici, a stariji obožavatelji bili su zadovoljni. No već smrt Hana Sola na kraju Sile se budi dala je naslutiti prave namjere tvoraca: postepeno starije likove slati u mirovinu, a priču prepuštati novima. Perfidno se vodila briga da u kontekstu bjesomučne političke korektnosti postava novih likova ne bude isuviše bijela kao u Lucasovo doba, a u dosluhu s novim vremenom promijenjena je i rodna perspektiva – film prikazuje rađanje junakinje, a ne junaka. Dvije potonje promjene generalno su dobra stvar, no iza njih - imam osjećaj, ne leže dobre namjere nego komercijalni interesi te ublažavanje potencijalnih prigovora koji bi im mogli naškoditi.
Abrams je također odlučio ignorirati Lucasov kičeraj iz dvijetisućitih, koji je je više nalikovao na dugometražne reklame za Industrial Light & Magic nego na ozbiljna i promišljena djela, pa se odlučio vratiti na ishode. To je temeljno primjetno u vizualnom sloju Sila se budi. Ona naime nastoji u stilskom segmentu vizualno pastiširati prvu trilogiju, snimanu sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Naspram Lucasova pretjeranoga korištenja kompjuterske animacije u drugoj trilogiji, Abrams je odabrao decentan pristup pa ju je vješto prikrio, a više je pažnje posvetio likovima i radnji. Njegovo ostvarenje stoga treba shvatiti kao nultu točku novoga serijala, čiji pravi smjer tek treba otkriti Posljednji Jedi Riana Johnsona (Looper). Nakon predugih sto i pedeset minuta trajanja, jer djelo ima praznoga hoda, neke od tih karakteristika su evidentne.
Posljednji Jedi ima razvedenu fabularnu strukturu, koja se kreće na nekoliko paralelnih kolosijeka. Jedna je vezana uz desetkovan pokret otpora i princezu Leiu (Carrie Fisher). Druga prati Rey (Daisey Ridley) te njezino nastojanje da privoli namrgođenoga Lukea Skywalkera (Mark Hamill) da joj pruži nekoliko lekcija kako da postane dobar Jedi, a pritom komunicira s Kylom Renom (Adam Driver) ne bi li ga pokušala othrvati od mračne strane. Treća je vezana uz podvig Finna (John Boyega) i Rose (Kelly Marie Tran), koji po galaktičkim bespućima traže osobu koja bi mogla biti korisna u dekodiranju šifri. Njihovo ispreplitanje prati rast napetosti, no primjetna je ustaljena narativna formula: niže se serija akcijskih prizora te serija dramski intoniranih segmenta, koji razmatraju obiteljske traume, prelaske na tamne strane, pokušaje buđenja empatije.
Upravo smireniji dijelovi filma, koji imaju retardacijsku funkciju, ne funkcioniraju uvijek najs(p)retnije po ritam filma, napose raspre Kyla Rena i Rey, kao i Leine i Lukeove grižnje savjesti oko neuspjelog odgoja njezina sina, koje, uz svo poštovanje prema obožavateljima serijala, ne odskaču previše od televizijskih sapunica. Ostaje dojam da je Johnson nastojao što više materijala ugurati u film da bi postigao dojam epičnosti, iako priča nema fabularnoga štofa za toliko trajanje. U Sila se budi osobito je zanimljiva bila pozicija Rey, koju je u Posljednjem Jediju nažalost dopalo scenaristički najnerazrađenije mjesto.
Stariji likovi poput Leie i Lukea Skywalkera zarobljeni su u promišljanjima o prošlosti te učincima prošlih odluka na njihovu sadašnjost, što se pocebice očituje u ponašanju potonjega. Veći je naglasak stavljen na Kyla Rena i njegove nesigurnosti: iako se u prošlom nastavku riješio oca, u uvodnoj sekvenci se koleba treba li uništiti glavni svemirski brod pokreta otpora jer se u njemu nalazi majka. Ratovi zvijezda uvijek su se voljeli poigravati edipskim konceptima. Navedeno će biti uvertira za njegove daljnje dvojbe koje će se kroz priču razvijati, a potencirat će ih Rey. Situacija je mnogo složenija te presvučena velom ambivalencije: poigrava li se Ren s Rey i želi li je primamiti k sebi kako bi se obračunao s Lukeom Skywalkerom? S njim očito ima nerazriješenih konflikta iz prošlosti, što ponovno priziva izmješten odnos oca i sina te upućuje na edipske elemente te pokušaj akumulacije moći nakon što roditeljske prepreke bivaju uklonjene. Jedna od njih je Snoke (Andy Serkis) pa se očinska figura u djelu cijepa na dobrog i lošeg odnosno zastrašujućeg oca, upućujući ponovno na problematiku raskola koja se serijalom nesprestano provlači. Manje su zanimljiva proživljavanja ostalih likova: Finn razvija odnos s Rose dok čeka da se Rey vrati, a sapunasto samožrtvovanje Rose upućuje na potencijalan budući razvoj ljubavnog trokuta. Poe Dameron (Oscar Isaac) kroči stazama zacrtane karakterizacije neposlušnog i hrabrnoga borca koji ide glavom kroz zid ako situacija to zahtijeva.
Johnson uspijeva uvjerljivo inscenirati raskošne akcijske prizore, iako su neki na granici infantilnoga - kao potjera u galaktičkoj kockarnici koju glumi Dubrovnik, slabo prepoznatljiv pod debelim slojem kompjuterske animacije. Redatelj je drugi dio nove trilogije tako više odlučio privesti suvremenim pustolovnim strategijama, što se očituje u primjetljivijoj uporabi CGI-a, čime slijedi utabanu stazu suvremenih filmskih spektakala, iako je to osjetnije bolje i promišljenije izvedeno nego u većini naslova koje danas gledamo u multipleksima. Pritom se neprestano osjeća nespretan balans između producentskih nastojanja da se serijal zadrži na prepoznatljivim stazama te redateljeva nastojanja da unese i neke subverzivnije elemente, iako mu je očito bilo zacrtano da treba napraviti korak dalje u generacijskoj smjeni.
Osobito je zanimljivo podcrtavanje ekonomske baze rata, što se očituje u epizodnoj ulozi Benicija Del Tora kao galaktičkog oportunističkog prevaranta DJ-a te segmenta radnje vezanoga uz planet kockarnicu. Dok se dijadno postavljeni pozitivci i negativci bore za svemirsku prevlast, naznačuje se da oni, kada je pitanje novac, i nisu toliko suprotstavljeni: i jedni i drugi koriste se uslugama ilegalnih preprodavača oružja. To omogućuje jednoj skupini ljudi da se vrtoglavo bogati te da se ne zamara borbom između dobra i zla. Tako ratni sukob zapravo pogoduje ekonomskim težnjama različitih interesnih skupina.
filmovi
Krenimo od jednostavnije dimenzije cijele priče. Disney je dobro znao kakav kapital ima u rukama kada je kupio Lucasfilm, a s obzirom da Hollywood danas bjesomučno voli reproducirati filmove, teme, motive i likove umjesto da nađe nekoliko poštenih scenarista koji će uobličiti niz originalnih ideja, naslijeđe Ratova zvijezda im je došlo kao naručeno jer se na temelju postojeće priče i likova mogu graditi nebrojeni serijali, čemu već svjedočimo. Angažman redatelja J. J. Abramsa bio je vrlo kalkulantski potez ako u razmatranje uzmemo njegovu filmsku poputbinu. Danas se nostalgija za nekim boljim i sigurnijim vremenima prodaje bolje nego ikada pa ju treba iskorisiti što je više moguće, a Abrams možda navedeno nije toliko pokazao sa Super 8 (2011), koliko Zvjezdanim stazama (Star Trek, 2009) u kojima je posrnuli filmski serijal primaknuo ukusu generacije koja je stasala na kompjuterskim igrama, tako što ga je priveo konvencijama akcijskoga filma te pomladio glumačku postavu. Istodobno je pažljivo vodio brigu oko fanovske baze i njihovih očekivanja.
Doza svježe krvi bila je potrebna i novim Ratovima zvijezda, ali je trebalo uzeti u obzir i starije sljedbenike pa je redatelj pribjegao formuli koja se već jednom pokazala uspješnom. Pomladio je glumačku postavu tako što je uveo tri nova mlada lika koja bi ubuduće trebala nositi serijal. Pritom je ostavio i staru trojku – princezu Leiu, Lukea Skywalkera i Hana Sola. Time su sve interesne skupine zadovoljene – djelo se otvorilo mlađoj publici, a stariji obožavatelji bili su zadovoljni. No već smrt Hana Sola na kraju Sile se budi dala je naslutiti prave namjere tvoraca: postepeno starije likove slati u mirovinu, a priču prepuštati novima. Perfidno se vodila briga da u kontekstu bjesomučne političke korektnosti postava novih likova ne bude isuviše bijela kao u Lucasovo doba, a u dosluhu s novim vremenom promijenjena je i rodna perspektiva – film prikazuje rađanje junakinje, a ne junaka. Dvije potonje promjene generalno su dobra stvar, no iza njih - imam osjećaj, ne leže dobre namjere nego komercijalni interesi te ublažavanje potencijalnih prigovora koji bi im mogli naškoditi.
Abrams je također odlučio ignorirati Lucasov kičeraj iz dvijetisućitih, koji je je više nalikovao na dugometražne reklame za Industrial Light & Magic nego na ozbiljna i promišljena djela, pa se odlučio vratiti na ishode. To je temeljno primjetno u vizualnom sloju Sila se budi. Ona naime nastoji u stilskom segmentu vizualno pastiširati prvu trilogiju, snimanu sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Naspram Lucasova pretjeranoga korištenja kompjuterske animacije u drugoj trilogiji, Abrams je odabrao decentan pristup pa ju je vješto prikrio, a više je pažnje posvetio likovima i radnji. Njegovo ostvarenje stoga treba shvatiti kao nultu točku novoga serijala, čiji pravi smjer tek treba otkriti Posljednji Jedi Riana Johnsona (Looper). Nakon predugih sto i pedeset minuta trajanja, jer djelo ima praznoga hoda, neke od tih karakteristika su evidentne.
Posljednji Jedi ima razvedenu fabularnu strukturu, koja se kreće na nekoliko paralelnih kolosijeka. Jedna je vezana uz desetkovan pokret otpora i princezu Leiu (Carrie Fisher). Druga prati Rey (Daisey Ridley) te njezino nastojanje da privoli namrgođenoga Lukea Skywalkera (Mark Hamill) da joj pruži nekoliko lekcija kako da postane dobar Jedi, a pritom komunicira s Kylom Renom (Adam Driver) ne bi li ga pokušala othrvati od mračne strane. Treća je vezana uz podvig Finna (John Boyega) i Rose (Kelly Marie Tran), koji po galaktičkim bespućima traže osobu koja bi mogla biti korisna u dekodiranju šifri. Njihovo ispreplitanje prati rast napetosti, no primjetna je ustaljena narativna formula: niže se serija akcijskih prizora te serija dramski intoniranih segmenta, koji razmatraju obiteljske traume, prelaske na tamne strane, pokušaje buđenja empatije.
Upravo smireniji dijelovi filma, koji imaju retardacijsku funkciju, ne funkcioniraju uvijek najs(p)retnije po ritam filma, napose raspre Kyla Rena i Rey, kao i Leine i Lukeove grižnje savjesti oko neuspjelog odgoja njezina sina, koje, uz svo poštovanje prema obožavateljima serijala, ne odskaču previše od televizijskih sapunica. Ostaje dojam da je Johnson nastojao što više materijala ugurati u film da bi postigao dojam epičnosti, iako priča nema fabularnoga štofa za toliko trajanje. U Sila se budi osobito je zanimljiva bila pozicija Rey, koju je u Posljednjem Jediju nažalost dopalo scenaristički najnerazrađenije mjesto.
Stariji likovi poput Leie i Lukea Skywalkera zarobljeni su u promišljanjima o prošlosti te učincima prošlih odluka na njihovu sadašnjost, što se pocebice očituje u ponašanju potonjega. Veći je naglasak stavljen na Kyla Rena i njegove nesigurnosti: iako se u prošlom nastavku riješio oca, u uvodnoj sekvenci se koleba treba li uništiti glavni svemirski brod pokreta otpora jer se u njemu nalazi majka. Ratovi zvijezda uvijek su se voljeli poigravati edipskim konceptima. Navedeno će biti uvertira za njegove daljnje dvojbe koje će se kroz priču razvijati, a potencirat će ih Rey. Situacija je mnogo složenija te presvučena velom ambivalencije: poigrava li se Ren s Rey i želi li je primamiti k sebi kako bi se obračunao s Lukeom Skywalkerom? S njim očito ima nerazriješenih konflikta iz prošlosti, što ponovno priziva izmješten odnos oca i sina te upućuje na edipske elemente te pokušaj akumulacije moći nakon što roditeljske prepreke bivaju uklonjene. Jedna od njih je Snoke (Andy Serkis) pa se očinska figura u djelu cijepa na dobrog i lošeg odnosno zastrašujućeg oca, upućujući ponovno na problematiku raskola koja se serijalom nesprestano provlači. Manje su zanimljiva proživljavanja ostalih likova: Finn razvija odnos s Rose dok čeka da se Rey vrati, a sapunasto samožrtvovanje Rose upućuje na potencijalan budući razvoj ljubavnog trokuta. Poe Dameron (Oscar Isaac) kroči stazama zacrtane karakterizacije neposlušnog i hrabrnoga borca koji ide glavom kroz zid ako situacija to zahtijeva.
Johnson uspijeva uvjerljivo inscenirati raskošne akcijske prizore, iako su neki na granici infantilnoga - kao potjera u galaktičkoj kockarnici koju glumi Dubrovnik, slabo prepoznatljiv pod debelim slojem kompjuterske animacije. Redatelj je drugi dio nove trilogije tako više odlučio privesti suvremenim pustolovnim strategijama, što se očituje u primjetljivijoj uporabi CGI-a, čime slijedi utabanu stazu suvremenih filmskih spektakala, iako je to osjetnije bolje i promišljenije izvedeno nego u većini naslova koje danas gledamo u multipleksima. Pritom se neprestano osjeća nespretan balans između producentskih nastojanja da se serijal zadrži na prepoznatljivim stazama te redateljeva nastojanja da unese i neke subverzivnije elemente, iako mu je očito bilo zacrtano da treba napraviti korak dalje u generacijskoj smjeni.
Osobito je zanimljivo podcrtavanje ekonomske baze rata, što se očituje u epizodnoj ulozi Benicija Del Tora kao galaktičkog oportunističkog prevaranta DJ-a te segmenta radnje vezanoga uz planet kockarnicu. Dok se dijadno postavljeni pozitivci i negativci bore za svemirsku prevlast, naznačuje se da oni, kada je pitanje novac, i nisu toliko suprotstavljeni: i jedni i drugi koriste se uslugama ilegalnih preprodavača oružja. To omogućuje jednoj skupini ljudi da se vrtoglavo bogati te da se ne zamara borbom između dobra i zla. Tako ratni sukob zapravo pogoduje ekonomskim težnjama različitih interesnih skupina.
filmovi
