Marx je svojedobno rekao da smo putem novca u našim džepovima povezani sa svijetom. Nedavna pojava Nikole Tesle na kovanicama eura tu je apstraktnu poveznicu umočila u konkretnu toksičnost hrvatsko-srpskih odnosa.
Dva su mjeseca prošla od uvođenja eura i Hrvati se polako navikavaju na svoju novu valutu. Jedna od najčešćih žalopojki vezanih uz euro – osim, naravno, “neočekivanih” poskupljenja oko Nove godine – je ona o prevelikoj količini kovanica kojima sada svakodnevno treba baratati. Dok je lipe malo tko prebrojavao, a s trenutnom inflacijom su i jedna i dvije kune postale manje značajne (“medo” je svoj povlašteni status ipak sačuvao do samoga kraja), kusur u novoj valuti očekujemo vraćen do posljednjeg centa. Hrvatski su džepovi i novčanici tako postali prepuni teških metalnih kovanica, a s velikog broja njih hrvatskoga građanina i građanku gleda – Nikola Tesla.
Kontroverza oko izbora Teslinog lika za lice hrvatskih kovanica od 10, 20 i 50 eurocenti još je jednom ukazala na banalnu toksičnost suvremenih hrvatsko-srpskih odnosa. Premda bi motiv znanstvenika svjetskog glasa koji se “ponosio srpskim rodom i hrvatskom domovinom” u normalnom društvu predstavljao simboličku poveznicu između dva naroda i dvije države, u odnosima Hrvata i Srba već odavna nema ničeg normalnog. Tesla se stoga na euru nije pojavio kao simbol poboljšanja međunacionalnih odnosa, nego zato što se unaprijed znalo da će njegov izbor Srbe – naživcirati. Koliko se god premijer Plenković ili SDSS-ov Boris Milošević trudili prikazati euroteslu kao pozitivnu novost, ipak je puno vjerojatnije da je većina od 2.599 ispitanika koji su dopisali Teslino ime u službenoj online anketi to učinilo, ako ne isključivo zbog toga, a onda barem posve svjesno reakcije koju bi takav izbor izazvao s druge strane Save i Dunava.
O svemu osim o Tesli
I kao u scenariju predvidljivog sitcoma, na reakciju se nije trebalo dugo čekati. Srpski mediji (režimski i opozicijski, iz Srbije i iz Republike Srpske) odmah su progutali udicu; počele su se nizati reportaže, kolumne, intervjui, sa sve pratećim komentarima na društvenim mrežama. Srpska javnost, prateći medijsku liniju, nije niti mogla niti htjela tolerirati još jedan udar na srpsku baštinu, krađu još jednog elementa srpske povijesti i nacionalnog identiteta od strane bivše braće, a sada vjekovnog zapadnog neprijatelja. Po čitavom jugoslavenskom internetu mogli su se čitati bijesni komentari u kojima se Hrvatima i svijetu objašnjavalo kako Tesli nikako ne može pristajati epitet “hrvatski”, jer Hrvatska u vrijeme njegova rođenja nije postojala, jer su mu ustaše pobili obitelj, jer su mu Hrvati rušili spomenike, i tako dalje. Na odgovore s druge strane nije trebalo dugo čekati, pa smo tako saznali i da je Tesla zapravo bio Hrvat koji sa Srbijom nije imao nikakve veze. Time je nova runda ritualnog svađanja na relaciji Hrvati-Srbi došla do svog privremenog zaključka, barem koliko se kod takvih cikličkih pojava uopće o zaključku može govoriti.
Tako smo još jednom imali prilike svjedočiti dobro nam poznatoj toksičnoj vezi hrvatskog i srpskog nacionalizma. Svakako, dok je hrvatski nacionalizam inherentno vezan uz anti-srpstvo i preživljava na tome da se predstavlja kao opreka bilo čemu “srpskom”, bilo stvarnom ili izmišljenom, srpski nacionalizam ima i druge krvne neprijatelje (prvenstveno u vidu Albanaca i Bošnjaka). No, i srpski će nacionalisti iskoristiti svaku priliku da napadnu bilo što “hrvatsko”, pa makar na taj način nasjeli očitoj provokaciji. Očitoj, ali i uspjeloj.
U svakom slučaju, u čitavoj je kampanji oko hrvatskog eura prosječnog pripadnika hrvatskog i srpskog komentarijata najmanje zanimao upravo – Nikola Tesla. Tesla je na prostoru bivše Jugoslavije odavno nadišao ljudske dimenzije i prije svega postao simbolom. No, simbolom čega? Jugoslavije, Srbije, Hrvatske; Hrvata, Srba, Jugoslavena? U socijalističkoj je Jugoslaviji situacija možda bila najjednostavnija: kao Srbin iz Hrvatske, Tesla se savršeno uklapao u politiku bratstva i jedinstva. Štoviše, kao osoba koja se nije petljala u međuratnu jugoslavensku politiku, nije bio problematičan ni s ideološko-političke strane. Naprosto, u Tesli se vidio lik gotovo pa idealnoga (premda pomalo buržujskoga) Jugoslavena – svi su ga narodi voljeli, a on je volio sve narode. Posebno one jugoslavenske.
Stvar se dakako promijenila s dolaskom 1990-ih. Tesli je najednom trebalo brojati krvna zrnca i situacija se zakomplicirala. Veliki jugoslavenski naučnik postao je veliki srpski naučnik i prešao s jugoslavenskog na srpski dinar. Njegova se “hrvatska domovina” zaboravila, ali činilo se da Hrvatima to ionako nije smetalo. Jedini je dobar Srbin u Hrvatskoj tada bio Srbin koji više nije u Hrvatskoj, pa makar samo figurativno; stoga ne treba čuditi da su mu 1992. u Gospiću “nepoznati počinitelji” raznijeli spomenik. Međutim, kada se početkom 2000-ih trebalo dokazivati pred Europom, drugi se (očuvani) Teslin spomenik iz kruga Instituta “Ruđer Bošković” prebacilo na (potpuno neadekvatnu) lokaciju u Teslinoj ulici u centru Zagreba. Nek’ se vidi da Hrvati ipak vole svoje manjine – pa makar samo figurativno.
Još gore, od ranih 2000-ih u hrvatskoj su javnosti počele cirkulirati sulude priče o “tajnom Teslinom dnevniku” u kojem priznaje svoje hrvatsko porijeklo, kojega srbijanske vlasti drže zaključanog u nekom mračnom beogradskom arhivu, daleko od očiju sviju osim nekolicine kolumnista opskurnih filoustaških portala. To što je postojanje takvog dnevnika očita izmišljotina, i što je Tesla sebe nedvojbeno smatrao etničkim Srbinom i političkim Jugoslavenom (o čemu je Stefan Gužvica nedavno napisao opširan članak na Faktografu) ne sprečava hrvatske nacionaliste da i dan-danas vjeruju u svoj anti-srpski fan-fiction, koji, na žalost, polako sipi i u društveni mainstream.
Nacionalistička municija
Ovakav je licemjeran hrvatski odnos prema Tesli (opravdano) izazvao bijes dijela srpske javnosti, koja do danas u solidnom postotku ne bi Hrvatima i Hrvatskoj uopće dopustila da preko usta prevaljuje Teslino sveto srpsko ime. Nadalje, nad Srbima (osobito ličkima) su 40-ih i 90-ih počinjeni masovni zločini od strane Hrvata – a budući da je Tesla bio lički Srbin (kao i njegova porodica pobijena od strane ustaša), slijedi da Hrvati nemaju nikakvo pravo pozivati se na njega. Kako već ide priča, da je Tesla 1942. živio u Smiljanu, a ne u Americi, i njega bi kad-tad dočekala ustaška kama. Srpska nacionalistička logika, dakle, dovodi do jasnog zaključka: Hrvatskoj treba zauvijek oduzeti pravo na korištenje simbola Nikole Tesle i tek će tada i tako biti ispravljena historijska nepravda.
No takav je zaključak zapravo posve apsurdan. Zabraniti Hrvatskoj da slavi Teslu zbog grijeha iz prošlosti de facto znači braniti Hrvatskoj da slavi Teslu jer se radi o Srbinu. Takav zaključak bi možda odgovarao srpskim nacionalistima, ali bilo kome tko želi doživjeti poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa bi takav rezultat morao biti nedopustiv. Ti se odnosi neće poboljšati ako naprosto jedni drugima zabranimo spominjanje velikana koji su bili “one druge” nacionalnosti. S druge strane, kao što vidimo, neće se poboljšati niti ako se pravimo slijepi na prošlost i povijesne traume. Što nam onda preostaje? Možda će zvučati banalno, ali – suočavanje s prošlošću.
Nikola Tesla je rođen i odrastao u Smiljanu, na teritoriju današnje Republike Hrvatske, u tadašnjoj Hrvatskoj Vojnoj Krajini. Premda bi se o statusu vojne krajine u Teslinoj mladosti i identifikaciji krajišnika s hrvatskim političkim projektom moglo diskutirati na akademskoj razini, na razini politike sjećanja to je u principu bespredmetno, a i pričama o (ne)postojanju Hrvatske kao državnog entiteta u 19. stoljeću ne treba se previše zamarati. Većina je Hrvata upoznata s tim dijelom priče, ali malo tko je upoznat sa sudbinom Tesline obitelji i njegove ostavštine u 20. stoljeću. S jedne strane, vjerojatno su malobrojni Hrvati koji znaju da je u Teslinom rodnom Smiljanu početkom kolovoza 1941. izvršen masovni pokolj lokalnih Srba, uključujući određeni broj Teslinih rođaka. Ta će informacija ipak malo koga iznenaditi jer u Hrvatskoj i dalje postoji određena generalna svijest o ustaškim zločinima, ali zato bi mnogi Hrvati (osobito oni mlađi) mogli biti zaprepašteni ranije spomenutom činjenicom da je 1992. raznesen Teslin spomenik u Gospiću – simbolički zločin koji je u stopu slijedio stvarni zločin u vidu ubojstva stotinjak gospićkih civila srpske nacionalnosti. Teslin je spomenik 2021. vraćen u Gospić – premda ne na isto mjesto – dok se o zločinu nad civilima i dalje preferira ne pričati.
U svakom slučaju, odnos hrvatskih institucija, medija i javnosti prema Tesli morao bi uključivati i spomen ovih i sličnih “crnih točki” iz naše bliže i dalje povijesti – ne iz nekakvog nacionalnog mazohizma, već iz poštovanja prema liku i djelu Nikole Tesle kao osobe, ali i kako bi simbolički lik tog najpoznatijeg od svih Jugoslavena ponovno mogao predstavljati poveznicu između hrvatskog i srpskog naroda. Teslin život, ali i njegovo simboličko nasljeđe, mogu nam poslužiti za bolje razumijevanje zajedničke prošlosti – kako one mračne, tako i one sretnije – ali ne smiju se koristiti kao municija u beskonačnim nacionalističkim prepucavanjima.
