Svoje ne damo, tuđe želimo

Kaže mudar pûk: tresla se brda, rodio se miš. A glede i u svezi toga jesu li hrvatski i komadić slovenskog dijela Istre te sva hrvatska Dalmacija s otocima - uključujući, je li, Gorski kotar, Kvarner i Hrvatsko primorje u međuprostoru - talijanski teritorij, rodilo se poveliko - niš'.

I niš' će biti učinak sve politikantske halabuke cijeli prošli tjedan po manistream medijima i s kojekakvih govornica visokog "domoljubnog" intenziteta o tomu kako se talijanski predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani, prvi od viđenijih političkih likova na Starom kontinentu u prošlih 70 i kusur godina usudio tako bagatelizirati i krivotvoriti onu legendarnu Maršalovu: "Tuđe nećemo, svoje ne damo".

Iredentizirao ju je u "Svoje ne damo, tuđe želimo". U povijesti se najčešće pokazalo i - otimamo. A partizanski vođa Josip Broz Tito, gadno je na okupiranim hrvatskim područjima paprio život talijanskim fašistima, dok nisu kapitulirali 1943. godine.

Pobjedom je nad njemačkim nacistima i domaćim ustaškim sluganima u završnim vojnim operacijama u proljeće 1945. godine vratio matici Hrvatskoj (i Sloveniji njezin komadić Istre) sve amputirane krajeve, što ih sada Tajani neodgovorno proglašava talijanskim. Maršal ih je vratio pobjedničkom, partizanskom, narodnooslobodilačkom borbom i morem domoljubne krvi, na strani savezničke antinacifašističke koalicije, što je satrla najveće ideološko zlo u ljudskoj povijesti. Fašizam i nacizam.

Nije to učnila nikakva istarska filijala Katoličke crkve i nikakav vlč. Božo Milanović, ma koliko mu ispod "pastirske" haljine kucalo hrvatsko srce, kako "vitez Viteškog reda svetog groba jeruzalemskog" Željko Reiner sa saborske govornice prosipa povijesne krivotvorine o tzv. crkvenim zaslugama, banalizira i Tita i njegove hrvatske borce za hrvatsku Istru, hrvatsku Dalmaciju s otocima i ostale neprijeporno hrvatske krajeve. Ili medicinar po struci ne zna povijest ili bogobojazan lik s trogodišnjim "jeruzalemsko-viteškim" preodgojem svjesno laže.

Znâ da i samo jedna hostija učas, čak prije no što se otopi na jeziku, u njegovoj vjeri opet i notornog lažljivca vodi ravno Bogu. Katolička se crkva, zajedno s ratnim papom Piom XII. (odšutio jezivi genocid nad šest milijuna Židova, etc.), debelo kompromitirala u Drugom svjetskom ratu, držeći nacifašizam manjim zlom od komunizma, što je imalo drastične posljedice i na hrvatskom tlu.

Nije bez veze već decenijska zbunidba u javnom prostoru - čak u samom vrhu Rimske kurije - glede i u svezi uloge zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca u međunarodno nepriznatoj tzv. NDH, ustaškoj paradržavi, u kojoj je 1942. imenovan vojnim vikarom. Da se i ne govori o velikom broju katoličkih svećenika koji su također oduševljeno pristali uz novoosnovanu "hrvatsku državu". I sudjelovali, odobravali ili kukavički, anacionalno i bezbožnički prešućivali ustaške klaonice u svojim župama.

Za razliku od, recimo, vlč. Svetozara Rittiga iz zagrebačke crkve sv. Marka i manjeg dijela "pastirskih" kolega, koji su u to olovno doba - zajedno s velikanima hrvatskog stiha Vladimirom Nazorom, Ivanom Goranom Kovačićem, prvakom HNK u Zagrebu Vjekoslavom Afrićem i dijelom ansambla, intelektualnim cvijetom Hrvatske, cijelom prvom momčadi splitskog Hajduka, etc. - znali odabrati pravi hrvatski interes između partizanskog Maršala "u šumi" i krvavog ustaškog zločinca u otetoj židovskoj vili na Pantovčaku Ante Pavelića.

Nije tajna da je nezanemariv dio katoličkog klera bio dijelom genocidnog ustaškog (u)stroja i neoprostivo zgriješio pred svojim vjernicima, što pak - uz rečenu samo jednu hostiju - Bog oprašta bez pardona. Ako je Svevišnji tako milosrdne duše (ima li Bog dušu, je li, ako je bog?), pa je sve oprostio te pustio k sebi zdesna jednog fra Tomislava Filipovića, kojem je zbog majstorskih sposobnosti u jasenovačkoj klaonici kapo Vjekoslav Maks Luburić podario nadimak Majstorović, kako ne bi ustaši u "pastirskoj" haljini vlč. Vilimu Cecelji, župniku iz tada prigradskog zagrebačkog naselja Kustošije, navodnom Pavelićevom ispovjedniku i Stepinčevom zamjeniku na poziciji ustaškog vikara, pred kojim je prisegnula cijela vlada tzv. NDH.

Aktivna je kolaboracija s ustaškim režimom, koji je najljepšim dijelovima Hrvatske uz Jadransko more i zaleđem zahvalio Duceu i talijanskim fašistima za jataštvo i oružje u apeninskim kampovima za obuku protujugoslavenskih terorista (kao u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj...), nekim je svećenicima došla glave, neki su odrobijali izvjesno vrijeme, nekima je ćorava Pravda progledala kroz prste, ali većina ih je pobjegla čak u najudaljenije prekomorske zapećke, jer su znali kakva su zla počinili. Hrvatska bi gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, također deficitarna povijesnim znanjem, kazala da su samo "tražili prostor slobode". Sic transit. Bježali su od odgovornosti.

Nije valjda Antonio Tajani mislio na taj dio najsramotnije hrvatske povijesti, ustaški, kad se buljuk crnog jada dotepen iz emigracije i najpasivnijih hrvatskih krajeva sjetio krčmiti tuđinu najveće/najljepše/najvrjednije nacionalno blago - hrvatske teritorije, hrvatski životni prostor. Na to nije imao nikakvo pravo. I onda će "hrvatski vitez" koji protivno kanonu svoje vjere zagovara Istanbulsku konvenciju (sic transit - vitez, u digitalno doba!?) besramno kititi Katoličku crkvu tuđim perjem!? I to partizanskim.

I baš ratnim pobjedama "kumrovečkog Jože" abolirati (ne spominjući gai!?) ustaški režim od najveće nacionalne veleizdaje u hrvatskoj povijesti. Time, je li, davati za pravo i teritorijalnim nebulozama talijanskog diplomata s krova EU-a!? A nikakva kartografija ili nacionalni ideali, etc. vlč. Milanovića iz 1948. nisu bili međunarodno validniji od puške i čizme Titovog partizana, koji se sve vrijeme fašističke okupacije opirao crnokošuljašima, 1945. najurio i zadnje naciste te zapasao legitiman hrvatski teritorij. Uključivo sâm Trst s okolnim slovenskim življem, što je poslije izgubljeno za zelenim stolom za već začetog hladnoratovskog pripetavanja kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka. Jer, kad veliki banče, malima je ukloniti im se s puta.

Ni "vitezov" šef u HDZ-u i parlamentu Andrej Plenković nije osvjetlao dični nacionalni obraz time, što je mlako - sa smiješkom i no-no kažiprstom: "Nazvao sam Tajanija telefonom i izrazio mu svoje nezadovoljstvo" - prekorava prisnog prijatelja iz EPP-a (europski pučani) u udobnom/unosnom fotelju visokog europskog činovnika, a HDZ-ovi eurozastupnici uglas i neočekivano stišavaju doživljaj: "Nećemo tražiti Tajanijevu ostavku". I sad cijeli HDZ amnestira Tajanijevo najprije nespretno posipanje pepelom, pa kilavu "ispriku", jer "imao sam dobre namjere, ali sam pogrešno shvaćen".

Isto ga je kilavo branio vječni i valjda jedini u RH predstavnik talijanske manjine u Hrvatskom saboru (od 1992. godine) Furio Radin, sada dizač ruke Plenkovićeve parlamentarne većine. Kaže mudar pûk da je i put u pakao popločan dobrim namjerama, pa... Zašto i Talijan pred europarlamentarnim izborima u svibnju ne bi "dobronamjerno" prosuo šaku ljuta iredentističkog populizma u Basovizzi nedaleko od Trsta: "Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija!" Iredentistički i revizionistički. Baš, baš... Zinuo Tajani, a ne može progutati?

Svojom srećom, Uniji se živo fućka i za Trst (kao i samoj Italiji za to slijepo crijevo uvrh Jadrana), i za Istru i za Dalmaciju s otocima, pa nitko u tamošnjem diplomatskom mainstreamu nije ni pomislio svom eurobirokratu Tajaniju dati po populističkoj labrti.

S obzirom pak na Plenkovićev eurodiplomatski pedigre i ambicije te mentalni sklop samodeklarirane transatlantistice s Pantovčaka, itekako može proći nekažnjenom ta poruka na talijanskom, i baš iz pogranočne Basovizze: "Svoje ne damo, tuđe želimo".

Antoniju je Tajaniju zapela za oko i srce baš primorska Hrvatska sa zaleđem, koju je ustaški poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić neovlašteno dao tzv. Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. zapisati - jedan na jedan, kao "trajno" vlasništvo fašističke Italije, je li - u gruntovnicu tada Hitlerovog saveznika Benita Mussolinija.

Talijanski fašizam, teškim zločinima kompromitiran gubitnik u Drugom svjetskom ratu, ostavio je strašne ožiljke i na okupiranom hrvatskom tlu. Genocidno je odnarođivao, ognjem i mačem zatirao domicilni hrvatski živalj. Duh tog zla nije zamro ni u postfašističkoj Italiji, gdje se iredenta - na (ne)formalnoj razini i ne baš s otvorenom državnom potporom, ali... - neometano "igra" paralelnih lokalnih vlasti hrvatskih primorskih mjesta, bira nekakve svoje "uprave u egzilu" i gradonačelnike (npr. izvjesni ljuti iredentist Franco Luxardo "obnaša" dužnost "gradonačelnika" Zadra; tal. Zara, etc.), koristi talijanske nazive hrvatskih mjesta iz doba okupacije/talijanizacije. I tako to.

Iredenta ne skriva da čeka vratiti se tamo otkud je Tito najurio fašiste. Prijete: "Doći će naše vrijeme, a tada..." Malo morgen, je li, kazao bi onaj iz požarevačkog groba. Tko zna što donosi sutra. Empirija uči da je znanje krhko, a s proricanjem budućnosti debelo se zeznuo i stari Nostradamus, pa...

Talijanska iredenta ne miruje od samog kraja Drugog svjetskog rata, a pretenzije su prema dijelovima Hrvatske i Slovenije osobito ojačale raspadom bivše 24-milijunske SFR Jugoslavije i nastankom samonedostatnih bantustana, svojevrsnih rogova u vreći kojima zapadni imperijalizam mlatara kako i kada mu se sprdne.

Tim više, jer u odnosima RH i Italije još štošta iz dalje i bliže prošlosti nije riješeno. Recimo, hrvatska obveza isplate 35 milijuna dolara - Slovenija je dužna još 65 milijuna dolara - prema Osimskim sporazumima (potpisani 10. srpnja 1975. između Italije i SFR Jugoslavije) na ime odštete esulima iz tzv. zone B, Istre i Dalmacije, kojima je Titov režim poslije Drugog svjetskog rata nacionalizirao imovinu, a oni su optirali za Italiju.

Tu je i pitanje nerealiziranog Zaštićenog ekonomsko-ribolovnog pojasa (ZERP) u Jadranu, itd. Dvije susjedne zemlje, Hrvatska i Italija, imaju jako dinamičnu povijest međusobnih odnosa i gotovo stalnih sukoba i lationskih posezanja za hrvatskim teritorijem: još od davnih vremena tzv. narodnih vladara pa, je li, sve do današnjih dana i Antonija Tajanija. Bit će toga još, da se ne zavaravamo. Ništa nije zadano za vječnost, pa ni posjedovanje teritorija. Uvijek je netko bio na nekom tlu i uvijek će netko poželjeti isto ozemlje.

Još je jugoslavenski režim prosvjedovao protiv iredentističkih igara bez granica, ali ništa. Hrvatskoj, je li, tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj to ne smeta. Kao što joj - na međunarodnu sramotu i sablazan - ne smeta povampireni (pro)ustašluk u zemlji, veleizdajničko crnilo u Pavelićevoj režiji, koje je na zlatnom tanjuru darovalo iredenti i razloge za aktualno Tajanijevo proseravanje.

Je li, ionako smo i Italija i RH u istoj federaciji - Europskoj uniji. Da malo ironiziramo, znao je Antonio Tajani, na krijesti iredentističkih apetita, da su i Hrvati i Slovenci maloumno zapustili oba ključna gradbena kamena iz temelja svoje izglednije budućnosti, koja im je ostavio u amanet Josip Broz Tito, ne samo pobjednik u Drugom svjetskom ratu i jedan od najvećih državnika 20. stoljeća, za čije je vlasti 24-milijunska država naroda i narodnosti bila respektabilan svjetski čimbenik: "Tuđe nećemo, svoje ne damo" i "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"

U postjugoslavenskoj praksi na zapadnom Balkanu - gdje su se pak narodi i narodnosti začahurili u jalove, samonedostatne bantustane, ovisne o tuđoj, neokolonijalnoj volji, čak i gadno, oružjem i genocidno pograbili zbog notornih gluposti, koje razdvajaju i dijele umjesto spajaju - stasa gruba rekonstrukcija suživota. Na opću štetu.

Zjenice je zapasala debela katarakta, pa svak ne dâ svoje, a želi tuđe. Bivši narodi i narodnosti danas su narodi i narodne/nacionalne/etničke manjine u vrlo opasnim okolnostima grube geopolitičke/geostrateške rekonstrukcije svjetskog poretka te partenogeneze središta polit-ekonomske moći i utjecaja. Postkomunistički narodi zapadnog Balkana, glupošću i korumpiranošću svojih samozvanih "vođa", opet postaju ili su već postali moneta za potkusurivanje istih aktera iz "obitelji kojoj oduvijek pripadamo", što su ih stoljećima gnjeli i odnarođivali na milijun i jedan način. Iredenta nije pala s neba, ima duboko korijenje i mrljive domicilne ratare, pa...

Zašto bi se onda Antonio Tajani ustručavao reći to što je rekao u okolici Trsta, gdje nije slučajno pribivao komemoraciji u Basovizzi u sklopu Dana sjećanja na žrtve fojbi, odnosno stradanja domicilnih Talijana zbog stvarne ili navodne suradnje s fašistima u okupiranoj Istri i ostalim hrvatskim primorskim krajevima. Možda Tajani, pozicioniran tako visoko u Strasbourgu, znade nešto više i bolje od hrvatskih/slovenskih diplomata o stanju stvari glede i u svezi možda budućeg, novog zemljovida ovog dijela Europe?

Ili možda raspolaže gruntovnim izvatkom jedan na jedan iz doba starorimskih cezara, kojim će dokazati talijansko vlasništvo i povijesno pravo nad hrvatskim i slovenskim dijelom Istre, hrvatskim Gorskim kotarom, Kvarnerom, Hrvatskim primorjem i svom Dalmacijom sa svih 78 hrvatskih otoka, 524 otočića te 642 hridi i grebena? Možda i Crnom Gorom zbog radbinskih veza kraljevskih kuća te Albanijom? Zašto ne i nad Srbijom, gdje je rođeno čak 17 starorimskih imperatora, a predci današnjih legitimnih vlasnika tog teritorija nisu bili niti na vidiku?

Još su gentilni Slaveni bili daleko iza Karpata - valjda oštrili mačeve i koplja u surim azijskim močvarama, pȕstama i tundrama ili gdje već, gdje ih poznata povijest nije pouzdano registrirala znatno prije velikog migracijsko-pljačkaško-osvajačkog pohoda u Justinijanovo doba prema današnjim i nekim izgubljenim već europskim staništima - dok su tusti Latini gradili brijunske ville rustice, prakticirali genocid nad Dačanima, u Burnumu dresirali legije Gaja Oktavijana za haračenje po Iliriku i Germaniji, a tetrarh Dioklecijan nakon progona kršćana šepirio vikendicom u Splitu...

Tko zna na kakva je "povijesna prava" Italije nad najljepšim dijelovima Hrvatske mislio Antonio Tajani uoči europskih izbora ovog proljeća, koji su jamačno i njemu možebitno jamstvo raskošne činovničke apanaže ni za kakav tzv. malim Europljanima koristan posao. "Nisam htio nikoga uvrijediti", opravdavao se predsjednik Europarlamenta, "moja izjava ne znači prisvajanje teritorija"- Tajani sâm najbolje znâ što je rekao, zašto je rekao i što je time želio poručiti. I sunarodnjacima u blizini slovenske granice, ali i hrvatskim/slovenskim usjedima. On nije neiskusan i naivan diplomat da nije svjestan težine svoje riječi.

"Iz toga kako je on to formulirao", ustvrdio je ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina na Novoj TV, "doista se moglo shvatiti onako kako su to u Sloveniji i Hrvatskoj shvatili. Ono što je on mislio da je vjerojatno trebalo reći, ali to nije rekao, jest da su Talijani koji su stoljećima živjeli u dijelovima Istre, a neki su bili i u Dalmaciji i ostavili svoj kulturni pečat, dio talijanskog naroda koji zavređuje da se njihova povijest valorizira, da ih se sasluša, da se ta sudbina opiše. Ono što je bilo problematično u njegovim naročito prvim izjavama jest da on ne spominje zbog čega je došlo do prekida višestoljetnog života Talijana u nekim dijelovima Hrvatske i Slovenije, a to je zbog fašizma i onoga što se događalo u vremenu Mussolinijeve vlasti i vremenu Drugog svjetskog rata. To je puni kontekst. S tim punim kontekstom ta bi izjava dobila puni smisao i bila bi mnogo manje sporna.

Ona je u Hrvatskoj sporna zbog toga što Hrvatska radi isto, samo što mi nismo spremni kad se to, eto, dogodi nama s talijanske strane. (...) To jest problem, ali imate Fratelli d'Italia (Talijansko bratstvo), talijansku još desniju organizaciju koja je odmah po promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu imala svoj sastanak, na kojem su razgovarali o tome što bi se eventualno u toj Hrvatskoj moglo događati i mogu li oni u takvoj atmosferi kakva sada jest vidjeti veće prilike za te ekstremne politike ili revizionističke politike, nego što su dotad imali. To je problem."

Ako već proustaški ekstremisti u Bijednoj Našoj ne zaziru od otvorenog krivotvorenja povijesti Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, a vladajući HDZ-ov mainstream to besramno tolerira ili nevjerodostojno, mlako reagira čak na najgrublje revizionističke ekscese te vrste (Ministarstvo branitelja je navodno s 30.000 kuna sufinanciralo knjigu o "radnom logoru Jasenovcu" (sic transit - radnom; zašto ne ladanjskom kampu za odmor i razonodu!?), nije čuditi se što iredenta žestoko mamuza Rogatoga: "Svoje ne damo, tuđe želimo".

Zašto ne? Maršala više nema, antinacifašizam nadripovjesničari proglasili floskulom, vlč. Božo Milanović pripojio Istru matici domovini, zjenica oka svoga je pod kataraktom, a ucrnjenim prdonjama u nesamodostatnom bantustanu, je li, sve je preče od tzv. nacionalnog interesa i domoljublja, kojima lažno prisežu.