Pretičući kamion na cesti između Vinkovaca i Županje, ministar obrane Mario Banožić svojim se terencem u magli frontalno zabio u kombi iz suprotnog pravca, ubio čovjeka i tako izvršio državni sudar: posve iznenada i potpuno neplanirano, predsjednik Vlade Andrej Plenković morao je, eto, smijeniti Banožića, ukupno dvadeset trećeg ministra otkako je onomad prije sedam godina prvi put sastavio kabinet.
Nestaju Plenkovićevi ministri preko noći kao Xi Jinpingovi i Putinovi moguli, televizijski dnevnici izgledaju poput sovjetskih filmskih žurnala Moskovskog kino-kombinata, pa je među hadezeovcima i njihovom širom rodbinom u vladi, klubu zastupnika i seoskim partijskim komitetima zavladala tiha panika: tko je sljedeći?
Drug predsjedatelj Sovjeta narodnih komesara Andrej Plenković nije gubio vrijeme. Istog je poslijepodneva postrojio sve ministarske pomoćnike, državne tajnike, predstojnike, pročelnike, pripravnike, vozače i čistačice – u ledenoj konferencijskoj dvorani na Markovu trgu mogla se čuti samo mušica što se zabijala u prozorsko staklo – pa bez riječi prstom pokazao na jednog ćelavog. Nije se siromah stigao ni upisati u HDZ, kad su ga dvojica u crnim odijelima bez riječi uhvatili za nadlaktice i izveli iz prostorije. Gospođa Ivona, glavna tajnica Vlade, tiho je zajecala i istrčala vani.
Tako je Zdravko Jakup, dosadašnji posve nepoznati državni tajnik smijenjenog Marija Banožića, postao vršitelj dužnosti ministra obrane Republike Hrvatske. A premijer još jednom pokazao svoj besmrtni smisao za humor, pa ministra smijenjenog zbog izazivanja teške prometne nesreće zamijenio čovjekom sa završenim prometnim fakultetom.
Nije, međutim, poanta premijerove uspjele šale u tome. Poanta je premijerove uspjele šale u tome što je Jakup, ministar sa završenim Fakultetom prometnih znanosti u Zagrebu, zamijenio Banožića, ministra sa završenim Ekonomskim fakultetom u Osijeku. To je, naime, sudar titana, hrvatski el clasico, derbi dvije naše najuglednije visokoškolske ustanove, hrvatskog Cambridgea i hrvatskog Oxforda, dva fakulteta koja su dala valjda tri četvrtine svih hrvatskih ministara, državnih tajnika, župana, predstojnika, pročelnika, načelnika, vijećnika i partijskih sekretara HDZ-a. Ostalu jednu četvrtinu dala je, naravno, nekoć slavna medicina, gigant devedesetih.
U čemu je tajna zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, đavo će znati, ali već indeks izdan u toj izvana neuglednoj zgradi u Vukelićevoj funkcionira kao članska iskaznica HDZ-a, i to platinasta VIP-kartica: više od diplome prestižnog zagrebačkog prometnog fakulteta vrijedi još samo krštenica s potpisom rimskog nadbiskupa ili osobna iskaznica na ime Gordan Jandroković. Zato se, sad ste shvatili, ministar Jakup nije ni morao upisati u HDZ: diploma nadaleko čuvenog zagrebačkog prometa otvara sva vrata. Imaju je, napamet iz glave, i Plenkovićeva ministrica turizma Nikolina Brnjac i državni tajnik u ministarstvu graditeljstva Domagoj Orlić i valjda polovina Generalskog zbora, a samo u Ministarstvu vanjskih poslova svojedobno su izbrojali dvadeset i dvojicu s diplomom prometnog inženjera.
Dobro, kad kažem da ta diploma otvara sva vrata, mislim na gotovo sva: po svetom kanonu izvrsnosti i kompetentnosti, temeljnom zakonu hadezeovskog kadroviranja, sa završenim prometnim fakultetom, možete, kako vidite, biti baš sve osim – ministra prometa.
Niti je tako prometne znanosti završio današnji ministar prometa Oleg Butković, veteran u trećem mandatu i jedan od samo tri preživjela ministra iz originalne postave Plenkovićeva kabineta, niti je prometne znanosti završio ijedan ministar prometa u sve trideset tri godine hrvatske države i svih petnaest dosadašnjih vlada: završavali su hrvatski ministri prometa i građevinu i strojarstvo i pravo i elektrotehniku – jedan je, recimo, završio čak i agronomiju – ali nikad, baš nikad prometne znanosti.
A opet, poznajući stroge kriterije tog zloglasnog fakulteta, teško da je čudo: nitko ne želi imati ministra prometa koji je završio Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu. Štoviše, ako se ikad i u jednom resoru hrvatske izvršne vlasti poštovalo načelo kompetencije, to je bio osjetljivi resor prometa.
Manje je, na primjer, poznato da je Plenkoviću, kad se ono početkom godine bacio na tradicionalnu sezonsku rekonstrukciju vlade, prvi izbor za ministra prometa bio talentirani jedan HDZ-ov ministar i doktor znanosti, Damir Filipović se zvao, koji je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu doktorirao na “modeliranju egzogenih i endogenih varijabli za uspješno preuzimanje poduzeća”. Mladi kandidat za ministra prometa otpao je, međutim, kad se u jednom intervjuu neoprezno odao i priznao kako egzogene i endogene varijable prometnih znanosti ima u malom prstu. Dobro, kažiprstu. “Jednom u Americi dvadeset minuta sam samcat stajao pred semaforom”, ispričao je Darko u intervjuu Jutarnjem listu, “sve dok se nije pojavio jedan čovjek i kažiprstom pritisnuo neko dugme na semaforu, nakon čega se upalilo zeleno svjetlo”.
– Taj čovjek nije za ministra prometa. Previše zna. To je kalibar za najmanje ministra financija! – oduševio se premijer. – Znamo li tko je on?
– Naravno – zbunili su se agenti SOA-e. – Ministar gospodarstva. Darinko Filipović.
– Ne on, nego taj što je pritisnuo dugme za zeleno svjetlo?
Da je, eto, Domagoj umjesto ekonomskih izabrao prometne znanosti, sa svojim poznavanjem egzogenih i endogenih varijablih svjetlosne signalizacije ne bi samo za dvadesetak minuta završio zagrebački prometni fakultet, već bi do sad bili najmanje dekan.
– Nije dugme, ne žurite, promislite još jednom – pitao bi profesor mladog Danijela. – Što regulira promet na raskrižju dvije ulice kad nema prometnog redara?
– Može li pomoć? – oprezno bi onda upitao Dejan.
– Dobro, može. Imate crveno, žuto i zeleno svjetlo… dakle?
– Žuto – spremno bi odgovorio Dejan Filipović i s diplomom prometnog fakulteta otrčao u Središnjicu po ministarski raspored.
Dobro, reći ćete, to je barem petnaest godina stari vic, i ne kažem, star svakako jest, no je li zaista vic? Ako su prije petnaest godina tako zaista izgledali ispiti i završni radovi na slavnom Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, to ne možemo provjeriti: iz nekog razloga, naime, tamo ne čuvaju diplomske radove starije od 2008. godine. Ispostavilo se to kad je onomad otkriveno da je i Marina Lovrić Merzel – sisačko-moslavačka županica koja nije bila iz HDZ-a, pa je zbog mita i korupcije osuđena na sedam godina zatvora – završila, gle čuda, prometne znanosti u Zagrebu, i to, gle čuda, u vrijeme kad je prodekan tog fakulteta bio čovjek koji je u čuvenoj “aferi Indeks” zbog prodaje ispita osuđen na dvije i pol godine zatvora.
Dekana, prodekana i dvanaest profesora tog glasovitog fakulteta USKOK je tada pokupio zbog mita – ispit je, recimo, koštao oko tristo eura, a jedan je student na akciji za dvije i pol hiljade eura kupio cijelu godinu, jedanaest ispita – a ispite su prodavali, gle čuda, do 2008. godine. Nakon čega je – gle čuda – ova ustanova potpisala ugovor o suradnji s nadaleko čuvenim prometnim fakultetom u Travniku.
Ne možemo, eto, znati kako izgleda diplomski rad glasovite županice Merzel, kao što ne znamo ni što su u svojim završnim radnjama pisali Marinin tadašnji kolega karlovački župan Ivan Vučić i ostali župani prometni inženjeri, i svi oni prometni inženjeri među HDZ-ovim ministrima, državnim tajnicima, pročelnicima i vijećnicima – poput riječkog vijećnika Bože Vuletića, svojedobno optuženog za krivotvorenje diplome – i svi oni prometni inženjeri iz Ministarstva vanjskih poslova i Generalskog zbora, poput Mile Ćuka, Vladimira Zagorca ili Ljube Ćesića Rojsa.
Možemo, međutim, poviriti u nešto recentnije diplomske radove. Mislite li tako da sam se zajebavao s mladim Denisom na ispitu iz semafora, evo vam doslovni citat iz jednog diplomskog rada obranjenog na FPZ-u 2017., na temu “Prometna svjetla i svjetlosna prometna signalizacija u funkciji sigurnosti prometa”: “Uređaji kojima se daju prometni znakovi prometnim svjetlima crvene, žute i zelene boje služe za upravljanje prometom. Crveno svjetlo označuje zabranjen prolazak vozila, žuto svjetlo označuju skori prestanak zabrane prolaza vozila, a zeleno svjetlo označuje slobodan prolaz vozila.”
Ime tog blistavog mladog prometnog inženjera, ne brinite, ja sam već zabilježio, jer pred njim je posve izvjesno blistava karijera u Vladi. Ili barem u vojsci. Ili diplomaciji. Ili u zatvoru.
Kada, naime, i ministar Mario Banožić sutra završi na lepoglavskoj robiji, dočekat će ga tamo zatvorski veteran Dražen Posavec, još jedan sa završenim Prometnim fakultetom u Zagrebu, koji već deset godina guli u slavnoj Lepoglavi kao – upravitelj kaznionice.
