ŽIVOT u Hrvatskoj se pretvorio u lošu (in)verziju filma Quentina Tarantina. U njegovim "Nemilosrdnim gadovima" skupina američkih komandosa nacistima je urezivala kukaste križeve na čelo te uspjela čak i izvršiti atentat na Adolfa Hitlera u pariškom kinu, dok u hrvatskoj stvarnosti jedan srednjoškolac žigoše svoje školske kolege ustaškim U, a ravnatelj škole objašnjava da je sve to samo dječja igra koju nema razloga prijaviti policiji.
Još jedna ključna razlika u odnosu na Tarantina je što se od njega uvijek mogu očekivati vrhunski trenuci crne komedije i pamtljivi dijalozi, dok se najnovija epizoda hrvatskog civilizacijskog sunovrata odigrava s akterima krstičevićevske retoričke razine, čije su izjave pamtljive samo zato što predstavljaju uvredu pameti.
Pa krenimo sa spomenutim zadarskim ravnateljem Ekonomsko-birotehničke škole, stanovitim Jozom Dragićem, inače bivšim članom neke od pedesetak pravaških strančica, koji niti je policiji prijavio nasilje nad svojim učenicima niti u žigosanju vidi neki naročiti problem. Dragić kaže da žigosanje s ustaškim U “nije inkriminirajuće djelo”, za sve su naravno krivi mediji koji su “napravili senzaciju”, jer je u pitanju tek “obična dječja igra”.
Pravi problem nije u žigosanju nego u ravnatelju
Pravi problem s Dragićem nije toliko što se to žigosanje dogodilo u školi u kojoj je on ravnatelj - budimo realni, srednjoškolci rade svakakve gluposti - nego što on uopće nije u stanju percipirati u čemu je problem. Ustašluk, vršnjačko nasilje, žigosanje, u njegovoj glavi to je sve nekako normalno i uobičajeno i to zato što sve to u međuvremenu u Hrvatskoj i jest normalno i uobičajeno. Još je ostala manjina u dijelu medija i nekim drugim društvenim poljima koja se iskreno zgrozi na ovakve stvari, većina je pak nasilje, licemjerje, izostanak odgovornosti i sve ostalo što karakterizira ruinirano hrvatsko društvo odavno internalizirala, s time se sjedinila. Oni koji nisu su već u Irskoj i Njemačkoj. Dapače, Hrvatice koje odbijaju rađati u Hrvatskoj su donijele baby boom Njemačkoj. Za divno čudo, stotine tisuća hrvatskih obitelji žele podizati svoju djecu u društvima i državama u kojemu žigosanje njihove djece fašističkim simbolima nije “obična dječja igra”, dakle nikako u Hrvatskoj.
Ravnatelj Jozić ruinirano stanje hrvatskog društva ponajviše demonstrira neopterećenim istupanjem pred televizijskim kamerama i mikrofonima, potpuno nesvjestan da bi zapravo trebao govoriti sve suprotno od onoga što govori. Od čovjeka na njegovoj poziciji bi se očekivalo da medijskim istupom radi na, kako se to kaže u PR-u, kontroli štete, no Dragić na počinjenu štetu dodaje novi sloj, uvjeren da sve tako i treba.
Ako je guranje prsta u anus rukovanje, zašto žigosanje učenice ne bi bilo "dječja igra"
No, zašto bi mislio da tako ne treba kada se društveno aklimatizirao Hrvatskoj u kojoj sud nasilno guranje prsta u anus žene opisuje kao rukovanje, zašto bi žigosanje srednjoškolaca ustaškim U bilo išta drugo nego “obična dječja igra” kada je i obiteljsko nasilje od strane ministrice obitelji i mladih Nade Murganić podvedeno pod izjavu “tako vam je to u braku”. Uostalom, nije li cijelo prošlo ljeto sveta hrvatska nogometna reprezentacija provela promovirajući pjevača koji je općepoznati obiteljski nasilnik i pjevača poznatog po simpatijama za ustaše i nisu li nas iz vlade, s Pantovčaka i po medijima uvjeravali da se svi trebamo ugledati na “naše dečke”? Nije u šoldima sve, ima nešto i u gensko-kamenom nasilju.
Osvjedočeno nesposobna ministrica Murganić je sa svojim istančanim talentom za guranje noge u vlastita usta komentirala i slučaj iz zadarske škole. Prvo je ispalila nekoliko frazetina o tome kako se partnerski odnosi ne smiju rješavati nasiljem - hajde, barem je nešto naučila otkako je Maru Tomašević metaforički bacila pod točkove - onda je spomenula Istanbulsku konvenciju, te na kraju poentirala: “Ja se zaista pitam što smo tolike godine radili da imamo generaciju mladih ljudi da tako rješavaju svoje probleme.”
Ministrici Murganić pobjegla važna istina o Hrvatskoj
Jedina prednost toga što je Nada Murganić fakat ministrica u vladi RH - nije šala, ona je doista ministrica! - je što joj kao i nekim drugim od premijera Andreja Plenkovića manje ispoliranim ministrima zna nehotice pobjeći istina iz usta. Pa se onda zapita što je to njena stranka HDZ, godinama na vlasti, radila od hrvatskog društva i države da stvori mlade koji misle da je fora školske kolege žigosati ustaškim U. Odgovor se nalazi u Murganičkinom (retoričkom) pitanju - radili ste baš sve ono čijem logičnom i očekivanom rezultatu sada svjedočimo, pritom i sve oni koji su se tome suprotstavljali proglašavali izdajnicima koji nikad nisu željeli Hrvatsku. Ovakva HDZ-ova Hrvatska nije nekakvo zastranjenje povijesti, nije stvar loše sreće ili klete sudbe, nego je proizvod baš onoga što su Nada Muragnić i slični “tolike godine radili”.
Nasilje i njegovo opravdavanje, ustašluk, izostanak empatije, vrišteća nesposobnost, nojevsko guranje glave u pijesak, okrivljavanje medija za sve itd., sve to je odavno utkano u hrvatsku svakodnevicu. Tko se tome suprotstavlja mrzi sve hrvatsko, kome to smeta neka ide van živjeti, poručuje nam amorfna nacionalistička masa već godinama.
Ili parafrazirajući notoru provalu Plenkovićeve ministrice obitelji i mladih: Tako vam je to U Hrvatskoj.
Spašavaj se tko može.
Ako vam uskoro djetetu budu i na kožu utisnuli žig ustašluka, koji im se samim bivanjem u hrvatskom društvu utiskuje u mozak, ne možete reći da niste znali da je i to realna mogućnost. Možete se samo zapitati zašto ste to dozvolili.
index
