‘Uvijek kontra’ dobar je šou, pametan i zabavan, infotainmentan i potentan, pa će, ako se nastavi na razini prve emisije koja je tematizirala crveno-crne sukobe u Hrvata, biti zgodno društveno-političko osvježenje suhonjave programske sheme
Emisija u kojoj sudjeluje Igor Mandić ne može biti dosadna! Televizični Mandić svakome uzima mjeru, kroji, šije iz donesenog materijala. Apodiktični galamdžija, talentirani šoumen, žderač ekrana – on guta sve pred sobom. Tako je bilo i u prvoj ambicioznijoj HTV-ovoj autorskoj emisiji u ovoj sezoni (voditeljica i urednica Morana Kasapović), u kojoj su, na temu crveno-crnih sukoba u Hrvata, gostovali Tvrtko Jakovina (nije ni njemu manjkalo žara), Ivo Lučić (masu solidnih argumenata zasjenilo je poneko pretjerivanje udesno) i Igor Zidić, kojemu je netko krivo rekao da je statist, mada je zamišljeno da uz Mandića bude stalni gost-komentator. Malokrvnost se danas lako otklanja. Zidiću, više mesa u prehrani, rekao bi Nietzsche. Mandiću, pričaj i pusti drugima da – šute.Najjači glas razuma u emisiji i njezin apsolutni vrhunac bio je ipak Hrvoje Horvat, mladi, pametni čovjek čiji su preci bili u obje vojske, partizanima i ustašama. Možemo biti sretni s ishodom Drugoga svjetskog rata, reče Horvat, a tužni kao ljudi, jer je običan čovjek svakako bio gubitnik. Baš kako je svojedobno izjavila majka Svetozara Vukmanovića Tempa, kad su je pitali čiju bi pobjedu u Drugom svjetskom ratu voljela. ‘Tko god pobijedi, ja gubim’, rekla je. Jedan joj je sin, naime, bio u partizanima, a drugi u četnicima. Ovoga drugoga su strijeljali, a Tempo nije učinio ništa da ga spasi. Tu postaje kristalno jasno značenje uzrečice ‘kukala im majka’. Im? Nam!
‘Uvijek kontra’ dobar je šou, pametan i zabavan, infotainmentan i potentan, pa će, ako se nastavi na ovoj razini, biti zgodno društveno-političko osvježenje suhonjave programske sheme.
Dnevnik HRT-a u nedjelju donosi omanji prilog o ovećoj aferi Ustavnog suda, koju je prvi publicirao tjednik ‘Telegram’. Jedna sutkinja Ustavnog suda naveliko je šurovala sa Zdravkom Mamićem, koji je želio srušiti Zakon o sportu. Pisala je prijedloge rušenja zakona o čijem statusu će odlučivati ona i njezini kolege! Stranke koje se ne bi smjele voziti u istom tramvaju razvile su dirljivu bliskost. Tako je to u Hrvatskoj, državi garsonijeri: svi su bliski, svi se vole. Čim su ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza saznali da su provaljeni, povukli su prijedlog rušenja zakona, pa sad računaju pojeo vuk magare.Već iz ovog činjeničnog materijala jasno je da je naš Ustavni sud u istoj poziciji kao famozna piranska arbitraža – beznadno je slizan s jednom stranom. Kojom? Dnevnik je dobro centrirao problem: Ustavni sud je ekspozitura onih koji imaju moć i novac. Sve ovo u središte diskusije postavlja smisao cijele institucije. A taj je smisao dobro detektirao Zoran Milanović: to je uhljebilište neradnika i krivinaša, rashodovanih špijuna, partijskih kadrova, koji služe onome tko da više. Umjesto kuće slavnih, kako biva u svijetu, to je utočište besprizornih, kao u banana državama. Bi li primjerice u američkom Ustavnom sudu, najcjenjenijoj ustanovi te države, mogao sjediti sudac koji nije platio 250.000 kuna PDV-a, pa mu je spor otišao u zastaru? Takav ne bi sjedio ni u poroti suca Roya Beana, koji je sudio zapadno od Pecosa, gdje su živjeli samo zli ljudi i zmije zvečarke… Bi li u Americi sjedio čovjek koji je krivotvorio dokumente? A kod nas sjedi i presuđuje. I nosi togu. Takvi su i drugi, zato im i jesu takve odluke. Ustavni sud oslobodio je Branimira Glavaša, vratio 15 milijuna kuna Marijanu Hanžekoviću (polog za Milana Bandića; obrazloženje su, vjerujemo, pisala braća Grimm za djecu ne stariju od deset godina), srušio je presudu Ivi Sanaderu u slučajevima Mol i Hypo, pa sad Mađarima možemo staviti soli na rep.
Predsjednica ovog takozvanog suda, Jasna Omejec, u povodu afere je rekla da će Ustavni sud srušiti zakone koji su neustavni, a potvrditi one koji su Ustavni. Je li možda imala na umu i zakon o konverziji švicarca? Nije, međutim, rekla ono što je pod mus trebala – da će dati nogu sucima koji su kompromitirani, a zadržati one koji nisu. Nadamo se da je konstrukcija prema kojoj SDP više neće podržati izbor nijednog novog suca u tu ustanovu točna i da će Zaustavni sud odumrijeti kao suha i nepotrebna grana.
Tomislav Karamarko primio je tri novinarke tri nacionalne televizije i u tri nacionalna dnevnika dao tri takozvana autobusna intervjua. HDZ vodi školski primjer antikampanje – oni žele, ne iz busa već iz busije, preuzeti ništa manje nego cijelu zemlju. Bez ijednog sučeljavanja, bez ijednog intervjua izvan strogo kontroliranih uvjeta, bez ijednog suvislog pitanja uz svakodnevno propucavanje koljena, ta stranka ima sve šanse dobiti parlamentarnu većinu. Dogodi li se to, moći ćemo reći da je Hrvatska izabrala zagonetku. Čak i naspram sučeljavanja Račan – Družić u jednopartijskom sustavu, ovo što nudi HDZ predstavlja dramatičan pad. I ozloglašeni Vladimir Vladimirovič mrtav hladan sjeda pred stotinu zapadnih novinara i odgovara na sva pitanja, a Tomo i Vaso ni na jedno. Ni njihov protivnik Milanović prema novinarima nije puno otvoreniji, ali se prema Tomi i Vasi doimlje kao JFK.HDZ u biti ne zaslužuje medijski prostor: ne da nam ga, niti bismo ga trebali tražiti, pa ni ove mrvice sa stola, ove razgovore između konduktera i kondukatora, neprimjerene vremenu u kojemu živimo. No u ovoj zemlji ne možete promašiti ako se kladite na nešto što evidentno podcjenjuje zdrav razum.
Odjeven nehajno, u neki haljetak s motivom cvjetnog goblena, nalik na Kermita u smiješnim cipelama – iako je još u Jugoslaviji, uz Tita, Zdravka Čolića i Gorana Milića, jedini imao ‘pravo’ nositi kraljevsko bijelo odijelo – Goran Bregović priredio nam je sat vremena dobre zabave. Priznao je da mu je zagrebački Jugoton u socijalizmu dobavljao kokain, kako bi im mogao na vrijeme isporučiti ploče (hm, Ivo Lučić je govorio o nekom totalitarizmu?). Na neuobičajeno izravno pitanje Ace Stankovića krade li, odgovorio je bez snebivanja i suštinski točno: u velikim se kompozitorima spajaju i nalaze svoj najbolji izraz tradicije nekoga kraja, podneblja, nekih historija. ‘Kradem, kompiliram, spajam. Probajte vi ako mislite da je to lako, bolje da liči na nešto, nego da ne liči ni na šta…’ Bregović je ispričao i jednu interesantnu povijesnu pričicu silne težine: otkrio nam je kako je čuvenu parolu ‘Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob’, na koju su Jugoslaveni bili tako ponosni, smislila engleska tajna služba. Da se zadržao na toj temi mogao je otkriti i to da su Englezi promotore te parole, koja je u smrt odvela preko milijun ljudi, platili sitnišem – oko 1500 funti…
U ‘Deset minuta s Markom Dejanovićem’ čuli smo mladog, elokventnog i duhovitog pisca čiji prvi roman ‘Karte, molim!’ govori o liku koji se preziva kao on – Dejanović. ‘To je bijeg prema naprijed’, kaže Marko. Prema njegovu se mišljenju lik i pisac ionako kad-tad susreću u nekoj identifikaciji čitatelja, pa zašto ne pobjeći naprijed, zašto to ne učiniti sam? Radnja Dejanovićeva prvijenca odvija se u vlaku, a iz teksta knjige, veli pisac, kulja mržnja prema autobusima, akumulirana tijekom izbjegličkog iskustva. Dejanović piše o osjećanju gubitka doma i osjećaju osamljenosti koji proizlazi iz ovoga prvoga. ‘Vlak je putujući dom – ako ne izgleda kao autobus; imaš vrata, imaš prozor, ali nisi ukorijenjen nigdje…’Ovo je kratka reklamica za knjigu, autora i emisiju, a ako se pitate na kojoj relaciji prometuje ili saobraća taj vlak, odgovor je jednostavan: Zagreb – Beograd.
portalnovosti
Uvijek kontra
Emisija u kojoj sudjeluje Igor Mandić ne može biti dosadna! Televizični Mandić svakome uzima mjeru, kroji, šije iz donesenog materijala. Apodiktični galamdžija, talentirani šoumen, žderač ekrana – on guta sve pred sobom. Tako je bilo i u prvoj ambicioznijoj HTV-ovoj autorskoj emisiji u ovoj sezoni (voditeljica i urednica Morana Kasapović), u kojoj su, na temu crveno-crnih sukoba u Hrvata, gostovali Tvrtko Jakovina (nije ni njemu manjkalo žara), Ivo Lučić (masu solidnih argumenata zasjenilo je poneko pretjerivanje udesno) i Igor Zidić, kojemu je netko krivo rekao da je statist, mada je zamišljeno da uz Mandića bude stalni gost-komentator. Malokrvnost se danas lako otklanja. Zidiću, više mesa u prehrani, rekao bi Nietzsche. Mandiću, pričaj i pusti drugima da – šute.Najjači glas razuma u emisiji i njezin apsolutni vrhunac bio je ipak Hrvoje Horvat, mladi, pametni čovjek čiji su preci bili u obje vojske, partizanima i ustašama. Možemo biti sretni s ishodom Drugoga svjetskog rata, reče Horvat, a tužni kao ljudi, jer je običan čovjek svakako bio gubitnik. Baš kako je svojedobno izjavila majka Svetozara Vukmanovića Tempa, kad su je pitali čiju bi pobjedu u Drugom svjetskom ratu voljela. ‘Tko god pobijedi, ja gubim’, rekla je. Jedan joj je sin, naime, bio u partizanima, a drugi u četnicima. Ovoga drugoga su strijeljali, a Tempo nije učinio ništa da ga spasi. Tu postaje kristalno jasno značenje uzrečice ‘kukala im majka’. Im? Nam!
‘Uvijek kontra’ dobar je šou, pametan i zabavan, infotainmentan i potentan, pa će, ako se nastavi na ovoj razini, biti zgodno društveno-političko osvježenje suhonjave programske sheme.
Dnevnik, HTV
Dnevnik HRT-a u nedjelju donosi omanji prilog o ovećoj aferi Ustavnog suda, koju je prvi publicirao tjednik ‘Telegram’. Jedna sutkinja Ustavnog suda naveliko je šurovala sa Zdravkom Mamićem, koji je želio srušiti Zakon o sportu. Pisala je prijedloge rušenja zakona o čijem statusu će odlučivati ona i njezini kolege! Stranke koje se ne bi smjele voziti u istom tramvaju razvile su dirljivu bliskost. Tako je to u Hrvatskoj, državi garsonijeri: svi su bliski, svi se vole. Čim su ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza saznali da su provaljeni, povukli su prijedlog rušenja zakona, pa sad računaju pojeo vuk magare.Već iz ovog činjeničnog materijala jasno je da je naš Ustavni sud u istoj poziciji kao famozna piranska arbitraža – beznadno je slizan s jednom stranom. Kojom? Dnevnik je dobro centrirao problem: Ustavni sud je ekspozitura onih koji imaju moć i novac. Sve ovo u središte diskusije postavlja smisao cijele institucije. A taj je smisao dobro detektirao Zoran Milanović: to je uhljebilište neradnika i krivinaša, rashodovanih špijuna, partijskih kadrova, koji služe onome tko da više. Umjesto kuće slavnih, kako biva u svijetu, to je utočište besprizornih, kao u banana državama. Bi li primjerice u američkom Ustavnom sudu, najcjenjenijoj ustanovi te države, mogao sjediti sudac koji nije platio 250.000 kuna PDV-a, pa mu je spor otišao u zastaru? Takav ne bi sjedio ni u poroti suca Roya Beana, koji je sudio zapadno od Pecosa, gdje su živjeli samo zli ljudi i zmije zvečarke… Bi li u Americi sjedio čovjek koji je krivotvorio dokumente? A kod nas sjedi i presuđuje. I nosi togu. Takvi su i drugi, zato im i jesu takve odluke. Ustavni sud oslobodio je Branimira Glavaša, vratio 15 milijuna kuna Marijanu Hanžekoviću (polog za Milana Bandića; obrazloženje su, vjerujemo, pisala braća Grimm za djecu ne stariju od deset godina), srušio je presudu Ivi Sanaderu u slučajevima Mol i Hypo, pa sad Mađarima možemo staviti soli na rep.
Predsjednica ovog takozvanog suda, Jasna Omejec, u povodu afere je rekla da će Ustavni sud srušiti zakone koji su neustavni, a potvrditi one koji su Ustavni. Je li možda imala na umu i zakon o konverziji švicarca? Nije, međutim, rekla ono što je pod mus trebala – da će dati nogu sucima koji su kompromitirani, a zadržati one koji nisu. Nadamo se da je konstrukcija prema kojoj SDP više neće podržati izbor nijednog novog suca u tu ustanovu točna i da će Zaustavni sud odumrijeti kao suha i nepotrebna grana.
Karamarko i tri gracije
Tomislav Karamarko primio je tri novinarke tri nacionalne televizije i u tri nacionalna dnevnika dao tri takozvana autobusna intervjua. HDZ vodi školski primjer antikampanje – oni žele, ne iz busa već iz busije, preuzeti ništa manje nego cijelu zemlju. Bez ijednog sučeljavanja, bez ijednog intervjua izvan strogo kontroliranih uvjeta, bez ijednog suvislog pitanja uz svakodnevno propucavanje koljena, ta stranka ima sve šanse dobiti parlamentarnu većinu. Dogodi li se to, moći ćemo reći da je Hrvatska izabrala zagonetku. Čak i naspram sučeljavanja Račan – Družić u jednopartijskom sustavu, ovo što nudi HDZ predstavlja dramatičan pad. I ozloglašeni Vladimir Vladimirovič mrtav hladan sjeda pred stotinu zapadnih novinara i odgovara na sva pitanja, a Tomo i Vaso ni na jedno. Ni njihov protivnik Milanović prema novinarima nije puno otvoreniji, ali se prema Tomi i Vasi doimlje kao JFK.HDZ u biti ne zaslužuje medijski prostor: ne da nam ga, niti bismo ga trebali tražiti, pa ni ove mrvice sa stola, ove razgovore između konduktera i kondukatora, neprimjerene vremenu u kojemu živimo. No u ovoj zemlji ne možete promašiti ako se kladite na nešto što evidentno podcjenjuje zdrav razum.
Nedjeljom u dva
Odjeven nehajno, u neki haljetak s motivom cvjetnog goblena, nalik na Kermita u smiješnim cipelama – iako je još u Jugoslaviji, uz Tita, Zdravka Čolića i Gorana Milića, jedini imao ‘pravo’ nositi kraljevsko bijelo odijelo – Goran Bregović priredio nam je sat vremena dobre zabave. Priznao je da mu je zagrebački Jugoton u socijalizmu dobavljao kokain, kako bi im mogao na vrijeme isporučiti ploče (hm, Ivo Lučić je govorio o nekom totalitarizmu?). Na neuobičajeno izravno pitanje Ace Stankovića krade li, odgovorio je bez snebivanja i suštinski točno: u velikim se kompozitorima spajaju i nalaze svoj najbolji izraz tradicije nekoga kraja, podneblja, nekih historija. ‘Kradem, kompiliram, spajam. Probajte vi ako mislite da je to lako, bolje da liči na nešto, nego da ne liči ni na šta…’ Bregović je ispričao i jednu interesantnu povijesnu pričicu silne težine: otkrio nam je kako je čuvenu parolu ‘Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob’, na koju su Jugoslaveni bili tako ponosni, smislila engleska tajna služba. Da se zadržao na toj temi mogao je otkriti i to da su Englezi promotore te parole, koja je u smrt odvela preko milijun ljudi, platili sitnišem – oko 1500 funti…
Knjiga ili život, HRT 3
U ‘Deset minuta s Markom Dejanovićem’ čuli smo mladog, elokventnog i duhovitog pisca čiji prvi roman ‘Karte, molim!’ govori o liku koji se preziva kao on – Dejanović. ‘To je bijeg prema naprijed’, kaže Marko. Prema njegovu se mišljenju lik i pisac ionako kad-tad susreću u nekoj identifikaciji čitatelja, pa zašto ne pobjeći naprijed, zašto to ne učiniti sam? Radnja Dejanovićeva prvijenca odvija se u vlaku, a iz teksta knjige, veli pisac, kulja mržnja prema autobusima, akumulirana tijekom izbjegličkog iskustva. Dejanović piše o osjećanju gubitka doma i osjećaju osamljenosti koji proizlazi iz ovoga prvoga. ‘Vlak je putujući dom – ako ne izgleda kao autobus; imaš vrata, imaš prozor, ali nisi ukorijenjen nigdje…’Ovo je kratka reklamica za knjigu, autora i emisiju, a ako se pitate na kojoj relaciji prometuje ili saobraća taj vlak, odgovor je jednostavan: Zagreb – Beograd.
portalnovosti
