„Pišem pismo tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli/ tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli.“ Tamara Obrovac? Ma neee, Zoran Milanović. Neki dan je općinstvo saznalo iz Ureda predsjednika RH da je šef države 22. prosinca 2022. poslao pismo predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću „vodeći se ustavnom dužnošću i brigom za redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti u Republici Hrvatskoj“ na koje ni tri mjeseca kasnije nije dobio odgovor. Premijer, tvrde, „time nije pokazao ni interes za sastanak i razgovor, čime izravno onemogućuje rješavanje problema u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti te šteti usklađenom djelovanju hrvatske državne vlasti“. Milanovićev ured, je li, podsjeća i na to da je predsjednik Republike u prošlih godinu dana u tom smislu poslao premijeru Plenkoviću sedam takvih dopisa – budući da su ustavno obavezni zajedno, ne svaki posebno i bez dogovora, rješavati (sukreirati) ključne uvjete urednog funkcioniranja države – ali nije dobio odgovor ni na jedan. Plenkovića ne zanimaju pitanja vanjske politike RH izvan njegovih hodočašća na brifinge u bruxelleskom staklenjaku, stanje obrane i nacionalne sigurnosti, koje – bude li stani-pa’ni u nekom trenutku ozbiljne ugroze – neće riješiti nikakav NATO, ma što Alijansa zapisala u svomu famoznom članku 5. o integriranoj obrani.
Pitanje tzv. prave strane povijesti ni približno se ne iscrpljuje na kvazipolitičkoj nonšalanciji jednog Peđe Grbina s margine političkog rejtinga: „Rusi su napali Ukrajinu, a drugo me ne zanima.“ Sic transit
Uzdaj se u se i, je li, u svoje kljuse, kaže mudar pûk. Pa, taj NATO već mjesecima nema suvislo objašnjenje – Plenković i njegov dozlaboga nesposobni ministar obrane Mario Banožić još manje – o tomu kako je moguće da prastari sovjetski/ruski, šestotonski i 14-metarski dron TU-141 Strizh, makar i nenaoružani, više od jednog sata neprimjećen leti iz Ukrajine zračnim prostorom triju NATO-ovih država, probija njegov tzv. obrambeni kišobran i neoboren od protuzračne obrane tresne desetak metara iza studentskog naselja usred Zagreba. Glavnoga grada članice NATO-a. Sramota ne entu i za NATO, i za Ukrajinu koja „ne znâ“ (sic transit) tko je lansirao taj projektil, i za Rumunjsku, i za Mađarsku (nad njom je TU-141 Strizh najduže letio) i za Hrvatsku, čija protuzračna obrana očito ne vrijedi pišljivog boba. Ismijala ju je, je li, i „neprijateljska“ Srbija: „Takav sporovozeći dron bi bio oboren već par minuta nakon što je preletio granicu naše zemlje, ma odakle došao“. Sljedeću je blamažu priuštio NATO-ovoj tzv. obrambenoj sposobnosti nedugo poslije privatni avion-komarac, koji je iz Nizozemske očito opet neprimijećen preletio sav NATO-ov zračni prostor sjeverne, srednje i jugoistočne Europe da bi na brzaka sletio u Bugarskoj.
Šaljivca iz pilotske kabine do danas nisu našli niti se drčan bez pokrića Jens Stoltenberg pozabavio tom sramotom baš kao što NATO-ov glavni tajnik barem 24 sata nije imao pojma da je „nečiji“ TU-141 Strizh pogodio glavni grad države članice Sjevernoatlantskog saveza. Sic transit. Jesu li Rusi testirali NATO-ovu budnost/učinkovitost ili je neki Putinov špicl sjeo u pilotsku kabinu nizozemskog aviona-komarca, pa glumio Mathiasa Rusta (18), što je svibnja 1987. poletio iz Zapadne Njemačke Cessnom 172 i senzacionalno sletio u samo srce SSSR-a, u blizini Crvenog trga u Moskvi? Doduše, za razliku od „pospanog NATO-a“, Rusta je netom po ulasku u sovjetski zračni prostor uočila protuzračna obrana te uzbunila tri divizije naoružane raketama zemlja-zrak, ali nisu dobile dopuštenje za rušenje Cessne 172. Nizozemski pak avion-komarac je uočen tek kada je sleti u Bugarskoj, a o zagrebačkom dronu pak NATO ima verziju da je bio nenaoružan i zapravo bezopasan, a premijer Plenković da TU-141 Strizh jest nosio eksploziv. E sad, budući da premijer – zbog „anemije“, sic transit – nije služio vojni rok, a u Domovinskom ratu je bojišnicu gledao samo na televiziji te je analfabet u vojnim pitanjima, netko ga je od vojnih stručnjaka morao upozoriti kako bi eksploziv što ga je kadar ponijeti šestotonski projektil razorio pola Studentskog naselja „Stjepan Radić“. A nije. Ostala je samo neznatna rupa u zemlji s hrpom metala.
Rečeni primjeri – a samo su odokativno spomenuti neki, ne svi i ne baš najvažniji – sugeriraju da nikad, osobito u ova olovna vremena globalne sigurnosne ugroze, pitanja vanjske politike, obrane zemlje i nacionalne sigurnosti o kojima se predsjednik Republike ustavno mora dogovarati s premijerom ne smiju biti zanemarena. Članstvo RH u Uniji i NATO-u, pa pozivanje na zapadne tzv. pratnere/saveznike, doduše, lijepo zvuči, ali kad ozbiljno zagrmi, mali i nemoćni nikad velikima i moćnima nisu preči od vlastitih interesa. U prljavim igrama tzv. visoke politike i geostrategije tek su moneta za potkusurivanje, što je Zapad itekako prljavo očitovao prema RH u Domovinskom ratu: od embarga na oružje, nereagiranja na vukovarsku tragediju, etc. do američkog zavlačenja (do svibnja 1992.) s priznanjem samostalne hrvatske države. Da se i ne govori o Srebrenici, gdje su SAD/NATO/EU/UN-ova empatija prema žrtvi genocida, potpora i učinkovit vojni angažman dovijeka bili osramotili ljudski rod…
Među ljudima s boljim kućnim odgojem, pogotovo na liderskim mjestima u državi, intelektualno zrelima i politički odgovornim poštovateljima Ustava i zakona, kompromis se postiže razgovorom, gledajući se u oči, ne pisanom komunikacijom na daljinu, medijskim nadjebavanjima, dijarejom uvredljivih/kvazihumornih doskočica
„Na žalost“, navodi se u Milanovićevom pismu Plenkoviću, „hrvatska državna vlast, barem kada su u pitanju vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost, ne djeluje usklađeno niti se radi o redovitom stanju. (…) Na području vanjske politike, Vlada u ime Republike Hrvatske povremeno preuzima određene inicijative i obveze (npr. obuka ukrajinske vojske u RH, što je Sabor odbio i kardinalno razbjesnio premijera, op. a.) bez našeg prethodnog razgovora i pokušaja zauzimanja zajedničkog stava, što je suprotno našoj obvezi da surađujemo u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Zbog izostanka komunikacije i dogovora ne vršimo rotaciju niti popunu upražnjenih mjesta šefova diplomatskih i drugih predstavništava Republike Hrvatske u inozemstvu, pa zato na današnji dan imamo četiri prazna mjesta, dok je čak 45 šefova predstavništava na dužnosti duže od uobičajenog mandata od četiri godine, pri čemu su neki ušli u osmu godinu mandata. Napominjem da u sljedećoj godini ističe uobičajeni mandat još 36-ero šefova predstavništava pa će se broj onih koji obavljaju dužnost izvan uobičajenog mandata popeti na 81 od ukupno 88. Republici Hrvatskoj se ne dopušta sudjelovanje u operaciji EUFOR ALTHEA u BiH, a u kojoj sudjeluju čak i države koje nisu članice Europske unije.“
Time, drži predsjednik Republike, EU tretira RH, „svoju punopravnu članicu, na neprihvatljiv način i tome se moramo suprotstaviti“. Ma, nema šanse. Milanović se takvim „suverenističkim“ stajalištima – à la Viktor Orbán – već debelo bio zamjerio čelnim birokratima EU-a koji treniraju proameričku neodgovornost/nesamostalnost, a Plenković iz karijerizma ne želi bilo što učiniti čime bi navukao na svoju poniznost i najblažu sjenu sumnje „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (kako im se obraća i u službenoj prepisci). Veži konja, gdje ti gazda kaže!? Naravno. Pa makar propao cijeli svijet, a za Bijednu Našu ionako vani nitko ne mari. Kad se već tu i tamo u medijima spomene nesretni TU-141 Strizh što je bubnuo zagrebačkim studentima pod prozore, indikativno je, znakovito, kako ni ministru obrane Banožiću (kojemu je to u opisu posla, sic transit), pa ni premijeru i vladi ne pada na um temeljito istražiti i obavijestiti javnost o tom potencijalno katastrofalnom događaju. Strašnom propustu i domaće protuzračne obrane i NATO-a sa svojim razvikanim tzv. obrambenim kišobranom na prostoru od Baltika do Crnog mora.
Ako je istina to na što vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Milanović već mjesecima bez odjeka upozorava premijera Plenkovića, obrana RH i nacionalna sigurnost su nedopustivo šupljikav ementaler. Raspao bi se već na prvi ozbiljniji udar ugroze sa strane. Pa sva paradna naslikavanja CRO vojnika što za natprosječnu plaću u sklopu NATO/UN-ovih misija – o trošku hrvatskih poreznih obveznika! – štafetno odlaze čuvati/braniti u inozmstvu interese megakorporativnog kapitalizma pod, naravno, SAD-ovim zapovjedništvom, mogu poslužiti tek kao zgodne scene iz filmova u kojima se lošom polit-ideološkom propagandom glorificiraju američke „pobjede“ protiv Sotone koji remeti „mir u svijetu“ i napada zapadne tzv. demokratske vrijednosti i naš način života. Time što raspolaže prirodnim resursima tipa energenata, vrijednih sirovina, jeftine radne snage ili pak ima državne lidere i društveno-političke sustave koji nastoje koristiti svoja bogatstva radi razvojnih probitaka vlastite zemlje i njezinih žitelja.
„Kao što sam ukazivao na zadnjoj sjednici Vijeća za obranu“, piše šef države i vrhovni zapovjednik vojske premijeru, „ali i u dopisu koji sam Vam poslao 13. listopada 2022., i ovom Vas prilikom upozoravam na loše stanje na području obrane. Stanje ubojnih sredstava je u pojedinim segmentima kritično i dovodi u pitanje obrambenu sposobnost Oružanih snaga RH. Na žalost, ne poduzima se ništa da bi se stanje popravilo. Zbog rata u Ukrajini situacija s nabavom potrebnih sredstava sada je još složenija, jer se rokovi nabave produžuju, a istovremeno postojećim sredstvima istječu resursi. Također, u Oružanim snagama RH nepopunjen je čitav niz zapovjednih mjesta: od zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta, zapovjednika Obalne straže RH, načelnika uprave za logistiku u GSOS RH, načelnika operativne uprave u GSOS RH, zamjenika ravnatelja VSOA-e do vojnog predstavnika pri NATO-u i EU, a čime je Republika Hrvatska dovedena u situaciju da u doba velike ratne krize nema vojnog predstavnika pri NATO-u i EU već godinu dana. To dodatno slabi sposobnost Oružanih snaga RH.“
Građani Bijedne Naše – najgore u EU po ključnim demokratskim i razvojnim parametrima, koja preživljava na turističkom euru i milostinji EU fondova – krajnje nezasluženo ostaju taocima dvaju nezrelih ega na pozicijama koje nisu zaslužili
Milanović je „uvjeren“, tvrdi, „da ćete se složiti kako je naša dužnost staviti osobne odnose po strani i ispuniti naše ustavne obveze u interesu Republike Hrvatske“, pa je, „što se tiče formata i termina sastanka otvoren“ za premijerove prijedloge. A ovaj pak, glede&unatoč, uopće nije „otvoren“ ni za što takvoga. Dapače, glasno da glasnije ne može, tvrdi da „nikakvi osobni odnosi“ njih dvojice – ne postoje. Može, je li, selo sasvim izgorjeti, ali baba će se nastaviti češljati!? I žitelji Bijedne Naše – ma za koga od dvojice CRO ovnova polit-ideološki/stranački drukali, ma koji im njihov diskurs bio simpatičniji, ili ih ne zanima ni Milanović niti Plenković – ne mogu se oteti sasvim utemeljenom dojmu da jedna, makar i samo na papiru samostalna, neovisna i suverena država, nije zaslužila da ih vode takvi ljudi. Bez obzira na to tko je, je li, prvi počeo, tko i kada jest ili nije u pravu, odnosno tko je po osobnom egu gazda nad gazdom u globalno nevjerodostojnoj državi, Plenkovićeva ignorantska poruka „kako siješ, tako žanješ“ nije na mjestu. Radi se o državnom interesu za koji su ta dvojica najbolje plaćeni dužnosnici s najvišim stupnjem odgovornosti, i tu nikakvog alibija. Bez obzira na to postoje li ili ne „osobni odnosi“ budući da i Milanović i Plenković imaju „sijati i žnjeti“ kako im Ustav RH kaže.
Ovako, građani Bijedne Naše – najgore u EU po ključnim demokratskim i razvojnim parametrima, koja preživljava na turističkom euru i milostinji EU fondova – krajnje nezasluženo ostaju taocima dvaju nezrelih ega na pozicijama koje nisu zaslužili. Pa će premijer u svojoj odbijenici nakon vladine sjednice o predsjednikovom alarmu: „Ta neka igrica Dr. Jekyll i Mr. Hyde, gdje ste jedan dan na nišanu, a drugi dan, da biste pokrili ove teme koje se tiču njegove obitelji, bacate pismo u eter koje je napisano prije tri mjeseca. Odgovor je jednostavan – nema tu nikakvih osobnih odnosa i oni su nebitni. Postoj političke relacije između institucija koje se moraju sagledati u cjelini, a cjelina je otprilike ‘kako siješ, tako žanješ’. Radi se o temama koje pokrivaju ministri Mario Banožić i Gordan Grlić-Radman koje on vrijeđa na dnevnoj razini. Tu su iscrpljene mogućnosti za razgovor. Zadnja ozbiljna mogućnost za bilo kakvu ozbiljnu suradnju bila je 24. veljače prošle godine (početak ruske invazije na Ukrajinu, op. a.). On se u tom svom pisamcu referira na tezu da Vlada samostalno poduzima neke vanjskopolitičke aktivnosti. Pa gdje je veće samostalne, a nama potpuno neprihvatljive vanjskopolitičke aktivnosti, ako netko godinu dana zastupa proruske stavove i čini enormnu reputacijsku štetu sebi i Hrvatskoj. Ne možeš jedan dan vrijeđati, a sutradan htjeti razgovor.
Ta pila naopako može biti zanimljiva samo nekome tko je za njega, ali fakti su drukčiji. Neke teme o kojima je govorio zapanjile su aktere u susjedstvu. U ovom trenutku ne vidim operativnu potrebu sastati se s Milanovićem, jer država dobro funkcionira. Sve što trebamo riješiti, može se riješiti korespondencijom, dogovorima. Sve što treba predložiti, mi smo predložili“. To što je premijer predložio, ne vlada ili ministar/ica – on je naviknut kraljevski se oslovljavati s „mi“ i u vladi RH i u HDZ-u – nikako nije dovoljno, jer je i predsjednik nešto predložio. Među ljudima s boljim kućnim odgojem, pogotovo na liderskim mjestima u državi, intelektualno zrelima i politički odgovornim poštovateljima Ustava i zakonâ, kompromis se postiže razgovorom, gledajući se u oči, ne pisanom komunikacijom na daljinu, medijskim nadhebavanjima, dijarejom uvredljivih/kvazihumornih doskočica. Bilo ili ne bilo „međusobnih odnosa“ – a oni jesu kakvi jesu, nije da nisu – važni državni poslovi, država i njezini građani nisu zaslužili biti taocima liderske nezrelosti dvojice najodgovornijih u zemlji.
To nije tek pitanje „međusobnih odnosa“, privatnih netrpeljivosti, nečijeg prostakluka ili samo zagrijavanja atmosfere uoči predizborne kampanje, nego ključno pitanje odgovornosti za provođenje ustavne obaveze dvaju državnih brda za sukreiranje vanjske politike, obrane, nacionalne sigurnosti i urednog funkcioniranja države unutar svojih granica i u odnosu na svijet. Nije na mjestu premijerova komunikacijska ucjena glede&unatoč tomu što, navodno, Milanović „navija za Ruse u ukrajinskom ratu”, a Plenković za Amere via Bruxelles (Ursula „Röschen/Ružica“ von der Leyen, Charles Michel, Josep Borrell Fontelles, injsl.), pa Bijedna Naša ima dvije vanjske politike za koje se ne znâ koja je – službena. Zapravo, nema nikakvu. Tko je taj u zemlji koji ima pravo i u čije ime oktroirati, polit-medijskom silom utjerivati ljudima u glave da moraju u globalnoj krizi biti uz SAD/EU/NATO i tzv. partnere, širiti proturusku histeriju i javno podupirati daljnje krvoproliće u Ukrajini? A ne smije kritički promišljati uzroke i posljedice tog rata, pa zaključiti da rat u Ukrajini nije hrvatski rat i da se pitanje tzv. prave strane povijesti ni približno ne iscrpljuje na kvazipolitičkoj nonšalanciji jednog Peđe Grbina s margine političkog rejtinga: „Rusi su napali Ukrajinu, a drugo me ne zanima“. Sic transit.
Ni Andreja Plenkovićavon der Leyen, je li, drugo ne zanima, a – vidi crnoga vraga – Zorana Milanovića zanima štošta i prije 24. veljače 2022., i godinu dana između i budućnost što nesposredno slijedi. No, to pak što premijer ima „proamerički“ mozak, a predsjednik „proruski“ dade se vrlo komotno izglačati čak i na nekoj skrovitoj sjedeljci tipa Sanader-Mesić uz fino iće i piće izvan video-oka prigodnog separea, pa… Stvar je pameti i inteligencije, da se ne kaže – državničke odgovornosti. Ne primitivnog egoizma što taoči cijelu zemlju i služi vicmaherima za isprdavanje.
