Džaba ste krečili, kazali bi ironični jarani za uglavnom jalov skôr nakon gotovo dvije godine održanog (11.-13. lipnja 2021.) summita skupine G7 u elitnom ljetovalištu Carbis Bayju na zapadnobritanskoj obali Cornwalla, gdje je britanski premijer Boris Johnson ugostio predsjednike i premijere tzv. najbogatijih demokratskih zemalja svijeta (SAD, Japan, Njemačka, Kanada, Francuska, Italija i Velika Britanija) i partnere iz EU-a, Australije, Indije, Južne Koreje i Južnoafričke Republike kao gostei. Među njima se, dakako, obreo i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres. Tzv. najbogatija demokratska krema - "cirkus zvan G7, prilika čelnicima za grliti se, šaliti i zadirkivati", objavio je portal HRT-a - imala je na jelovniku diplomatskog dijaloga pod predsjedanjem Velike Britanije oporavak gospodarstva od pandemijske pošasti (uključivo zajedničku strategiju protiv tzv. agresije eruskog i kineskog utjecaja i pravedniju raspodjelu cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2) te klimatske promjene.
To što bi jarani kazali o krečenju ili domaći vicmaheri o farbanju tunela, a dođe mu na isto, je li, prosvjednici sa svih strana svijeta sva su tri dana summita G7 ismijavali duhovito-ironičnim performansima, porukama neslaganja, transparentima i lutkarskim satirama s likovima sudionika skupa. Kineski je državni vrh tu je istu prosvjedničku anatemu globalne ekonomske, političke i vojne nepravde moćne manjine prema (najvećem) ostatku zakinutog/zakidanog svijeta u poruci sudionicima summita G7 formulirao prostoseljački razumljivo i jednostavno: "Prošla su ta vremena kada je šačica zemalja odlučivala o sudbini cijelog svijeta". Čak i osrednji će poznavatelji svjetske postantičke povijesti prepoznati u šačici bivših osvajača/gospodara svijeta - koji se ni danas ne odriču svoje nečasne prošlosti - te iz skupine G7 što su se enormno obogatili na kolonijalnom genocidu, ropskom radu, pljački tuđih ljudskih/prirodnih resursa, zatiranju autohtonih kultura i tradicija, megakorporativnom uništavanju okoliša i kontinuitetu političko-vojnog destabiliziranja globusa.
Tempi passati, izravno i brzopotezno su poručili Kinezi velikim politikama zaigranoj glumatačkoj družini u Carbis Bayu koja neodgovorno drži kako svojim akumuliranim bogatstvom - nasuprot cca četiri milijarde Zemljana što žive na samom rubu i ispod ruba siromaštva - i enormnim arsenalima za masovno uništenje, uključivo SAD/zapadnu udarnu šaku NATO (iako obesmišljene uloge raspadom komunističkog antipoda Varšavskog pakta i SSSR-a), može i dalje gospodariti cijelim svijetom kako joj se sprdne. U svoju dugoročniju ekonomsku, geostratešku i inu korist. Prevlast i diktat drugima kako će živjeti, što će misliti, kakve vrijednosti promicati i komu će se pokoravati. Budući da to više ne ide na konzervativan kolonijalni način kao prije stoljeće-dva, pa i kusur godina - kojemu su bile presudile oslobodilačke revolucije uglavnom nakon Drugoga svjetskog rata i svijest o nesvrstanosti tzv. Trećeg svijeta 1960-ih godina i kasnije u blokovski i hladnoratovski zavađenomu međunarodnom poretku - nekadašnji gazde, bivše kolonijalne imperije u kojekakvim interesnim skupinama i globalnim asocijacijama smišljaju sve nove i nove strategije eda bi svoju dominaciju učinile neupitnom. A to ne samo bez Kine i Ruske Federacije više ne ide nego ni zbog inih brzorastućih i slobodoumnije mislećih regionalnih ili već i globalnih sila na raznim kontinentima.
Ekonomski interesi i utjecaji više nisu ekskluzivno pravo najbogatijih tzv. demokracija, koje se pravo nekažnjeno smije nametnuzi silom, ako ne ide milom. Nikad to pravo nisu ni imale, jer je protivno temeljnim i božjim i ljudskim zakonima, a tzv. demokracijama su se samodopadno i radi globalno obmanjujućih razloga - prozvale same. Skupina G7, koja se lani pod predsjedanjem SAD-a nije sastala iz pandemijskih razloga, a 2014. godine je isključila Rusku Federaciju iz svog članstva zbog Ukrajine, je li, aneksije poluotoka Krima i separatističke pobune ruske manjine u regiji Donjecka i Luganska, ima pravo razgovarati i dogovarati se o bilo kojem svjetskom problemu kada želi, kako želi, gdje želi i s kim želi, ali njezini zaključci nisu obvezujući/validni za cijeli svijet.
Poruke koje pak šalje, još više potezi koji (ne)će uslijediti, a nisu interno ograničenog značenja već smjeraju globalnosti - Kina, je li: "Prošla su ta vremena kada je šačica zemalja odlučivala o sudbini cijelog svijeta" - bit će, dakako, do posljednjeg slova, zareza i točke (ne)korespondentni sastupnjem odgovornosti najbogatijih tzv. demokracija za (ne)stabilnost u suvremenom svijetu. Ne samo danas, nego još više sutra. Bez Kineza i Rusa, ugrubo rečeno, u multipolarnom svijetu ostat će i dalje neugodan dojam nestabilnosti, hladnoratovskih igara bez granica, prijevara i laži o tzv. samaritanstvu: tempi G7 passati. Unatoč tomu ili, možda, baš zato što je još "friški", 46. američki predsjednik Joseph Robinette "Joe" Biden, Jr. došao na summite G7 u Carbis Bayju i potom NATO-a u Bruxellesu te se sastaje s čelnicima EU-a (uoči dijaloga na Ženevskom jezeru s ruskim predsjednikom Vladimirom Vladimirovičem Putinom) vratiti SAD-u ulogu lidera tzv. slobodnog, demokratskoga zapadnog svijeta (sic transit).
Došao je popraviti veliku štetu - zbog diplomatski neukog talambasanja slona u staklariji prošle četiri godine - koju mu je Donald Trump ostavio u nasljeđe budući da je ozbiljno kompromitirao tzv. vodeću ulogu SAD-a u zapadnoj obitelji po svim "partnerski" i za cijeli svijet iznimno važnim pitanjima: od ekonomije, pandemije i klime do NATO-a i odnosa prema Uniji. Summit skupine G7 i gostiju - uz nešto suzdržanosti tzv. bogataša iz EU-a (npr. Njemačke i Francuske) prema neupitnosti Uncle Samova liderstva i krajnjeg radikalizma prema Kini i Ruskoj Federaciji (kao da su to neprijateljske zemlje s drugog planeta, sic transit) i ekstravagantno, pa i obiteljski neukusno ponašanje državnika sa svojim boljim polovicama u tzv. slobodno vrijeme, na plaži, gurmanskim prenemaganjima i medijskim glumatanjima nekakvih svjetskih veličina, etc. - zato neće imati praktičan eho o kojem se hvalospjevno prognozira u zaključcima skupa. SAD jest bio i ostat će - dokle, vrag će znati, je li - najveća svjetska (vele)sila iza koje se ostatak Zapada pokorno postrojava koliko mu je u ekonomskom i vojnom interesu, ali liderska mu uloga na Zapadu blijedi već i na papiru.
Recimo, predsjednik Biden "naređuje" bogatom Zapadu da ima darovati svjetskoj sirotinji milijardu doza cjepiva protiv virusa SARS-CoV-2 i mutanata - pola milijarde navodno će dati SAD - a kancelarka Angela Merkel njemački pedantno upozorava da je njezina zemlja veliki europski donator već i prije drugih bogataša u svijetu, pa... Što i jest istina budući da je Njemačka drugi najveći donator posredstvom inicijative COVAX (dvije milijarde doza do kraja 2021. godine), ali je ipak obećala još 350 milijuna doza (s vremenom i više?) u zajedničkom paketu skupine G7 od 2,3 milijarde doza do kraja 2022. godine. Merkel traži i to da se omogući proizvodnja cjepiva u afričkim zemljama. Na Bidenovo žustro inzistiranje, skupina G7 je formalno pristala uz njegovu arogantnu agendu kako treba "istražiti je li smrtonosni virus pobjegao iz kineskog laboratorija i zarazio cijeli svijet". Pa bi, je li, Kina morala snositi odgovornost za pandemiju. Sic transit. I da virus jest "pobjegao", ne bi takva havarija bila ni prva niti zadnja na globusu. I ne samo u Kini.
Istodobno, Bijela kuća šalje nadobudnu poruku o tomu kako će predložiti "neke nove inicijative za djelovanje NATO-a" (inače, SAD je s više od 70 posto novca najveći financijer toga vojnog saveza, ali i najveći njegov profiter, sic transit) što u ostatku zemalja članica izaziva podozrenje. Tim više, jer je Trump bio zaprijetio SAD-ovim izlaskom iz NATO-a ne budu li ostale zemlje članice podebljale svoje vojne proračune na najmanje dva posto BDP-a; čak i Njemačka izdvaja manje od jedan posto, RH oko 1,3 posto, etc.), tako da je stvar kompliciranija no što izgleda. Uz problem, je li, kompromitacije tzv. NATO-ovih misija mira (u kojima se ubija nedužne ljude, žari i pali, raseljava, uništva suverene države poput Libije, Sirije, Iraka, Afganistana, etc.) i općenito redefiniranja njegove ratoborne uloge u svijetu. Ionako brutalno neuvjerljive agendom o borbi protiv terorizma, zajedničkoj obrani Zapada od ugroza s bilo koje strane (sic transit) ili o tomu kako se nijedan kontinent ne može sâm obraniti. A zašto i bi? Od koga? Pa nitko ne napada niti će napadati - kontinente.
Ali svejedno, tko šiša istinu. Kao što NATO-ov tzv. raketni štit od Baltika preko Rumunjske do Crnoga mora služi za obranu Europe (sic transit) od Kim Jong-unovih nuklearnih projektila iz Sjeverne Koreje, pa je bojevim glavama okrenut prema Ruskoj Federaciji i Kini, tako Uncle Sam želi sad "novim inicijativama", na summitima G7 i NATO-a uvjeriti "partnere" kako im kao oko u glavi treba upravo naoružani tutor SAD/NATO. Sic transit. "Reamerikanizacija" tog obesmišljenoga vojnog saveza na djelu, a time i "reamerikanizacija" cjelokupne zapadne politike u odnosu na ostatak svijeta. Twitteraša su potajno ismijavali i njegovi najvjerniji "partneri"zbog silovane agende America First, a njego nasljednik Biden, je li, na svom pohodu sada na Stari kontinent i drugim vokabularom tjera toga istog magarca "reamerikanizacije" kroz G7, domjenak s kraljicom Elizabetom II., u bilateralnim "časkanjima pod ruku" s EU-liderima tzv. prve brzine po plažama Corbis Bayja, na gala doručcima, ručcima i večerama, NATO-ovom summitu, etc. Prijetnje "partnerima" i izmišljanje jake kinesko-ruske "agresije" na zapadne interese - poistovijećene s američkim - sada imaju drugo odstojanje, drugi "obrambeni" stav, ali istu metu. Isti cilj.
Summit skupine G7, najrazvijenijih tzv. demokratskih zemalja svijeta, nije na 25 stranica zaključaka donio ništa više, bolje i ohrabrujuće no običan popis obećanja na razini konsenzusa o zajedničkoj borbi protiv ne samo aktualne pandemije već i možebitnih budućih masovnih ugroza zdravlja na planetu, s težištem na više solidarnosti najbogatijih sa siromašnijima, što Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) smatra čistom simbolikom budući da "svijetu već sada treba barem 11 milijardâ doza cjepiva", pa... Obećanje o "pojačanoj borbi protiv pogubnih klimatskih promjena", za što se planira prikupiti 100 milijardâ dolara godišnje pomoći zemljama u razvoju radi smanjenja štetnih emisija, zagađenja okoliša i potpore tzv. zelenoj revoluciji, nema konkretniju razradu. Strategija fraza i birokratske populistike, što su prosvjedne akcije u St, Ivesu sva tri dana summita G7 prokazale kao još jedno demagoško bacanje prašine u oči javnosti.
Dok zapadni tzv. demokratski megakorporativni kapitalizam masovno iskrčuje amazonske prašume i genocidno zatire starosjedilačka plemena, u Kostarici rasipa enormne količine pesticida na plantažama ananasa, tjera iz domova 600.000 ljudi u Indoneziji i sela im sravnjuje sa zemljom radi sadnje palmâ uljarica, svoje prljave/toksične industrije seli u Aziju, crnu pak Afriku drži u ovisnosti o bivšim kolonijalnim gospodarima i tzv. humanitarnoj pomoći Zapada,, etc., klima nema zaštitne šanse. Priroda će se samoobrambeno oduprijeti terorom protiv ljudskog roda, bio bogat ili siromašan: sušama, poplavama, topljenjem polarnih kapa, umiranjem oceana, nestankom pitke vode, nestajanjem biljnih i životinjskih vrsta, bolestima kojih dosad nije bilo... Nema tu puno filozifije. Uzroci se znaju već desetljećima, ali posljedice se ne shvaćaju ozbiljno, i to je tragedija.
"Znamo do u detalje što se događa našem planetu i znamo što učiniti u ovom desetljeću", kazao je sudionicima summita G7 ugledni britanski ekolog David Attenborough. "Rješava je problema klimatskih promjena jednako je politički i komunikacijski izazov kao što je znanstveni ili tehnološki. Imamo znanja i vještine za riješiti to na vrijeme, potrebna je samo volja na globalnoj razini." A ta se "volja" svodi na larpurlartistiku tih koji su prvi prozvani, najodgovorniji i mogu riješiti problem - ne sami, dakako - jer magakorporativna kapitalistička gramzljivost za profitima ne trpi nikakvu znanstvenu pamet o pogubnosti protuprirodnog grabeža.
Prije tri godine, recimo, Kina na summitu G7 nije ni spomenuta, a sad je, uz Rusku Federaciju - "kršiteljicu temeljnih ljudskih prava i sloboda", kao "nedemokratsku i autokratsku zemlju" koja "truje i ubija oporbene čelnike, otima tuđe teritorije, ekonomski terorizira Zapad i vodi agresivnu politiku" (sic transit), čemu se i G7 mora energično suprotstaviti svim sredstvima - prozvana kao "neprijatelj" Zapada i osobito SAD-a No. 1. Optužena je za širenje tzv. dužničke demokracije svojim globalnim programom Jedan pojas, jedan put (Pojas i put) ili Novi put svile kojim ulaže u infrastrukturu te u bescjenje prodaje robu/usluge manje razvijenim i nerazvijenima po cijelom svijetu te nelojalno konkurira Zapadu u međunarodnoj trgovini. Uz te američke optužbe - sa stanovitom figom u džepu prihvaćene među "partnerima" u Uniji i izvan nje - dodane su i one o kršenju ljudskih prava Ujgura u dominantno muslimanskoj regiji Xinjiangu, pa visokog stupnja autonomije/demokracije u Hong Kongu, destabilizaciji u Tajvanskom tjesnacu, robovskim plaćama kineskih radnika, strogoj državnoj regulaciji i ograničenju broja djece u obitelji, etc.
Kontra kineskom Pojasu i putu i tehnološkom boomu te zemlje u svakom smislu (npr., neki dan je kinski robot počeo emitirati fotografije s Marsa kao i nedavno spušten američki rover Perseverance), na summitu G7 je prihvaćen tzv. plan B3W (Built Back Better World) kojim najbogatiji dio Zapada želi udariti povoljniju, alternativnu kajlu Pekingu kada financira po svijetu izgradnju željeznica, cesta, luka i inih infrastrukturnih objekata za koje siromašnije zemlje ne nailaze na razumijevanje Svjetske banke i MMF-a. Ali, tvrde kineski protivnici, Peking time gura siromašnije zemlje u velike dugove. SAD želi da se - po pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) - proglasi Kinu netržišnim gospodarstvom te joj partneri udare dodatne tzv. protudampinške carine i unište gospodarstvo. Opaka namjera, dakako, neće proći, jer i sâmi SAD, da se i ne govori o ostatku tzv. demokratskih bogataša iz skupine G7 (npr. Francuska i Njemačka) imaju koristi od poslovanja s kineskim "netržišnim gospodarstvom". Svijet više ne funkcionira na biblijskoj oko za oko, zub za zub. Dogovor kuću gradi, a inati i podvale ju - ruše. Srećom, zaključci iz cornwallskog ljetovališta ostat će više mrtvo slovo na papiru no što će se pamtiti (ne)ugodne zgode iz ladanjske atmosfere cirkusa što su si ga lideri skupine G7 i njihove bolje polovice priuštili "radi grljenja, pošalica i zadirkivanja" (Boris Johnson i Emmanuel Macron zamalo su potegnuli šake jedan na drugoga zbog irskih kobasica u tretmanu ugovora EU-UK o Brexitu), no ostaje mučan dojam o bogataškoj impotenciji za dogovor i suradnju među velikima i moćnim te neempatiji za sirotinju u svijetu.
"Kina je miroljubiva zemlja koja zagovara suradnju, ali ima i svoje granice i ne dopušta miješati se izvana u kineske unutarnje stvari, klevetati ugled Kine i kršiti kineske interese", priopćilo je veleposlanstvo te zemlje u Londonu po objavljivanja izjave sudionika summita G7, nezadovoljno i spominjanjem Xdinjianga, Hong Konga i Tajvana te "izvrtanjem činjenica" i "zlokobnim namjerama nekoliko zemalja, osobito SAD-a". "Odlučno ćemo braniti svoj nacionalni suverenitet, sigurnost i razvojne interese i odlučno ćemo se boriti protiv svih vrsta nepravdi i povreda nametnutih Kini. G7 bi trebao više promicati međunarodnu suradnju umjesto da umjetno izaziva sukobe i trvenja. Političari u SAD-u i drugim zemljama zanemaruju činjenice i znanost (kad je riječ o pandemiji virusa SARS-CoV- 2 i mutanata, njihovim uzrocima i posljedicama, op. a.), otvoreno dovode u pitanje i niječu zaključke izvješća zajedničkih stručnih skupina (npr. WHO-a, op. a.) i iznose nerazumne optužbe protiv Kine (Biden je dao rok od 90 dana svojim "inspektorima" za utvrditi je li smrtonosni virus pobjegao iz kineskog laboratorija, a Peking je to zatajio svijetu, op. a.)."
Kaže mudar pûk da je svakoga gosta tri dana dosta, pa su se tako i tzv. demokratski bogataši nakon tri dana gošćenja biranim cornwallskim delicijama, zajedničkog nasikavanja uz epidemiološku distancu, pošalica uz biranu kapljicu, došaptavanja na intimnim druženjima uz šûm morskih valova i na dugim šetnjama zlatnim plažama na sunčevu zalasku otputili kući. Siti i zadovoljni što su svijetu - uglavnom jadnom i zabrinutom za golo preživljavanje - poslali "ohrabrujuću" poruku: mirno spavajte, mi bdijemo radi vas. Sic transit. Tempi G7 passati, dakako. Hrvatski bi preporodnjaci kazali: hrusti se šaka mala. Globalno, svijet ipak drukčije diše i jamačno više ne vrijedi ona: koga nema, bez njega se može. Bez Kineza i Rusa uistinu se više ne može, ma kako kalkulirali SAD/NATO. A protiv njih, dižući im kuku i motiku pod nosom umjesto suradnje - još manje.
