ti to učini, pjesniče. pomozi.
on ne može, on ne bi smio,
sklon je samopovređivanju.
njegov nepredvidljivi gnjev
sprječava ga da se suoči sa
žalom zbog neostvarenih žudnji.
zar ne vidiš ožiljke i svježe
rezove na koži njegove duše?

ti umjesto njega napiši
pjesmu o prijateljstvima,
o mlakoj vodi koja više ne teče,
o beživotnosti, o ružnim odstupanjima
od zrcaljenja slike odanosti i ponesenosti,
o smeđoj travi koju zazeleniti ne mogu
više ni cjelogodišnje kiše.

ti oblikuj stihove
o njegovoj suputnici
koju je napustilo strpljenje,
ispunjenoj strahom i neostvarenim
obećanjima, o kući u ulici nepovjerenja,
urušenoj besmislenim ponavljanjima
i kiselim maglama budućnosti.

ti stvori liriku
o njemu posustalom, iskidanom,
pred rasućem, slomljenom, satrvenom,
skršenom, rastrojenom,
o sablasnom gradu duhova
iz kojeg su otišli tragači zlata,
koji su pustinjskim pijeskom
zameli vjetrovi povijesti.

ti ispiši poeziju
o jednom životu koji je projurio
ne povrijedivši promatrače,
o serijskom automobilu koji se
utrkivao na reli vožnji i izletio sa staze,
o jednom životu – nepomičnoj
zahrđaloj olupini
koja ne dopušta da ju otegle,
koju ne žele tegleći odvući.