Plemeniti ”nadotac” – ratni zločinac, despot i diktator. Između tih dviju krajnosti, put do primjerenog, realnog lika i položaja u povijesti pokojnog predsjednika SFRJ morao bi voditi preko iskustvene činjenice da je svaki čovjek biće s polaritetima i proturječnostima.
No tim putem ne kreću se oni koji su ove godine, na datum obljetnice njegove smrti, Facebook publici obznanili svoja viđenja. Zanesenost i gnjusno klevetanje, i 41 godinu od Titove smrti, ”lik i djelo” maršala i predsjednika polariziraju.
Javna televizija je posegnula za – kako je rukovodstvo vjerojatno mislilo – ”solomonskim” rješenjem. Odšutjevši ”lik i djelo”, posvetili su Titu osvrt na njegov sprovod (TV kalendar, 4. svibnja 2021. godine).
Zato je Facebook obilovao izljevima nostalgične privrženosti, ali i pogrda, onih istih kojima su se obračunavali od 1941. godine ustaše i partizani, poraženi i pobjednici (koji su pobjedu okaljali).
Raspravljale su osobe svih starijih generacija koje su se makar mutno sjećale, ali i pripadnici onih rođenih u 80-im godinama i kasnije.
Kao pripadnica generacija rođenih još 40-ih godina XX. stoljeća, uz to, odrasla na tromeđi Austrije-Jugoslavije-Italije, upoznata iz roditeljskog doma i iz škole s prilikama na prostoru te tromeđe, poznajem ”imidž” što ga je Jugoslavija uživala nakon izlaska iz staljinizma.
Jugoslavija je na Zapadu odjekivala kao ”čudo” među državama s komunističkim predznakom. Smatrali su je relativno liberalnom zemljom, u koju su zapadnjaci smjeli putovati i boraviti. Neosporna je činjenica da su zapadnjaci u velikom broju posjećivali Jugoslaviju, nauživali su se mora, divili se otvorenosti i relativno dobrom životnom standardu.
O radničkom samoupravljanju raspravljalo se i izvan Jugoslavije, a zapadni ekonomisti su sa simpatijom, pomiješanom sa skepsom, pratili njegov razvitak. Čak je i studentski pokret i prosvjedi 1968. u svoje ”društvene utopije” preuzeo radničko samoupravljanje. Pokret nesvrstanih je smatran kao idealni put dekolonizacije.
Jugoslavija sa svojom politikom Trećega puta obećavala je svijetu model, čijem je funkcioniranju Zapad bio spreman doprinositi izdašnim kreditima i drugim povlasticama.
Zapad, međutim, nije previdio niti omalovažavao drugu stranu jugoslavenskog modela: jednopartijski sustav i suzbijanje svake oporbe, naročito one s nacionalnim predznakom, kao što je bila politička sječa u Karađorđevu 1971. godine. Nacionalno pitanje nije bilo riješeno, već je postojala potencijalna opasnost po cijeli režim i po opstanak Titove Jugoslavije.
To su bila opće priznata uvjerenja, a Titova je smrt izazvala nemalu zabrinutost u neposrednom susjedstvu, ali i diljem Europe. Istodobno su vođe nesvrstanih zemalja žalile zbog gubitka njihova zaštitnika, tako da su se i oni osjećali napušteni i ugroženi.
Diljem demokratske javnosti, barem u Europi, vladalo je uvjerenje da s Titovom smrću završava ne samo jedno razdoblje, nego da odlaze u nepovrat najbolje, najsigurnije, najstabilnije godine socijalističke Jugoslavije.
Mnoštvo koje je tog prohladnog kišnog ponedjeljka 5. svibnja 1980. čekalo Plavi vlak s lijesom na posljednjem putovanju, svojim zabrinutim licima izražavalo je i žalost i bojazan, kao da su svi do jednoga bili svjesni da s pokojnim predsjednikom odlazi dio njih, da su svi istjerani iz nekog raja, i da će im se život iz temelja promijeniti.
Vjerujem da su više-manje svi bili svjesni da se zemlja nalazi pred dramatičnim preokretom – u dobru ili u zlu.
Dijelila sam s njima te zloguke slutnje, iako su zagrebačke novine dan poslije Titova pogreba trijumfalno obznanile: Svi su očekivali smak svijeta, ništa se nije dogodilo. Nastavit ćemo, što drugo? Business as usual.
Ljudi koji su tada žalovali (mnogi su istinski tugovali) i strepjeli, bili su ”u najboljim godinama”, tek na početku ili u početnim godinama radnoga vijeka. Mnogi od njih će na početku novoga desetljeća, strahovati od gubitka radnog mjesta u započetom procesu privatizacije, ili će ih nesigurnost i nesnalaženje s novim gospodarskim tijekovima pratiti kroz ostatak radnog vijeka.
Bili su svjedoci kako propada socijalna država i njihova vlastita financijska sigurnost. U vrijeme pod Titom i s Titom ”ljudi su živjeli dostojanstveno”, status radnik/radnica značio je više nego što implicira pojam zaposlenik; radnici i radnice su saživjeli sa svojim poduzećima, a poduzeća su sebe definirala (ozbiljno je to pisalo u Zakonu o udruženom radu) kao ”proširenu obitelj”, koja zadovoljava sve životne potrebe radnika i radnica.
To su ljudi zapamtili i stoga su se osjećali još jadnijima zato što novi menadžeri nisu proniknuli, nisu ni htjeli razumjeti potrebu za dostojanstvom, a zapravo im nisu dostojanstveni radnici niti trebali.
Na desetke takvih postova na Facebooku ne može ipak ostaviti nikoga sasvim ravnodušnim i dokazati današnjem svijetu što im je oduzeto, i što im kronično nedostaje.
Vidljive dokaze predstavlja Dubravko Merlić u svojoj dokumentarnoj seriji ”Opstanak” koja u nastavcima donosi priču o hrvatskom gospodarstvu, a sve ne bi li osvijestili u kakvom je stanju – napuštene i demolirane tvorničke hale, sela bez života, opstanak pod upitnikom.
Uoči tih apokaliptičkih slika sadašnjosti, snažno zaživi nostalgija i mit o Titu i njegovu razdoblju, o vremenu pouzdane sigurnosti radnika i radnica, osiguranih radnih mjesta i socijalne zaštite. Pogled unazad uljepšava prošlost ovako mitologizirane ličnosti. Nostalgija privremeno tješi i umiruje, djeluje kao melem na brige zbog sadašnjosti.
Boris Buden čak vjeruje da nostalgija za Titovom Jugoslavijom djeluje i danas među svim nacijama bivše države kao snaga koja ih spaja i motivira za međusobno pomaganje u velikim katastrofama, poput poplave u Slavoniji 2016. i nedavnog potresa na Baniji.
Nisam čula da su se pomagači pozivali na jugoslavenstvo ili na Tita, no vjerujem da je duboko uvriježeno uvjerenje kako smo svi ”drugovi”, i u dobru i u zlu, i kako je temelj svakog suživota uzajamno pomaganje.
Uzajamnost nisu otkrili ni Tito ni partizani, ali su se koristili njezinom snagom, za dobro i konstruktivno, ali i kao svojevrsni opij.
Pregršt suprotstavljenih doživljaja života pod Titom i s Titom, tipično iritira samosažaljenjem i podjednako sa slijepošću za tamne mrlje Titove karizmatične ličnosti.
Drugi uveličavaju upravo te mrlje, stvaraju mitsku ličnost, koja ima samo jednu svrhu: da je kriv za sve što se dogodilo u njegovo vrijeme, i što se loše izrodilo i nakon njegove smrti.
I Titovi štovatelji i protivnici podjednako odbijaju žrtvovati svoje iskrivljene percepcije i sagledati realne dimenzije njegovog djelovanja. On je imao svoje granice, njegovo je razdoblje završeno i ne može se projicirati u sadašnjost.
Nužno je što brže se prilagoditi i promijeniti naočale. Bolje ćemo vidjeti gdje je danas potrebno aktivirati uzajamnost – u zalaganju u cilju ”zasipavanja” velikog ponora između siromašnih i bogatih, za iskorjenjivanje socijalne nepravde.
Bila bi šteta da se nostalgija za Titom i njegovom karizmom iscrpljuje umjesto političkim angažmanom već pop kulturom – njegovim likom na šalicama za kavu u trgovinama suvenira.
autograf
No tim putem ne kreću se oni koji su ove godine, na datum obljetnice njegove smrti, Facebook publici obznanili svoja viđenja. Zanesenost i gnjusno klevetanje, i 41 godinu od Titove smrti, ”lik i djelo” maršala i predsjednika polariziraju.
Javna televizija je posegnula za – kako je rukovodstvo vjerojatno mislilo – ”solomonskim” rješenjem. Odšutjevši ”lik i djelo”, posvetili su Titu osvrt na njegov sprovod (TV kalendar, 4. svibnja 2021. godine).
Zato je Facebook obilovao izljevima nostalgične privrženosti, ali i pogrda, onih istih kojima su se obračunavali od 1941. godine ustaše i partizani, poraženi i pobjednici (koji su pobjedu okaljali).
Raspravljale su osobe svih starijih generacija koje su se makar mutno sjećale, ali i pripadnici onih rođenih u 80-im godinama i kasnije.
Kao pripadnica generacija rođenih još 40-ih godina XX. stoljeća, uz to, odrasla na tromeđi Austrije-Jugoslavije-Italije, upoznata iz roditeljskog doma i iz škole s prilikama na prostoru te tromeđe, poznajem ”imidž” što ga je Jugoslavija uživala nakon izlaska iz staljinizma.
Jugoslavija je na Zapadu odjekivala kao ”čudo” među državama s komunističkim predznakom. Smatrali su je relativno liberalnom zemljom, u koju su zapadnjaci smjeli putovati i boraviti. Neosporna je činjenica da su zapadnjaci u velikom broju posjećivali Jugoslaviju, nauživali su se mora, divili se otvorenosti i relativno dobrom životnom standardu.
Kao pripadnica generacija rođenih još 40-ih godina XX. stoljeća, uz to, odrasla na tromeđi Austrije-Jugoslavije-Italije, upoznata iz roditeljskog doma i iz škole s prilikama na prostoru te tromeđe, poznajem ”imidž” što ga je Jugoslavija uživala nakon izlaska iz staljinizma
O radničkom samoupravljanju raspravljalo se i izvan Jugoslavije, a zapadni ekonomisti su sa simpatijom, pomiješanom sa skepsom, pratili njegov razvitak. Čak je i studentski pokret i prosvjedi 1968. u svoje ”društvene utopije” preuzeo radničko samoupravljanje. Pokret nesvrstanih je smatran kao idealni put dekolonizacije.
Jugoslavija sa svojom politikom Trećega puta obećavala je svijetu model, čijem je funkcioniranju Zapad bio spreman doprinositi izdašnim kreditima i drugim povlasticama.
Zapad, međutim, nije previdio niti omalovažavao drugu stranu jugoslavenskog modela: jednopartijski sustav i suzbijanje svake oporbe, naročito one s nacionalnim predznakom, kao što je bila politička sječa u Karađorđevu 1971. godine. Nacionalno pitanje nije bilo riješeno, već je postojala potencijalna opasnost po cijeli režim i po opstanak Titove Jugoslavije.
To su bila opće priznata uvjerenja, a Titova je smrt izazvala nemalu zabrinutost u neposrednom susjedstvu, ali i diljem Europe. Istodobno su vođe nesvrstanih zemalja žalile zbog gubitka njihova zaštitnika, tako da su se i oni osjećali napušteni i ugroženi.
Diljem demokratske javnosti, barem u Europi, vladalo je uvjerenje da s Titovom smrću završava ne samo jedno razdoblje, nego da odlaze u nepovrat najbolje, najsigurnije, najstabilnije godine socijalističke Jugoslavije.
Mnoštvo koje je tog prohladnog kišnog ponedjeljka 5. svibnja 1980. čekalo Plavi vlak s lijesom na posljednjem putovanju, svojim zabrinutim licima izražavalo je i žalost i bojazan, kao da su svi do jednoga bili svjesni da s pokojnim predsjednikom odlazi dio njih, da su svi istjerani iz nekog raja, i da će im se život iz temelja promijeniti.
Vjerujem da su više-manje svi bili svjesni da se zemlja nalazi pred dramatičnim preokretom – u dobru ili u zlu.
Dijelila sam s njima te zloguke slutnje, iako su zagrebačke novine dan poslije Titova pogreba trijumfalno obznanile: Svi su očekivali smak svijeta, ništa se nije dogodilo. Nastavit ćemo, što drugo? Business as usual.
Ljudi koji su tada žalovali (mnogi su istinski tugovali) i strepjeli, bili su ”u najboljim godinama”, tek na početku ili u početnim godinama radnoga vijeka. Mnogi od njih će na početku novoga desetljeća, strahovati od gubitka radnog mjesta u započetom procesu privatizacije, ili će ih nesigurnost i nesnalaženje s novim gospodarskim tijekovima pratiti kroz ostatak radnog vijeka.
Bili su svjedoci kako propada socijalna država i njihova vlastita financijska sigurnost. U vrijeme pod Titom i s Titom ”ljudi su živjeli dostojanstveno”, status radnik/radnica značio je više nego što implicira pojam zaposlenik; radnici i radnice su saživjeli sa svojim poduzećima, a poduzeća su sebe definirala (ozbiljno je to pisalo u Zakonu o udruženom radu) kao ”proširenu obitelj”, koja zadovoljava sve životne potrebe radnika i radnica.
To su ljudi zapamtili i stoga su se osjećali još jadnijima zato što novi menadžeri nisu proniknuli, nisu ni htjeli razumjeti potrebu za dostojanstvom, a zapravo im nisu dostojanstveni radnici niti trebali.
Na desetke takvih postova na Facebooku ne može ipak ostaviti nikoga sasvim ravnodušnim i dokazati današnjem svijetu što im je oduzeto, i što im kronično nedostaje.
Vidljive dokaze predstavlja Dubravko Merlić u svojoj dokumentarnoj seriji ”Opstanak” koja u nastavcima donosi priču o hrvatskom gospodarstvu, a sve ne bi li osvijestili u kakvom je stanju – napuštene i demolirane tvorničke hale, sela bez života, opstanak pod upitnikom.
Uoči tih apokaliptičkih slika sadašnjosti, snažno zaživi nostalgija i mit o Titu i njegovu razdoblju, o vremenu pouzdane sigurnosti radnika i radnica, osiguranih radnih mjesta i socijalne zaštite. Pogled unazad uljepšava prošlost ovako mitologizirane ličnosti. Nostalgija privremeno tješi i umiruje, djeluje kao melem na brige zbog sadašnjosti.
Boris Buden čak vjeruje da nostalgija za Titovom Jugoslavijom djeluje i danas među svim nacijama bivše države kao snaga koja ih spaja i motivira za međusobno pomaganje u velikim katastrofama, poput poplave u Slavoniji 2016. i nedavnog potresa na Baniji.
Nisam čula da su se pomagači pozivali na jugoslavenstvo ili na Tita, no vjerujem da je duboko uvriježeno uvjerenje kako smo svi ”drugovi”, i u dobru i u zlu, i kako je temelj svakog suživota uzajamno pomaganje.
Zapad, međutim, nije previdio niti omalovažavao drugu stranu jugoslavenskog modela: jednopartijski sustav i suzbijanje svake oporbe, naročito one s nacionalnim predznakom, kao što je bila politička sječa u Karađorđevu 1971. godine. Nacionalno pitanje nije bilo riješeno, već je postojala potencijalna opasnost po cijeli režim i po opstanak Titove Jugoslavije
Uzajamnost nisu otkrili ni Tito ni partizani, ali su se koristili njezinom snagom, za dobro i konstruktivno, ali i kao svojevrsni opij.
Pregršt suprotstavljenih doživljaja života pod Titom i s Titom, tipično iritira samosažaljenjem i podjednako sa slijepošću za tamne mrlje Titove karizmatične ličnosti.
Drugi uveličavaju upravo te mrlje, stvaraju mitsku ličnost, koja ima samo jednu svrhu: da je kriv za sve što se dogodilo u njegovo vrijeme, i što se loše izrodilo i nakon njegove smrti.
I Titovi štovatelji i protivnici podjednako odbijaju žrtvovati svoje iskrivljene percepcije i sagledati realne dimenzije njegovog djelovanja. On je imao svoje granice, njegovo je razdoblje završeno i ne može se projicirati u sadašnjost.
Nužno je što brže se prilagoditi i promijeniti naočale. Bolje ćemo vidjeti gdje je danas potrebno aktivirati uzajamnost – u zalaganju u cilju ”zasipavanja” velikog ponora između siromašnih i bogatih, za iskorjenjivanje socijalne nepravde.
Bila bi šteta da se nostalgija za Titom i njegovom karizmom iscrpljuje umjesto političkim angažmanom već pop kulturom – njegovim likom na šalicama za kavu u trgovinama suvenira.
autograf
