Tjedan dana u Slavinasku: velika reportaža dvojice reportera lista The New York Times - Pobunjenici nisu Rusi, većinom su lokalni veterani, koriste ukrajinsko oružje i imaju potporu naroda

Dvojica reportera američkog lista The New York Times proveli su tjedan dana s pobunjeničkim borcima u Slaviansku. U opsežnoj reportaži s terena otkrivaju brojne detalje o samim borcima. Zaključuje se kako anti-vladini borci nisu Rusi i nisu ruski "mali zeleni" koji su izveli operaciju na Krimu, već se radi o ukrajinskim državljanima koji se protive novim vlastima u Kijevu.

Neki se slažu s idejom da istočni dio zemlje postane dio Rusije, drugi se protive takvoj ideji te žele autonomiju. Većina su vojni veterani, znatan dio njih još iz sovjetske vojske.

Reportaža NYT-a je dobro odrađena, svakako se radi o puno objektivnijem prikazu od njihove prethodne "analize" u kojoj su neprovjerenim fotografijama s interneta pokušali dokazati da se ruske specijalne snage nalaze na istoku Ukrajine (te se poprilično osramotili zbog toga, vidi: Rasvijetljen misterij "ruskog bradatog specijalca" koji je zapadnim medijima služio kao "dokaz" ruskih specijalnih snaga u Ukrajini).

Ova reportaža, koju potpisuju C. J. Chivers i Noah Sneider, ne bavi se politikom i forsiranjem zaključka te kao takva čitatelju predstavlja ključne informacije, a zaključak se može lako donijeti.

Prenosimo vam reportažu u cijelosti.

 


"Pobunjenički zapovjednik ispred zatvorenog dućana prostire topografsku kartu dok ukrajinski vojni helikopter leti iznad obližnjeg brda. Ukrajinske trupe su upravo zauzele pozicije uz rijeku, oko jednu milju odavde. Zapovjednik smatra kako bi mogli napredovati.

Izdao je zapovijed s autoritetom čovjeka koji je vidio već brojne bitke. "Krenite dolje do mosta i rasporedite snajperiste", rekao je zapovjednik, koji je dao samo svoje prvo ime, Jurij, bivšem ukrajinskom padobrancu koji je potrčao.

Jurij zapovijeda 12-om Skupinom, dijelom samoproglašene Narodne Milicije Narodne Republike Donjeck, prethodno nepoznate i često maskirane pobunjeničke snage koja od ranog travnja zauzima vladine zgrade na istoku te je, sve do ove subote, držala zarobljene europske vojne promatrače optuživši ih da su NATO špijuni.

On je jedno od lica iza misteriozne paramilitarne snage koja je preuzela kontrolu. No, čak i kada ne nosi masku, znatan dio njegovih ciljeva, motivacija i veza i dalje je slabo poznat, što dodatno pokazuje zašto je ekspanzija ovog konflikta tako kompleksna.

Jurij, koji izgleda kao da je u srednjim 50-ima, je u mnogočemu običan istočni Ukrajinac svoje generacije. Vojni veteran, preživio je kolaps Sovjetskog Saveza te pokrenuo malu građevinsku kompaniju u Družkovki, oko 15 milja južno odavde.

No, njegova pobunjenička poza ima određene korijene: on je također bivši sovjetski zapovjednik specijalnih snaga koji je služio u Afganistanu, to je pozadina koja ga može učiniti i autentičnim lokalnim borcem i mogućim posrednikom Kremlja.

U ovom ratu, koji je zamagljen nadmetanjem tvrdnji s obje strane, jedna trajna misterija je identitet i pripadnost ovih naoružanih ljudi, koji su doveli konfrontaciju između Rusije i Zapada u ovu posljednju gorku fazu.

Moskva kaže kako su ovi ljudi Ukrajinci te kako nisu dio ruskih oružanih snaga, kao što su tzv. mali zeleni bili na Krimu.

Zapadni dužnosnici i ukrajinske vlasti tvrde kako Rusi vode, organiziraju i opremaju ove borce.

Dublji pogled na 12. Skupinu - za vrijeme više od tjedan dana posjeta kontrolnim točkama, razgovora s njihovim borcima i promatranja njih u akciji protiv napredovanja ukrajinske vojske u petak - pokazuje kako niti jedna tvrdnja ne otkriva cijelu priču.

Izgleda kako pobunjenici 12. Skupine jesu Ukrajinci, ali, kao i mnogi u regiji, imaju duboke veze i afinitete prema Rusiji. Oni su veterani sovjetske, ukrajinske ili ruske vojske, a neki imaju obitelji s druge strane granice. Tu imamo razne identitete i odanosti.

Sliku dodatno komplicira činjenica, mada borci imaju strastveno nepovjerenje prema ukrajinskim vlastima i Zapadnima silama koje ih podržavaju, da se oni međusobno ne mogu složiti koji bi u konačnici trebali biti njihovi ciljevi. Prepiru se oko toga treba li Ukrajina redistribuirati vlast putem veće federalizacije ili bi regija trebala biti aneksirana od strane Rusije, a imaju i drugačije stavove po pitanju koja bi strana trebala imati pravo na Kijev, glavni grad, pa čak i glede toga gdje bi granice podijeljene Ukrajine trebale biti.

Unatoč činjenici da se ruska trobojnica vijori s mjesta od kuda zapovijeda svojim trupama, Jurij ima podvojene osjećaje po pitanje potencijalne ruske aneksije.

Ističe kako je sudjelovao u preuzimanju kontrole nad zgradom ukrajinskih obavještajnih službi u Donjecku 7-og travnja te je vodio zauzimanje policijske postaje u istom gradu pet dana kasnije, dvije operacije koje su pomogle pobunjenicima učvrstiti kontrolu u Donjecku. Video snimke i fotografije drugog napada potvrđuju njegovu priču.

Kroz cijeli tjedan, dok su se ukrajinski vojnici u nekim danima približavali, on se smijao na izjave dužnosnika iz Kijeva i sa Zapada da je njegova operacija upravljana od strane ruske vojne obavještajne službe.

"Nema tu ruskih gospodara. Nemamo Moskovljana ovdje. Imam dosta iskustva s njima", rekao je. To iskustvo, ističe on i njegovi borci, uključuje 4 godine zapovijedanja manjom sovjetskom jedinicom u Kandaharu, Afganistanu, 80-ih godina.

119 boraca za koje tvrdi da ih vodi, izgledaju kako variraju u godinama od 20-ih do 50-ih, svi govore o ranijoj službi u sovjetskoj ili ukrajinskoj pješadiji, desantnim timovima, specijalnim snagama ili zračno-obrambenim jedincima.

Jedan od njih, Kostja, služio je u post-sovjetskoj ruskoj vojsci, gdje je bio padobranac. No, i on ima ukrajinsko državljanstvo, za koje tvrdi da je dobio prije dvije godine nakon što se preselio u regiju Donjeck 1997. kako bi živio bliže majci.

Dvojica drugih ističu kako nisu s istoka Ukrajine, jedan je iz Odese, na jugu, drugi iz Dnjipropetrovska, u centru zemlje.

Trenutačno, 12. Skupina čini dio fronte u Slaviansku, gdje njihovi borci stoje na barikadama i suočavaju se s ukrajinskom vojskom, s kojom su se sukobili nekoliko puta do sada.

Za vrijeme patrole gradom, koja traje stalno, nose maske.

Pokazuju disciplinu, uključujući rotacijski nadzor kontrolnih točaka, često čiste svoje oružje te ne konzumiraju alkohol.

Ističu kako imaju široku mrežu doušnika koji im javljaju unaprijed kada treba početi akcija ukrajinske vojske.Svi od reda s gađanjem govore o aktualnoj vladi u Kijevu, koja je došla na vlast nakon što je protjeran predsjednik Janukovič u veljači.

Odbacuju svaku kritiku da je njihovo zauzimanje vladinih zgrada bilo pogrešno. Ističu kako su pro-zapadni prosvjednici u Kijevu držali vladine zgrade i glavni gradski trg Maidan još od prošle jeseni.

"Zašto je Amerika podržala te poteze, ali se protivi našima?", rekao je Maksim, mladi bivši padobranac koji je organizirao Jurijeve snajperiste na mostu. "To su kontradikcije Zapada".

Maksim, kao i mnogi drugi, govori o neslomljivoj kulturalnoj, ekonomskoj i vjerskoj vezi s Rusijom, a njegov ideal je ujedinjeni slavenski svijet, za koji tvrdi da mu se prijeti izvana.

Prijetnje, ističu borci, su postale očite kada su vlasti u Kijevu pokušale ukinuti ruski jezik kao službeni jezik u istočnoj Ukrajini. Na taj prijedlog je privremeni predsjednik uložio veto, no za ove borce ta epizoda je znak službenog kulturalnog napada.

"To je bila prekretnica", rekao je Maksim dok namješta nož na svojoj uniformi.

Nekoliko boraca odmahuje na ideju da ih plaća Rusija, oligarsi ili netko drugi. "Ovo nije posao", rekao je jedan od boraca, Dmitrij. "Ovo je služba".

Nadalje, da im ruske obavještajne službe zaista pomažu, ističu, onda bi imali novije oružje, a ne zastarjelo oružje koje je vidljivo na kontrolnim točkama i spremljeno u njihovim bazama gdje spavaju. Za vrijeme borbi u petak, dvojica njihovih boraca nosila su lovačke puške, a najteže vidljivo oružje bio je jedan minobacač.

Većina njihovog naoružanja identična je oružju koje koriste ukrajinski vojnici i specijalne snage ukrajinskog ministarstva unutarnjih poslova. Tu su 9-milimetarski pištolji Makarov, Kalašnjikov jurišne puške, nekoliko Dragunov snajpera, RPK lake strojnice, prenosive anti-tenkovske rakete, uključujući neke na kojima je otisnuta godina proizvodnje - 1980-e i rane 1990-e.

Znatan dio oružja pokazuje da je već dugo u uporabi. Jedan RPG-7 izgleda nov. Borci ističu kako je kupljen od ukrajinskih vojnika za 2,000 USD, zajedno s 12 visoko-eksplozivnih projektila.

Pripadnici milicije ističu kako je njihovo oružje oteto u policijskim zgradama, nabavljeno u koloni zauzetih ukrajinskih vojnih vozila, ili kupljeno od strane korumpiranih ukrajinskih vojnika.

Nema jasne ruske poveznice u arsenalu 12. Skupine, ali nije moguće potvrditi pobunjeničke opise njihovih izvora novca i opreme.

No, postoje indikatori lokalne potpore.

Jedno popodne, stanovnici su gradili barikade i bunker pokraj mosta preko kanala na zapadu grada.

U bazi 12. Skupine, domu Tanje i njenog supruga Leva, stanovnici dolaze donirati hranu.

"Za one iz Kijeva, mi smo separatisti i teroristi, ali za ljude ovdje mi smo branitelji", rekao je Jurij.

Tanja (60), koja je ponudila hraniti pobunjenike nakon što im se i njen sin pridružio prošlog mjeseca, postala je kuharica ove skupine. Stolove drži iza kuće zajedno s hranom. Borce stalno tjera da jedu više kada ostave tanjure poluprazne.

Garaža ovog bračnog para postala je vojarna, šupa je sada skladište oružja. Kamuflažne uniforme se suše na štriku koje je razapet između dvije trešnje.

Pobunjenici tvrde kako imaju većinom dobre odnose s lokalnom policijom, koja je učinila jako malo da ih spriječi. Mnogi policajci i dalje patroliraju pobunjenički teritorij, prihvaćaju autoritet milicije te se bave upravljanjem prometa i istraživanjem nesreća.

Dok pripadnici milicije i njihovi pristaše nastoje upravljati situacijom, pitanje Ukrajine i dalje je nešto oko čega se spore ovi ljudi pod maskama.

Neki u 12-oj Skupini se nadaju kako bi istočne provincije mogle uspostaviti autonomiju unutar federalizirane Ukrajine. Drugi govore o podjeli nacije na dvije, gdje bi znatan dio pripao Rusiji

Upitan treba li Ukrajina ostati jedna nacija, Sergej, veteran sovjetske protuzračne službe, odgovora: "Može, zašto ne?".

"Ne, ne, ne", ubacuje se Dmitrij, mlađi borac. "Kakva bi to uopće bila ujedinjena Ukrajina?"

Jedan drugi borac, Aleksej, se slaže. "U zapadnoj Ukrajini oni su pokazali svoje pravo lice: nacisti i fašisti. Razbili su spomenike Lenjinu, napali su našu povijest. Živjeti zajedno u istoj zemlji s njima jednostavno nema smisla".

Tada su na red došli detalji, o tome gdje bi nova granica trebala biti, te koja bio strana trebala zadržati Kijev. "Neka Kijev ostane na zapadu", rekao je Sanja, veliki muškarac obrijane glave koji je nosio Dragunov snajpersku pušku. "Kijev nije problem".

"Ne, sve do Kijeva!", rekao je Dmitrij.

Aleksej je pak predložio da granica bude Dnjepar, rijeka koja protiče kroz Kijev. "Dobro, onda uz Dnjepar", složio se Dmitrij. "Lijeva obala je njihova, desna je naša".

Bez obzira kako će teritorij u konačnici izgledati, rekao je kasnije Jurij, ukrajinska privremena vlada mora dopustiti glasanje ili se mora suočiti s građanskim ratom.

"Ili more krvi i leševa, ili referendum. Trećeg puta nema", rekao je."

Izvor: advance