Prije dva tjedna u iznenadni posjet Kijevu stigao je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan. U svojoj izjavi dao je potporu Ukrajini i govorio o nužnosti još veće pomoći Zapada toj zemlji što će Amerika nastaviti činiti. Ali teško je vjerovati da je samo o tome bilo riječi iza zatvorenih vrata sastanka s ukrajinskim državnim vrhom, jer ovo što je kazao mogao je učiniti i iz Washingtona
O nedavnim ruskim predsjedničkim izborima i uvjerljivoj pobjedi Vladimira Putina (87%) uz rekordno velik izlazak birača od više od 77 posto što je najviše od uspostave moderne ruske države nakon raspada SSSR-a, već je puno toga rečeno. Podsjetit ću samo kako Putin ovime postaje najdugovječniji ruski vladar u zadnjih 200 godina, čak i u odnosu na komunističkog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina.
Zapad je i prije njihovog održavanja ruske izbore proglasio nedemokratskim, s potpuno ugušenom oporbom i oporbenim medijima, dok Putin sa svoje strane uzvraća kako su baš američki izbori oni u kojima se krše demokratska i ljudska prava i podsjeća na neviđeni pravosudni progon Donalda Trumpa kao politički motiviran – s ciljem njegovog sprječavanja ponovnog dolaska na vlast.
Definitivno se nije teško složiti s činjenicom o manjkavosti demokratskih standarda na ruskim izborima, ali se isto tako mora uzeti u obzir da je Rusija u ratu ne samo s Ukrajinom, već i združenim Zapadom s obzirom na njegovu svekoliku vojnu i drugu pomoć koju pruža Kijevu. Makar taj rat nije nigdje službeno objavljen, na njega u svojim javnim istupima sve češće podsjećaju i najviši ruski dužnosnici, uključujući i samog Putina, a sve je više i onih na zapadu koji slično govore (od svojedobno njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock u Parizu još 2022., preko najnovijih izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o tome da ne isključuje slanje francuskih vojnika u Ukrajinu s obzirom kako „Zapad ne smije dozvoliti rusku pobjedu“). Zato aktualni ruski državni vrh sada sigurno ima najmanje interesa za treniranje ruske demokracije i vođenje brige o tome hoće li se i na koji način svidjeti onima s kojima ratuje na svim područjima – vojnom, ekonomskom, informacijsko-propagandnom, ideološkom i td.
Nastupa vrijeme sile
Jer diplomacija je svoje završila (neuspješno), a nastupilo je vrijeme sile. Tako i po pitanju zamrznutih ruskih državnih aktiva (oko 300 milijardi eura) u europskim (najvećim dijelom belgijskim) financijskim institucijama, za koje se sada u najvišim strukturama EU-a nastoje iznaći bilo kakvi pravni argumenti za konfiskaciju njihovog godišnjeg prinosa (dobiti) na bankarske depozite. Naime, već se ranije odustalo od prijedloga za konfiskacijom ruskih aktiva zbog protivljenja niza zemalja članica. Konfiscirana dobit (do cca 5 milijardi eura godišnje) bi se, prema zamislima Bruxellesa, usmjerila za pomoć Ukrajini, na što Moskva upozorava na oštre protumjere prema zapadnoj imovini u Rusiji. Kako svi u svijetu ekonomije i biznisa znaju da je titular (vlasnik) imovine ujedno i vlasnik prinosa na njenu štednju tj. da pravni mehanizmi za nešto suprotno tome jednostavno ne postoje niti će ikada postojati, jasno je i kako je argument sile (vojne, političke) sada postao jedini koji se uvažava – ispred svih pravnih normi i diplomacije.
Sukob između Rusije i SAD-a (samo je on bitan) je duboke strukturne prirode i nije hir niti ruskih niti američkih izbora. Produkt je prije svega američke višedesetljetne vanjskopolitičke strategije pokušaja slamanja ruske neovisnosti i smještaja Rusije u okvire koje je za nju napravio Washington, gdje više nikada ne bi mogla ugrožavati američke interese u svijetu.
Taj je smjer vanjskopolitičkog djelovanja prema Rusiji zauzet ubrzo nakon raspada SSSR-a, nakon početnog promišljanja što i kako dalje s Rusijom: učiniti je ravnopravnim partnerom ili je, grogiranu i naivnu po pitanju zapadnih obećanja o rađanju novog pravednijeg post-hladnoratovskog svijeta, pokušati potpuno pokoriti? Prevladala je ova posljednja opcija odlukom o nastavku širenja NATO saveza na istok, što je pokrenuto u vrijeme administracije Billa Clintona.
Navedeni strukturni sukob trajat će još dugo, čak i u slučaju da od iduće godine u Bijeloj kući umjesto Bidena budemo gledali Donalda Trumpa. S potonjim će se vjerojatno ukrajinski rat brže završiti, ali nakon toga uslijedit će dugo razdoblje hladnog rata u kojem će najveći ceh posve sigurno platiti Europa. Jer Trump neće ići na razbijanje tj. ukidanje NATO saveza (inzistirat će na plaćanju dogovorenih iznosa za obranu svake članice), već će mu nastavak retorke o ruskoj ugrozi po Europu koristiti da ju i dalje „drži za vrat“, primorava na poslušnost Washingtonu, i naravno, na kupnju još više sofisticiranog i skupog američkog oružja.
Drugim riječima, i dolaskom Trumpa na vlast u geopolitičkom smislu ništa se bitno neće promijeniti u američko-ruskim odnosima, ali bi oni mogli biti smješteni u okvire one „ne diram te – ne diraj me“, što u sadašnjim okolnostima strateške nesigurnosti uopće nije nevažno. Za povratak njihovih odnosa u nekakvu normalu bit će potrebne duboke promjene unutar američkog središta donošenja ključnih odluka (ne na izborima) – za što će trebati godine. Rusija je sa svoje strane donedavno izjavila kako je odmah spremna na suradnju, ali od sada, kako kaže – isključivo na ravnopravnim osnovama. S obzirom da tako nešto za SAD i EU sada nije prihvatljivo – i to neće biti još dugo – jasno je kako nam nakon stabilizacije ukrajinske krize do koje će prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način doći – slijedi Hladni rat 2.0.
Što učiniti s Putinovom izbornom pobjedom?
Neovisno o nabrojanim manjkavostima demokratskih standarda, Putinova izborna pobjeda je neupitna. U tome nije toliko važan broj glasova koje je osvojio, već rekordno velika izlaznost birača. Jer ako se već možda na neki način i može primorati službenike državnog aparata ili regionalnih i lokalnih administracija i njihovih obitelji da iziđu na izbore i glasuju „pravilno“, to je nemoguće učiniti s običnim ljudima – daleko od političkih struktura ili ugodnih pozicija u društvu. Običan čovjek, koji živi u svoja četiri zida, onaj je koji o svom izlasku na izbore sam donosi odluku. A ovoga puta ju je donio – očito povjerovavši učestalim pozivima s vrha da je u sudbonosnim trenucima za zemlju neprijateljima nužno pokazati nacionalno jedinstvo i okupljenost oko državne vlasti i njenih poteza. I to je sva istina, i ništa drugo.
Upravo su zato zapadni stratezi, koji su znali da će Putin pobijediti jer nije niti imao sebi dostojne protivnike, priželjkivali malu izlaznost temeljem koje bi onda s pravom govorili kako većina ili pak znatni broj ruskih građana svojim neizlaskom na birališta potvrđuje svoje neslaganje s Putinovom politikom.
I tu je sada po Zapad nastao problem u smislu što učiniti: konačno se distancirati od Putina i izbore proglasiti farsom a njihov rezultat ne priznati (ovo potonje bi dovelo do smanjivanja razine međusobnih diplomatskih odnosa, sve do njihovog potpunog prekida), ili pak priznati realnost i zadržati se samo na kritikama o nedemokratičnosti izbornog procesa, što je ionako i do sada uvijek bio slučaj kada su bili u pitanju ruski izbori od 2000. godine i početka Putinove ere?
Velika izlaznost Rusa sve je poremetila. Tako su prvi „pred rudo“ iskočili Nijemci, čije je MVP izjavilo kako Njemačka ne priznaje legitimitet ruskih izbora i da od sada više Putina neće nazivati ruskim predsjednikom. Međutim, pragmatični Amerikanci su po tom pitanju znatno oprezniji i dalekovidniji od sebi poslušnih Nijemaca, pa su tako, istina vrlo oštro kritizirali ruske izbore i Putinovu pobjedu, ali nisu izjavili da neće priznati njihov rezultat. Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan izjavio je kako izbori nisu bili slobodni ali da je Putinova pobjeda realnost (La Republica, 19. ožujka).
Ništa čudno. Washington dobro zna da će, kada jednom dođe do razgovora o rješenju ukrajinskog rata na čelu Rusije još uvijek biti Putin koji je osigurao novi petogodišnji mandat. Jer još pet godina tog rata i čekanja novih ruskih izbora koji bi možda donijeli kakvu novu, po zapad poželjniju političku opciju u Moskvi – ne bi izdržali ni Rusija ni Zapad, a kamoli sama Ukrajina.
Ali vjerojatno najbolji primjer spomenutog nesnalaženja Zapada (raskol bi bila preteška riječ), ovog puta po pitanu ruskih izbora, na vidjelo je iznio talijanski medij La Republica u gore navedenom tekstu od 19. ožujka pod nazivom „Al G7 vince la realpolitic: salta la bozza di condanna del voto russo“. U njemu se navodi kako je američki State Department na čelu s Antonyjem Blinkenom blokirao prijedlog zajedničke izjave formata G7 (kojim trenutačno predsjeda Italija) „o ruskim izborima kao farsi“, i da je takva formulacija za Washington neprihvatljiva, što je bilo neočekivano od strane ostalih članova kluba najrazvijenijih zemalja.
Drugim riječima, iz ovoga nije teško iščitati da će se s Putinom na Zapadu morati računati iako se to ne želi. A morat će se – prije svega zbog ukrajinskog rata gdje opcije za Kijev postaju sve mračnije.
Ukrajinski rat
Na prošlotjednom sastanku zemalja sponzora Ukrajine u američkoj bazi u njemačkom Ramsteinu čelnik Pentagona Lloyd Austin je rekao kako je primjetan ruski vojni napredak, ali da su Ukrajinci spremni na nastavak otpora i da uvjeravaju kako su sposobni spriječiti daljnja ruska osvajanja odnosno zadržati trenutačnu crtu obrane. Ali za to im Zapad treba isporučiti još više oružja i streljiva – kazao je Austin. Kako od američke proračunske pomoći od 60 milijardi dolara do daljnjega neće biti ništa zbog blokade od strane Zastupničkog doma Kongresa, a ako i bude, mnogi analitičari procjenjuju da će biti znatno manja od spomenutog iznosa, glavninu pomoći Ukrajini Washington sada prebacuje na Europsku uniju. I to nije uvjetovano trenutačnim okolnostima vezanim uz svađu na relaciji Biden-Kongres (što je opet uvjetovano američkim predsjedničkim izborima 5. studenog), već strateškom odlukom SAD-a da glavninu svoje vojne fokusiranosti prebaci na Indo-pacifik zbog sprječavanja Kine. Glavninu tereta ukrajinskog rata na svoja će pleća morati preuzeti Europska unija, a u njoj zbog toga nisu baš svi sretni iako se o tome javno nerado govori. Jer problema ekonomske prirode i neizvjesnosti i bez toga je u Europi već sada dovoljno.
Općenito, zapadni vojni stručnjaci, nakon neuspjeha prošlogodišnje velike ukrajinske protuofenzive, za Kijev su pripremili novu strategiju koja se temelji na učvršćenju postojećih crta obrane ali i izvođenju dalekometnih zračnih napada na ruski teritorij, što uključuje i napade na Krim i rusku Crnomorsku flotu. Tako britanski The Times 16. ožujka piše o dolasku u Kijev britanskog ministra obrane Granta Shappsa i zapovjednika britanske vojske Tonyja Radakina, gdje je potonji predsjedniku Volodimiru Zelenskom govorio o potrebi formiranja čvrste obrane i podsjetio na uspješne napade na Krim. “Radakin je uvjeren da u 2024. godini upravo ovdje Ukrajina može polučiti uspjeh, jer će upravo napadi na Krim i uništenje ruskih vojnih brodova i podmornica udariti najskupljom cijenom po Ruse“.
Ti se napadi u dubinu ruskog teritorija već odvijaju, a gađaju se prije svega rafinerije nafte , i do pisanja ovog teksta ih je već pogođeno pet, što predstavlja udarac ruskom energetskom sektoru ali i smanjuje količinu izvoza ruske nafte za oko 5%. Time u svijetu nisu svi zadovoljni jer može doći do poremećaja opskrbe i rasta cijena „crnog zlata“ ako se s takvim napadima nastavi. Tako Washington tvrdi da on ne stoji iza tih ukrajinskih napada. Štoviše, pozvao je Kijev da s njima prestane – ne samo zbog rasta cijena što je po Bidena opasno u izbornoj godini, već i zbog straha od ruske odmazde o kojoj Moskva otvoreno govori i o čemu više nešto kasnije u tekstu.
Ukrajinski napadi na Belgorod
Ako Washington već ne stoji iza napada na ruske rafinerije, teško je vjerovati da je samostalna odluka Kijeva bilo prošlotjedno pokretanje vojnog napada na pograničnu rusku regiju Belgorod, upravo pred ruske izbore. Je ne radi se samo o dalekometnim napadima dronovima, kako je to po pitanju rafinerija, već o dobro organiziranoj kopnenoj operaciji u kojoj sudjeluje čak oko 3 tisuće vojnika koji koriste i tenkove i oklopna vozila.
Pa iako je, prema tvrdnjama Moskve najveći dio tih postrojbi pretrpio goleme gubitke u svega nekoliko dana i one se nisu uspjele probiti dublje od nekoliko pograničnih sela – sama činjenica da se napad dogodio (vojna djelovanja nisu završila ni u vrijeme pisanja ovoga teksta) ostavlja u Moskvi gorak okus u ustima. Jer želja Kijeva kroz ovu operaciju je širenje fronte i na ruski teritorij te primoravanje ruskog vojnog vrha da dio postrojbi s ukrajinskih bojišnica prebaci u Rusiju čime bi se rasteretila iscrpljena ukrajinska vojska koja je u defenzivi još od početka godine i službenog priznanja neuspjeha njezine ljetne protuofenzive. Najbolji pokazatelj toga bio je i prošlomjesečni pad najjače ukrajinske utvrde na jugoistoku zemlje – grada Avdiivke.
Kijev definitivno nije samostalno pripremao operaciju u Belgorodu, ne samo zato što su mu trebali obavještajni podaci u realnom vremenu, što mu omogućuju isključivo Amerikanci, već i zbog činjenice kako znatan broj angažiranih vojnika u toj operaciji, uz pripadnike tzv. Ruske dragovoljačke garde – RDG (koji se protive Putinu i ratuju u sklopu ukrajinskih snaga) pripada stranim dobrovoljcima. Između ostalog i iz Rumunjske.
Zbog toga je rusko MVP Bukureštu uručilo oštar prosvjed i upozorilo ga da se „igra s vatrom“, dok je rumunjski predsjednik izjavio kako je riječ o rumunjskim militantima koji to čine samoinicijativno.
Kako god bilo, Bukurešt je prošlog tjedna donio odluku i o proširenju postojeće američke baze u blizini svog crnomorskog grada Constante, koja bi trebala postati jedna od najvećih američkih baza općenito – ne samo u Europi. Ta će izgradnja trajati godinama, posve sigurno dulje od ukrajinskog rata. Alii to Moskvu nije spriječilo da izjavi kako Bukurešt ne vodi računa o rumunjskim građanima s obzirom da su upravo takvi objekti prvi cilj ruskih snaga u slučaju rata s NATO savezom (vrijedi naravno i obratno), pri čemu se nedvojbeno misli na nuklearne udare.
Stanje prijeti opasnom eskalacijom više nego ikad
Spomenuti napadi na rafinerije i pogranične ruske regije treba promatrati i u kontekstu izjava Emmanuela Macrona o slanju francuskih snaga u Ukrajinu. Iako takve izjave redom odbacuju sve ključne zemlje NATO saveza. Tako je talijanska premijerka Giorgia Meloni (i sama izložena sve većim kritikama oporbe, poput prošlog tjedna u Senatu upućenih oštrih riječi bivšeg premijera Giuespea Contea (2019.-2021.) da premijerka svojim „dodvorništvom Americi“ Italiju gura u Treći svjetski rat s Rusijom) u talijanskom Senatu izjavila kako se Macronovim pozivima „treba suprotstaviti svim mogućim sredstvima“.
Međutim, boljim poznavateljima analitike jasno je kako Macronove izjave ne mogu i nisu izrečene same od sebe. Jer, u protivnom bi on, pod pritiskom navedenih kritika od strane saveznika ali i francuskih građana kojih se oko 70% protivi slanju njihove vojske u ukrajinski sukob – od njih brzo odustao a što ne čini.
Zanimljivo je kako u istinitost Macronove namjere iz nekog razloga najviše vjeruje ruski državni vrh. Tako je, u petak, 22. ožujka, u intervjuu za moskovsku Pravdu, Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio: „Macron je vrlo dosljedan u svojoj tezi o mogućnosti slanja francuskog kontingenta u Ukrajinu; gotovo da nema govora o dvosmislenosti u prijevodu”.
Samo dan ranije, zamjenik predsjednika ruske Dume Pjotr Tolstoj u intervjuu francuskoj televiziji BFMTV ukazao je na svu dramatičnost stanja uzrokovanu „vrenjem ogorčenih umova“ tj. Macronovih izjava da će svoje vojnike poslati u Ukrajinu i da ne isključuje niti njihove bojeve zadaće. Kazao je da se francuski vojnici tamo već bore kao plaćenici i da ih je polovicu ruska vojska već likvidirala. Izjavio je i slijedeće: „Nije nas briga za Macrona. Sve ćemo ih pobiti. Možete biti sigurni.” Na pitanje francuskog novinara boji li se nuklearnog oružja kojim francuska raspolaže, Tolstoj mu je odgovorio da Francuska ima „samo 200 (nuklearnih) projektila“.
Ali možda najveći značaj po ovom pitanju ima prošlotjedna izjava direktora ruske vanjske obavještajne službe Sergeja Nariškina o tome da ruska služba zna da francuska ne samo što razmišlja o slanju svojih postrojbi u Ukrajinu, već i da priprema prvi kontingent od 2 000 vojnika za takvu misiju. On kaže da se francuski stratezi brinu kako te vojnike rasporediti neopaženo. „U protivnom će postati legitimni ciljevi ruske vojske.“
Ruska odmazda
Kako god bilo, Rusija je nakon spomenutih ukrajinskih napada vojno odgovorila oštrije nego ikada ranije. Nakon više od mjesec i pol dana ponovo je izvršila snažni raketni napad na ciljeve u Kijevu i drugom po veličini ukrajinskom gradu Harkivu, između ostalog i hiperzvučnim raketama Kinžal i balističkim raketama malog dometa (do 500 km) Iskander. Već idući dan uslijedili su masivni napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu diljem zemlje: u Harkivu su u požarima završile čak dvije termoelektrane, dok je u blizini grada Zaporižja pogođena elektrana na brani Dnjepar. Dana 21. ožujka izvršen je udar na kontrolne centre u Kijevu i Harkovu, poglavito na sjedište Glavne obavještajne uprave. Prema navodima ruskih izvora, inozemni stručnjaci i vojni obavještajci koji su sudjelovali u napadima na regiju Belgorod likvidirani su u Harkovu (info: RIA Novosti).
Tog je dana zadan snažan udarac energetskom sustavu – termo i hidroelektranama, i glavnim trafostanicama pod upravom Ukrenerga. Znatan dio zemlje ostao je bez električne energije, vode, a nije radio ni Internet.
Ukrajina očekuje novo streljivo, dok Rusi pokreću serijsku proizvodnju najubojitijih bombi
Samo dva dana prije spomenutih ruskih zračnih napada, ukrajinski čelnici su najavili da će početkom travnja dobiti prvih 180 000 komada topničkog streljiva koje je na inicijativu Češke kupila EU od trećih zemalja. Koliko će to pomoći u nanošenju strateškog poraza Rusiji prosudite sami, uz usporedbu da Rusija već sada proizvodi 3 milijuna komada tog streljiva godišnje, dok SAD navodi da bi do kraja iduće godine ili do početka 2026. njegova proizvodnja topničkog streljiva mogla dosegnuti milijun komada.
Ali tu nikako nije kraj ukrajinskim mukama.
Prošli je tjedan rusko ministarstvo obrane objavilo o početku serijske proizvodnje navođenih avio bombi FAB-3000. Radi se o tri tone teškoj bombi zastrašujuće razorne moći. Posljednjih mjeseci Rusi masovno koriste modificirane avio bombe FAB iz sovjetske ere, kojima je ugrađen navigacijski modul čime su postale navođene i zbog čega je znatno povećana njihova preciznost (ruski vojni analitičari tvrde da je maksimalni otklon od cilja svega oko 1 metar). Te bombe, kojih Rusija navodno ima milijune i kako navode njihovi vojni izvori zapravo su „neiscrpne“ – SSSR je proizveo za napade na utvrđene objekte NATO saveza i koncentracije velikog broja neprijateljskih vojnika. Do sada su u ukrajinskom ratu Rusi koristili njihove manje varijante od 250, 500 i 1500 kilograma, koje na bojišnicama siju strah i paniku, kako su to javno kazali i pojedini ukrajinski vojnici nakon povlačenja iz Avdiivke u veljači ove godine. Primjena upravo ovih bombi imala je ključni učinak za rusko osvajanje tog grada.
Drugim riječima, uskoro se na bojišnicama može očekivati i primjena trotonskih FAB-ova, za koje vojni analitičari govore kako zbog svoje eksplozivne snage izazivaju „manji potres“.
Još je jedan zanimljiv element uočen u izjavi ruskog ministra obrane Sergeja Šojgu na prošlotjednom sastanku ministarstva na čijem je čelu. Prije nego kažem o čemu je riječ, napomenut ću da je Šojgu tom prigodom kazao kako će Rusija do kraja ove godine formirati dvije nove armije i 30 formacija: 14 divizija i 16 brigada. S druge strane, upravo je, uz nedostatak streljiva, provedba nove mobilizacije najveći problem ukrajinske vojske kojoj je nužna rotacija i nova kadrovska popuna.
Spomenuti novi element je da je Šojgu najavio ubrzanu izgradnju riječne flotile. Pojedini ruski vojni analitičari to su odmah povezali s ukrajinskom rijekom Dnjepar koja zemlju gotovo po polovici fizički dijeli na istočni i zapadni dio. Jer čemu ubrzani razvoj riječne flotile kada Rusija dugačku riječnu granicu ima samo na sibirskoj rijeci Amur s NR Kinom, a s potonjom sigurno ne namjerava ratovati? Očito se ne isključuju borbe za Dnjepar.
U tom bih kontekstu podsjetio i kako pojedini francuski analitičari, čak i na tamošnjoj televiziji navode kako bi se francuski vojnici u Ukrajini mogli rasporediti ili uz granicu s Bjelorusijom ili na zapadnoj obali Dnjepra – s ciljem sprječavanja daljnjeg ruskog prodora prema Kijevu. Ali to su već sve spekulacije. Ali ono o čemu ruski državni vrh otvoreno govori nakon najnovijih napada na Belgorod, je potreba stvaranja tampon zone oko novih „ruskih“ regija na tlu Ukrajine. Koliko će biti široka se ne navodi, ali analitičari govore da će biti puno šira od zone grada Harkiva koji je smješten svega 60-ak kilometara od granice. Za dalekometne raketne sustave ova je udaljenost prava sitnica. To može značiti i novu rusku opsadu Harkiva, kako je to bilo i na početku invazije – sve do ukrajinske protuofenzive ujesen 2022.
