U prvih 100 dana rata Izrael je na Gazu bacio bombi koje su po količini kilotona jednake trima atomskim bombama. Na kraju će i Amerikanci i svijet, a s vremenom i sami Izraelci svu krivnju za ovu palestinsku tragediju svaliti na Netanyahua, ali Izrael će, kao i obično, ostvariti svoje ciljeve i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Žrtva jednog političara toga je itekako vrijedna. A za moral, istinu i pravdu koga uopće više briga. Jer caruju laž, interesi i zakon jačega.
Nedavni pad ukrajinskog grada Avdiivke u donjeckoj regiji, čiju je obranu držalo oko 5 tisuća vojnika – i dalje plijeni pozornost međunarodne zajednice i javnosti, a priča oko njega ubrzano se razvija. O tome nešto više kasnije u tekstu, a sada bih najprije podsjetio na ulogu i važnost same Avdiivke.
I Kijev i Zapad zvali su je „neosvojivom tvrđavom“
Avdiivka nije bila samo simbol dugogodišnje ukrajinske obrane, još od rata 2015. s proruskim separatistima u Donbasu (koji nikada nije niti završio i zapravo se samo „stopio“ s ruskom invazijom u veljači 2022.). Predstavljala je najsnažniju ukrajinsku utvrdu uopće („neosvojivu tvrđavu“ kako su je često nazivali u Kijevu i na zapadu), godinama građenu prema najsuvremenijim NATO standardima po pitanju izgradnje obrambenih fortifikacija, s podzemnim armirano-betonskim bunkerima i tunelima. U gradu su bile stacionirane elitne ukrajinske brigade koje su raspolagale sa zapadnim raketnim sustavima – tipa HIMARS, kojima su često gađale i manje 20-ak kilometara udaljeni milijunski grad Donjeck, najčešće ne birajući ciljeve.
Zapravo, izgradnja ovako čvrste utvrde, gotovo bez presedana, odmah je i ukazivala da se ukrajinska vojska ne priprema za nastavak rata sa separatističkim snagama koje su najčešće bile u defenzivi pa takva snažna (i skupa) obrambena utvrda i ne bi imala previše smisla. Osim toga, iako su dobivale vojnu pomoć iz Rusije sve ove godine, snage separatista ipak su i u brojčanom i u tehničkom smislu bile inferiorne ukrajinskoj vojsci koja je brzo rasla. Koliko se ona u međuvremenu razvila najbolje se vidjelo na početku ruske invazije, gdje se, nakon početnog šoka ona vrlo brzo konsolidirala i počela pružati ozbiljan otpor, potpuno iznenadivši ruske stratege ali i veliku većinu zapadnih analitičara. Ukrajinska je vojska stasala u vrlo respektabilnu i ozbiljnu vojnu silu, koju je, donedavno, prije najnovijih poraza nakon sloma velike ljetne protuofenzive, po snazi, obučenosti i ratnom iskustvu u Europi premašivala samo ona turska (s tim se slažu brojni zapadni vojni analitičari).
Dakle, znalo se da Kijev Avdiivku priprema za ulogu ključnog obrambenog bedema u velikom ratu s Rusijom koji se prije ili kasnije očekivao s obzirom na međusobnu oštru političku retoriku i općenito istu retoriku Rusije i Zapada. Ukrajinski i NATO-ovi stratezi logično su pretpostavljali da će glavnina udara ruskih snaga u kombinaciji s proruskim snagama u Donbasu uslijediti upravo iz smjera Donjecka s obzirom na njegovu blizinu ukrajinskim uporištima i nužnost osiguranja sigurnosnog perimetra tog milijunskog grada.
Avdiivka je trebala amortizirati prvi udar ruskih snaga i spriječiti njihov daljnji prodor prema ključnoj crti ukupne ukrajinske obrane – aglomeraciji koju čine gradovi Kramatorsk i Slavjansk (svaki ima oko 100 000 stanovnika). Njenim eventualnim padom ruskim bi snagama bio de facto otvoren put kroz ukrajinske stepe prema rijeci Dnjepar, jer nikakvih obrambenih fortifikacija tamo više nema pa bi se nova obrambena crta morala improvizirati na brzinu, znatno dublje unutar ukrajinskog teritorija, ali i takva više ne bi bila ni približno onako snažna kakva je bila Avdiivka.
Rusi su Donbas zaobišli u širokom luku
Naravno, i ruski su stratezi dobro znali snagu utvrđenih obrambenih linija ukrajinske vojske u Donbasu, prije svega kroz informacije dobivene od tamošnjih proruskih postrojbi koje su ju itekako osjećale na svojoj koži i znale gdje su neprijateljske ključne utvrde. Zato je ruska specijalna vojna operacija, kako se službeno zove, glavninom snaga u širokom luku zaobišla Donbas te je od sjeverozapada – preko teritorija Bjelorusije krenula u tenkovski proboj na Kijev, a s Krima, na jugu, u regije Zaporižje i Herson čiji je veliki dio vrlo brzo i prešao u ruske ruke.
U donjeckoj regiji pak, separatističke snage, pojačane s novopridošlim ruskim postrojbama lomile su zube upravo na avdiivskoj bojišnici i zonama oko nje. O tome svjedoči i činjenica da se upravo na širem prostoru Donjecka obrambena crta najmanje i najsporije pomicala u rusku korist u odnosu na sve druge bojišnice. Tako je na jugu regije Donjeck nakon tri mjeseca teških borbi Rusija uspjela osvojiti pol-milijunski Mariupolj, ključnu ukrajinsku luku na Azovskom moru, a relativno brzo je, već do kraja 2022. uspjela gotovo u potpunosti osvojiti i čitavu susjednu luhansku regiju (nje oko 40-ak posto koliko je prije rata nisu kontrolirale proruske snage).
Istodobno, na bojišnicama na periferiji Donjecka ruske su snage bile potpuno blokirane, a napredak bi se mjerio doslovno u metrima dnevno ako i to.
Pad Bahmuta i Mariinke kao zlokobna slutnja
Osim Avdiivke, najveće su ukrajinske utvrde, iako znatno slabije od nje, bile gradovi Bahmut (sjevernije od Avdiivke) i Mariinka (južnije od nje). Oba su pala već ranije, što je bila zlokobna slutnja da dolaze još teži dani za branitelje Avdiivke. Bahmut je pao početkom svibnja prošle godine, a Mariinka relativno nedavno.
Borbe koje su vođene za sva ta tri grada usporedive su samo s najvećim borbama u Drugom svjetskom ratu, poglavito po količini korištenog topničkog oružja svih vrsta, koje je bilo golemo s obje strane. Rusija je na kraju uspjela ostvariti ključnu razliku u broju ispaljivanih projektila dnevno.
Avdiivka, iako puno manja od Bahmuta (prije rata je imala do 30 000 stanovnika, a Bahmut 70 000), imala je od njega puno veću stratešku važnost. Bahmut je primarno imao simboličku, psihološku važnost koja je rasla kako je sve duže trajala njegova obrana pred borcima ruske privatne vojske Wagner (u međuvremenu je raspuštana).
Dakle, rusko osvajanje Avdiivke – osim velikog udarca po moral ukrajinske vojske i stanovništva i potpuno suprotnog učinka za rusku stranu – ima i veliki strateški značaj, jer otvara put za lakši i brži prodor prema spomenutoj ključnoj aglomeraciji Kramatorsk-Slavjansk. Njenim bi osvajanjem Rusi de facto zaokružili granice regije Donjeck odnosno Donjecke Narodne Republike – DNR, kako je službeno zove Moskva i pod kojim je imenom anektirana u sastav Ruske Federacije početkom listopada 2022. Osim toga bili bi stvoreni uvjeti za planiranje i pokretanje nove velike kopnene operacije strateške važnosti.
Ruski diverzanti ušli u grad kroz kanalizacijsku cijev dužine 3 kilometra
Nakon ovog podužeg podsjećanja na ulogu i važnost Avdiivke vraćam se na uvodnu rečenicu i priču koja se dalje nastavlja razvijati u analitičkom i medijskom prostoru zapada i Rusije vezano uz pad ovoga grada. Ona sadrži važne unutarnje političke (po Ukrajinu) i šire geopolitičke elemente koji mogu biti dalekosežnog karaktera.
Kao prvo, sve se više potvrđuje kako je povlačenje ukrajinskih snaga iz Avdiivke bilo stihijsko i kaotično, a ne organizirano, ali, što je još i gore, da je uslijedilo ne nakon naredbe nedavno imenovanog novog zapovjednika Glavnog stožera generala Oleksandra Sirskog (zamijenio je vrlo popularnog među vojnicima i građanima generala Valerija Zalužnog – također živog simbola ukrajinske obrane od ruske invazije), već i prije same naredbe.
Tu je verziju nedugo nakon osvajanja grada prva objavila ruska strana, a odmah negirao Kijev. Pritom su ruski mediji počeli pokazivati sve veći broj snimki i nepoznatih informacija o samoj ruskoj vojnoj operaciji koja je (sada to priznaju i američki utjecajni mediji) izvršena briljantno s gledišta vojnog profesionalizma – planiranja i izvedbe, čak do te mjere da je brzina osvajanja Avdiivke iznenadila i samu rusku stranu koji su to očekivali ne prije ožujka.
Rusi su u operaciji zauzimanja grada pokazali izrazito visoku koordinaciju i uporabu gotovo svih rodova vojske, od jurišnih zrakoplova i strateških bombardera, preko topničkog i raketnog oružja, do sofisticirane uporabe različitih vrsta dronova i specijalnih vojnih postrojbi. Tako su počele stizati i vijesti i snimke da su ruski diverzanti ušli u pozadinu branitelja Avdiivke kroz kanalizacijsku cijev dužine 3 kilometra i promjera manjeg od jednog metra i stvorili ključno pozadinsko uporište koje je i označilo konačni prijelom.
Američke kritike
Međutim, razočaravajuće za Kijev bilo je najprije pisanje The New York Timesa u tekstu autora Juliana Barnesa, Thomasa Gibbons-Neff i Erica Schmitta, u kojem su naveli kako bi „stotine vojnika ukrajinskih oružanih snaga mogle biti zarobljene od strane ruskih jedinica koje su napredovale ili nestale tijekom kaotičnog povlačenja iz Avdiivke“ i da to „vjeruju visoki zapadni dužnosnici i vojnici koji se bore za Ukrajinu“. „Ovaj razoran poraz prijeti daljnjim potkopavanjem već oslabljenog morala ukrajinskih oružanih snaga“ – konstatira se u tekstu NYT i navodi kako je „predaja Avdiivke bila značajan simbolički gubitak za ukrajinske trupe“.
Procjene o broju zarobljenih i nestalih Ukrajinaca variraju – nastavlja dalje medij (Rusi izvješćuju o čak 1000 zarobljenih ukrajinskih vojnika, iako je prema mom mišljenju to preuveličavanje op.ZM.), te navodi kako bi „zarobljavanje stotina vojnika moglo promijeniti situaciju“. „Američki dužnosnici primijetili su posljednjih dana da je moral ukrajinskih vojnika već pao nakon neuspjele protuofenzive prošle godine i ostavke vrhovnog zapovjednika. Prema riječima dužnosnika, zbog ovih problema pogoršao se nedostatak osoblja u ukrajinskoj vojsci. Ukrajinska vojska izrazila je želju za mobilizacijom do pola milijuna novaka, ali je njen zahtjev naišao na politički otpor i zapeo u parlamentu. Zarobljavanje stotina vojnika, posebno iskusnih boraca, pogoršat će potrebu za popunjavanjem rezervi i zakomplicirati daljnje novačenje.“ – navodi NYT.
Iako je ovaj tekst imao i unutar-američki politički karakter, jer je optužbu za ovakvo stanje indirektno prebacivao i na Zastupnički dom Kongresa koji se opire novoj pomoći Ukrajini u iznosu od cca 60 milijardi dolara koliko traži Bidenova administracija – izazvao je oštre kritike službenog Kijeva koji ga je nazvao ni manje ni više nego Putinovom propagandom.
Ali ako netko u Kijevu već misli da je pro-Bidenovski i prodemokratski NYT medij koji će širiti Putinovu propagandu, vjerojatno ih je brzo razuvjerio The Washington Post koji je bio još oštriji od NYT. Reći nakon toga da je i on „proruski medij“ ipak bi bilo previše.
Evo što pak kaže WP u tekstu od 21. veljače pod naslovom „Ukraine suffered losses during chaotic withdrawal as Russia seized Avdiivka“
„Ukrajina nije uspjela sigurno evakuirati sve svoje trupe iz istočnog grada Avdiivka tijekom neurednog povlačenja tijekom vikenda, unatoč tvrdnjama njezinog novog vrhovnog vojnog zapovjednika da je taj potez osmišljen kako bi se spasili životi i izbjeglo opkoljavanje od strane Rusa koji napreduju.
„…Drugi pripadnici ukrajinske vojske koji su bili upoznati s posljednjim tjednima borbi u Avdiivki i brzim povlačenjem Ukrajine iz grada rekli su da je situacija bila kaotična i loše planirana. Izvještaji sugeriraju da je povlačenje, koje je naredio general pukovnik Oleksandr Syrsky, kojeg je Zelenskij ovog mjeseca imenovao vrhovnim zapovjednikom Ukrajine, bila sumorna i opasna operacija — i teško da je to uredno povlačenje na “povoljniju poziciju”….
„Jedan vojnik, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti…, rekao je da je nekim vojnicima naređeno “zauzeti položaje koji su već izgubljeni ili uništeni”.
…“ Brzo povlačenje i gubitak Avdiivke “malo su psihički slomili dečke”, rekao je (jedan od terenskih zapovjednika, op.ZM.) Serhiy. “Puno vođenih zračnih bombi, puno zrakoplovstva. Iskreno govoreći, većina ljudi je u šoku zbog svega ovoga.” „Dmytro Kukharchuk, zapovjednik 2. bataljuna 3. ukrajinske zasebne jurišne brigade, rekao je da je borba u Avdiivki “vjerojatno najteža bitka u cijelom vremenu rusko-ukrajinskog rata”.
Ovo nije ruska ofenziva
Kako bi čitatelji mogli bolje shvatiti, Rusija još nije pokrenula nikakvu veliku ofenzivu tipa one ljetošnje ukrajinske – osim na grad Aavdiivku, i samo djelomično u zoni Kupjanska u harkovskoj regiji. Radi se isključivo o ruskom preuzimanju inicijative odnosno o prijelazu iz faze obrane u aktivnije napadačke akcije.
Drugim riječima, Ukrajina na crti bojišnice duge više od 1000 kilometara još uvijek ima dovoljno velik broj čvrstih uporišta, kojima, međutim, sve više prijete problemi vezani uz kadrovsku popunu i rotaciju, a manje s dopremom oružjem na što se na političkoj i medijskoj razini stavlja naglasak. Oružja u Ukrajini još uvijek ima dovoljno, a ono i dalje svakodnevno stiže iz zapadnih država, poput ovih dana poslane vojne pomoći iz Finske i Švedske. Činjenica koja to potvrđuje je i da su ruske snage po ulasku u Avdiivku zatekle puna skladišta i podrume s neiskorištenim oružjem, dovoljnim da se grad drži još tjednima ako ne i duže. Dakle, problem je ipak druge prirode.
Djelomično će ga sasvim sigurno trebati tražiti i u Kijevu i tamošnjim političkim borbama koje jačaju s padom Avdiivke. Isto tako, sve je ovo itekako povezano s američkim unutarnjim političkim borbama u izbornoj godini.
Elite misle potpuno suprotno od građana
Zbog svega toga, sigurno ne slučajno, i nedavna anketa ECFR-a provedena u europskim državama EU, objavljena 21. veljače, pokazala je da svega 10% europskih građana vjeruje u pobjedu Ukrajine. Njih 20% posto vjeruje u pobjedu Rusije, dok ih najviše, njih 37%, smatra kako će rat završiti za pregovaračkim stolom. U pobjedu Ukrajine najviše vjeruju Poljaci, Šveđani i Portugalci – svi po 17%, dok u pobjedu Rusije najviše vjeruju Mađari – njih 31%, slijede Grci sa 30 te Španjolci sa 21%.
Međutim, zapadne političke elite pod vodstvom Joe Bidena u svojim su promišljanjima dijametralno suprotne od mišljenja svojih građana. One se i dalje prave da ne vide stvarnost na terenu i i dalje uporno tvrde kako Ukrajina može nanijeti pobjedu Rusiji i vratiti sve svoje teritorije, a da će vojni poraz ruskih snaga dovesti do strateškog poraza Rusije.
One i ne mogu drukčije djelovati. Jednostavno su preduboko ušle u ukrajinski rat u vjeri da ga mogu okončati ruskim porazom nakon katastrofalnih provala ruske vojske u početnoj fazi invazije i povlačenja snaga iz kijevske regije. Zato su i prekinule nastavak pregovora između Moskve i Kijeva uz tursko posredovanje koje je već bilo dalo konkretne obrise onoga o čemu će se nastojati postići konačni dogovor. To uvjerenje na zapadu, o mogućoj potpunoj pobjedi Ukrajine, još je više naraslo nakon velikih pobjeda Ukrajinaca u harkovskoj regiji u ljeto 2022., kao i povlačenja ruskih vojnika u rujnu iste godine na lijevu obalu Dnjepra u hersonskoj regiji, uključujući i iz istoimenog velikog administrativnog središta.
Ovdje bih opet podsjetio na dio teksta američkog autora Andrewa Lathama, profesora međunarodnih odnosa, objavljenog u The Hillu 15. veljače koji daje dijagnozu zašto se političke elite na zapadu toliko opiru promjeni svoga smjera. On konstatira da „Rusija pobjeđuje u ratu“ i da je „malo toga što bi upućivalo na to da će bilo koji predvidivi politički, ekonomski, taktički ili tehnološki razvoj vjerojatno promijeniti tu temeljnu stvarnost“. Dalje kaže kako se sve to može lakše promatrati kroz „jednostavnu psihološku dinamiku, koju je najbolje sažeti u konceptu “eskalacije predanosti“. „Prema ovom konceptu, pojedinci ili grupe ponekad pokazuju tendenciju da ustraju u neuspješnom argumentu, čak i kada taj argument postaje sve neodrživiji u svjetlu činjenica. Ovo ponašanje je prije svega obilježeno privrženošću prethodnim obvezama – nepovratnim troškovima, kako bi to rekli ekonomisti – bez obzira na njihovu sadašnju vjerodostojnost ili racionalnost. To je psihološka disfunkcija.“.
… „Oni koji su se javno založili za mišljenje da je Ukrajina bila predodređena za nanošenje odlučujućeg poraza Rusiji tijekom toliko najavljivane, ali u konačnici neuspjele proljetno-ljetne “kontraofenzive” 2023. godine, iracionalno su udvostručili tu javnu predanost. Oni su, drugim riječima, eskalirali svoju predanost iako činjenice na terenu nalažu da je ta vjera u konačnu potpunu pobjedu Ukrajine jednostavno neutemeljena i da bi racionalna osoba prilagodila svoje stavove u svjetlu tih činjenica.“ – zaključuje Andrew Latham.
Teško je izići neokrnjen iz kaše koju su sami zakuhali
Američki autor je prema mom mišljenju potpuno u pravu. Evo nekoliko argumenta.
Prvo: Na prošlog tjedna završenoj Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji njemački ministar obrane Boris Pistorius je u svom govoru kazao kako vjeruje u konačnu vojnu pobjedu Ukrajine i kako joj treba nastaviti pružati svu pomoć do njezinog ostvarenja, a što će činiti i Njemačka s ciljem nanošenja strateškog poraza Rusiji. Pritom je sve zemlje koje pomažu Ukrajini pozvao da joj počnu isporučivati i rakete dalekog dometa kojima će moći nanositi udare „duboko unutar ruskog teritorija“ i po ruskim strateškim objektima.
Međutim, svega nekoliko dana kasnije, 22. veljače, njemački parlament je odbacio prijedlog oporbenog bloka CDU/CSU da se Ukrajini isporuče njemačke suvremene krstareće rakete dugog dometa (500 km i brzine 1000 km/h) Taurus koje Ukrajina već dugo traži. Prijedlog je, dakle, odbacila vladajuća „semafor koalicija“ čije je i Pistorius dio (SPD), jer se kancelar Olaf Scholz tome usprotivio smatrajući kako bi takav potez mogao dovesti do velike eskalacije ukrajinskog rata.
Istodobno Bidenova administracija vrši pritisak na europske saveznike da Ukrajini isporuče svoje rakete ATACMS američke proizvodnje, nakon čega će Amerikanci obnoviti europska skladišta tim raketama čim Kongres dozvoli gore spomenutu novu financijsku pomoć Ukrajini (najveći dio nje bit će namijenjen američkim proizvođačima oružja, a ostali dio išao bi Kijevu). Slično je bilo i s američkim tenkovima Abrams, koji su se, i to vrlo mali broj (obećano je svega 30) stidljivo pojavili u Ukrajini tek na samom kraju njene ljetne protuofenzive u kojoj je do tada izgorio već dobar broj njemačkih Leoparda za isporuku kojih je Biden početkom prošle godine teškom mukom uspio nagovoriti kancelara Scholza obećavši mu paralelnu isporuku američkih Abramsa čim se riješe određene ugovorne obveze koje SAD ima prema drugim državama po pitanju tih tenkova.
Evo još jednog primjera.
Europske zemlje, počevši najprije od Velike Britanije, preko Francuske, Njemačke, Italije sve do najnovije – Danske, upravo sklapaju s Ukrajinom tzv. bilateralne sporazume o sigurnosnim jamstvima dok ona jednom ne uđe u NATO kada bi on to trebao preuzeti. To su obećale Kijevu nakon što mu prošloljetnom summitu NATO saveza u Vilniusu nisu željele dati zeleno svjetlo za ulazak u NATO, već je samo formirano Vijeće NATO-Ukrajina, pri čemu su obećana sklapanja bilateralnih sigurnosnih sporazuma s Kijevom kao privremena alternativa.
Međutim, u stvarnosti se ne radi ni o kakvim pravno obvezujućim dokumentima, a kako je to prošli tjedan otvoreno rekao i talijanski ministar vanjskih poslova i zamjenik premijera Antonio Tajani u Senatu koji je očito bio zabrinut, kazavši da je „ sporazum politički i simboličan kako bi se poslala jasna poruka u korist obrane međunarodnog prava“ (info: ANSA). Prema njegovim riječima, u izradi je dokument sličan onima koje su ranije potpisale Francuska, Njemačka i Velika Britanija, ne predviđa nikakve pravne i financijske obveze, kao ni automatsku političku i vojnu potporu.
Istodobno, kada su u Kijevu pitali američku veleposlanicu kada će SAD potpisati sporazum o sigurnosnim jamstvima s Ukrajinom konkretnog odgovora nije bilo u smislu ukazivanja barem na neki približni rok.
Elite nemaju izbora
Drugim riječima, sadašnje političke elite na zapadu nemaju previše izbora nego nastaviti svojim uhodanim stazama i govoriti o pomoći Ukrajini dokle to bude trebalo, jer bi, u suprotnom, ugrozile svoju političku budućnost jer su na pobjedu Ukrajine stavili i žrtvovali sve – prije svega gospodarske i energetske interese. Pogotovo to ne mogu dozvoliti u ovoj izbornoj godini i u SAD-u i EU. Za svakog od tih čelnika izbori u svojoj kući puno su važniji od problema Ukrajine ma koliko oni nastojali pokazivati suprotno. To vrijedi, dakako (još i najviše) i za Bidena, kojemu bi, da to nije tako – najlakše bilo prihvatiti prijedlog republikanaca i ojačati američku granicu s Meksikom, a zauzvrat osigurati 60 milijardi dolara za Ukrajinu. Ali on dobro zna kako bi time vrlo izgubio izbore jer je naglasak na migrantsku problematiku glavni predizborni adut Republikanske stranke.
Zbog toga se retorika zapadnih državnika sve više razlikuje od njihovih praktičnih poteza koji su ipak puno oprezniji i što je znak da oni ipak nisu posve izgubili razum, već da traže izlaz iz krajnje neugodne i opasne situacije: kako zadovoljiti Kijev i ostati čist u očima domaće i svjetske javnosti s jedne strane, i s druge, kako čitavu stvar ne dovesti do neposrednog rata s Rusijom kojeg nitko od njih (naravno ni Moskva) ne želi ni pod koju cijenu.
Da nisu izgubile razum svjedoči i vijest agencije Bloomberg od 21. veljače gdje se navodi kako tim od 10 pravnika međunarodnog prava grupe G7 traži mogućnost za konfiskaciju zamrznutih ruskih financijski aktiva u EU i SAD-u. Jer da su izgubile razum to bi već odavno učinile.
Naravno, ne žale one pritom Rusiju – već im je jasno kako bi se radilo o čistoj krađi u doslovnom smislu, jer zakona koje bi to dozvolile nema i nikada ih neće ni biti. Osim toga posljedice bi mogle biti užasne i po zapadni financijski sustav – ne toliko zbog najavljenog ruskog protuodgovora i vjerojatne ruske konfiskacije imovine zapadnih tvrtki, već puno više zbog gubitka povjerenja u zapadne institucije drugih velikih država i investitora izvan zapadnog kruga koji svoje aktive čuvaju u zapadnim riznicama ili ih okreću kroz tamošnje fondove.
Neurotična fiksacija
Za kraj, kao potvrda problema u koje su se zapadne političke elite uvukle nastojeći pod svaku cijenu Rusiji nanijeti strateški poraz kroz ukrajinski rat, donosim dio teksta utjecajnog američkog analitičara iz redova realista i profesora s harvardskog sveučilišta (iz Harvard Kennedy School) Stephena Walta iz također utjecajnog medija Foreign Policy od 12. veljače pod naslovom „Neurotične fiksacije američke vanjske politike“/ „Neurotic Fixations of US Foreign Policy“. Tekst se itekako nadopunjuje s gore navedenim tekstom autora Andrewa Lathama iz The Hilla. Walt kaže slijedeće:
„Bogate i moćne zemlje poput Sjedinjenih Država mogu uvijek iznova činiti iste stvari…, a da se ne suoče s trenutnim i teškim posljedicama. Bijela kuća može promijeniti vlasnika, imenovani predsjednici mogu doći i otići, a nove krize mogu izbiti bez upozorenja, a isti već izlizani odgovori bivaju izvučeni iz ladice, skinuta prašina i ponovno provedeni u praksi. Ponekad su poznati pristupi toliko duboko ukorijenjeni da postaju gotovo refleksni: ljudi na vlasti rijetko ih propituju, a protivnici se suočavaju s teškom borbom ako pokušaju uvjeriti nadređene da učine nešto drugačije. U ekstremnim slučajevima nitko ih niti ne dovodi u pitanje. To je vanjska politika na autopilotu. Ne tražim posao u Washingtonu, što me ostavlja slobodnom za postavljanje pitanja o nekim od ovih odgovora – isprati i ponoviti.“
Walt govori o postojanoj fokusiranosti američke vanjske politike na „nedostižne ciljeve“ i „oslanjanje na instrumente prinude“ – što su ozbiljne prepreke na američkom putu prema učinkovitijoj vanjskoj politici. Pritom se Washington nada dobiti što traži bez nužde značajnijih kompromisa ili čak bez njih, a najlakše mu je donijeti odluku o uvođenju sankcija ili brzom slanju „Tomahawka“ „umjesto dugog i složenog pronalaska zajedničkih rješenja“. To suprotnoj stani ne ostavlja manevarskog prostora, već da se brani i ne pristaje na uvjeravanja i prijedloge Washingtona – smatra Walt.
SAD jedini blokirao rezoluciju o zaustavljanja rata u kojemu su po količini kilotona bačene 3 atomske bombe
O američkoj diplomatskoj praksi i njenim sve neugodnijim posljedicama svjedoči i prošlotjedni sastanak Vijeća sigurnosti UN-a i glasovanje o rezoluciji o hitnoj obustavi izraelskih vojnih operacija u Rafi, na krajnjem jugu Pojasa Gaze gdje golema humanitarna katastrofa prijeti po više od milijun palestinskih civila koji su tamo izbjegli (po izraelskom naputku!) tijekom njegovih operacija na sjeveru tog pojasa i u gradu Gazi. Rezoluciju je predložio Alžir, a za nju su glasovale sve članice (13), osim SAD-a koji je uložio veto i Velike Britanije koja je bila suzdržana. Rezoluciju su podržali, primjerice i Egipat i Katar i Albanija i Francuska, a arapske zemlje nisu krile svoju ljutnju.
Najzanimljivije je američko obrazloženje prema kojem oni namjeravaju predložiti svoju rezoluciju u kojoj će biti rečeno kako trebaju sazrjeti „praktični uvjeti“ kada će primirje moći stupiti na snagu!
U prvih 100 dana rata Izrael je na Gazu bacio bombi koje su po količini kilotona jednake trima atomskim bombama, kako to 20. veljače piše Foreign Affairs. Inače, do sada je u tom ratu poginulo oko 30 tisuća Palestinaca. Prema podacima palestinskog ministarstva zdravstva poginulo ih je 28 000 a još oko 70 000 ljudi je ranjeno – od čega su najveći broj žene i djeca. Koliko ih još treba stradati da bi sazrjeli „praktični uvjeti“ za primirje bilo bi zanimljivo pitati Bidena.
Na kraju će i Amerikanci i svijet, a s vremenom i sami Izraelci svu krivnju za palestinsku tragediju svaliti na Netanyahua, ali Izrael će, kao i obično, ostvariti svoje ciljeve i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.Žrtva jednog političara toga je itekako vrijedna. A za moral, istinu i pravdu – koga uopće više briga. Jer caruju laž, interesi i zakon jačega.
Navaljni i Assange
Prošloga se tjedna aktivno i glasno – od politike do medija, na Zapadu razmatrala smrt Alekseja Navaljnog u ruskom zatvoru, i za nju s rijetko viđenom količinom gnjeva obrušilo na dežurnog krivca za sve svjetske probleme – Vladimira Putina.
Nije mi namjera nikoga braniti, a najmanje Putina. Ali ne vidjeti palestinske žrtve i ne osuđivati ratne metode koje koristi Izrael, ili barem malo oplakivati sudbinu australskog državljana Juliana Assangea koji se usudio javno obznaniti tajne dokumente o američkim zločinima u Iraku i Afganistanu i čije izručenje opet ovih tjedana traži SAD i gdje mu prijeti zatvorska kazna od 150 godina – krajnje je licemjerno, dvolično, odvratno.
Assange i Navaljni definitivno imaju dosta toga zajedničkog (najviše hrabrosti), ali im se s političke i medijske točke gledišta na Zapadu pristupa s posve suprotnih pozicija: prvog se gotovo demonizira, a drugog diže u zvijezde.
Sve ovo najbolje ukazuje na sliku svijeta u kojem živimo i na pustu maglu koju nam prodaju kad nas uvjeravaju u nekakve humane, demokratske i druge vrijednosti kojima trebamo težiti i za njih se boriti.
Toga nikada nije bilo niti će biti. Te su vrijednosti pozitivne ali, objektivno, vrijede samo dok ne zadiru u interese moćnika s koje god strane svijeta dolazili.
