Svatko od nas se susretao s ljudima s posebnim potrebama koji su takvi postali zbog više sile ili pri rođenju. Upravo svoj civilizacijski nivo, kao pojedinci i kao društvo u cjelini pokazujemo svojim odnosom prema takvim ljudima. Naša empatija, naša solidarnost, humanost nas uvjetuju da ih zaštitimo, da im pomognemo koliko je to u našoj moći.
Što bi bilo kad bi netko na nas svakodnevne gledao kao na bića s posebnim potrebama, a da pri tomu ni malo nije empatičan i da tu svoju prirodno nadređenu poziciju nemilosrdno iskorištava? Nažalost, iako nismo u radnji filma Planet majmuna u kojoj bi nam gori od nas bili nadređeni, ipak smo ovdje i sada za određene skupine ljudi doslovno majmuni. Oni majmuni koji, kao u zaboravljenoj pjesmi grupe Metak, rade što majmuni vide.
Riječ je o bankarima, o državi koja je njihov servis i o nama. U vezi s novcem valja podsjetiti na neke činjenice kako bismo shvatili vlastiti poriv za klečanjem pred bilo kojim bankarom. Institucija koja brine o nacionalnoj valuti, Kuni (koja to nije zato što ne posjeduje ni jedan atribut nacionalne valute, ali zato ima ustaški naziv koji ne smeta antifama, manjinama, židovskim općinama samo zato što predstavlja ruganje nacionalnoj suverenosti i u suštini inverziju suverenosti) zove se Hrvatska Narodna Banka i njena uloga je definirana Ustavom, člankom 53 koji kaže da je ta banka samostalna i neovisna te da o svom radu izvješćuje Hrvatski Sabor.
HNB tiska gotovinu i kao kredit (ili zamjenu za konvertibilnu valutu) distribuira poslovnim bankama. Taj novac, gotovina čini tek oko 5% od ukupnog novca u optjecaju. Sav ostatak od oko 95% novca čini virtualni novac (‘novac na računu’) i njega ni iz čega,a na osnovu pologa građana, stvaraju poslovne banke. S pologom od 100 kuna, banke imaju pravo stvoriti najmanje 1000 kuna. Trošak stvaranja tog novca je za banke nula kuna. A tako stvoren novac potom distribuiraju građanima, tvrtkama, državi isključivo kao kredit kojeg treba vratiti s kamatama. Za kredit od 1000 kuna, banci treba vratiti 1000 kuna plus kamate, recimo 1045 kuna. Ovih 45 kuna potrebnih za kamate nikad nije ušlo u optjecaj i stoga je riječ o sustavu koji generira dužničku spiralu. Kamate je moguće vratiti samo ako se uzme novi kredit za čije vraćanje je potrebno još više skupiti za kamate. Ako umjesto 1000 kuna zamislimo 100 milijarda, princip je isti. Nakon povrata kredita, banke virtualno stvoreni novac jednostavno ponište pa je za funkcioniranje gospodarstva, države potrebno novo zaduživanje. Ne učine li to građani, ne učini li gospodarstvo, mora učiniti država (pa će preko poreza taj kredit prebaciti na naš trošak).
I to je suština prijevare u kreditnoj kreaciji novca. Banke nikad ne posuđuju novac svojih štediša (i to im je zabranjeno), ali im taj novac služi kao polog na osnovu kojeg mogu multiplicirati depozite, stvarati novac ni iz čega. U Hrvatskoj to čine strane banke. One su zakonski ovlaštene za stvaranje novca, a kako je riječ o privatnim bankama, jasno je kako smo posao stvaranja novca prepustili stranim privatnim firmama. Posljedice toga su frapantne – te strane firme odlučuju o razvoju države, gospodarstva, one odlučuju o tomu što će i koga financirati, a što neće! Mogu uništiti svaku domaću konkurenciju industrijama u njihovim matičnim državama pa se ne treba čuditi ako to i čine.
Međutim, vlasnicima banaka nije bio dovoljan profit od prodaje novca. Profitabilnost banaka je svake godine umanjivao trošak za isplate plaća namještenicima pa su odlučili da umjesto njih taj trošak snosimo svi mi ostali. Zakonski to nisu mogli jer ni jednoj privatnoj firmi nije omogućena blagodat da plaće zaposlenicima isplaćuje netko drugi. Ustav u članku 49 kaže kako „Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu“.
Kad nisu mogli zakonom, bankari su pronašli pogodnog ministra financija koji je to bio voljan učiniti podzakonskim aktom.
Riječ je o bivšem ministru Slavku Liniću (sjećamo ga se, zatvarao je kafiće po Dalmaciji za 5 kuna viška u blagajni), žestokom prema poreznim obveznicima i umiljatom janjetu prema bankarima. Upravo on je donošenjem Pravilnika o porezu na dohodak odredio da je isplata plaće moguća jedino na račun otvoren u poslovnoj banci. Tako je obavezao svakoga u državi na otvaranje računa u banci i onemogućio isplatu zarađene plaće u gotovini. A vođenje računa, kao što znamo – košta! U Hrvatskoj je otprilike 5 milijuna otvorenih tekućih računa i oko 9 milijuna izdanih kreditnih kartica. Ako pomnožimo te brojke s određenim iznosom (od 5 kuna na dalje po računu) doći ćemo do godišnje sume od najmanje 120 milijuna eura, odnosno do brojke koja jamči isplatu plaća bankarskim zaposlenicima (njih oko 20000 )
Zaludu Ustav govori ( u članku 55) kako “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život” zaludu Zakon o porezu na dohodak govori u članku 86.
(1) Tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici – pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiroračun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način.
(2) Ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.“
Od Ustava i Zakona u praksi je jači podzakonski akt kojeg donosi ministar na štetu građana,a na korist bankama. Ministar je kao što vidimo iz Zakona ovlašten samo propisati proceduru, ali ne i popis primanja za koja je dopuštena isplata u gotovini. Zakon ne kaže da je isplata plaće u gotovini prekršajno djelo i ne kaže da se plaća ne smije isplaćivati u gotovini.
Navikli smo na to da je borba protiv sustava donkihotska borba s vjetrenjačama. Sustavu pravda, osobne slobode služe samo kao smokvin list s kojim prikriva svoju otuđenost od čovjeka. U borbi protiv takvog sustava pojedinac će uvijek izgubiti. Čak ako je taj pojedinac dio tog sustava, važan kotačić u mehanizmu, čak ako je dio sudbene vlasti, čak ako je sutkinja Općinskog suda u Zagrebu i ako se zove Zorka Ćaćić Zagrajski. Upravo ta hrabra žena (u tobože patrijarhalnom društvu) je imala hrabrosti i ustala protiv Sustava.
Ne želi otvoriti bankovni račun jer ne želi banci plaćati naknadu za vođenje računa, već traži isplatu plaće u gotovini. „Sutkinja Ćaćić Zagrajski obrazlaže kako inzistira samo da joj se u skladu sa zakonom plaća isplati u gotovom novcu na propisan način” . A kad je pravilnik u suprotnosti sa zakonom, treba primijeniti zakon. Sporni je pravilnik u suprotnosti i sa Zakonom o obveznim odnosima prema kojem svatko dragovoljno stupa i izlazi iz ugovornih odnosa. – Ako se nekoga podzakonskim propisom prisiljava da stupi u ugovorni odnos s nekom novčarskom ustanovom, s kojom ne želi biti ni u kakvom ugovornom odnosu, onda govorimo o ozbiljnom ugrožavanju pravne države prisiljavanjem građanina da nešto učini, ili ne učini, na štetu svoje imovine“.
Sutkinja Zorka Ćaćić Zagrajski je uputila i Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu ustavnosti spornog Pravilnika o porezu na dohodak, ali Ustavni sud o tomu još nije odlučio. Možda se i zato neuspješno kandidirala za članicu Ustavnog suda s devizom da politika mora biti u granicama prava, a ne da pravo bude u granicama politike.
U posljednje vrijeme se na bankarskim ‘teambuildinzima’ razgovara o tomu da uvedu naknadu za podizanje gotovine s računa na bankarskom pultu. Naime, klijenti (do kojih su došli zahvaljujući podzakonskom aktu, a ne zbog svoje konkurentnosti) unatoč postojanju bankomata uporno dolaze na šalter banke po gotovinu i tako oduzimaju dragocjeno vrijeme bankarskim zaposlenicima pa ih valja sankcionirati, odnosno naplatiti im bankarsko vrijeme, kao da je riječ o pravnom savjetu, a ne isplati pošteno zarađene plaće. Ne treba sumnjati u to da će banke u skoro vrijeme to i učiniti, imajući obzira prema nama, bićima s posebnim potrebama.
logično
Što bi bilo kad bi netko na nas svakodnevne gledao kao na bića s posebnim potrebama, a da pri tomu ni malo nije empatičan i da tu svoju prirodno nadređenu poziciju nemilosrdno iskorištava? Nažalost, iako nismo u radnji filma Planet majmuna u kojoj bi nam gori od nas bili nadređeni, ipak smo ovdje i sada za određene skupine ljudi doslovno majmuni. Oni majmuni koji, kao u zaboravljenoj pjesmi grupe Metak, rade što majmuni vide.
Riječ je o bankarima, o državi koja je njihov servis i o nama. U vezi s novcem valja podsjetiti na neke činjenice kako bismo shvatili vlastiti poriv za klečanjem pred bilo kojim bankarom. Institucija koja brine o nacionalnoj valuti, Kuni (koja to nije zato što ne posjeduje ni jedan atribut nacionalne valute, ali zato ima ustaški naziv koji ne smeta antifama, manjinama, židovskim općinama samo zato što predstavlja ruganje nacionalnoj suverenosti i u suštini inverziju suverenosti) zove se Hrvatska Narodna Banka i njena uloga je definirana Ustavom, člankom 53 koji kaže da je ta banka samostalna i neovisna te da o svom radu izvješćuje Hrvatski Sabor.
HNB tiska gotovinu i kao kredit (ili zamjenu za konvertibilnu valutu) distribuira poslovnim bankama. Taj novac, gotovina čini tek oko 5% od ukupnog novca u optjecaju. Sav ostatak od oko 95% novca čini virtualni novac (‘novac na računu’) i njega ni iz čega,a na osnovu pologa građana, stvaraju poslovne banke. S pologom od 100 kuna, banke imaju pravo stvoriti najmanje 1000 kuna. Trošak stvaranja tog novca je za banke nula kuna. A tako stvoren novac potom distribuiraju građanima, tvrtkama, državi isključivo kao kredit kojeg treba vratiti s kamatama. Za kredit od 1000 kuna, banci treba vratiti 1000 kuna plus kamate, recimo 1045 kuna. Ovih 45 kuna potrebnih za kamate nikad nije ušlo u optjecaj i stoga je riječ o sustavu koji generira dužničku spiralu. Kamate je moguće vratiti samo ako se uzme novi kredit za čije vraćanje je potrebno još više skupiti za kamate. Ako umjesto 1000 kuna zamislimo 100 milijarda, princip je isti. Nakon povrata kredita, banke virtualno stvoreni novac jednostavno ponište pa je za funkcioniranje gospodarstva, države potrebno novo zaduživanje. Ne učine li to građani, ne učini li gospodarstvo, mora učiniti država (pa će preko poreza taj kredit prebaciti na naš trošak).
I to je suština prijevare u kreditnoj kreaciji novca. Banke nikad ne posuđuju novac svojih štediša (i to im je zabranjeno), ali im taj novac služi kao polog na osnovu kojeg mogu multiplicirati depozite, stvarati novac ni iz čega. U Hrvatskoj to čine strane banke. One su zakonski ovlaštene za stvaranje novca, a kako je riječ o privatnim bankama, jasno je kako smo posao stvaranja novca prepustili stranim privatnim firmama. Posljedice toga su frapantne – te strane firme odlučuju o razvoju države, gospodarstva, one odlučuju o tomu što će i koga financirati, a što neće! Mogu uništiti svaku domaću konkurenciju industrijama u njihovim matičnim državama pa se ne treba čuditi ako to i čine.
Međutim, vlasnicima banaka nije bio dovoljan profit od prodaje novca. Profitabilnost banaka je svake godine umanjivao trošak za isplate plaća namještenicima pa su odlučili da umjesto njih taj trošak snosimo svi mi ostali. Zakonski to nisu mogli jer ni jednoj privatnoj firmi nije omogućena blagodat da plaće zaposlenicima isplaćuje netko drugi. Ustav u članku 49 kaže kako „Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu“.
Kad nisu mogli zakonom, bankari su pronašli pogodnog ministra financija koji je to bio voljan učiniti podzakonskim aktom.
Riječ je o bivšem ministru Slavku Liniću (sjećamo ga se, zatvarao je kafiće po Dalmaciji za 5 kuna viška u blagajni), žestokom prema poreznim obveznicima i umiljatom janjetu prema bankarima. Upravo on je donošenjem Pravilnika o porezu na dohodak odredio da je isplata plaće moguća jedino na račun otvoren u poslovnoj banci. Tako je obavezao svakoga u državi na otvaranje računa u banci i onemogućio isplatu zarađene plaće u gotovini. A vođenje računa, kao što znamo – košta! U Hrvatskoj je otprilike 5 milijuna otvorenih tekućih računa i oko 9 milijuna izdanih kreditnih kartica. Ako pomnožimo te brojke s određenim iznosom (od 5 kuna na dalje po računu) doći ćemo do godišnje sume od najmanje 120 milijuna eura, odnosno do brojke koja jamči isplatu plaća bankarskim zaposlenicima (njih oko 20000 )
Zaludu Ustav govori ( u članku 55) kako “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život” zaludu Zakon o porezu na dohodak govori u članku 86.
(1) Tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici – pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiroračun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način.
(2) Ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.“
Od Ustava i Zakona u praksi je jači podzakonski akt kojeg donosi ministar na štetu građana,a na korist bankama. Ministar je kao što vidimo iz Zakona ovlašten samo propisati proceduru, ali ne i popis primanja za koja je dopuštena isplata u gotovini. Zakon ne kaže da je isplata plaće u gotovini prekršajno djelo i ne kaže da se plaća ne smije isplaćivati u gotovini.
Vecernji.hr: Sutkinja traži plaću u gotovini jer ne želi plaćati naknade banci
Navikli smo na to da je borba protiv sustava donkihotska borba s vjetrenjačama. Sustavu pravda, osobne slobode služe samo kao smokvin list s kojim prikriva svoju otuđenost od čovjeka. U borbi protiv takvog sustava pojedinac će uvijek izgubiti. Čak ako je taj pojedinac dio tog sustava, važan kotačić u mehanizmu, čak ako je dio sudbene vlasti, čak ako je sutkinja Općinskog suda u Zagrebu i ako se zove Zorka Ćaćić Zagrajski. Upravo ta hrabra žena (u tobože patrijarhalnom društvu) je imala hrabrosti i ustala protiv Sustava.
Ne želi otvoriti bankovni račun jer ne želi banci plaćati naknadu za vođenje računa, već traži isplatu plaće u gotovini. „Sutkinja Ćaćić Zagrajski obrazlaže kako inzistira samo da joj se u skladu sa zakonom plaća isplati u gotovom novcu na propisan način” . A kad je pravilnik u suprotnosti sa zakonom, treba primijeniti zakon. Sporni je pravilnik u suprotnosti i sa Zakonom o obveznim odnosima prema kojem svatko dragovoljno stupa i izlazi iz ugovornih odnosa. – Ako se nekoga podzakonskim propisom prisiljava da stupi u ugovorni odnos s nekom novčarskom ustanovom, s kojom ne želi biti ni u kakvom ugovornom odnosu, onda govorimo o ozbiljnom ugrožavanju pravne države prisiljavanjem građanina da nešto učini, ili ne učini, na štetu svoje imovine“.
Sutkinja Zorka Ćaćić Zagrajski je uputila i Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu ustavnosti spornog Pravilnika o porezu na dohodak, ali Ustavni sud o tomu još nije odlučio. Možda se i zato neuspješno kandidirala za članicu Ustavnog suda s devizom da politika mora biti u granicama prava, a ne da pravo bude u granicama politike.
U posljednje vrijeme se na bankarskim ‘teambuildinzima’ razgovara o tomu da uvedu naknadu za podizanje gotovine s računa na bankarskom pultu. Naime, klijenti (do kojih su došli zahvaljujući podzakonskom aktu, a ne zbog svoje konkurentnosti) unatoč postojanju bankomata uporno dolaze na šalter banke po gotovinu i tako oduzimaju dragocjeno vrijeme bankarskim zaposlenicima pa ih valja sankcionirati, odnosno naplatiti im bankarsko vrijeme, kao da je riječ o pravnom savjetu, a ne isplati pošteno zarađene plaće. Ne treba sumnjati u to da će banke u skoro vrijeme to i učiniti, imajući obzira prema nama, bićima s posebnim potrebama.
logično
