Lako je zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je jedan u općini glasao za Ivu Josipovića
Vidjevši rezultate glasanja irskih Hrvata za Europski parlament, mislio sam – kao, uostalom, i vi – da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji. Ako, međutim, Hrvata sa smislom za humor i ima, oni sasvim sigurno ne rade u Državnom izbornom povjerenstvu, po čijim je službenim i konačnim rezultatima HDZ u Irskoj dobio jednako koliko i Milorad Pupovac, dakle ukupno točno – jedan glas. Ne dakle jedan posto, ne metaforički kakav kolokvijalni jedan, ne jedan kao stanoviti neki jedan, već vrlo fizički jedan, brojkom i slovima, jedan u svakom svom matematičkom i administrativnom smislu, s imenom, prezimenom i OIB-om: samo jedan Hrvat, jedan jedini od njih deset tisuća, u nedjelju je u Dublinu zaokružio HDZ.
Lako je stoga zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. nakon drugog kruga predsjedničkih izbora hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je, prema službenim rezultatima izbornog povjerenstva, jedan u općini glasao za Ivu Josipovića.
Dramatično je tako ovih dana u hrvatskoj zajednici u Irskoj: ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi po podstanarskim rupama u Galwayu, oprezno se po pubovima Corka mjeri svaka izgovorena riječ, gledaju Hrvati je li tko njihov dobio otkaz u gay-baru ili zatražio rastavu braka, pa se naizgled neobavezno ćaska, prepričavaju sranja s posla, raspituje o svojima doma i komentira Brexit, sve pokušavajući otkriti ubačenog HDZ-ovca. Došaptava se među našima u Dublinu kako neki Ličanin što čisti urede u North Wallu otvoreno sluša Intrade, jedna iz Splita kod frizera je, vele, rekla da je s onoliko Turaka i Arapa u Njemačkoj i ne čudi onakav rezultat Zelenih, a kod popularnog Hame u ćevabdžinici Balkan u Moore Street Mallu pročulo se kako je jedan iz Zmijavaca navodno preko Ryanaira kupio kartu za Split u jednom pravcu.
I da se James Joyce rodio stotinjak godina kasnije, bogami bi njegov Leopold Bloom bio hrvatski useljenik Leopold Beljo, koji na sedam stotina stranica ‘Uliksa’ baulja ulicama Dublina, tražeći na dan europskih izbora neki razlog, bilo koji, da glasa za HDZ. Ako je itko ikad mogao razumjeti tu stvar, bio je to James Joyce.
Hrvate je, međutim, hudom historijskom nesrećom umjesto Jamesa Joycea dopao Ljubo Ćesić Royce, pa je razumljivija i drama u dublinskoj Little Croatiji. Najzad, čovjek je znatiželjno biće, radoznalost ga je u evolucijskoj utrci i udaljila od strica čimpanze. Ključno pitanje ‘zašto?’, recimo, na koncu nas je i definiralo kao svjesno biće. A u svjetskoj zaštologiji, koja pamti najčudesnije zamislive zaštoe – i čudesno duboke i čudesno glupe – općenito se smatra kako je teoretski najgluplji ‘zašto?’ upravo onaj koji bi pitao ‘zašto je samo jedan od deset hiljada irskih Hrvata glasao za HDZ’.
Kako pak u HDZ-a takve stvari ne samo da se pitaju, već imaju i odgovor – na izbore je, kažu, izašlo samo pedesetak irskih Hrvata – teoretski bi gluplje bilo još samo potpitanje zašto je od deset hiljada Hrvata u Dublinu na izbore izašlo njih samo pedesetak. Kažem ‘teoretski’, jer se u suvremenoj neurologiji donedavno mislilo da je takvo nešto poput razumijevanja omraženosti hrvatske politike i HDZ-a među irskim Hrvatima donja encefalografska granica, ispod koje se proglašava moždana smrt, i da se nijedno ljudsko biće s formalno aktivnim osnovnim cerebralnim funkcijama nikad ne bi upitalo zašto irski Hrvati ne vole HDZ. Kažem pak ‘donedavno mislilo takvo nešto’ jer se u svjetskoj znanosti takvo nešto odnedavno više ne misli.
Takvo nešto prošle subote – dan uoči izbora za Europski parlament! – upitao se, naime, Večernji list, vodeći hrvatski medij za istraživanje paranormalnih fenomena i objašnjavanje neobjašnjivih pojava, u zanimljivom zaštološkom ogledu pod intrigantnim naslovom: ‘Od deset tisuća Hrvata u Dublinu, uz Crkvu ih je samo šest stotina. Zašto?’
Najprije sam – kao, uostalom, i vi – mislio da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji. Ako, međutim, Hrvata sa smislom za humor i ima, oni sasvim sigurno ne rade u Večernjaku, gdje se, shvatio sam uskoro, zaista mrtvi ozbiljni i mrtvi zabrinuti pitaju ‘zašto je, od deset tisuća Hrvata u Dublinu, uz Crkvu samo njih šest stotina?’. Nedokučiva je to zagonetka i urednicima Večernjeg lista i velečasnom Josipu Levakoviću, voditelju nedavno ustanovljene Hrvatske katoličke misije u Haddington Roadu, koji nemoćno širi ruke žaleći se reporterki kako je u evidenciju uveo jedva šesto zemljaka, sve zdvajajući kako ‘iz nekog razloga’ – zaista, kojeg? – ‘u Irskoj nisu prošli ni pokušaji da se osnuju naše zavičajne zajednice’. ‘Zašto?’
Zašto?! Možda, samo možda, zato što se deset hiljada Hrvata u Irskoj i sklonilo od Crkve i njene katoličke misije u zavičajnoj zajednici Hrvatskoj, bezglavo dakle bježeći upravo od hrvatskih biskupa, kardinala i provincijala, fratara, vikara i prebendara, Vatikanskih ugovora i kaptolskih monsinjora, školskih vjeroučitelja i studentskih kapelana, klerikata i ordinarijata, homilija, relikvija, procesija, samostanskih orgija i svečanih liturgija, katoličkih aktivista, fundamentalista, egzorcista, kreacionista i antiaborcionista, hodočasnika, mladomisnika, klerika i televizijskih propovjednika, fanatika, karizmatika i stigmatika, ravnozemljaša i obiteljaša, kapelica, opatica, vidjelica, zadušnica, duhovnih radionica, molitvenih zajednica i adventskih kuraca palaca, križnih puteva, svetačkih leševa, hodača za život i penzioniranih prelata iz programa za zaštitu pedofila.
‘Zašto’, međutim, u Irsku? Dva su dobra razloga. Prvo, tradicionalno konzervativni Dublin u tradicionalno katoličkoj Irskoj u usporedbi s Hrvatskom dođe nešto poput švedskog Amsterdama. Drugi je razlog još samorazumljiviji: Irska je jednostavno najdalja točka u Europskoj uniji do koje živ Hrvat bježeći od Crkve u Hrvata uopće može stići. Da Island, primjerice, nije odustao od Europske unije, brodovi islandske Obalne straže sad bi po sjevernom Atlantiku skupljali iscrpljene, promrzle Hrvate s perajama i nepromočivim futrolama za mobitele. A da je kojim slučajem Rusija članica EU-a, don Josip Levaković danas bi vodio Hrvatsku katoličku misiju u Čukotskom okrugu na krajnjem sjeveroistoku Sibira.
Ukratko, osnivati danas Hrvatsku katoličku misiju u Dublinu jednako je inteligentno i promućurno kao, recimo, 1976. u BMW Group Werk Dingolfing u Münchenu osnivati Osnovnu organizaciju Saveza komunista Jugoslavije pri OUR Dijelovi i oprema. Ili 1956. osnivati Općinski komitet Buenos Airesa. Pa u jugoslavenskoj štampi pisati drugarske kritike i analize poput: ‘Od deset hiljada Hrvata u Buenos Airesu, uz Partiju je jedino Predrag Grabovac iz jugoslavenske ambasade. Zašto?’
U Dublinu, godine 2019., samo bi jedna ideja teoretski bila gluplja od Hrvatske katoličke misije: irski ogranak HDZ-a.
Mislio sam tako – kao, uostalom, i vi – da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji kad su prošle zime hrvatski iseljenici u Dublinu dobili poziv na adventsku zabavu HDZ-a Irske. Ako, naime, Hrvata sa smislom za humor još igdje uopće ima, ima ih u Irskoj. Ako, međutim, u Irskoj i ima Hrvata sa smislom za humor, poziv na HDZ-ov tulum njima nije bio nimalo smiješan. Suočeni s vrlo ozbiljnim prijetnjama, u irskom su HDZ-u brzo shvatili da mrkim dublinskim Hrvatima iz nekog razloga – zaista, kojeg? – nije ni do kakve zajebancije.
Uskoro smo, doduše, saznali da HDZ Irska nije službena HDZ-ova filijala, ali da – još dodušije – nije ni zajebancija: riječ je zaista bila o grupi HDZ-ovaca, koji su mrtvi ozbiljni, večernjom inteligencijom i entuzijazmom kojemu se morate nakloniti, stvarno u Dublinu naumili okupiti hrvatsku emigraciju, tvrdo se suočivši s paranormalnim fenomenom iz Večernjaka, pod radnim naslovom: ‘Od deset tisuća Hrvata u Dublinu, na poziv za adventsko druženje irskom je HDZ-u majku jebalo svih deset tisuća. Zašto?’
Eh, zašto. Kad čovjek jednom shvati zašto irski Hrvati ne vole HDZ, kad znanost otkrije onaj zagonetni ‘neki razlog’ iz kojega je ‘od deset tisuća Hrvata u Dublinu uz Crkvu njih samo šest stotina’ – kad ljudski mozak jednog dana dokuči zašto u Irskoj nema hrvatskih zavičajnih klubova, i zašto je od deset hiljada irskih Hrvata na izbore izašlo njih samo pedesetak, a za HDZ glasao jedan jedini – neće Hrvatima ostati nijedan ‘zašto?’, i neće više biti izazova za hrvatski um.
Samo će se u The Irish Timesu začuđeno pitati: ‘Od četiri i pol milijuna Hrvata, u Hrvatskoj ih živi samo šest stotina. Zašto?’
portalnovosti
Vidjevši rezultate glasanja irskih Hrvata za Europski parlament, mislio sam – kao, uostalom, i vi – da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji. Ako, međutim, Hrvata sa smislom za humor i ima, oni sasvim sigurno ne rade u Državnom izbornom povjerenstvu, po čijim je službenim i konačnim rezultatima HDZ u Irskoj dobio jednako koliko i Milorad Pupovac, dakle ukupno točno – jedan glas. Ne dakle jedan posto, ne metaforički kakav kolokvijalni jedan, ne jedan kao stanoviti neki jedan, već vrlo fizički jedan, brojkom i slovima, jedan u svakom svom matematičkom i administrativnom smislu, s imenom, prezimenom i OIB-om: samo jedan Hrvat, jedan jedini od njih deset tisuća, u nedjelju je u Dublinu zaokružio HDZ.
Lako je stoga zamisliti dramu među našima u Irskoj, koji se ovih dana podozrivo zagledaju po Penneysovim dućanima pokušavajući otkriti koji je to jedan od njih što je glasao za HDZ. Nije takve drame među Hrvatima bilo još otkako se siječnja 2010. nakon drugog kruga predsjedničkih izbora hercegovačkim gradićem Ravnom pročulo da je, prema službenim rezultatima izbornog povjerenstva, jedan u općini glasao za Ivu Josipovića.
Dramatično je tako ovih dana u hrvatskoj zajednici u Irskoj: ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi po podstanarskim rupama u Galwayu, oprezno se po pubovima Corka mjeri svaka izgovorena riječ, gledaju Hrvati je li tko njihov dobio otkaz u gay-baru ili zatražio rastavu braka, pa se naizgled neobavezno ćaska, prepričavaju sranja s posla, raspituje o svojima doma i komentira Brexit, sve pokušavajući otkriti ubačenog HDZ-ovca. Došaptava se među našima u Dublinu kako neki Ličanin što čisti urede u North Wallu otvoreno sluša Intrade, jedna iz Splita kod frizera je, vele, rekla da je s onoliko Turaka i Arapa u Njemačkoj i ne čudi onakav rezultat Zelenih, a kod popularnog Hame u ćevabdžinici Balkan u Moore Street Mallu pročulo se kako je jedan iz Zmijavaca navodno preko Ryanaira kupio kartu za Split u jednom pravcu.
I da se James Joyce rodio stotinjak godina kasnije, bogami bi njegov Leopold Bloom bio hrvatski useljenik Leopold Beljo, koji na sedam stotina stranica ‘Uliksa’ baulja ulicama Dublina, tražeći na dan europskih izbora neki razlog, bilo koji, da glasa za HDZ. Ako je itko ikad mogao razumjeti tu stvar, bio je to James Joyce.
Hrvate je, međutim, hudom historijskom nesrećom umjesto Jamesa Joycea dopao Ljubo Ćesić Royce, pa je razumljivija i drama u dublinskoj Little Croatiji. Najzad, čovjek je znatiželjno biće, radoznalost ga je u evolucijskoj utrci i udaljila od strica čimpanze. Ključno pitanje ‘zašto?’, recimo, na koncu nas je i definiralo kao svjesno biće. A u svjetskoj zaštologiji, koja pamti najčudesnije zamislive zaštoe – i čudesno duboke i čudesno glupe – općenito se smatra kako je teoretski najgluplji ‘zašto?’ upravo onaj koji bi pitao ‘zašto je samo jedan od deset hiljada irskih Hrvata glasao za HDZ’.
Kako pak u HDZ-a takve stvari ne samo da se pitaju, već imaju i odgovor – na izbore je, kažu, izašlo samo pedesetak irskih Hrvata – teoretski bi gluplje bilo još samo potpitanje zašto je od deset hiljada Hrvata u Dublinu na izbore izašlo njih samo pedesetak. Kažem ‘teoretski’, jer se u suvremenoj neurologiji donedavno mislilo da je takvo nešto poput razumijevanja omraženosti hrvatske politike i HDZ-a među irskim Hrvatima donja encefalografska granica, ispod koje se proglašava moždana smrt, i da se nijedno ljudsko biće s formalno aktivnim osnovnim cerebralnim funkcijama nikad ne bi upitalo zašto irski Hrvati ne vole HDZ. Kažem pak ‘donedavno mislilo takvo nešto’ jer se u svjetskoj znanosti takvo nešto odnedavno više ne misli.
Takvo nešto prošle subote – dan uoči izbora za Europski parlament! – upitao se, naime, Večernji list, vodeći hrvatski medij za istraživanje paranormalnih fenomena i objašnjavanje neobjašnjivih pojava, u zanimljivom zaštološkom ogledu pod intrigantnim naslovom: ‘Od deset tisuća Hrvata u Dublinu, uz Crkvu ih je samo šest stotina. Zašto?’
Najprije sam – kao, uostalom, i vi – mislio da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji. Ako, međutim, Hrvata sa smislom za humor i ima, oni sasvim sigurno ne rade u Večernjaku, gdje se, shvatio sam uskoro, zaista mrtvi ozbiljni i mrtvi zabrinuti pitaju ‘zašto je, od deset tisuća Hrvata u Dublinu, uz Crkvu samo njih šest stotina?’. Nedokučiva je to zagonetka i urednicima Večernjeg lista i velečasnom Josipu Levakoviću, voditelju nedavno ustanovljene Hrvatske katoličke misije u Haddington Roadu, koji nemoćno širi ruke žaleći se reporterki kako je u evidenciju uveo jedva šesto zemljaka, sve zdvajajući kako ‘iz nekog razloga’ – zaista, kojeg? – ‘u Irskoj nisu prošli ni pokušaji da se osnuju naše zavičajne zajednice’. ‘Zašto?’
Zašto?! Možda, samo možda, zato što se deset hiljada Hrvata u Irskoj i sklonilo od Crkve i njene katoličke misije u zavičajnoj zajednici Hrvatskoj, bezglavo dakle bježeći upravo od hrvatskih biskupa, kardinala i provincijala, fratara, vikara i prebendara, Vatikanskih ugovora i kaptolskih monsinjora, školskih vjeroučitelja i studentskih kapelana, klerikata i ordinarijata, homilija, relikvija, procesija, samostanskih orgija i svečanih liturgija, katoličkih aktivista, fundamentalista, egzorcista, kreacionista i antiaborcionista, hodočasnika, mladomisnika, klerika i televizijskih propovjednika, fanatika, karizmatika i stigmatika, ravnozemljaša i obiteljaša, kapelica, opatica, vidjelica, zadušnica, duhovnih radionica, molitvenih zajednica i adventskih kuraca palaca, križnih puteva, svetačkih leševa, hodača za život i penzioniranih prelata iz programa za zaštitu pedofila.
‘Zašto’, međutim, u Irsku? Dva su dobra razloga. Prvo, tradicionalno konzervativni Dublin u tradicionalno katoličkoj Irskoj u usporedbi s Hrvatskom dođe nešto poput švedskog Amsterdama. Drugi je razlog još samorazumljiviji: Irska je jednostavno najdalja točka u Europskoj uniji do koje živ Hrvat bježeći od Crkve u Hrvata uopće može stići. Da Island, primjerice, nije odustao od Europske unije, brodovi islandske Obalne straže sad bi po sjevernom Atlantiku skupljali iscrpljene, promrzle Hrvate s perajama i nepromočivim futrolama za mobitele. A da je kojim slučajem Rusija članica EU-a, don Josip Levaković danas bi vodio Hrvatsku katoličku misiju u Čukotskom okrugu na krajnjem sjeveroistoku Sibira.
Ukratko, osnivati danas Hrvatsku katoličku misiju u Dublinu jednako je inteligentno i promućurno kao, recimo, 1976. u BMW Group Werk Dingolfing u Münchenu osnivati Osnovnu organizaciju Saveza komunista Jugoslavije pri OUR Dijelovi i oprema. Ili 1956. osnivati Općinski komitet Buenos Airesa. Pa u jugoslavenskoj štampi pisati drugarske kritike i analize poput: ‘Od deset hiljada Hrvata u Buenos Airesu, uz Partiju je jedino Predrag Grabovac iz jugoslavenske ambasade. Zašto?’
U Dublinu, godine 2019., samo bi jedna ideja teoretski bila gluplja od Hrvatske katoličke misije: irski ogranak HDZ-a.
Mislio sam tako – kao, uostalom, i vi – da je riječ o nečijoj uspjeloj zajebanciji kad su prošle zime hrvatski iseljenici u Dublinu dobili poziv na adventsku zabavu HDZ-a Irske. Ako, naime, Hrvata sa smislom za humor još igdje uopće ima, ima ih u Irskoj. Ako, međutim, u Irskoj i ima Hrvata sa smislom za humor, poziv na HDZ-ov tulum njima nije bio nimalo smiješan. Suočeni s vrlo ozbiljnim prijetnjama, u irskom su HDZ-u brzo shvatili da mrkim dublinskim Hrvatima iz nekog razloga – zaista, kojeg? – nije ni do kakve zajebancije.
Uskoro smo, doduše, saznali da HDZ Irska nije službena HDZ-ova filijala, ali da – još dodušije – nije ni zajebancija: riječ je zaista bila o grupi HDZ-ovaca, koji su mrtvi ozbiljni, večernjom inteligencijom i entuzijazmom kojemu se morate nakloniti, stvarno u Dublinu naumili okupiti hrvatsku emigraciju, tvrdo se suočivši s paranormalnim fenomenom iz Večernjaka, pod radnim naslovom: ‘Od deset tisuća Hrvata u Dublinu, na poziv za adventsko druženje irskom je HDZ-u majku jebalo svih deset tisuća. Zašto?’
Eh, zašto. Kad čovjek jednom shvati zašto irski Hrvati ne vole HDZ, kad znanost otkrije onaj zagonetni ‘neki razlog’ iz kojega je ‘od deset tisuća Hrvata u Dublinu uz Crkvu njih samo šest stotina’ – kad ljudski mozak jednog dana dokuči zašto u Irskoj nema hrvatskih zavičajnih klubova, i zašto je od deset hiljada irskih Hrvata na izbore izašlo njih samo pedesetak, a za HDZ glasao jedan jedini – neće Hrvatima ostati nijedan ‘zašto?’, i neće više biti izazova za hrvatski um.
Samo će se u The Irish Timesu začuđeno pitati: ‘Od četiri i pol milijuna Hrvata, u Hrvatskoj ih živi samo šest stotina. Zašto?’
portalnovosti
