Predsjednik SDP-a Peđa Grbin ne vjeruje „da će HDZ uistinu istražiti i sankcionirati kaznena djela u obnovi nakon Domovinskog rata“, što je također novinarima priopćio Tomislav Tomašević, saborski zastupnik tzv. zeleno-lijeve platforme Možemo. Nije stvar samo u tomu što su obojica politička oporba vlasti, pa im je u opisu posla „napadati“ vladu i premijera Plenkovića ma što god kazao ili učinio, nego toj sumnji daje krila otužno iskustvo u prošla tri desetljeća s HDZ-ovim „obračunima“ s kriminalom i u svojim redovima. Kamali s gotovo neiskorjenjivim u državnim porama na svim njezinim razinama. Je li, „tko je jamio, jamio je“, pa…? Ni Plenkoviću nije nepoznato kako se, je li, proveo bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kada su mu novinari cijedili mast zbog olakog predizborna obećanja da će „vratiti u Hrvatsku opljačkani novac i iznesen na tajne račune u inozemnim poreznim oazama“. Figu je vratio. Ni pišljivog centa. Hoće li HDZ-ova koalicijska vlast sada napraviti poštenu reviziju poslijeratne obnove na bivšim ratnim područjima i primjerno sankcionirati kriminalce? Naravno da neće 

Marijan Vogrinec

Redikuloznog Ljubu Ćesića-Rojsa, ako ga se tko još sjeća – često bez dlake na jeziku, na vlastitu štetu i sramotu – svojedobno su ismijavali i političari i tzv. mali/obični ljudi kad bi onako prostoseljačkog iskustva bio ironizirao svako malo „prisegu“ državnih vlasti kako će se obračunati s ratnim profiterstvom i pretvorbenim kriminalom kojima se preko noći, je li, enormno obogatio buljuk „domoljubnih“ pojedinaca i jatačkih im mutnih interesnih skupina. Dok je grmilo i sijevalo na ratištima, krvarilo/ginulo na bojišnicama (čak i tridesetak kilometara od Zagreba!), a narod drhtao po skloništima ili tek s plastičnim vrećicama lutao prognaničkim/izbjegličkim križnim putovima, ti su „domoljubi“ pljačkali vlastitu državu još za njezine novovjeke reinkarnacije, lihvarili osiromašene sugrađane i gramzljivo si za jednu kunu ili samo policu životnog osiguranja (sic transit) upisivali „vlasništvo“ na najvrjednijoj tzv. društvenoj/“ničijoj“ imovini. „Tko je jamio, jamio je!“ – smijao se Rojs u lice političarima namješteno preozbiljnih lica, pokazat će se i s figama duboko u džepovima.

Itekako je znao o čemu i o komu govori taj bogati, svim političkim (HDZ) i vojnim blagodatima (HV/HVO, generalski čin, korisnik i dvostruke vojne mirovine – u RH i BiH – za isti ratni put) bivši, dorani vozač gastarbajtera na autobusnoj liniji Mostar – Zagreb – München kojom je uhodao i šverc tehničke robe (npr. videorekordera) iz Njemačke u SFR Jugoslaviju. Taj je HDZ-ov političar i vojni časnik visokog čina pripadao istoj „domoljubno“ prezauzetoj kasti „nacionalno osviještenih Hrvatica i Hrvata“ (sic transit) koja je (izvana unaprijed pripremljeno i ratom „argumentirano“) obnašala državnu vlast i imala neupitnu političku moć. Simbioza politike i kriminala traje i danas, a povremeno dramatične afere potvrđuju pravilo i to koliko je Ljubo Ćesić-Rojs bio dalekovidan. I u pravu. I koliko se dugoprstićima gleda – kroz prste. Čak i kad se dugoprstića prepozna u bivšem europski uglednom/čašćenom HDZ-ovom premijeru i cijeloj njegovoj stranci na optuženičkoj klupi!?

Glavni inženjer pere ruke

Treba uistinu biti kronični hlebinac, pa vjerovati sada premijeru Andreju Plenkoviću i suradničkim mu trbuhozborcima kako će „institucije koje rade svoj posao“ – da parafraziramo HDZ-ovog političkog alkemičara Vladimira Šeksa za stranačkog lova na generala Antu Gotovinu – locirati, identificirati, uhititi i transferirati neovisnom o vlasti pravosuđu (ako ga ima?) kriminalce koji su krali i nezasluženo se bogatili na nekvalitetnoj poslijeratnoj izgradnji/obnovi 156.000 uništenih i devastiranih kuća što ih je sada srušila ili teško oštetila serija potresa na Baniji. Vrana vrani ne kopa oči, kaže mudar pûk, a mnogi odgovorni za poslijeratnu obnovu na petrinjsko-sisačko-glinskom području ne samo što su i danas visoko ili nešto niže u piramidi vlasti nego su imali 1996.-2010. ili još imaju svoje, ali ili obiteljske/prijateljske/ortačke… graditeljske i srodne tvrtke. Zna se koga i koje tzv. mainstream političke stranke vlast angažira na krupnim investicijskim poslovima, a koga ovi uzimaju za podizvođače. Za cijenu se i račune ne pita kada „država“ plaća javnim novcem svih svojih žitelja. I to nije problem samo poslijeratne gradnje/obnove 156.000 kuća od kojih je potres mnogima namro tzv. crvene naljepnice i statičke X-ove. Ni aktualni HDZ-ov sisačko-moslavački župan Ivo Žinić – čiji je sin zamjenik načelnika Gline, usred katastrofe jednako „nevidljiv“ kao i HDZ-ov mu šef – pere ruke od svake odgovornosti za kriminalnu poslijeratnu obnovu. A svojedobno je bio glavni inženjer resornog ministarstva za taj najskuplji i najveći državni posao. Kaže: „Imao sam samo koordinativnu ulogu, a projekte, izvedbu i nadzor su obavljale hrvatske tvrtke“.

Toksično za hrvatsku sadašnjost i budućnost, je li, sva ratnoprofiterska i pretvorbena pljačka – odokativna procijenjena na više od 300 milijardâ kuna – nije mogla proći bez znanja vlasti, tada i kasnije tzv. državotvorne politike tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. I sâm je Tuđman u tom smislu ostao ne-čistih ruku, svijesti i tzv. državotvorne savjesti: takorekuć sekundu prije stupanja na snagu zakonske zabrane otkupa/privatizacije rezidencijalnih objekata, za bagatelnih je 213.758 tadašnjih njemačkih maraka (nikad nije razjašnjeno otkud mu) postao vlasnikom 800,76 m² stambene površine (peterosobni, šesterosobni dvoetažni, trosobni i dvosobni stan) rezidencijalne vile s prostranom parkovnom okućnicom u Nazorovoj ulici, u elitnoj zagrebačkoj četvrti. I, da Rojsova „tko je jamio, jamio je“ bude sočnija: Ministarstvo financija HDZ-ovog protunovinarskog „revolveraša“ Borislava Škegre vratilo je iz džepa poreznih obveznika Tuđmanovoj obitelji 50 posto otkupne cijene.

Kaže Anka Mrak-Taritaš, bivša ministrica graditeljstva u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića (2012.-2015.) – koja je iznijela obnovu poplavljene Gunje, Rajevog Sela i okolice, ne propirujući možebitan kriminal zbog preskupih radova – da bi se, kad bi HDZ-ova vlast uistinu to željela i postupila kako bi morala i tvrdi da hoće, krivce za kriminalnu obnovu 1996.-2010. godine na Baniji bi se pronašlo za par dana. Ne treba ni cijeli tjedan. Društvenim mrežama, recimo, kruži indikativan novinarski video uradak koji prikazuje kako se prije 20 godina gradi kuća u sklopu obnove na Baniji i kako ta ista kuća izgleda sada, nakon potresa. Užas. Kao i to kad novinar i vlasnik raspadnute kuće, izravno pred tv-okom, golim dlanovima krûne nekvalitetnu žbuku sa zidova i pijesak iz temelja bez željezne armature i dovoljno cementa. Ljudi nisu veslo sisali – neki se razumiju u graditeljstvo i bolje od zidara koji su morali slušati šefove u tim privatnim tvrtkama – žalili su se državi i prosvjedovali, ali bez uspjeha. Čak nisu dobili ni dokumentaciju o gradnji/obnovi svojih kuća, pa…

„Današnji propisi za gradnju su iz 1992. godine, pojačani direktivama EU-a, pa se pri gradnji moraju poštivati svi europski standardi“, kazala je Mrak-Taritaš novinaru Nove TV Mislavu Bagi. „Dosta srušenih kuća izgledaju kao da se netko poigrao u gradnji. To pokazuje da je tamo očito bilo svega i svačega. Zadaća je države ispitati o čemu se radi i tko je u tom procesu što napravio. Mislim da se to već moglo otkriti. Postoji kompletna dokumentacija, postoje svi troškovnici i zna se tko je za što bio zadužen. I tko je što trebao napraviti. Znamo i tko je za što zadužen i država mora odraditi taj posao. Investitor je bila država. To su kuće koje su rađene kompletno nove. Njima se nije smjelo dogoditi ništa. Kuće se grade od temelja, ruše se od krova. Eventualno je mogao stradati neki dimnjak ili dio na krovištu. Kuća mora biti kao kutija. One koje se ljuljaju za vrijeme potresa dobre su kuće. I fasada može pomoći, to je veza temeljenja, vertikalni serklaži, horizontalni serklaži. Čim se nešto u tim elementima ne ponaša tako, to pravi nered.“

Brzopleto se zaletio?

„Rojs govori gluposti, hrvatska država mora biti zemlja čistih računa s domoljubnom vlašću čista obraza“, govorili su s vladajućeg HDZ-ovog državnog sljemena. Protekom godina, pa sve vidljivijim proklizavanjem tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene prema vrhu liste najkorumpiranijih europskih zemalja, države koja nije sankcionirala ni ratno profiterstvo, ni pretvorbeni kriminal, pa ni „svoje“ ratne i zločince protiv čovječnosti, Rojs je svojim dalekovidnim „tko je jamio, jamio je“ dao itekako misliti Andreju Plenkoviću. Je li se zaletio brzopletim obećanjem da će izvesti na brisani pravosudni prostor kriminalce koji nisu ugrađivali ili ne dovoljno željeza u preskupe tipske novogradnje, cementa u temelje, fušali na krovištima, krali materijal…, a prepunili su džepove javnim novcem? Ili je Plenković svjesno – nevjerojatno je da bi politički zlorabio ljudsku tragediju – bacio populističku ješku potresom unesrećenom dijelu najsiromašnije, Sisačko-moslavačke županije radi bildanja HDZ-ovih mišića za lokalne/regionalne izbora u svibnju? Jer, nezanemariva je HDZ-ova uloga u obnovi.

Nije u pitanju samo župan Ivo Žinić. Puna šaka brade da jest samo on. Neka bi savjesnija i suverenija vlast od ovih u Bijednoj Našoj pitala neke i za porijeklo imovine, pa… Nije baš normalno da neki doratni gologuzi i polupismenjaci, ratnim ili političkim „zaslugama“ i zaslugama oktroirani u piramidi upravljanja državom, raspolažu boli glava imovinom. Otkud im? Predsjednica Hrvatske komore arhitekata Rajka Bunjevac će se slaže sa svima koji tvrde da taj kriminal „ne podliježe nikakvoj zastari jer, ako nije ratni, jest poratni“. Pojasnila je to u intervjuu televiziji N1 Hrvatska: „Može se utvrditi kvaliteta gradnje bez obzira kada je izvedena. Budući da se radi o gradnji u sklopu obnove zemlje nakon rata, za sve gradnje postoji dokumentacija. Mora se utvrditi tko su bili projektanti, izvođači radova i tko su bili nadzorni inženjeri koji su morali paziti na kvalitetu izvedenoga. I tko je odobrio ljudima useljenje u te kuće. Nedopustivo je da se vašim i mojim novcem koji uplaćujemo u državni proračun netko okoristi tako da izvede radove ispod razine propisane kvalitete i propisa koji su i prije 25 godina bili gotovo isti kao danas. Svaka gradnja izvedena nakon 1960-ih godina (nakon potresa koji je razorio Skoplje, op. a.) na našem području visoke je seizmičke otpornosti“.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin ne vjeruje „da će HDZ uistinu istražiti i sankcionirati kaznena djela u obnovi nakon Domovinskog rata“, što je također novinarima priopćio Tomislav Tomašević, saborski zastupnik tzv. zeleno-lijeve platforme Možemo. Nije stvar samo u tomu što su obojica politička oporba vlasti, pa im je u opisu posla „napadati“ vladu i premijera Plenkovića ma što god kazao ili učinio, nego toj sumnji daje krila otužno iskustvo u prošla tri desetljeća s HDZ-ovim „obračunima“ s kriminalom i u svojim redovima. Kamali s gotovo neiskorjenjivim u državnim porama na svim njezinim razinama. Je li, „tko je jamio, jamio je“, pa…? Ni Plenkoviću nije nepoznato kako se, je li, proveo bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kada su mu novinari cijedili mast zbog olakog predizborna obećanja da će „vratiti u Hrvatsku opljačkani novac i iznesen na tajne račune u inozemnim poreznim oazama“. Figu je vratio. Ni pišljivog centa.

Ruku u vatru da će tako biti i s obnoviteljskim kriminalcima kojima se sad (predizborno?) premijer grozi progonom „institucija što rade svoj posao“. Da su državne vlasti prije 10-20 godina bile prave – kao što nisu, jer su mnogi njihovi ljudi od povjerenja imali unosnu pinku u lopovluku; i dan-danas svako malo izbijaju milijunske afere tog tipa – da je „neovisno“ o vlasti pravosuđe (sic transit) pravorijekom demantiralo Rojsovu „tko je jamio, jamio je“, oduzelo obnoviteljskim kriminalcima pokradenu korist s debelom zateznom kamatom te ih na duži rok pospremilo u Lepoglavu, ne na smiješan broj sati „guljenja krumpira u staračkom domu“, tzv. rad za opće dobro, nikomu više ne bi palo na pamet varati državu i ljude u nevolji lopovskim zavlačenjem ruke u džepove poreznih obveznika. Bila bi to i najbolja preventiva, opomena svim budućim „poduzetnicima“ u poslovanju s državom. I tada u obnovi Gunje i ovima što već trljaju ruke zbog obnove Banije, gdje živi 116.000 ljudi koji su dosad prijavili šteta na više od 25.000 stambenih zgrada čije će rekonstrukcija, najavljuje vlast, trajati godinama i stajat će nevjerojatne svote novca.

I, sudeći po tomu kako se u Bijednoj Našoj traljavo, predugo i preskupo obavljaju takvi radovi, našalimo se crnohumorno savjetom premijeru Plenkoviću čija je riječ prva i zadnja i u ovom potresnom rašomonu: bi li bilo ne-pametno povjeriti posao baš Kinezima!? Obnovit će Baniju za tri mjeseca, višestruko kvalitetnije no domaći „poduzetnici“, upola jeftinije i za seizmičku izdržljivost kuća najmanje osam stupnjeva po Richteru!? Imaju iskustva na izvoz, poslovne savjesti i poštenja najkonkurentnijih na globusu, radne produktivnosti također i svega što ide uz dobro obavljen posao. Međunarodne stručne reference im ne manjkaju. Ako se pojmi to što i kako Kinezi rade na Pelješkomu mostu, je li, ni ta ironična šala o angažmanu u obnovi Banije nije bez vraga? Ili, ako je Plenkoviću daleko Peking, da se možda obrati prvim susjedima u Beogradu – premijerki Ani Brnabić i predsjedniku Aleksandru Vučiću – koji su netom po saznanju o razornom potresu na Baniji odobrili hrvatskoj vladi milijun eura pomoći, pa se jamačno našlo potencijala, ekonomskog interesa i solidarne volje pokazati se i u obnovi Banije. Neki dan je objavljeno da je Srbija u samo četiri mjeseca izgradila/opremila specijalnu Covid-bolnicu s 1000 kreveta i cca 1600 liječnika i medicinskih sestara (RH ni jednu u tri desetljeća, sic transit), desetak dana prije Bijedne Naše počela procjepljivati Pfizerovim i ruskim cjepivom (Sputnik V), a obnoviteljsko je iskustvo istesala nakon razornih NATO-ovih bombardiranja 24. ožujka – 10. lipnja 1999.

Kriminalci u tv-dnevnicima?

Oboje srbijanskih državnika imaju i privatne razloge/veze s Hrvatskom. Em je Ana Brnabić – drugomandatna već premijerka Srbije – Hrvatica koja dolazi ljetovati baki na otoku Krku, a također drugomandatni lider Srbije Aleksandar Vučić obiteljskim je korijenima upravo s Banije i ima naglašenih empatija upravo prema glinskom kraju. Unatoč, je li, tragičnoj činjenici da su mu ustaše u tzv. NDH poklali pola familije među 1763 ubijenih Srba iz Gline i okolice, neke i žive zapalili početkom kolovoza 1941. u pravoslavnoj crkvi Svete Bogorodice, što je bio najstrašniji ratni i zločin protiv čovječnosti koji su pak pobunjeni Srbi osvetom „naplaćivali“ u Domovinskom ratu također nedužnim hrvatskim civilima.

Potres sada nije pitao tko je tko i tko je čiji, tko se kako (ne) moli bogu, nego je jednako unesrećio – sve ljude. I Hrvate, i Srbe (kojih je znatan broj u ukupnom stanovništvu petrinjsko-sisačko-glinskog kraja) i Rome. I svi bi dobronamjerni, a stručni ljudi iz neposrednog susjedstva sa svojim graditeljskim operativama, uz suport svojih vladâ, trebali biti dobrodošli u obnovi kuća i infrastrukture, ali i u rekonstrukciji cjelokupnog života. Tu bi se i srbijanska ruka lijepo vidjela, uz materijalnu i dobrosusjedsku korist, međunacionalnu korist na Baniji i RH, ali to najmanje ovisi o – Beogradu. Tim više, jer Hrvati još nisu zaboravili Vučiću govor u Glini 1995. godine kada je na tada još okupiranom području grmio kako „ovo nikad neće biti ustaška država Franje Tuđmana“.

No, Srpska pravoslavna crkva, Srpsko narodno vijeće, udruga „Ljudi za ljude“ i niz pojedinaca iz Srbije već su na terenu donacijama (generatori, kontejneri, kamp-kućice, grijaća tijela, hrana, odjeća, obuća…), davanjem ruke, psihološkom i duhovnom pomoći… I to bi moralo biti obrazac za sve što se ima događati sljedećih mjeseci i jamačno godina. Država ima biti ta koja će napokon i definitivno poslati u naftalinski zaborav Rojsovu „tko je jamio, jamio je“. Objaviti u središnjim tv-dnevnicima kako je obavila pravosudnu reviziju poratnoga obnoviteljskog kriminala. Hoće li? Neće.

tacno