Plenković je mudro zaključio da je politika široke ruke prema svojim oponentima mnogo korisnija od sukoba, isključivanja, svađa ili ignoriranja. Kovač će se imati priliku boriti za preferencijalne glasove, što je korektna pozicija





Šef HDZ-a Andrej Plenković iskoristio je 2019. godinu da nauči lekciju: na europskim izborima prošle godine umjesto planiranih šest mandata ostvario je tek četiri ulazna mjesta, a razlog je bio jednostavan – na listi su bila nedovoljno poznata i nedovoljno afirmirana imena, poput Šeksovog posinka Karla Resslera.

Sada vidimo da je Plenković iz te situacije itekako izvukao pouku, te je liste s kojima ovoga puta ide u Sabor vrlo pažljivo balansirao, mudro vrativši u igru u neke svoje oponente.

Među ostalima, tu je povratak Mire Kovača, Plenkovićevog protukandidata s unutarstranačkih izbora iz veljače ove godine. Nitko nije mislio da će Kovač dobiti priliku, iz HDZ-a su puštane informacije da nema šanse da se njegovo ime nađe u bubnju.



No, Plenković je mudro zaključio da je politika široke ruke prema svojim oponentima mnogo korisnija od sukoba, isključivanja, svađa ili ignoriranja. Kovač će se imati priliku boriti za preferencijalne glasove, što je korektna pozicija s obzirom na to da je prije samo četiri mjeseca potučen, uz svega 20 posto podrške članstva.

Slično je i s Davorom Ivom Stierom, koji je relativno visoko pozicioniran uzimajući u obzir da je ranije bio ideolog krajnje desnice u HDZ-u, i da je uostalom napustio Vladu nezadovoljan izbacivanjem Mosta.

Nešto bojažljivosti Plenković pokazuje tek pozicioniranjem Domagoja Ivana Miloševića na zadnje mjesto na listi u jednoj od jedinica – no, realno, tko bi stranačkog kolegu koji tek najavljuje da će se kandidirati za njegovo mjesto i stavio na bolje mjesto na listi?

U svakom slučaju, Plenković ovoga puta mnogo razboritije drži ravnotežu između onoga što očekuje unutarnja struktura HDZ-a, što vanjski neprijatelji, a što birači HDZ-a.

U tom smislu, jučer predstavljene liste nisu iznenađenje, i što se HDZ-a tiče, bit će puno zanimljivije pratiti tko će biti nova Plenkovićeva ministarska struktura bude li sastavljao vladu, nego ovaj sastav lista koji je ziheraški, ali prilično opravdan.

No, zato s druge strane, iz tima šefa SDP-a Davora Bernardića, vidimo sastav lista koji bi polako, ali sigurno birače mogao otjerati s birališta. Kod njega je trend suprotan nego kod Plenkovića – dok je na euroizborima odlično kombinirao svoje oponente i pobornike, sada je umjesto liderstva pokazao strah.

Očistio je liste od mnogih poznatih, uglednih i prepoznatljivih ljudi – mnogi od njih bili su najaktivniji, ili najvidljiviji zastupnici SDP-a u Saboru, a sada su se našli ili zadnji na listama, ili toliko nisko da su neki od stranačkih njih radije izabrali povlačenje nego takvo ponižavajuće tretiranje.

Na cijelom nizu tih lista, osim nositelja koji su bar donekle prepoznatljivi, do 10., 12. ili zadnjeg 14. mjesta nema kandidata koji su šire poznati javnosti. Bernardiću su bili lojalni i držali mu većinu u Glavnom odboru, i on možda osjeća obavezu da im vrati uslugu za to (dok na europskim izborima nije bilo te opasnosti, jer je ondje deset puta manji broj kandidata), no ostaje jedno pitanje: što je s biračima?

Kakvu poruku šalje predsjednik stranke ako je iz aviona vidljivo da mu je prioritet jedino vlastito preživljavanje na čelu SDP-a, a da mu na kraj pameti nisu građani sa svojim povjerenjem u ljude koji ih godinama zastupaju u Saboru.

Ti ljudi su ranije bili u lijevim vladama, pisali zakone, i uostalom trpjeli napade šatoraša, raznih »ZDS« nasilnika, i slično. Minuli rad cijelog niza SDP-ovih zastupnika ovime je prekrižen, samo zato jer je Bernardić odlučio kazniti svoje oponente.

No, ti oponenti u međuvremenu su ga prihvatili na čelu stranke, nikakvog puča više nema, žele mu pomoći i normalno rade u stranci. Opasnost koju je nekad imao u stranci, Bernardić je na ovaj način ponovo probudio, ničim izazvan.

Tjerao je lisicu, mogao bi istjerati King Konga, da parafraziramo njegovog prethodnika. U strahu da se ne zamjeri nekim svojim lojalistima, koji su međutim na nacionalnoj sceni potpuno nerelevantni, protiv sebe je dobio jednog Ranka Ostojića, Vojka Obersnela ili mladog Mišu Krstičevića. Ta matematika ne može mu ići u prilog, a da se o demotiviranim biračima ljevice i ne govori.

I dok Plenković pokazuje da iz dana u dan uči da se birače ne smije podcjenjivati, Bernardić je svakoga dana sve dalje od (sigurne) pobjede.