Tko se boji manjina još...

Premijer Andrej Plenković, pritisnut ovih dana svakojekim (bez)razložnim i (ne)pametnim političkim granatiranjima unutar/izvanstranačkih aktivista namjernih zauzeti oba njegova upravljačka mjesta - u HDZ-u i u državi - opet je bio primoran javno/energično ustati protiv u civiliziranom svijetu zabranjenog oružja: anatemiziranja manjina. Sada etničkih, srpske, ali i polit-ideoloških, ostatka ostataka višekratno raskoljenog HNS-a.

Nije baš strogo pov. tajna da radikalna/ekstremna tzv. desnica, trajno pritajena u HDZ-u i mrzilački verbalizirana među nizom političkih marginalaca izvan denver plave ZNA SE opcije, ne može ni pod bunikom smisliti tzv. srpski remetilački faktor u hrvatskoj vlasti. Čak ni sada kad tri SDSS-ove ruke u tzv. stabilnoj saborskoj većini te stranački vođa Milorad Pupovac u HDZ-ovoj koalicijskoj koordinaciji više nisu (kao ni HNS), a Milan Bandić s 12 tzv. žetončića BM 365 - Stranke rada i solidarnosti jest jezičac na vagi odlučivanja u vladi i o najnevažnijim sitnicama.

"Danas želim čuti od oponenata imaju li problem u tomu da surađuju s nacionalnim manjinama", kazao je Plenković medijima na prigovore ideoloških radikala o njegovom "neprirodnom" i "politički neodgovornom" koaliranju HDZ-a sa SDSS-om i HNS-om.

"Ako imaju, onda oni nemaju veze s politikom predsjednika Tuđmana. Suradnja s manjinama prirodna je i dobra. A što se tiče HNS-a, našli smo se da održimo stabilnost RH. Meni nije problem koalirati. Svjestan sam da u politički zdravom sustavu treba imati većinu. Sada se u HDZ-u javljaju oni koji su tri i pol godine šutjeli.“"

Političari srpske narodne manjine tijesno, u kontinuitetu surađuju s HDZ-ovim vlastima još od šefovanja strankom i vladom Ive Sanadera - koji je pak baštinio inkluzivne sastavnice međuetničke politike prema hrvatskim Srbima od tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana - tako da Andrej Plenković u tom smislu nije ni počinio ama baš nikakvu, je li, nacionalnu veleizdaju.

Koaliranje sa SDSS-om mu - "Srbi upravljaju Hrvatskom", "Srbi imaju glavnu riječ u donošenju državnog proračuna", "Plenković mora slušati Pupovca", "hrvatska manjina u Srbiji nemaju ni približno toliko prava kao srpska u RH", etc. - ekstremisti nabijaju na nos svaki put kada god lider hrvatskih Srba zbog nečega otputuje u Beograd, nazoči nekom događaju u Srbiji, sastane se s njihovim predsjednikom Aleksandrom Vučićem ili komentira ekscese u Bijednoj Našoj na štetu srpske manjine, spomene ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, kritizira pojave ustašizacije na koje ne reagiraju tzv. institucije koje rade svoj posao..."

Nema veze, je li, što radikalna/ekstremna tzv. desnica otvoreno želi prekršiti sve domaće i međunarodne dokumente/stečevine o ljudskim pravima i slobodama u RH isključivanjem građana srpske narodne pripadnosti iz svih važnijih niša političkog i društvenog života/odlučivanja, svesti ih na građane nižeg reda, diskriminirati ih neravnopravnošću u vlastitoj domovini, vraćati duh olovnih vremena ustaškoga genocida.

Da parafraziramo navodno Marka Porcija Katona Starijeg u rimskom senatu (Ceterum censeo Carthaginem esse delendam - Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti), manjinske Srbe i kolateralno Rome zakonom treba isključiti iz participacije u vlasti. Ili im, u krajnjem, kad to svijet traži, treba ograničiti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i kadroviranju na najvažnijim upravljačkim/dužnosničkim mjestima. Začudo, ekstremima nisu sporne druge manjine: talijanska, slovenska, makedonska, češka...

Dvije manjine koje su baš najviše stradale u ustaškom genocidu u tzv. NDH i koje su danas najdiskriminiranije u javnom životu Bijedne Naše, čije vrijeđanje i bagateliziranje uglavnom ne podliježe strožem sankcioniranju nadležnih tzv. institucija koje rade svoj posao. I kakva bi Bijedna Naša bila država u civiliziranomu međunarodnom okružju, pa i globalnom svijetu, da ti i takvi dođu na vlast što na Miloradu Pupovcu (nekažnjeno ga fizički maltretiraju na javnim mjestima, u medijima, napadaju u tzv. Visokom domu) i HNS-u treniraju protumanjinsku mržnju i ideološku isključivost!?

Pupovčeva usporedba pogroma hrvatskih Srba u tzv. NDH s odnosom prema Srbima u RH bila je crvena krpa proustaškim ekstremistima u dijelu političkog spektra te radikalizirala pitanje o(p)stanka i njega i SDSS-ovih saborskih zastupnika u Plenkovićevoj vladajućoj koaliciji. I, naravno, ništa se nije dogodilo. Ni Pupovac niti Plenković nisu bili baš nepametni u navodnoj političkoj krizi, jer su obojica itekako dobro znali da odlazak SDSS-a u oporbu ne bi srušio vladu niti bi srpska politička opcija ičim profitirala. A bio bi politički analfabetizam dizati rep ekstremima s margine.

Zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso, koji je u tzv. bratoubilačkom ratu uoči unutarstranačkih izbora prišao Plenkovićevim oponentima Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave (karijerno, je li, napadno nabrušenog na hrvatske Srbe i Milorada Pupovca), također drži oštru distancu prema Plenkovićevom poimanju tzv. srpskog pitanja u politici i društvu RH. Dok je šef HDZ-a i vlade "za zdravu političku kulturu, za tolerantno ozračje", gdje su manjine ravnopravne i dobro se osjećaju, ne tretira ih se manje vrijednima, s manje prava od većinskog naroda.

Andrej Plenković nije bez razloga našao potrebnim - makar i retorički, je li, i baš sada kad RH predsjeda Vijećem EU-a - priupitati oponente "imaju li problem u tomu da surađuju s nacionalnim manjinama". Jamačno imaju jer kane požnjeti hrpu rejtinških bodova i na unutarstranačkim u HDZ-u i na parlamentarnim izborima najesen i na manjinskoj njivi. Milorad se pak Pupovac nije dao novinarima navući na tanak led komentiranja toga da se tzv. tvrda desnica opet laća tzv. problema manjinskih Srba u hrvatskoj vlasti.

"Bilo bi mi čudno", ironizirao je, "da se ne potegne pitanje manjina u HDZ-ovoj kampanji. Ne želimo sudjelovati u unutarstranačkim izborima u HDZ-u i nećemo nikomu davati podršku. Nisam zadovoljan time što vlada ne provodi operativni plan za nacionalne manjine. Legitimno je sudjelovanje pripadnika manjina u političkom životu i suodlučivanju."

Na medijsko pitanje o tomu što je dobro i koliko puta je to dobro učinjeno manjinama u prošlih tridesetak godina, Pupovac nije dao optimističan odgovor: "Koliko je bilo prilika da bude dobro vrijeme i dobra politička klima da se ostvare prava nacionalnih manjina? Na prste jedne ruke bih mogao izbrojiti".

Jamačno treba proći još neko vrijeme sazrijevanja hrvatske tzv. mlade demokracije - tridesetak jalovih godina, je li, glede i u svezi manjina nije urodilo osobito vrijednim plodovima - kada "bogatstvo različitosti" neće biti tek prigodan verbalni celofan za pakiranje ničega ili malo čega radi pokazivanja civiliziranijim strancima. Šef HDZ-a puno je toga propustio učiniti u svojih tri i pol godine mandata na čelu stranke.

Miro Kovač, najuvjerljiviji/najgorljiviji aspirant na lidersko mjesto u HDZ-u, još je lani u povodu tzv. spornih Pupovčevih paralela tzv. NDH-RH, jako glasno kazao da najjačoj političkoj stranci hrvatskih Srba "SDSS-u nije mjesto u vladajućoj koaliciji" te, da je on prefsjednik HDZ-a, "stranačkim bih tijelima predložio da se raskine dogovor sa SDSS-om".

E sad, da tzv. trojni pakt radikala pobijedi Plenkovića na unutarstranačkim izborima, a srećom neće, kakav bi ubuduće položaj manjina bio u Bijednoj Našoj? S obzirom na svjetonazorske i izrazite razlike u nekim inim konzervativnim stajalištima, Hrvatska bi morala ozbiljno posrnuti unatrag. Pod uvjetom da ta ekipa nekim čudom dobije najesen i parlamentarne izbore.

h-alter