Tko se boji REKOM-a?

Kada je prije nekoliko godina skupina boraca za ljudska prava iz zemalja bivše Jugoslavije osnovala Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na području nekadašnje SFRJ, u Hrvatskoj su napadnuti s gotovo svih strana. Digli su se na noge profesionalni branitelji službene istine o Domovinskom ratu i saborskih deklaracija na tu temu, režimski povjesničari, političari… svi koji već 23 godine zborno pjevaju da ‘ima samo jedna istina’. Taj je stih u vrijeme nastajanja Hrvatske, usred najžešćeg rata, možda i imao smisla, ali četvrt stoljeća kasnije prilično je deplasirano ne pokušavati uvažiti i neke druge argumente, podatke, dokaze i činjenice. Stoga je plemenita ideja osnivača REKOM-a – a to su mnogobrojne nevladine udruge koje se, uz ostalo, bave pravima ratnih žrtava, prikupljanjem svjedočanstava i ponavljanjem zahtjeva pravosudnim tijelima da se ratni zločinci kazne – unaprijed bila osuđena ako ne na neuspjeh, a ono svakako na vrlo neizvjesnu realizaciju.

REKOM je zamišljen kao tijelo s ovlastima vrlo neobičnima za organizaciju koju vode nevladine udruge: osim utvrđivanja činjenica, zamišljeno je da se provode i istraživanja ratnih zločina, saslušavaju osumnjičenici i tužilaštvima predaju predmeti u postupanje. U međuvremenu, kako su kritike rasle a problemi se multiplicirali, ambicije su prilagođavane realnim mogućnostima. Statut REKOM-a predstavljen je predsjednicima svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, što je bio prvi korak u formalnom približavanju institucijama. Predsjednici su potom ovlastili svoje izaslanike da ga detaljno prouče i daju svoje primjedbe, da bi nakraju, nakon dugotrajnih pregovora, dobio svoj finalni oblik.

Predsjednik Josipović dao je prijedlog da i drugi predsjednici država prihvate načela REKOM-a i to je jako dobro. Međutim, nekima bi prihvaćanje naše inicijative moglo poslužiti kao alibi za prestanak suđenja za ratne zločine – rekao je Žarko Puhovski

Gdje smo danas? Nedavno je u Beogradu održana još jedna konferencija REKOM-a, na kojoj su podneseni izvještaji o radu i problemima osnivača, koji su specifični i razlikuju se od države do države. Tako je primjerice u BiH Statut predstavljen samo hrvatskom i bošnjačkom članu Predsjedništva, a srpski je odbio uopće raspravljati o njemu. Najveće probleme realizaciji REKOM-ove ideje rade slovenski političari: premda je rat u toj zemlji trajao kratko, poznat je njezin problem s tzv. izbrisanima, građanima kojima je zbog neslovenskog porijekla uskraćeno državljanstvo, čime su ugrožena njihova ljudska prava. Činjenice o toj teškoj segregaciji predstavnici REKOM-a namjeravali su do kraja istražiti, ali im je službena Slovenija u potpunosti uskratila suradnju. Velikih problema REKOM ima i u Makedoniji. Zanimljivo je da je hrvatski predsjednik Ivo Josipović jedini prihvatio Statut REKOM-a i najavio kako će ga proslijediti saborskim zastupnicima na razmatranje. Naime, ideja osnivača REKOM-a je bila da nakon što ga prihvate predsjednici država, Statut ide u parlamente, gdje bi ga trebali prihvatiti i zastupnici.

Jedna od čelnica REKOM-a, Vesna Teršelič iz Documente, svjesna je da će to u Hrvatskoj biti jako teško.

- Činjenica je da u Hrvatskoj naša inicijativa nema veliku podršku, osim kod predsjednika i nekih stranaka. Živimo u državi zagledanoj u sebe, ali taj se pogled mora proširiti, kao što i priznavanje žrtava i program njihova obeštećenja trebaju biti regionalni - kazala je.

Beogradsku konferenciju REKOM-a zatvorio je govorom jedan od osnivača, Žarko Puhovski, koji je realno progovorio o problemima s kojima se susreću podržavatelji inicijative.

- Još se ništa nije konačno ostvarilo, no u posljednje su se vrijeme neke stvari pomaknule. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović dao je prijedlog da i drugi predsjednici država prihvate načela REKOM-a i to je jako dobro. To je prvi put da smo iz kruga nevladinog sektora ušli u institucije. Međutim, nekima bi prihvaćanje naše inicijative moglo poslužiti i kao alibi za prestanak suđenja za ratne zločine; uvjeren sam da bi tada dio političke scene tražio da se malo olabavi pritisak za suđenje zločincima - rekao je Puhovski.

Svjestan je da će Sabor inicijativu teško podržati, ali ističe:

- Čini mi se da bi i najrigidniji nacionalisti trebali imati interesa da se utvrde sve činjenice, jer su Hrvati stradavali i izvan granica Hrvatske.

Nažalost, činjenica je da, u situaciji u kojoj se članove Documente i drugih ljudskopravaških udruga koje žrtve ne dijele na Hrvate i Srbe konstantno napada i u kojoj država prosvjednicima iz Savske ne želi poručiti ni to da im skup nije prijavljen, predstavnici SDP-a i HNS-a, dviju glavnih članica vladajuće koalicije, nisu uopće htjeli primiti predstavnike REKOM-a, a kamoli razgovarati o Statutu i ciljevima koje ta inicijativa promiče.

A u pročišćenom Statutu nema više najspornijih odredbi: odrekli su se u REKOM-u svega što je podsjećalo na stvaranje paralelnog tužilaštva i paralelnih istražnih tijela s velikim ovlastima, pa nema više istraga, saslušavanja osumnjičenih itd. Osnovni ciljevi su ostali, a to je utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima počinjenima između 1. siječnja 1991. i 31. prosinca 2001. te društvenim okolnostima koje su ih omogućile i posljedicama koje su prouzročili. Cilj je i priznanje svih žrtava, ostvarivanje njihovih prava, rasvjetljavanje sudbine nestalih, kao i to da političke elite i društva koja vode prihvate činjenice o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava.

Vesna Teršelič i Žarko Puhovski i dalje se nadaju da će ciljevi REKOM-a biti prihvaćeni i da će parlamentarni zastupnici shvatiti koliko je insistiranje na samo jednoj istini totalitarna ideja u svojoj srži. Vjeruju da će građani Hrvatske i cijele regije shvatiti koliko je važno da se utvrdi broj žrtava i okolnosti njihova stradavanja te da svaka žrtva ima pravo na jednak tretman i priznanje svoje patnje. No dokle god postoje oni koji su u stanju organizirati i saborsku predstavu da prikriju pravu prirodu vojnog angažmana HV-a u BiH, koji tvrde da im ne treba REKOM jer su im poznate sve činjenice, unatoč tome što ne mogu odgovoriti na pitanja koliko je civila pobijeno u akcijama poput ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, gdje su grobovi i tijela svih žrtava rata, zašto još nema zakona o pravima civilnih žrtava i zašto žrtve na sudovima umjesto pravde u pravilu dočeka samo naplata sudskih troškova… ta će nada i ideja, ma koliko plemenita bila, stajati na krhkim nogama. U takvoj atmosferi

novosti