Hrvatska je zemlja siromaštva. To sada više nije stvar osobnih dojmova i pogleda, već krute statistike, rezultat ekonomskih činjenica koje su nedavno u javnosti iznijeli stručnjaci s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Nakon prednovogodišnjih ekstaza koje su ovdje neobično, s obzirom na realnost i činjenice, visoko neprirodne, uslijedili su dani otrežnjenja, susret sa stvarnosti čije su realne komponente negdje proporcionalno, samo s druge, donje strane skale. Ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, gospođa Maruška Vizek kaže – „Rumunjska nas prestiže. Mi smo od treće najbogatije bivše socijalističke zemlje na početku tranzicije postali druga najsiromašnija zemlja, dvadeset i pet godina kasnije“.
To nije samo posljedica visoke vanjske zaduženosti, koja se još uvijek povećava, već i dakako katastrofalno lošeg gospodarenja državnom imovinom, koja se je istopila, rasula, rasprodala, nestala…
Biti siromašna zemlja moguće da i ne mora uvijek biti tako porazna činjenica, ukoliko je to dio prirodnoga stanja određenog prostora, uvjetovanog skromnim prirodnim bogatstvima, obrazovnom i svakom drugom – privrednom, gospodarskom, upravljačkom i tehnološkom zaostalosti. U takvim zemljama, ukoliko ih negdje još uvijek ima, ljudi možda žive više u dosluhu s prirodom, i s određenim elementima unutar sebe, koje smo mi u civilizacijski naprednijim prostorima zapostavili, ili nam samo dodatno stvaraju probleme. Ali to nije to – ne u ovom slučaju, obzirom da naša zemlja po prirodi svoga nasljeđa i svojih bogatstava, u koje treba ubrajati i obrazovane, prodorne i sposobne ljude, nije siromašna – dapače. Ovdje još uvijek žive ljudi koji svojim dosadašnjim iskustvom tome mogu posvjedočiti.
Biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama (FOTO: Lupiga.Com)
Naše siromaštvo, kao i ono koje se javlja kao zabrinjavajuća pojava u puno razvijenijim, i nebrojeno puta bogatijim europskim zemljama – na primjer, u današnjoj Njemačkoj, govori o naraslim društvenim nejednakostima, prema kojima velika manjina ima puno i previše, dok je broj onih koji imaju malo ili ništa uvećan, i još uvijek raste. Jaz, procijep između ovih dvaju skupina do te je mjere uvećan da se već može govoriti o ponorima koji su nepremostivi. Šanse da se taj jaz smanji gotovo da su nikakve – ideje socijalne pravde i ravnoteže, kao i pogledi na čovjeka kao na biće zajednice koje se u njoj ostvaruje na korist sviju ishlapjele su, i danas ih se još uzima u obzir u kontekstu kakve salonske, dobro potkožene, ironije. To je porazan znak da se i dobar dio onih, koji se obično nazivaju „društvenim elitama“, a čiji bi dio unutarnjeg opredjeljenja trebao biti suprotstavljanje društvenim nepravdama, opredijelio za suprotno – biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama.
To dovodi do toga da se sve više ljudi osjeća društveno izopćenima, da sve više ljudi, ukoliko uopće nešto radi, radi sve manje isplative poslove. Ovakvo mišljenje daje i ekonomski komentator njemačkog Die Zeita, novina koje se po vrijednostima koje podržavaju smatraju „buržoaskim“. No i tamo sada dolaze do zaključka – „Očigledno je da neoliberalni kapitalizam uništava temelje vlastitog postojanja. Političari i novinari u liberalnim društvima ne rade u korist svih, već samo u korist svoje klijentele.“
U današnjoj Njemačkoj čak se 70 posto građana kritički izjašnjava o porastu društvene nejednakosti, za koju se smatra da je prevelika. Peter Bofinger, profesor ekonomije i savjetnik Angele Merkel, kaže: „Porast nejednakosti raspiruje populizam i uništava svijet kakav poznajemo.“
Kome su namijenjene prodavaonice ovakvih satova? (FOTO: Lupiga.Com)
Tome na žalost, u još surovijim nerazmjerima, i sa zabrinjavajućim posljedicama koje one već uvelike donose (velik broj gladnih, nezaposlenih, beskućnika, starih i bolesnih bez mogućnosti za kvalitetno medicinsko i socijalno zbrinjavanje…), svjedočimo i kod nas. Svijet kakav poznajemo uistinu nestaje. Dovoljno je samo pogledati vanjštinu hrvatskoga glavnoga grada – više se čak niti u strogome centru ne mogu sakriti opustjeli, prazni stanovi golih, propadajućih zidova, samo ukoliko se prolaznik odluči podignuti malo pogled prema gore, preusmjeriti ga s prizemnih pročelja, koja još uvijek, barem u strogome centru, šire laž blagostanja.
Ta je laž dovedena do ovog sveopćeg populističkog neukusa – nije posve jasno kome su namijenjene prodavaonice cipela, od kojih jedan par košta pet tisuća eura, niti haljina, čije cijene je nelagodno spominjati?
O ulicama malo zabačenijim od strogoga centra da i ne govorimo – nikada u Zagrebu nije bilo toliko Second hand shopova, za koje je u današnjem kontekstu posve jasno da nisu tu zbog neke sveprisutne „vintage“ mode, već kao posljedica očaja i neimaštine. Osim toga, i oni, bez obzira na jeftinoću i moguću kvalitetu svoje ponude, zjape prazni.
O tome kakvi su prizori svakodnevice u slavonskim, ličkim, dalmatinskim i drugim provincijama, kakvih sve slika ima po tamošnjim bolnicama, socijalnim ustanovama, čovjeka je strah i pomisliti.
Dovoljno je samo malo podignuti pogled s prizemnih pročelja (FOTO: Lupiga.Com)
No, pustimo sada osobne dojmove, oni se uvijek mogu pripisati kakvoj osobnoj neuralgiji, krajnjem subjektivizmu. Pred nama su činjenice, koje nikome ne idu u prilog, čak niti onima koji još uvijek žive u uvjerenju da drže stvar u svojim rukama, i da konci koje su nategnuli do maksimuma ne mogu popucati. To je doduše malo neobično, naivno uvjerenje, za jednu takvu populaciju, koja je sve samo ne naivna.
U Zagrebu je ovih dana promovirana knjiga ekonomskog stručnjaka Živka Rakovca, „Tranzicija kapitalizma u socijalizam“. Treba vidjeti što ovaj teorijski i praktični stručnjak misli o vremenima koja su pred nama, no rečenice koje je izgovorio na promociji možda i nisu tako pesimistične: „Promjena društvenih odnosa doći će i odozgo i odozdo. Za sada se odozgo jačaju suprotnosti, nejednakosti i problemi, ali vladajuće elite morat će početi razmišljati o promjenama. Svaka takva promjena bit će odmak od rasta nejednakosti.“
Te se rečenice čine točnima, oslobađajućima. Hoće li takvi, nadolazeći trendovi, zahvatiti i našu zemlju, i u kojem modificiranom, „tranzitnom“ obliku, možemo nagađati, ali smijemo primijetiti kako te promjene neće donijeti jedan čovjek, niti politička stranka, bilo koje boje. Promjena je u svakome od nas, u svakom postupku, odluci. To su važne stvari, koje je dobro imati na umu, ukoliko se uistinu teži promjenama postojećeg, već ukorijenjenog sustava vrijednosti.
lupiga
To nije samo posljedica visoke vanjske zaduženosti, koja se još uvijek povećava, već i dakako katastrofalno lošeg gospodarenja državnom imovinom, koja se je istopila, rasula, rasprodala, nestala…
Biti siromašna zemlja moguće da i ne mora uvijek biti tako porazna činjenica, ukoliko je to dio prirodnoga stanja određenog prostora, uvjetovanog skromnim prirodnim bogatstvima, obrazovnom i svakom drugom – privrednom, gospodarskom, upravljačkom i tehnološkom zaostalosti. U takvim zemljama, ukoliko ih negdje još uvijek ima, ljudi možda žive više u dosluhu s prirodom, i s određenim elementima unutar sebe, koje smo mi u civilizacijski naprednijim prostorima zapostavili, ili nam samo dodatno stvaraju probleme. Ali to nije to – ne u ovom slučaju, obzirom da naša zemlja po prirodi svoga nasljeđa i svojih bogatstava, u koje treba ubrajati i obrazovane, prodorne i sposobne ljude, nije siromašna – dapače. Ovdje još uvijek žive ljudi koji svojim dosadašnjim iskustvom tome mogu posvjedočiti.
Biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama (FOTO: Lupiga.Com)
Naše siromaštvo, kao i ono koje se javlja kao zabrinjavajuća pojava u puno razvijenijim, i nebrojeno puta bogatijim europskim zemljama – na primjer, u današnjoj Njemačkoj, govori o naraslim društvenim nejednakostima, prema kojima velika manjina ima puno i previše, dok je broj onih koji imaju malo ili ništa uvećan, i još uvijek raste. Jaz, procijep između ovih dvaju skupina do te je mjere uvećan da se već može govoriti o ponorima koji su nepremostivi. Šanse da se taj jaz smanji gotovo da su nikakve – ideje socijalne pravde i ravnoteže, kao i pogledi na čovjeka kao na biće zajednice koje se u njoj ostvaruje na korist sviju ishlapjele su, i danas ih se još uzima u obzir u kontekstu kakve salonske, dobro potkožene, ironije. To je porazan znak da se i dobar dio onih, koji se obično nazivaju „društvenim elitama“, a čiji bi dio unutarnjeg opredjeljenja trebao biti suprotstavljanje društvenim nepravdama, opredijelio za suprotno – biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama.
To dovodi do toga da se sve više ljudi osjeća društveno izopćenima, da sve više ljudi, ukoliko uopće nešto radi, radi sve manje isplative poslove. Ovakvo mišljenje daje i ekonomski komentator njemačkog Die Zeita, novina koje se po vrijednostima koje podržavaju smatraju „buržoaskim“. No i tamo sada dolaze do zaključka – „Očigledno je da neoliberalni kapitalizam uništava temelje vlastitog postojanja. Političari i novinari u liberalnim društvima ne rade u korist svih, već samo u korist svoje klijentele.“
U današnjoj Njemačkoj čak se 70 posto građana kritički izjašnjava o porastu društvene nejednakosti, za koju se smatra da je prevelika. Peter Bofinger, profesor ekonomije i savjetnik Angele Merkel, kaže: „Porast nejednakosti raspiruje populizam i uništava svijet kakav poznajemo.“
Kome su namijenjene prodavaonice ovakvih satova? (FOTO: Lupiga.Com)
Tome na žalost, u još surovijim nerazmjerima, i sa zabrinjavajućim posljedicama koje one već uvelike donose (velik broj gladnih, nezaposlenih, beskućnika, starih i bolesnih bez mogućnosti za kvalitetno medicinsko i socijalno zbrinjavanje…), svjedočimo i kod nas. Svijet kakav poznajemo uistinu nestaje. Dovoljno je samo pogledati vanjštinu hrvatskoga glavnoga grada – više se čak niti u strogome centru ne mogu sakriti opustjeli, prazni stanovi golih, propadajućih zidova, samo ukoliko se prolaznik odluči podignuti malo pogled prema gore, preusmjeriti ga s prizemnih pročelja, koja još uvijek, barem u strogome centru, šire laž blagostanja.
Ta je laž dovedena do ovog sveopćeg populističkog neukusa – nije posve jasno kome su namijenjene prodavaonice cipela, od kojih jedan par košta pet tisuća eura, niti haljina, čije cijene je nelagodno spominjati?
O ulicama malo zabačenijim od strogoga centra da i ne govorimo – nikada u Zagrebu nije bilo toliko Second hand shopova, za koje je u današnjem kontekstu posve jasno da nisu tu zbog neke sveprisutne „vintage“ mode, već kao posljedica očaja i neimaštine. Osim toga, i oni, bez obzira na jeftinoću i moguću kvalitetu svoje ponude, zjape prazni.
O tome kakvi su prizori svakodnevice u slavonskim, ličkim, dalmatinskim i drugim provincijama, kakvih sve slika ima po tamošnjim bolnicama, socijalnim ustanovama, čovjeka je strah i pomisliti.
Dovoljno je samo malo podignuti pogled s prizemnih pročelja (FOTO: Lupiga.Com)
No, pustimo sada osobne dojmove, oni se uvijek mogu pripisati kakvoj osobnoj neuralgiji, krajnjem subjektivizmu. Pred nama su činjenice, koje nikome ne idu u prilog, čak niti onima koji još uvijek žive u uvjerenju da drže stvar u svojim rukama, i da konci koje su nategnuli do maksimuma ne mogu popucati. To je doduše malo neobično, naivno uvjerenje, za jednu takvu populaciju, koja je sve samo ne naivna.
U Zagrebu je ovih dana promovirana knjiga ekonomskog stručnjaka Živka Rakovca, „Tranzicija kapitalizma u socijalizam“. Treba vidjeti što ovaj teorijski i praktični stručnjak misli o vremenima koja su pred nama, no rečenice koje je izgovorio na promociji možda i nisu tako pesimistične: „Promjena društvenih odnosa doći će i odozgo i odozdo. Za sada se odozgo jačaju suprotnosti, nejednakosti i problemi, ali vladajuće elite morat će početi razmišljati o promjenama. Svaka takva promjena bit će odmak od rasta nejednakosti.“
Te se rečenice čine točnima, oslobađajućima. Hoće li takvi, nadolazeći trendovi, zahvatiti i našu zemlju, i u kojem modificiranom, „tranzitnom“ obliku, možemo nagađati, ali smijemo primijetiti kako te promjene neće donijeti jedan čovjek, niti politička stranka, bilo koje boje. Promjena je u svakome od nas, u svakom postupku, odluci. To su važne stvari, koje je dobro imati na umu, ukoliko se uistinu teži promjenama postojećeg, već ukorijenjenog sustava vrijednosti.
lupiga
