Osim što će se HDZ-u i njegovu predsjedniku na sljedećim parlamentarnim izborima suprotstaviti parlamentarna oporba koja nikada kao sada nije djelovala podjeljenije i nespremnije za pobjedu, Andreju Plenkoviću rukavicu bacaju i izvanparlamentarni pretendenti na njegovo mjesto. Je li riječ o relevantnim inicijativama ili pak o spoju teško ostvarivih ideja i novih žetona?
Nije lako Ivici Todoriću. Nema ništa osim dvorca. K tome, u tom se dvorcu gužvaju čak četiri obitelji. Da nije riječ o Kulmerovim dvorima koji su u hrvatskoj inačici privatizacije došli u ruke bivšega prvog čovjeka posrnulog Agrokora, moglo bi se pomisliti da u tako tijesnom dvorcu živi sami proletarijat. I da na istom obraćanju medijima na kojem je istaknuo da je dvorac jedino što ima, Ivica Todorić nije najavio da ide u politiku, s obzirom na teško imovinsko stanje najbolje bi mu bilo priključiti se Radničkoj fronti i Katarini Peović. Taj bi spoj bio uistinu nešto novo na poslovično nedinamičnoj i nepoticajnoj hrvatskoj političkoj sceni. Čovjek iz dvorca u obrani prava radničke klase i novospoznati borac protiv korupcije, isključivo one posljednjih šest godina otkako je ostao bez Agrokora, najučinkovitije bi mogao krenuti put Hrvatskog sabora kao socijalno osjetljivi stanar najraskošnije stambene nekretnine u Zagrebu. Dobro je da je Ivica Todorić uočio raširenu korupciju od trenutka kada je detroniziran s mjesta de facto vladara glavnine hrvatskog gospodarstva, kada već tu istu korupciju nije vidio kada se useljavao u Kulmerove dvore i gradio svoj poslovni imperij u vrijeme HDZ-ovih vlasti u 1990.-ima te premijera Ive Sanadera desetljeće kasnije. Tada očito nije bilo korupcije, a mastodontske tvrtke nisu se gradile uz pomoć politike, loših poslovnih odluka, neplaćanja mnogobrojnim dobavljačima te uzimanja kredita od ruskih banaka koje su tako stigle do polovice vlasništva.
Optuženik Ivica Todorić koji je u međuvremenu prevalio put od bjegunca od hrvatskog pravosuđa do još jedne blamaže tog istog pravosuđa kada su u pitanju dokazi protiv njega, sada može uz široki osmijeh najaviti da će se na sljedećim izborima suprotstaviti recentnoj verziji HDZ-a, onoj u izvedbi premijera Andreja Plenkovića, svoga očitog arhetipskog neprijatelja. Iako će se sve vezano uz bivši Agrokor kad-tad ponovno naći pod lupom politike i pravosuđa, Todorić zasad nema većeg razloga za strah. Čak može i planirati političke projekte. Budu li mu oni uspješni kao i oni gospodarski, opet će mu ostati samo dvorac. Ivica Todorić ni svojim dosadašnjim utjecajem na hrvatsko društvo, ni bilo kojom svojom osobinom važnom za političko djelovanje, nema većih izgleda da privuče značajniji dio hrvatskoga biračkog tijela. Osim ako ono sljedeće godine ne bude toliko očajno kada su posrijedi aktualna vlast i oporba, da ne posegne za novim rješenjima, pa makar ona bila ridikulozna i autodestruktivna. Definirajući se sada kao žrtva političke zavjere i otimanja vlastite imovine, Ivica Todorić zaboravlja što je sve radio do trenutka svoje demisije te kako njega i sve one koji se tiskaju u njegovu dvorcu doživljava većina hrvatskih građana i birača.
Da je Todorić iole politički darovitiji, socijalno vještiji te barem u tragovima javno šarmantan, mogao je biti hrvatski Donald Trump ili Silvio Berlusconi, ne u smislu njihovih privatnih života, nego u kontekstu uspješnog ulaska poslovnih mogula u političku arenu. Ovako mu treba poželjeti da ostvari sve svoje planove o natjecanju na sljedećim parlamentarnim izborima kako bi dobio egzaktno mišljenje onih kojima se obraća. Možda se iznenadi. A možda se iznenade i ostali, ipak ozbiljniji pretendenti na buduća parlamentarna mjesta te moguće ona u vladi. To su, primjerice, Damir Vanđelić koji još od neizvjesnosti sastavljanja vlade nakon parlamentarnih izbora 2015. čeka kakvu-takvu priliku te župan Šibensko-kninske županije Marko Jelić. Potonji, bivši HDZ-ovac, jedini među spomenutima ima dvije važne pobjede nad HDZ-om, prvu kao gradonačelnički kandidat koji je pobijedio HDZ-ovu gradonačelnicu Knina te kasniju uhićenicu Josipu Rimac, i drugu kao pobjednik nad HDZ-ovim županom u matičnoj županiji Goranom Paukom čime je HDZ prvi put od 1993. ostao bez prvog čovjeka u ovoj dalmatinskoj županiji. Vanđelić pak neprestance odnekud odlazi, i to ne svojom voljom. Od Fonda za obnovu do Nadzornog odbora INA-e. Usput je osnovao svoju udrugu ZRIN, ali njome nije značajnije prisutan u javnosti.
Može li tandem Vanđelić-Jelić donijeti nešto novo i opipljivije na izborima 2024.? Pritom Vanđelić slovi kao premijerski kandidat, dok bi se Jelić mogao natjecati i na parlamentarnim, i na predsjedničkim izborima. Europski se izbori gotovo podrazumijevaju kao pokazna vježba. I mogu li glasovi za njih, kao i potencijalni mandati biti prevagom na klackalici između ostanka HDZ-a na vlasti i – odlaska stranke Andreja Plenkovića u oporbu nakon osam i pol godina vlasti? HDZ zasad ne pokazuje znakove posustajanja kada je posrijedi podrška birača u redovitim ispitivanjima javnog mnijenja. Naprotiv, u boljoj je poziciji nego uoči izbora 2020. kada mu je koalicija okupljena oko SDP-a barem neko vrijeme puhala za vratom dok tu koaliciju nije otpuhala vlastita neuvjerljivost te okolnosti borbe protiv pandemije koronavirusne bolesti. Iako je HDZ na tim izborima trijumfirao s 37,25% glasova osvojenih u prvih deset izbornih jedinica, SDP i partneri uspjeli su doći do četvrtine glasova, a Domovinski pokret do svakoga devetog glasa. U aktualnim se anketama sve hrvatske oporbene stranke koje prelaze izborni prag od 5% gužvaju daleko ispod granice od 20% podrške. Ukratko, baš nijednu od njih hrvatski birači ne prepoznaju kao iole ozbiljniju alternativu HDZ-u, niti one same pokazuju bilo kakav interes za pravovremeno udruživanje u koaliciju i jednako takvo predstavljanje uočih ipak skorih izbora.
Damir Vanđelić i Marko Jelić kao nositelji nove političke opcije ili opcija, trebali bi što skorije osmisliti održiv organizacijski model svog djelovanja te, prije svega, iskomunicirati skup političkih ideja i vrijednosti kojima namjeravaju steći povjerenje što većeg broj hrvatskih birača. Damira Vanđelića zasad prate dvije stvari. Prva je da se razišao s premijerom Plenkovićem, a druga da puno više djeluje neodlučno kada je riječ o političkom angažmanu, nego li liderski i profilirano. I njemu, baš kao i Todoriću, nedostaje političke darovitosti, unatoč dobrim željama i argumentiranim kritikama svega lošeg u hrvatskoj zbilji. Kao da stalno važe bi li se ili ne bi odvažio na ulazak u političku arenu znajući da ga ondje ne čekaju samo nemilosrdni protivnici nego i vlastita suzdržanost. Jelić je, s druge strane, pokazao da je spreman boriti se i, što je najvažnije, sposoban pobijediti i kada je najteže. No, njegovo se vodstvo Šibensko-kninske županije veoma brzo suočilo s nizom ograničenja te je u konstantnom sukobu sa svojim izbornim i poslijeizbornim partnerom Stipom Petrinom, slikovitim načelnikom Općine Primošten te predsjednikom županijske Skupštine. Tamošnja je koalicija neprestance na rubu raspada, a međusobna optuživanja Jelića i Petrine uključuju, po dobrom starom običaju, pitanja javnog novca te spremnosti suradnje s HDZ-om. Jedan je od Jelićevih vijećnika u županijskoj Skupštini bio i načelnik Općine Murter-Kornati Toni Turčinov poznat po aferi s prostitutkama u Austriji. Ako je na čelu tako nesolidne situacije u županiji, što li Jelić može u zemlji? Tim više jer je iza njega i propali pokušaj sa Strankom s imenom i prezimenom.
K tome, koja je ideološka utemeljenost potencijalnih političkih angažmana Damira Vanđelića i Marka Jelića? Potonji se vidi u demokršćanskoj opciji koja u Hrvatskoj još od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. nikada nije predstavila ozbiljniju političku stranku. Može li sada? Teško jer HDZ od samog početka višestranačja vrlo uspješno pokriva i taj dio političkog spektra, osobito odnose s crkvenim vlastima. Možda demokršćanskoj ideji mogu dodati borbu protiv korupcije, međutim ne samo posljednjih šest godina kao Todorić, nego u kontinuitetu od više desetljeća pri čemu korupcija nije problem samo hrvatske politike, nego prije svega ukorijenjenih ponašanja u cijelom društvu. I – je li njihova opcija dio budućega oporbenog preuzimanja vlasti, ma kako oporba bila heterogenom i bazično neuvjerljivom, ili su kao Domovinski pokret spremni podržati neku sljedeću HDZ-ovu vladu, i to s pokojim svojim kadrom u njoj? Marko Jelić istaknuo se kao mjesni pobjednik nad HDZ-om, ali mu se i dalje čekaju politički rezultati. Damir Vanđelić ima opipljive gospodarske rezultate, ali je i dalje politička nepoznanica, ponajprije samom sebi, pa kako će ga onda prepoznati drugi. Hrvatska je malo kada imala vlast koja ne zaslužuje to biti i u sljedećem izbornom ciklusu, te oporbu koja sama po sebi ne zaslužuje doći na vlast. HDZ ima svog lidera, a u oporbi malo tko imponira biti premijer(k)om. U takvoj pat-poziciji ima mjesta za nove, dapače inovativne političke opcije, ali se one zasad svode na osobne ambicije, maglovite programe i prenapučene dvorce.
