U Njemačkoj veleizdajnici su postali heroji, Hrvatska radi na tome da heroje pretvori u veleizdajnike (i zločince). Ceremonija u Berlinu, opisana na početku teksta, u Dnevniku HTV (javne televizije) nije našla mjesto. Za nas to nije vijest. I Njemačka i Hrvatska su u Evropi. Pa kakva je to Evropa i kakav je to svijet u kojem živimo?
Piše: Tomislav Jakić, Novossti
Prošle nedjelje u podne prvi je program njemačke javne televizije (ARD) izravno prenosio ceremoniju odavanja počasti skupini zavjerenika koji su 20. srpnja 1944. pokušali ubiti nacističkog diktatora Adolfa Hitlera. Sve se odigravalo u dvorištu Ministarstva obrane, gdje su vođe zavjerenika iste večeri po kratkome postupku smaknuti (u idućim će mjesecima nacistički sudovi izreći nekih 200 smrtnih kazni za “veleizdajnike”) i gdje im je podignuta spomen ploča (Pali za Njemačku) i spomenik. Uz aktualnog šefa države, bila su prisutna u prvome redu uzvanika i dvojica bivših Predsjednika (možda netko u Hrvatskoj iz toga nešto nauči), predstavnici Bundestaga, saveznih institucija, grada Berlina i – naravno – Bundeswehra, jer zavjerenici su i bili iz redova (tadašnje) vojske. Odavala se s puno pijeteta počast onima koji su u jeku rata, suočeni sa strahotama koje je nacistički režim činio, odlučili smaknuti vođu države i oružanih snaga, smatrajući to jedinim načinom da prekinu rat i sve ono što se pod plaštem rata događalo. I nikome od govornika nije bilo teško reći da je skupina oko grofa Stauffenberga bila, doduše, najbliža cilju ubojstva Hitlera, ali da je bilo i mnogo skupina civilnog otpora, među njima i komunističkih. I odana je počast svima njima, pa i tim komunistima koji su bili protivnici nacionalsocijalizma, današnjim bi se rječnikom reklo: antifašisti.
Njemački predsjednik Joachim Gauck (foto: DPA)
Dosta je riječi izrečeno o strahotama kojima su bili izloženi stanovnici okupiranih zemalja Evrope. Ni jedna riječ nije izrečena o stradanjima njemačkog stanovništva u savezničkim bombardiranjima i prilikom konačnog osvajanja Njemačke. I naglašeno je: mada zavjerenici nisu uspjeli, njihov pokušaj kojega su platili glavom nije bio uzaludan. Pokazao je da postoji, usred nacističke Njemačke, i jedna druga, bolja Njemačka. I bio je primjetan ponos zbog toga što je bilo tako i što se to danas može reći – i Nijemcima, i svijetu. Pri tome valja znati da su godine morale proći dok se Stauffenberga i njegovu skupinu, Bijelu ružu, Crveni orkestar i razne druge njemačke antifašiste (od katolika do komunista) pogubljene u vrijeme rata, počelo tretirati kao heroje. Gotovo deset godina nakon završetka rata i provedene (samo kako?) denacifikacije njih se i dalje smatralo veleizdajnicima, jer su “prekršili zakletvu vjernosti Fuehreru”, njihovu se djecu čak u školama prozivalo kao djecu ubojica, njihove su se obitelji morale boriti za golu egzistenciju. Prvi puta počast je zavjerenicima od 20. srpnja odana godine 1953., a šef države došao je na tu ceremoniju tek godinu dana kasnije. A smrtne su kazne zavjerenicima od 20. srpnja formalno poništene tek 1998., dok su obitelji pripadnika Crvenog orkestra (komunisti) to doživjele tek 2002. godine. I danas će se još u Njemačkoj neći onih vječno jučerašnjih koji će atentat na Hitlera označiti kao veleizdaju, ali Država već desetljećima o tome nema nikakve dvojbe. Za suvremenu njemačku državu i Stauffenberg (o kojemu je samo u nekoliko dana na raznim kanalima njemačke televizije prikazano nekoliko što igranih, što dokumentarnih filmova) i oficiri iz redova Wehrmachta koji su i prije 1944. u više navrata pokušavali ubiti Hitlera, baš kao i pripadnici civilnog otpora nesporni su heroji. A da bi takvo shvaćanje ostalo sačuvano, da bi se prenijelo i na mlade, postoji i poseban Muzej 20. srpnja, dok je na nedjeljnoj ceremoniji u Berlinu bilo prisutno 80 mladića i djevojaka (što odgovara politici dovođenja u više razrede srednjih škola preživjelih logoraša i žrtava nacizma, kako bi mladi iz prve ruke saznavali kako je to bilo u vrijeme nacizma).
Stauffenberg sa svojom djecom (foto: DPA)
Nijemci su, dakle, sa svojom prošlošću raščistili. Veleizdajnici su postali heroji i nema više “natrag”. Nacizam (fašizam) je bio zlo i od te se objektivne ocjene ne odstupa (makar je dobro poznato i što su doživljavali Nijemci kako se ratna sreća okretala – od ubijanja, preko protjerivanja i silovanja, pa do masovnog stradavanja u zarobljeništvu, pa i u logorima koje su držali Amerikanci u Njemačkoj).
I sve je to priča koja se današnje Hrvatske uopće ne tiče. Mi smo svojedobno, doduše, vidjeli film o Stauffenbergu (i to samo zato što ga je glumio Tom Cruise), mnogo bolje njemačke filmove na istu temu nismo vidjeli, pogotovo ne oko 20. srpnja. Mi smo se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća čak i javno hvalili time što je tzv. Nezavisna Država Hrvatska bila saveznik nacističkog Trećeg Reicha, a i danas nam se nerijetko u medijima “omaknu” sentimentalno obojene priče o ustašama ili domobranima koji su se “borili protiv komunizma” na istočnome frontu. Vlastite antifašiste nastojimo što temeljitije predati zaboravu, ali ne onakve kakvi su bili – kao heroje, nego tek nakon što ih pretvorimo u veleizdajnike i zločince (jer, oni su se borili protiv “hrvatske države”, inače notorne kvislinške tvorevine, nastale isključivo voljom okupatora, nacista, fašista i njihovih saveznika). Odatle i sve agresivnija povika na obilježavanje, ma koliko skromno bilo, 27. srpnja, Dana ustanka naroda Hrvatske. Ove koji se bune, protestiraju, uručuju pisma upozoravajući na “komunističke laži”, nespremni da pogledaju istini u oči, smetaju u osnovi dvije stvari. Prvo, što je to bio ustanak protiv naci-fašizma, okupatora i njihovih domaćih pomagača, a to su u Hrvatskoj bili ustaše. I, drugo, što je to bio zajednički ustanak Hrvata i Srba u Hrvatskoj, što je to bila – malo patetično rečeno – naprosto borba Dobroga protiv Zla u kojoj nacionalnost ni vjera nisu igrali nikakvu ulogu. Kod nas mladi o tome ne uče praktično ništa, a ako uče, bolje bi bilo da to što je u njihovim školskim knjigama – i ne nauče. Kod nas je nezamislivo da u neku školu dođe žrtva fašizma ili borac Narodno-oslobodilačke vojske, da bi mladima prenio osobna iskusta iz onoga vremena. Ne, mi sustavno, ali nezadrživo pretvaramo heroje u veleizdajnike. Indoktrinacija što traje već dulje od dva desetljeća nosi plodove (napori drugoga hrvatskog Predsjednika ostat će zapamćeni kao plemenit, ali uzaludan pokušaj). Mi nećemo vratiti onih gotovo 3.000 uništenih spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, nećemo im – na razini Države – odavati počast (osim jednom godišnje, kada se to “nosi”), nećemo otvarati muzeje (napokon, zašto i bismo, kada smo Muzej revolucije odmah nakon 1990. slavodobitno zatvorili?).
U Njemačkoj veleizdajnici su postali heroji, Hrvatska radi na tome da heroje pretvori u veleizdajnike (i zločince). Ceremonija u Berlinu, opisana na početku teksta, u Dnevniku HTV (javne televizije) nije našla mjesto. Za nas to nije vijest. I Njemačka i Hrvatska su u Evropi. Pa kakva je to Evropa i kakav je to svijet u kojem živimo?
Izvor: tacno
