Kada su nedavno Ujedinjeni narodi objavili da prestaju s evidentiranjem poginulih u sukobima u Siriji, neki su mediji to protumačili kao da je, eto, i svjetska organizacija “digla ruke od Sirije”. Istina je, međutim, nešto drugo. I Ujedinjeni su narodi protekle dvije godine u dobroj mjeri bili instrumentalizirani od onih koji su rat u Siriji i pokrenuli. Pa su uredno objavljivali nigdje potvrđene i ni od koga verificirane podatke što su ih u svijet puštale razne ekspoziture sirijskih pobunjenika, odnosno njihovih mentora, smještene u pravilu u Parizu, Londonu ili negdje u SAD-u. Odustajanje od te prakse, dakle prekidanje brojenja ubijenih na sirijskim frontama, znači samo to da se i Ujedinjeni narodi prilagođavaju promijenjenoj situaciji i odustaju od toga da slijede politiku “gospodara rata”. Što je samo na prvi pogled točno, jer interesi onih koji vuku konce dramatično su se promijenili. Pogledamo li što se dešavalo u Siriji i u vezi sa Sirijom na međunarodnoj sceni u protekle nešto više od dvije godine, moramo doći do zaključka da je to bio test političke (ne)inteligencije. Taj su test Sirijci platili velikim brojem ljudskih žrtava, golemim razaranjima i narušenim odnosima unutar zemlje, a mnoge članice međunarodne zajednice gubitkom vjerodostojnosti svojeg ponašanja na svjetskoj sceni. Sirijska je priča počela po oprobanom libijskom receptu. Krenulo je s protuvladinim demonstracijama na koje je režim odgovorio silom (grublje no što to čine režimi u zapadnim zemljama, ali u osnovi ipak jednako). Potom je “narod” uzeo oružje u ruke, a da nitko nije pitao odakle se to oružje odjednom pojavilo, te započeo otvoreni rat protiv vlasti u Damasku s proklamiranim ciljem rušenja predsjednika Bašara al-Asada. Budući da je “narod” ustao u obranu “ljudskih prava”, oružana je pobuna u Siriji odmah dobila javnu verbalnu podršku vodećih demokratskih zemalja, čiji su se predstavnici naprosto natjecali u tome koji će više i s većim žarom naglašavati kako Asad ne može ostati na čelu Sirije. To što je Asad, svakako ne demokratski vladar po mjeri tzv. zapadne demokracije, u međuvremenu otvorio vrata višestranačkom sustavu, što je proveo izbore i što Sirija ima parlament i vladu uz sudjelovanje i predstavnika oporbe, nikoga nije zanimalo. U nekoliko navrata “namještali” su se incidenti očito sračunati na to da Sirija vojno odgovori prema Turskoj, što bi omogućilo izravnu intervenciju Atlantskoga pakta. Asad je to uspio izbjeći, drugim riječima, nije nasjeo. Pa smo bili svjedoci formiranja Slobodne sirijske armije sastavljene od dezertera (malobrojnih) iz režimskih snaga, pa je osnovano Nacionalno vijeće što su ga države koje su pohrlile u klub “prijatelja Sirije” odmah priznale kao legitimnog predstavnika sirijskog naroda, protjerujući ambasadore još postojeće vlasti u Damasku (ne treba ići dalje od Hrvatske). Pa su proglašene ekonomske sankcije i zatraženo je da se zemlje koje su gospodarski prisutne u Siriji odmah povuku (i opet ne treba ići dalje od Hrvatske koja je trenutno napustila nalazišta plina što su bila izvor značajnih prihoda, za razliku od zapadnih zemalja koje su se povukle samo prividno, ali su svoje ekonomske interese itekako zaštitile). Pa smo imali najavu (koja je samo potvrđivala ono što se već radilo) isporuke oružja pobunjenicima (ni tu ne treba zaobići Hrvatsku koja je neizravno isporučila naoružanje iz vlastitih arsenala, ali je i stavila svoje zračne luke na raspolaganje za više od 50 letova aviona nakrcanih oružjem za pobunjenike). Pa se napokon zaigralo na kartu kemijskog oružja, što ga navodno Asadove snage upotrebljavaju, a što je američki predsjednik Barack Obama proglasio crvenom crtom koja – bude li prijeđena – automatski vodi u američku vojnu intervenciju (jer Asad nikako da padne; Sirija nije Libija i od početka je bilo politički krajnje neinteligentno igrati na kartu ponavljanja uspješnog rušenja jednog režima, kombiniranog s fizičkom likvidacijom njegovog čelnika). Na kraju je iskonstruiran (to je danas više nego sigurno) napad kemijskim oružjem (plin sarin) na civile i Washington je ultimativno zatražio da Damask preda svoje kemijsko oružje, inače… Još jedna neinteligentna igra, koju je Asad uz podršku Rusije savršeno okrenuo u svoju korist. Nije odbio, s čime se računalo, nego je odmah pristao i sve je kemijsko oružje, odnosno komponente za njega, predao inspektorima UN-a u određenom roku. A u međuvremenu su glavnu riječ u Siriji, na strani pobunjenika, preuzeli radikalni islamisti (uključujući i tisuće njih iz inozemstva), pripadnici onih organizacija što ih SAD u drugim dijelovima svijeta označava kao terorističke i protiv kojih se bori svim sredstvima, uključujući i ciljane likvidacije njihovih lidera (paralelu s nekim aktualnim zbivanjima u Hrvatskoj nećemo povući, i odviše je jasna svakome tko hoće razmišljati vlastitom glavom). Slobodna sirijska armija praktički je nestala sa scene, Nacionalno vijeće potresaju unutrašnje borbe i trzavice, klub “prijatelja Sirije” od stotinjak zemalja sveo se na jedva dvadesetak (onih najzagriženijih vazala koji i dalje čekaju da ih “gazda” potapša po ramenu, ne shvaćajući da slijepa poslušnost nikada ne donosi poštovanje, nego samo prezir), a planirana međunarodna konferencija koja je trebala donijeti rješenje, tj. mir za Siriju, potpuno je neizvjesna, jer se ne zna tko će sjediti za stolom nasuprot predstavnicima Asadove vlasti. O rušenju predsjednika Asada ne govori više nitko, kao da to nikada i nije bilo na dnevnom redu. I tako se cijela sirijska tragedija (jer o tragediji je riječ, to je nedvojbeno) zaista ukazuje kao test političke (ne)inteligencije. Pali su na njemu, pokazavši svoju političku neinteligenciju u svoj njezinoj ogoljenosti, najprije oni koji su negdje u kabinetima planirali cijelu operaciju, uvjereni da ono što su uradili u Libiji mogu po sistemu copy-paste ponoviti u Siriji. Pali su i svi oni koji su im dali zeleno svjetlo za tu operaciju i koji su joj pune dvije godine davali logističku podršku (verbalnu i materijalnu). I pali su, napokon, svi oni koji su pohrlili pod skute krojača novog Bliskog istoka, ne shvaćajući da te krojače pokreće samo i jedino njihov interes i da će oni prvi, kada shvate da stvari nikako ne idu željenim smjerom, promijeniti politiku. To se i dogodilo, pa sada SAD surađuje s Iranom, daje oružje Iraku za borbu protiv fundamentalista koji u tu zemlju ulaze iz Sirije, a Asadov je režim legitimni partner u budućim pregovorima o budućnosti Sirije (ako do njih dođe, odnosno ako do tada pobuna ne bude skršena). A jadni vazali, poslušnici? Ostali su to što su i bili. Neinteligentne marionete u rukama drugih, spremne doslovno prodati nacionalne interese vlastitih zemalja za volju globalnih interesa, zaodjenutih u ruho borbe za demokraciju. Jadno, ali istinito. Izvor: novosti
