Ugledni vanjskopolitički komentator Tomislav Jakić za H-Alter analizira zbivanja u i oko Grčke.
Stranke su se promijenile u toj mjeri da su njima zavladali aparatčici, a oni ne podnose snažne osobe. Odgovaraju im ljudi koji slušaju i izvršavaju, a još je bolje kada imaju poneku mrlju u prošlosti pa ih je moguće ucjenjivati. K tome, svjetska povijest ukazuje na ciklička kretanja, s periodima u kojima su se izmjenjivale blijede i snažne političke ličnosti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Trenutno se nalazimo u periodu vrlo blijedih političara, koji dozvoljavaju da njima manipuliraju financijski centri i aparat u Bruxellesu.
Tomislav Jakić najveći dio svoje karijere bio je analitičar međunarodnih političkih odnosa i u eri općeg pada novinarskih standarda i svaštarenja, kao specijalizirani novinar pripadnik je vrste pred izumiranjem. Njegove članke danas možemo čitati u političkom tjedniku “Novosti” i na portalu “Forum.tm”, ranije je pisao u “Feralu”, bio je dopisnik niza inozemnih medija, a širokoj je javnosti najpoznatiji kao vanjskopolitički komentator Zagrebačke televizije na kojoj je dao otkaz ubrzo nakon što su je prekrstili u HTV. Najvećim dijelom Mesićeva mandata bio je savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike. Objavio je odličnu memoarsku knjigu pod naslovom “Nisam zavijao s vukovima”.
U odabiru sugovornika na temu aktualnih zbivanja u Grčkoj i oko nje naš je izbor pao na Jakića. Razgovor slijedi.
Autor: Toni Gabrić, H-alter
Razvoj događaja u Grčkoj i oko nje posljednjih je desetak dana bio munjevit i ispunjen nepredvidljivim preokretima. Prvo je na referendumu uvjerljiva većina grčkih građana podržala Vladinu politiku i njezino odbijanje reformi koje bi se provele na uštrb socijalnog položaja stanovništva. Dan kasnije ministar financija Varufakis podnosi ostavku. Zatim premijer Cipras na sjednici s predstavnicima Evropske unije, nakon dramatične rasprave, pristaje na iznuđene reformske mjere. Noćas je grčki parlament, nakon isto tako emotivne cjelodnevne rasprave, prihvatio te mjere. Što se ustvari dogodilo s Grčkom i oko nje?
Dogodilo se da je Cipras napravio osnovnu pogrešku, a ta je da je previše vjerovao u demokraciju. Smatrao je da će rezultat referenduma na kojem se uvjerljiva većina od 61 posto građana izjasnila protiv mjera štednje, u EU-u biti prihvaćen kao argument. Međutim s tim je rezultatima postigao upravo suprotan efekt: konsolidirala se fronta koja ga je htjela disciplinirati. Kada je došao u Bruxelles, Cipras se suočio s maratonskom sjednicom koju su neki zapadni mediji nazvali dugotrajnim procesom mučenja. Doveden je bio pred zid – ili da odbije prijedloge koji su mu nuđeni, pri čemu bi na snagu stupilo Schäubleovo rješenje izbacivanja Grčke iz Eurozone, ili zadržavanje u Eurozoni uz prihvaćanje nemogućih uvjeta koji po najnovijim procjenama MMF-a znače da Grčka još trideset godina neće biti u stanju otplatiti dug. Prema tome, dogodilo se najgore što se moglo dogoditi. Zakazala je demokracija i zakazala je Europska unija.
Što možemo misliti o institucijama EU-a s obzirom da njihove čelnike nije impresionirao grčki referendum na kojem je izražena volja naroda protiv reformi?
Uvjeren sam da će se pokazati da je EU ovime dovela u pitanje samu sebe i temelje na kojima je zasnovana. Cipras je uoči sastanka u Bruxellesu podsjećao da je princip solidarnosti jedan od temelja EU-a, međutim od te solidarnosti nije bilo ni traga na sastancima s njim.
To je možda bilo i za očekivati, znamo li da EU-om danas dominira neoliberalna ideologija kojoj je solidarnost u velikoj mjeri strana…
Dominira neoliberalna ideologija, ili drugačije rečeno, dominiraju financijski centri moći koji vuku konce, a političari su njihove marionete.
Međutim Cipras je također na kraju zanemario rezultate direktno-demokratskog izražavanja volje svojih građana. U Grčkoj ga poneki njegovi kolege, kao i mnogi građani, nazivaju izdajicom.
Cipras je zanemario rezultate referenduma jer se našao u poziciji u kojoj je smatrao – a skora budućnost pokazat će da li ispravno ili ne – da bira manje zlo. Mislio je da je izlazak iz Eurozone veće zlo od prihvaćanja uvjeta za koje on sam, u parlamentarnoj raspravi, kaže da su nemogući, i od prihvaćanja sporazuma za koji također kaže da u njega ne vjeruje. Cipras nije niti imao izlazak iz Eurozone kao rezervni plan, mada Varufakis sada tvrdi da ga je predlagao, a da ga se premijer nije usudio prihvatiti.
Kako biste prokomentirali interpretaciju da su se Cipras i njemu bliski suradnici u Syrizi potajice nadali da će narod na referendumu izabrati prihvaćanje reformi i da je to bio razlog zbog kojega je na kraju iznevjerio volju građana?
Iz današnje perspektive gledano, glasanje „da“ na referendumu Syrizu bi svakako dovelo u komotniju poziciju. Tada bi mogli zauzeti stav da građani prihvaćaju uvjete EU-a, a da oni kao vlast prihvaćaju ono što im kažu građani. Ovako su ih građani doveli u situaciju da prvo odbiju reformske mjere, da bi nakon toga bili podvrgnuti „procesu ucjene i gušenja“, kako je to jučer u parlamentu opisao Cipras.
Koliko su tumačenja o svojevrsnom psihološkom mučenju na sastancima s predstavnicima EU-institucija realna iz perspektive vašeg bavljenja vanjskom politikom? Mislite li da je tako nešto zaista moguće?
Da, to je posve zamislivo. Vučete Ciprasa od sastanka do sastanka, maljate mu sve crnje i crnje scenarije, iznurujete ga 17-satnim sastankom i na kraju ga dovedete u poziciju da ne vidi drugi izlaz osim prihvaćanja prijedloga.
Bivši ministar Varufakis je u svojem prvom intervjuu nakon ostavke također opisao na koji se način taj oblik maltretiranja provodio već mjesecima: predstavnici EU-a i MMF-a redom su im odbijali sva politička rješenja, bez davanja protuprijedloga, prelazili s teme na temu…
Otkako je došla na vlast, Syriza je trn u oku neoliberalne Evrope. Koliko god nije točno da se radi o lijevoj vladi, već o lijevo-desnoj koaliciji, jasno je da u njoj dominira lijevi element. Ona smeta EU-u ne toliko zbog same Grčke, već zato što bi uspjeh Syrize bio zarazan primjer za druge zemlje koje su u sličnoj poziciji. To se u prvom redu odnosi na Španjolsku, u kojoj Podemos jača s dobrim izgledima da ove jeseni dođe na vlast, ali također i na Portugal, Italiju i Francusku. Iz perspektive neoliberalne Evrope Syrizu se moralo uništiti, kako se bacil uspješnog odupiranja neoliberalnom konceptu ne bi proširio Evropom.
To vjerojatno znači da su šanse Podmosa i lijevih stranaka u zemljama koje ste naveli sada znatno slabije nego što su bile prije petnaestak dana?
Rekao bih da ipak nisu slabije. Mislim da su naučili nešto iz ovoga što se dogodilo Syrizi.
Dakle pretpostavljate da recept koji je Evropa primijenila na Syrizi neće biti uspješan u drugim zemljama i da će ljevica u njima pronaći odgovor?
Mislim da će pronaći odgovor, i da će ga tražiti u međusobnom povezivanju. Na primjeru Syrize shvatili su da jedna zemlja i jedna vlada ne može ništa napraviti pokuša li sama ići protiv EU-a i njezina aparata.
Jedno od osnovnih koncepcijskih pitanja oko kojega se Syriza pogubila bilo je – ostati u EU-u ili izaći iz nje. Znači li to da pred ljevicom u drugim zemljama stoji zadatak da daleko snažnije postave pitanje izlaska iz EU-a u slučajevima budućih „pregovora“ovakve vrste?
Pred njima je posao da, u najmanju ruku, razrade planove kojima oni sami mogu pritiskati EU. EU je dosada živjela na dvije premise koje su se pokazale krhkima, odnosno neodrživima. Jedna je da nitko tko je ušao u EU nije poželio izaći iz nje, a druga je da je svatko tko je ušao u EU počeo živjeti bolje. Za ovo drugo već danas znamo da nije točno, a očekujem da će nakon grčkog primjera neki početi ozbiljno razmišljati o izlasku iz EU. U Hrvatskoj je potpuno prešućena informacija da je u Austriji, prosperitetnoj staroj članici EU-a, pokrenuta inicijativa za izlazak iz Unije koja je dobila više od 250 000 potpisa. Prema važećim austrijskim zakonima na osnovu toga sada mora biti otvorena parlamentarna rasprava o tome hoće li biti raspisan referendum o izlasku te zemlje iz EU-a.
Foto: T.G.
U Hrvatskoj postoji jedna izvanparlamentarna stranka koja se smatra bliskom Syrizi kao i nekoliko lijevo usmjerenih nevladinih NVO-a koji su joj intelektualno srodni. Kakva je njihova perspektiva s obzirom na posljednje grčke događaje?
Ono što bi moglo biti hrvatski pandan Syrizi nedovoljno je artikulirano i profilirano. Morate uzeti u obzir i to da u Hrvatskoj neoliberalne i desne snage dominiraju mainstream medijima – a mediji su ti koji formiraju javno mnijenje.
Vratimo se onda natrag u Grčku. Smatrate li mjere koje im je nametnula EU provedivima, bez obzira na to tko će ih morati izvršavati – Cipras, Syriza ili netko drugi? Sam Cipras kaže da je prihvatio mjere koje racionalno smatra neprovedivima.
Mislim da je on potpuno u pravu – racionalno gledano, te su mjere neprovedive. Mali uspjesi koje je u pregovorima postigao odnose se na to da će iz fonda u koji Grčka mora uložiti svoju državnu imovinu, 25 posto biti usmjereno u poticanje grčkog gospodarstva. To je daleko premali dio, pri čemu se prikriva činjenica da će drugih 25 posto biti usmjereno u sanaciju banaka: uvijek se najprije saniraju banke, a svi paketi pomoći koje je Grčka dosad dobivala bili su usmjereni na preživljavanje banaka. U Njemačkoj je vrlo uspješno plasirana propaganda da njemački porezni obveznici rade kako bi se lijeni Grci izležavali, međutim „lijeni Grci“ nisu vidjeli gotovo ništa od svih tih milijardi. One su išle grčkim bankama, odnosno bankama u Njemačkoj i Francuskoj koje su bile grčki kreditori. Radilo se, dakle, o gušenju država stalnim nuđenjem sve novih i novih kredita, čime ih se utjerava u dužničko ropstvo. Taj je koncept, uostalom, s dosta uspjeha iskušavan još u posljednjim godinama Jugoslavije.
Kakvom vidite budućnost Grčke?
Njezin će položaj biti polukolonijalan. Grčka je već sada ustupila Bruxellesu znatno veći dio suvereniteta nego što na njega prenosi „normalna“ članica EU-a. Nove zakone mora donositi u koordinaciji s budnim kontrolorom Europske unije, državnu je imovinu prenijela u fond kojim ona neće moći upravljati, već će se sredstva iz njega dijeliti po uputama EU-a. Ustupak koji su dobili jest da sjedište fonda neće biti u Luksemburgu, kako je tražila Njemačka, nego u Ateni, što im možda može stvarati „osjećaj“ da im je imovina ipak ostala. Koliko je čitava situacija besperspektivna ilustrira i detalj da su pojedini grčki otoci stavljeni u prodaju. Prodaja Akropole, o čemu se prije nekoliko godina govorilo kao o karikaturalnom obliku rješenja grčke krize, danas nije daleko od pameti.
Kakva je budućnost grčke ljevice? Hoće li se Syriza raspasti, podijeliti u više struja? Mislite li da Cipras može opstati kao njezin predvodnik i premijer?
Sudeći po jučerašnjem glasanju u grčkom parlamentu, Syriza bi se mogla raspasti. Nekoliko desetaka njezinih zastupnika glasalo je protiv, a protiv se izjasnilo i više od 50 posto članova njezina centralnog komiteta. Ciprasova pozicija u vlastitoj stranci je bitno oslabljena. Zahvaljujući podršci opozicije, u parlamentu je dobio ono što je htio. Tu opoziciju u zapadnim semedijima sada proglašavaju „proevropskom“, što je još jedan medijski spin, jer sugerira neistinu da je Syriza protuevropska.
Kako bi se ovi događaji mogli reflektirati na odnose EU-a i Rusije? Prethodnih se mjeseci spekuliralo da Putin može pružiti političko i ekonomsko „utočište“ lijevim snagama u zemljama EU-a, što se dosad nije dogodilo.
Odnosi EU-a i Rusije ostaju nepromijenjeni, jer Rusija nije povukla niti jedan potez kojim bi pokazala želju da se direktno umiješa. Rusija je u dva navrata, kroz usta vladinih funkcionara, vrlo decentno rekla kako ima kapaciteta da pomogne Grčkoj, ako Grčka to zatraži. Cipras se iz razumljivih razloga bojao tražiti rusku pomoć: njegova zemlja već ima jedno iskustvo s pukovničkim buntom, nalazi se na osjetljivom južnom krilu NATO-a, i kada bi se pokušao osloniti na Rusiju rušilo bi ga se svim sredstvima.
Može li perspektiva lijevih političkih snaga u drugim zemljama EU-a ipak biti i u prihvaćanju ruske pomoći?
Perspektiva evropskih lijevih stranaka u prvom je redu u njihovu međusobnom povezivanju i koordiniranju njihova rada. Rusku se pomoć pritom može iskoristiti, pri čemu valja imati na umu da ni ruska, ni američka niti bilo čija pomoć ne dolazi bez protuusluge. Nju je u svakom slučaju moguće iskoristiti tek tada kada ste na vlasti.
Može li se za analizu sadašnjih zbivanja u Syrizi primijeniti termine „realpolitika“ i „realsocijalizam“ koju su historijski zaostali u drugoj polovici devedesetih? Komunističkim i drugim lijevim strankama koje su zbog dnevne pragmatike odstupale od svojih utopijskih i revolucionarnih načela prišivao se taj „real“-prefiks. Je li i Syriza sada upala u pukotinu između svojih radikalnih zasada koje se nije usudila do kraja provesti i „realpolitike“?
Apslutno jest. Nekada je postojala fraza „jurišati na nebo“, što je značilo – ići protiv svega jer ste uvjereni u ono što radite. Vremena su se promijenila, i u današnjoj Evropi više nema niti jednog državnika od formata. U njoj danas dominiraju političari srednjeg kalibra, ili malo više od toga. Radi se o obnašateljima funkcija, a vizionara nigdje nema. Nema nikoga tko bi shvatio što ovo što je napravljeno Grčkoj znači za koncept ujedinjene Evrope. Da danas u Njemačkoj postoji netko poput Willija Brandta, ili u Francuskoj netko poput Charlesa De Gaullea, stvari bi drugačije izgledale.
Zašto Evropa danas nema političare-vizionare? Jesu li stranke svojom strukturom postale takve da uslijed negativne kadrovske selekcije samo aparatčici dolaze u prvi plan?
Stranke su se promijenile u toj mjeri da su njima zavladali aparatčici, a oni ne podnose snažne osobe. Odgovaraju im ljudi koji slušaju i izvršavaju, a još je bolje kada imaju poneku mrlju u prošlosti pa ih je moguće ucjenjivati. K tome, svjetska povijest ukazuje na ciklička kretanja, s periodima u kojima su se izmjenjivale blijede i snažne političke ličnosti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Trenutno se nalazimo u periodu vrlo blijedih političara, koji dozvoljavaju da njima manipuliraju financijski centri i aparat u Bruxellesu.
tacno
