Jawaharlal Nehru, Kwame Nkrumah, Gamal Abdel Nasser, Sukarno i Josip Broz Tito – osnivanje Pokreta nesvrstanih (APWirephoto)
Kada je daleke godine 1961. prvim sastankom na vrhu u Beogradu svoje pojavljivanje na svjetskoj sceni najavio Pokret nesvrstanih, dugogodišnji šef američke diplomacije, John Foster Dulles (brat šefa obavještajne agencije CIA, Allena Dullesa) izjavio je bez ikakvog oklijevanja i bez i najmanje rezerve da je nesvrstanost nemoralna. Od onda Zemlja se okrenula mnogo puta oko svoje osovine, svijet se mijenjao i promijenio, ali čini se kao da je ta putanja razvoja i promjena išla u krugu, kao da smo se, nakon svih napora da se prevlada blokovska podjela svijeta i obuzda mahnita utrka u naoružanju, nakon razdoblja detanta, politike popuštanja napetosti, nakon završetka onog prvoga hladnoga rata i početka novoga vratili na onu izvorišnu točku iz godine 1961., naime na politiku sažetu u kratkoj tvrdnji: nemoralno je ostati po strani od svrstavanja (a točnije bi bilo reći: od postrojavanja) u globalnu antirusku koaliciju, zaogrnutu prilično prozirnim plaštem borbe za demokraciju, a protiv autokracije.
I da, nemojmo zaboraviti: ceterum censeo, Rusija je napala Ukrajinu, prekršivši time norme međunarodnoga prava i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, onda možemo dalje.
Tada, te daleke godine 1961. svijet je, s izuzetkom Washingtona i Dullesove ocjene o nemoralnosti nesvrstavanja i Hruščovljeve odluke da uoči početka beogradskog summita naredi još jednu sovjetsku pokusnu nuklearnu eksploziju, s nadom i olakšanjem dočekao i pozdravio javljanje nesvrstanih (originalno: neangažiranih). Bila je riječ o skupini zemalja, uglavnom onih iz Trećega svijeta, među kojima je, međutim, Jugoslavija kao evropska zemlja, zahvaljujući ugledu i državničkoj umješnosti svojega Predsjednika, Josipa Broza Tita, ubrzo preuzela vodeću ulogu. U narednim desetljećima Pokret je obuhvaćao, od summita do summita, sve veći broj zemalja, a njegove su se poruke slušale, i to ne samo u Ujedinjenim narodima, nego i u metropolama dviju super-sila, kao i onih država što svoju budućnost nisu nužno vidjele u pristajanju bilo uz Atlantski pakt, bilo uz Varšavski ugovor. Pa je, nazovimo to tako, uz bok Pokreta djelovala i takozvana skupina evropskih NN zemalja. I tu je vodeća bila Jugoslavija, a ono NN značilo je nesvrstane i neutralne (poput Austrije, Finske, Švedske).
Danas na pragu smo konačne mobilizacije Zapada protiv Rusije i brisanja neutralnosti kao poželjne kategorije u međunarodnim odnosima. Da je živ, John Foster Dulles danas bi mirno, ali i imperativno izjavio: ‘Neutralnost je nemoralna.’ Zapad (mislimo na političke elite i mainstream medije, navodno slobodne, a zapravo strogo kontrolirane i vođene) u pravoj je euforiji zbog toga što se Finska odrekla neutralnosti nakon gotovo osam desetljeća, a Švedska nakon dvije stotine godina. Čak i tradicionalno neutralna Švicarska počinje razmišljati o tome hoće li zadržati taj status. Drži se, za sada barem, jedino Austrija čiji je savezni kancelar izjavio kako odricanje od neutralnosti ne dolazi u obzir. Samo kao podsjetnik: Austriju na trajnu neutralnost (vojnu, što ne znači i političku) obvezuje Državni ugovor kojim su joj sile-pobjednice u Drugom svjetskom ratu, a među njima je bio i Sovjetski Savez, nakon višegodišnje okupacije vratile status samostalne zemlje.
Pogleda li se karta Evrope i pretpostavi li se da će Finska i Švedska zaista ući u NATO, jasno se vidi kako se zatvara obruč oko Rusije, za sada s izuzetkom Ukrajine koja je i postala žrtvom ruske vojne intervencije zbog ambicije da uđe u NATO. I tu dolazimo do neuralgične točke u svim aktualnim raspravama o ratu u Ukrajini, ili o ‘Putinovom ratu’, odnosno ‘ilegalnom i ničim izazvanom ruskom ratu protiv Ukrajine’, kako unisono govore zapadni političari, a za njima ponavljaju mediji. Prije kraja veljače/februara 2022. ne postoji, naime, ‘ništa’, ruska invazija nije ‘pala s neba’. Postoji prethistorija koja se nekome u vrijeme kada ginu ljudi može učiniti nevažnom, ali koju je itekako važno znati – upravo zato što zbog nje ginu ljudi, i Ukrajinci i Rusi.
Postoji rušenje legalno izabranog predsjednika Ukrajine godine 2014., postoje antivladine demonstracije na Majdanu koje su aktivno poticali neki političari sa Zapada (iz Amerike najglasnije), postoji referendum na Krimu (ma što tko o njemu mislio) i uključenje Krima u sastav Ruske federacije, postoje segregacijske mjere novih vlasti u Kijevu u odnosu na Ruse, stanovnike Ukrajine, postoji javna rehabilitacija Stepana Bandere kolaboracionista i ratnoga zločinca iz vremena Drugog svjetskog rata i postoje – napokon – desne, nimalo prikrivene neonacističke milicije što će kasnije biti uklopljene u ukrajinsku vojsku, bez da je to promijenilo njihov karakter (ili višenacionalni sastav). To samo u naznakama.
Mogli bismo dodati i spaljivanje pedesetak ljudi, protivnika novih vlasti, u opkoljenoj zgradi u Odesi, stalna bombardiranja pobunjenih oblasti Luganska i Donjecka na istoku zemlje (s tisućama mrtvih i golemim materijalnim štetama). Uz to i otvorenu izjavu Victorie Nuland, tada i sada visokopozicionirane dužnosnice u američkom ministarstvu vanjskih poslova, o tome koliko je Amerika uložila u ‘razvoj ukrajinske demokracije’ (čitaj: rušenje Predsjednika koji nije htio pristati na formulu: Ukrajina može ili s Rusijom, ili s Evropskom unijom, ali s obje – ne!), kao i njezin snimljeni telefonski razgovor s američkim ambasadorom u Kijevu o tome tko odgovara Washingtonu na kojoj poziciji u novoj vlasti Ukrajine.
I ne bismo smjeli preskočiti činjenicu da je u cilju rješavanja pobune na istoku zemlje godine 2015. u Minsku postignut sporazum koji je Kijev obvezivao na davanje značajne autonomije oblastima Donjecku i Lugansku, a kojega Ukrajina nikada nije ni pokušala realizirati, niti ju je itko sa Zapada aktivno na to poticao. Ključnu ulogu u koncipiranju Minska-2 igrala je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel, danas na ‘optuženičkoj klupi’ zbog toga što je i zagovarala i prakticirala suradnju s Rusijom. I to sve opet samo u naznakama.
To je ono najosnovnije što se mora, doslovno: mora znati prije bilo kakve rasprave o ratu u Ukrajini. I to je ono što formulu o ‘ničim izazvanom’ ratu čini teško održivom. Što – da se razumijemo – nije nikakvo opravdavanje rata, ali jest objašnjenje; pri čemu nećemo ići tako daleko da poput jednoga od rijetkih, ali ipak postojećih, zapadnih analitičara koji se usuđuju misliti vlastitom glavom i koji odbijaju da se svrstaju, kažemo kako rat u Ukrajini nije počeo godine 2022., nego da taj rat traje još od 2014.
Sve ovo, čini nam se, treba pokušati ponavljati iz dana u dan, baš kao i činjenicu da je Sovjetskom Savezu bilo obećano (ne, doduše, u pisanom obliku) da se NATO, organizacija čiji je jedini smisao postojanja bilo odupiranje Sovjetskom Savezu, neće nakon ujedinjenja Njemačke širiti prema istoku i da su se vodeći američki diplomati javno izjašnjavali protiv politike širenja, upozoravajući da će ona dovesti do rata. NATO se širio u tri vala, da bi danas, riječima Pape Franje ‘lajao pred vratima Rusije’. Novi mu je smisao postojanja konfrontacija s Rusijom i interveniranje širom svijeta, uglavnom u funkciji politike Washingtona. Zašto kažemo: pokušati ponavljati? Zato što je to gotovo nemoguće izreći, a da se trenutno ne zaradi etiketa ‘ruskog igrača’. A one ljude koji ipak pokušaju, grubo se prekida, na njihove utemeljene tvrdnje odgovara se notornim lažima. I te se laži ponavljaju, iz dana u dan.
Školski primjer ‘odlučnog obračuna’ s neistomišljenikom bio je nedavno u programu njemačke javne televizije ARD intervju s dugogodišnjim gradonačelnikom Hamburga, ministrom u vladi Helmuta Schmidta, jednim od najuglednijih socijaldemokratskih političara u Njemačkoj. Mada je 93-godišnji Klaus von Dohnany u nekoliko navrata pokušavao reći kako to, što je agresivno ‘recitirala’ voditeljica nije točno, mada je primijetio kako ona očito ima pogrešne izvore iz kojih crpi informacije, mada joj je u jednome trenutku čak i rekao: ‘Ja Vam se čudim’ i mada je njegov jedini ‘grijeh’ bio to što je objavio knjigu pod naslovom ‘Nacionalni interes’ u kojoj zastupa tezu kako je Njemačka u prvome redu odgovorna za sebe, a tek potom za sve ono ostalo, bio je izložen svojevrsnoj medijskoj inkviziciji koja se zaustavila tik pred optužbom da ‘leti na metli’, odnosno da podupire Putina.
Vrijeme je svrstavanja.
Diplomati umjesto da pregovaraju, pozivaju na naoružavanje, diplomacija kojoj je, tako je barem nekada bilo, zadatak održavati i unapređivati odnose među državama, pretvorila se u ‘uslužni servis’ vojno-industrijskog kompleksa i stratega koji i dalje žive u iluziji kako Rusiju treba ‘samo još malo gurnuti’, pa da ostvare ono o čemu se u prvim danima rata još šutjelo, a što se sada otvoreno govori: da vojno, politički i ekonomski tako oslabe Rusiju da nikada više ne bude sposobna poduzeti išta sličnoga ratu u Ukrajini; pri čemu je naglasak na ‘oslabiti vojno, politički i ekonomski Rusiju’.
Evropska unija, odnosno Evropa, pristala je, i to je nešto što treba stalno ponavljati, biti svedena na ulogu američkog ‘pomoćnog igrača’, pri čemu joj se koliko perfidno, toliko i ponižavajuće daje do znanja što se od nje očekuje, dodjeljivanjem Britaniji, jedinoj zemlji što je do sada napustila Evropsku uniju, zadatak da bude pokretačka snaga u svrstavanju Evrope. Jednoga će se dana možda saznati koliko je milijuna i stotina milijuna dolara uloženo u medijsko-propagandni rat, bez kojega svrstavanje kakvome svjedočimo ne bi bilo moguće, rat koji je gotovo jednako važan koliko i onaj stvarni, u kojemu – doduše – danas ne ginu ljudi, ali koji stvara uvjete u kojima će ljudi ginuti sutra.
Odricanje od neutralnosti, njezino implicitno proglašavanje nemoralnom (jer u to da su Švedska i Finska, bilo akutno, bilo trajno ugrožene od Rusije može zaista povjerovati samo netko potpuno ispranog mozga), to nije, niti bi smjela biti budućnost Evrope. Stari kontinent imao je šansu postati uzorom kako po uređenju odnosa između svojih država članica, tako i po gajenju duha tolerancije, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Imao je šansu postati kontinentom mira, a ne poprištem novog konfrontiranja i spuštanja željezne zavjese kakvu nismo vidjeli ni u doba onoga prvoga hladnog rata. Imao je šansu postati respektabilnim i samostalnim faktorom na svjetskoj sceni. Da, šansu je imao i tu je šansu svrstavanjem, bespogovornim, poslušničkim i ‘u korist vlastite štete’ proigrao.
Zauvijek? Oni koji uživaju u tome da su svrstani, koji likuju zbog sve očitije dominacije desno-konzervativnih snaga, oni koji su uvjereni, ili su ih uvjerili kako može, smije i mora postojati samo unipolarni svijet s jednom, bogomdanom silom kao hegemonom, odgovorit će na to pitanje svakako potvrdno.
A oni ostali? Njih, naime, ima, još uvijek ih ima. Pita li njih itko još išta? I što je još važnije: sluša li njih itko? Imaju li šanse, smiju li uopće progovoriti? Jer, ako prihvatimo tezu da je neutralnost danas nemoralna, kao što se davnih godina tvrdilo za nesvrstanost, onda je nemoralno i reći ma i jednu riječ protiv svrstavanja.
Ili?
