Dana 23. lipnja poslao sam e-mailom jedno pismo. Ni prijetnju, ni pamflet, ni jeftinu lamentaciju, već jasno artikuliran, konstruktivan prijedlog, svojevrsni poziv na dijalog i suradnju. Adresirao sam ga predsjedniku Gradskog vijeća Slavonskog Broda, gosp. Hrvoju Andriću, njegovom zamjeniku gosp. Tomislavu Tekiću i, naravno, gradonačelniku, gosp. Mirku Duspari.
Pismo je, s dozom poštovanja i građanske odgovornosti, sadržavalo niz konkretnih i aktualnih prijedloga, upravo ono na što je gradonačelnik sam, u jesen prošle godine, pozvao građane. Sjećate se? Tiskani listići, parole o participaciji, sve uz poruku: „Pomozite nam da upravljamo gradom boljim prijedlozima.“ Pa evo, jedan građanin se javio. Napisao. Poslao. Učinio što su tražili.
I što se dogodilo?
Ništa.
Baš ništa.
Ni slova.
Ni „primili smo“. Ni „hvala, uzet ćemo u obzir“.
Ni ono birokratski sterilno „vaš mail je zaprimljen pod urudžbenim brojem XY“.
Ni „primili“.
Ni „zaprimili“.
Ni „neka, Pupiću, lijepo od vas, ali ne da nam se“.
Ni automatski odgovor. Ni emotikon.
Tišina. Komorna, gusta, disciplinirana tišina. Šutnja koja bi možda čak imala stila da nije znak potpunog ignoriranja.
Tišina.
A onda 25. lipnja, sbperiskop.hr je moje otvoreno pismo objavio. I što se tada dogodilo? Opet ništa. Jer kad izostane politička volja, arogancija se pretvara u šutnju.
A šutnja nije samo neljubaznost. Ona je nepriznavanje.
Razočaran sam, da, ali ne iz osobnih pobuda. Ovo pismo sam napisao jer vjerujem u ozbiljnost lokalne samouprave, jer smatram da građanin ima ne samo pravo, nego i obvezu govoriti, pitati, predlagati. Ako vi iz gradske vlasti ne čujete kad vam se govori normalnim tonom, hoćete li čuti tek kad se povisi?
Ne očekujem tapšanje. Ne tražim priznanje. Samo minimum civiliziranog odgovora. Jer kad se ni to ne dobije, to je poruka sama po sebi. Žalosna. Gorka. I, bojim se, sistemska. Da, radi se o sustavnoj gluhoći gradske vlasti.
Tomislav Pupić, građanin Slavonskog Broda, umirovljenik, dragovoljac domovinskog rata, HRVI
