Ne, nisu jasenovačke žrtve, njih više od 80.000 tisuća, zaslužile da to jezivo ustaško stratište bude danas mjesto sramote, jer je takozvani Memorijalni centar namjerno zapušten, pretvoren u ublaženu prezentaciju stvarnih događaja, s ciljem da se Jasenovac doživljava kao radni logor, a ne mjesto rasnog istrjebljenja. Zato se tu mogu vidjeti cigle koje su logoraši izrađivali, ali ne i noževi, sjekire, s kojima su žrtve mahom likvidirane. Propada i jasenovački spomenik žrtvama zločina, ali sjaji zato nedaleko logora mramorna pohvala zločincima s natpisom Za dom spremni. Nema edukacije o jasenovačkom genocidu, niti školskih posjeta, i nije to prostor obrazovanja i suočenja s mračnom prošlošću, nego tek mrska točka ciničnog pijeteta hrvatske nacionalističke elite, mjesto koje godišnje posjeti tek nekoliko tisuća ljudi, uglavnom stranaca.
Mala je to, slučajna, ulica u centru Zagreba. U njoj kafić-dva, a između šljaštećih reklama i bankomata, onako skriven, jedva vidljiv, skromni je spomenik dvjema istinskim heroinama hrvatskog antifašističkog pokreta. Taj se sitni pasaž od prije nekoliko godina ponovo zove Prolaz sestara Baković, kažem ponovo, jer su devedesetih u euforičnom vrtlogu povratka Hrvata na svoja vjekovna ognjišta i raskida s mrskom Jugoslavijom, sestre izgubile pravo na sjećanje, čak i uličicom veličine podužeg hodnika. I teško da baš puno Hrvata uopće zna tko su bile sestre Baković i čime su zaslužile, doduše zapuštene, biste koje se jedva naziru u središtu njihova grada. No, kako bi i mogli znati u zemlji u kojoj se godinama zatire svaki spomen na antifašizam, u zemlji u kojoj se, makar je bila članica antifašističke alijanse u Drugom svjetskom ratu, ni ove godine neće ničim službenim obilježiti 9. maj, svjetski Dan pobjede nad fašizmom.
A bile su Rajka i Zdenka Baković upravo oličenje onoga najboljega što je dao hrvatski antifašizam, djeca dobro stojeće zagrebačke obitelji, od kojih je četvero bilo angažirano u pokretu otpora. Brat Jerko bio je član Komunističke partije od 1939., ilegalac i aktivist, kojega će 1941. ustaše strpati u logor Jasenovac. Rajka i Zdenka Baković, mlade i odvažne cure, držat će u centru Zagreba, fašistima pod nosom, kiosk kao tajno mjesto susreta komunista i razmjene informacija, sve po nalogu sekretara CK KPJ, Rade Končara. Slušala sam mnogo o setrama Baković od svoga oca koji se, kao prijeratni ilegalac i član pokreta otpora, družio s Rajkom i Zdenkom i skrivao u njihovom obiteljskom stanu. I o njihovoj strašnoj smrti… Preci onih koji su i ovih dana opstruirali obilježavanje proboja preživjelih logoraša Jasenovca, mašući ustaškim zastavama, uhapsili su Rajku, te je do smrti mučili punih pet dana. Za sestru Zdenku vjeruje se da je izmučena skočila s trećeg kata zgrade Ustaške nadzorne službe. Ili su je preci onih koji danas legaliziraju ustaški pozdrav Za dom spremni naprosto bacili kroz prozor s istim pozdravom na usnama. Kakogod, nijedna od sestara nije progovorila, nisu odale nikoga od svojih suboraca. Inače, obitelj Baković jednom je davno s Brača otišla u Boliviju, tamo se otac obogatio, tamo su rođena sva djeca, od tamo su se vratili u Zagreb, tu su od fašista nastradale Rajka i Zdenka. Tamo, međutim, u bolivijskom Oruru, rodnom gradu sestara Baković, jedna od najvećih avenija nosi ime upravo Rajke Baković.
A Zagreb? Hrvatska? Zagreb će im, eto, jedva posvetiti mali, sivi prolaz, zakloniti biste, prepustiti ih zaboravu. Uostalom, to je grad koji svoj Dan slavi 31. maja, a ne kao nekad 8. maja kada su partizani oslobodili glavni grad Hrvatske. I to je država koja odbija pokroviteljstvo nad Danom pobjede nad fašizmom što ga slave Pariz, London, Moskva… i Berlin, ali će zato ogroman novac trošiti na slavljenje Bleiburga, mjesta gdje su se predali hrvatski kvislinzi. To je država u kojoj su po treći put održane tri odvojene komemoracije u konclogoru Jasenovac zato jer Srbi i Židovi odbijaju prisustvovati službenoj komemoraciji upravo zbog nedavne vladine odluke da se ustaški pozdrav Za dom spremni ipak smije prigodno koristititi. To je država u kojoj je premijer, bez predsjednice države, opet mrzovoljno u pratnji tek stotinjak činovnika pohodio Jasenovac, upućujući Srbima, Židovima i partizanima, koji ne žele biti pokriće njegovom prigodnom antifašizmu, drski prijekor kako „žrtve to nisu zaslužile“.
Ne, nisu jasenovačke žrtve, njih više od 80.000 tisuća, zaslužile da to jezivo ustaško stratište bude danas mjesto sramote, jer je takozvani Memorijalni centar namjerno zapušten, pretvoren u ublaženu prezentaciju stvarnih događaja, s ciljem da se Jasenovac doživljava kao radni logor, a ne mjesto rasnog istrjebljenja. Zato se tu mogu vidjeti cigle koje su logoraši izrađivali, ali ne i noževi, sjekire, s kojima su žrtve mahom likvidirane. Propada i jasenovački spomenik žrtvama zločina, ali sjaji zato nedaleko logora mramorna pohvala zločincima s natpisom Za dom spremni. Nema edukacije o jasenovačkom genocidu, niti školskih posjeta, i nije to prostor obrazovanja i suočenja s mračnom prošlošću, nego tek mrska točka ciničnog pijeteta hrvatske nacionalističke elite, mjesto koje godišnje posjeti tek nekoliko tisuća ljudi, uglavnom stranaca.
Sjećam se zato posjeta Sachsenhausenu, prvom nacističkom logoru, nedaleko Berlina, gdje su strava, muka i sva odvratnost fašizma do najgorih detalja reproducirani i opipljivi, dostatni da bi se prezreli svi bivši i sadašnji fašisti koji su polako zauzeli nezanemariv politički i javni prostor Hrvatske. A u Sachsenhausenu je ubijeno trostruko manje „neprijatelja“ nego u hrvatskom Jasenovcu. Nijemci su, međutim, svoje suočavanje sa zlom nacizma započeli već šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok se Hrvatska idiotski odriče svoje bolje, antifašastičke prošlosti za račun one mračne, ustaške, vješto inducirane u čitav javni prostor. I zato Jasenovac nikada nije postao mjesto sjećanja i upozorenja. Nego memljivi toponim tragičnog društvenog zaborava.
tacno
Mala je to, slučajna, ulica u centru Zagreba. U njoj kafić-dva, a između šljaštećih reklama i bankomata, onako skriven, jedva vidljiv, skromni je spomenik dvjema istinskim heroinama hrvatskog antifašističkog pokreta. Taj se sitni pasaž od prije nekoliko godina ponovo zove Prolaz sestara Baković, kažem ponovo, jer su devedesetih u euforičnom vrtlogu povratka Hrvata na svoja vjekovna ognjišta i raskida s mrskom Jugoslavijom, sestre izgubile pravo na sjećanje, čak i uličicom veličine podužeg hodnika. I teško da baš puno Hrvata uopće zna tko su bile sestre Baković i čime su zaslužile, doduše zapuštene, biste koje se jedva naziru u središtu njihova grada. No, kako bi i mogli znati u zemlji u kojoj se godinama zatire svaki spomen na antifašizam, u zemlji u kojoj se, makar je bila članica antifašističke alijanse u Drugom svjetskom ratu, ni ove godine neće ničim službenim obilježiti 9. maj, svjetski Dan pobjede nad fašizmom.
A bile su Rajka i Zdenka Baković upravo oličenje onoga najboljega što je dao hrvatski antifašizam, djeca dobro stojeće zagrebačke obitelji, od kojih je četvero bilo angažirano u pokretu otpora. Brat Jerko bio je član Komunističke partije od 1939., ilegalac i aktivist, kojega će 1941. ustaše strpati u logor Jasenovac. Rajka i Zdenka Baković, mlade i odvažne cure, držat će u centru Zagreba, fašistima pod nosom, kiosk kao tajno mjesto susreta komunista i razmjene informacija, sve po nalogu sekretara CK KPJ, Rade Končara. Slušala sam mnogo o setrama Baković od svoga oca koji se, kao prijeratni ilegalac i član pokreta otpora, družio s Rajkom i Zdenkom i skrivao u njihovom obiteljskom stanu. I o njihovoj strašnoj smrti… Preci onih koji su i ovih dana opstruirali obilježavanje proboja preživjelih logoraša Jasenovca, mašući ustaškim zastavama, uhapsili su Rajku, te je do smrti mučili punih pet dana. Za sestru Zdenku vjeruje se da je izmučena skočila s trećeg kata zgrade Ustaške nadzorne službe. Ili su je preci onih koji danas legaliziraju ustaški pozdrav Za dom spremni naprosto bacili kroz prozor s istim pozdravom na usnama. Kakogod, nijedna od sestara nije progovorila, nisu odale nikoga od svojih suboraca. Inače, obitelj Baković jednom je davno s Brača otišla u Boliviju, tamo se otac obogatio, tamo su rođena sva djeca, od tamo su se vratili u Zagreb, tu su od fašista nastradale Rajka i Zdenka. Tamo, međutim, u bolivijskom Oruru, rodnom gradu sestara Baković, jedna od najvećih avenija nosi ime upravo Rajke Baković.
A Zagreb? Hrvatska? Zagreb će im, eto, jedva posvetiti mali, sivi prolaz, zakloniti biste, prepustiti ih zaboravu. Uostalom, to je grad koji svoj Dan slavi 31. maja, a ne kao nekad 8. maja kada su partizani oslobodili glavni grad Hrvatske. I to je država koja odbija pokroviteljstvo nad Danom pobjede nad fašizmom što ga slave Pariz, London, Moskva… i Berlin, ali će zato ogroman novac trošiti na slavljenje Bleiburga, mjesta gdje su se predali hrvatski kvislinzi. To je država u kojoj su po treći put održane tri odvojene komemoracije u konclogoru Jasenovac zato jer Srbi i Židovi odbijaju prisustvovati službenoj komemoraciji upravo zbog nedavne vladine odluke da se ustaški pozdrav Za dom spremni ipak smije prigodno koristititi. To je država u kojoj je premijer, bez predsjednice države, opet mrzovoljno u pratnji tek stotinjak činovnika pohodio Jasenovac, upućujući Srbima, Židovima i partizanima, koji ne žele biti pokriće njegovom prigodnom antifašizmu, drski prijekor kako „žrtve to nisu zaslužile“.
Ne, nisu jasenovačke žrtve, njih više od 80.000 tisuća, zaslužile da to jezivo ustaško stratište bude danas mjesto sramote, jer je takozvani Memorijalni centar namjerno zapušten, pretvoren u ublaženu prezentaciju stvarnih događaja, s ciljem da se Jasenovac doživljava kao radni logor, a ne mjesto rasnog istrjebljenja. Zato se tu mogu vidjeti cigle koje su logoraši izrađivali, ali ne i noževi, sjekire, s kojima su žrtve mahom likvidirane. Propada i jasenovački spomenik žrtvama zločina, ali sjaji zato nedaleko logora mramorna pohvala zločincima s natpisom Za dom spremni. Nema edukacije o jasenovačkom genocidu, niti školskih posjeta, i nije to prostor obrazovanja i suočenja s mračnom prošlošću, nego tek mrska točka ciničnog pijeteta hrvatske nacionalističke elite, mjesto koje godišnje posjeti tek nekoliko tisuća ljudi, uglavnom stranaca.
Sjećam se zato posjeta Sachsenhausenu, prvom nacističkom logoru, nedaleko Berlina, gdje su strava, muka i sva odvratnost fašizma do najgorih detalja reproducirani i opipljivi, dostatni da bi se prezreli svi bivši i sadašnji fašisti koji su polako zauzeli nezanemariv politički i javni prostor Hrvatske. A u Sachsenhausenu je ubijeno trostruko manje „neprijatelja“ nego u hrvatskom Jasenovcu. Nijemci su, međutim, svoje suočavanje sa zlom nacizma započeli već šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok se Hrvatska idiotski odriče svoje bolje, antifašastičke prošlosti za račun one mračne, ustaške, vješto inducirane u čitav javni prostor. I zato Jasenovac nikada nije postao mjesto sjećanja i upozorenja. Nego memljivi toponim tragičnog društvenog zaborava.
tacno
