Topovsko meso

Ako u HDZ-u kolektivno nisu prešli granicu ruba pameti, a nisu, eno ih na vlasti, onda su opet pokazali da su najozbiljnija politička organizacija u Hrvatskoj. Nakon što su opravdali tvrdnju Radimira Čačića kako ne znaju raditi, ali znaju dobivati izbore, demonstrirali su i koliko su dobro – i to na primjeru Zorana Milanovića! – naučili lekciju o famoznoj prvoj godini mandata kao najrizičnijoj za gubitak podrške birača.

Pamtite, valjda, kako je one 2011. dočekana Kukuriku koalicija: s potporom na kakvoj bi im i Tuđman zavidio u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, općom spremnošću na žrtvovanje u ime bolje, svijetle, ali skore budućnosti i očekivanjima da nakon prvih osam radnih sata Milanovićevih ministara sve bude bolje nego ikad, s mogućnošću daljnjeg poboljšanja.

Nije trebalo puno da se o Socijaldemokratskoj partiji, temeljnoj u tom savezu, počne govoriti kao o stranci koja je najbrže razočarala svoje birače. Da je Kukuriku koalicija već u jesen te 2011. morala na kakve izvanredne izbore, imala bi, u najboljem slučaju, malo više zastupnika od MOST-a prije raspada. Nešto kasnije, 2013., na lokalnim izborima, doživjeli su poraz koji je imao malo veze s rezultatima rada njihovih općinskih i gradskih ispostava, a puno više bio reakcija na ona famozna, iznevjerena i nerealna očekivanja.

Pucalo se, sve u svemu, po Milanoviću tada iz svih oruđa i oružja, krv su mu, redom, pili prominentni simpatizeri, liberalni mediji, po prirodi stvari i oporba, građanstvo šokirano činjenicom da, eto, nekome trebaju godine za promjenu svega, od visine realno prosječne plaće, do očitovanja o tome voli li više Severinu ili Rozgu.

Dva, tri dana prije nego što će novi prvi ministar, Tihomir Orešković, dobiti saborsku potporu, napokon su objavljena imena njegovih – kao njegovih, jer većinu nije sreo u putu – ministara, a dva su odmah, kako se to kaže, uzbunila javnost. Riječ je, je li, o novom ministru kulture, dr. Zlatku Hasanbegoviću i ministru branitelja Miji Crnoji.

Potonji je, što će, ne može protiv sebe, potrčao da potroši svojih pet minuta slave i najavio nekakve registre agresora, izdajnika nacionalnih interesa, antihrvatski nastrojenih pčela i bumbara, što su s jedva skrivenim podsmijehom komentirali čak i neki njegovi kolege. Crnojini kapaciteti su, u najkraćem – duljiti o njemu ne vrijedi, nema se na osnovu čega – skromni, samo što za voditi Ministarstvo branitelji neki veći i ne trebaju, pogotovo kada je na vlasti HDZ. Tada, nekim čudom, branitelji nemaju problema s eventualnim redukcijama socijalnih prava, političke privilegije ne traže, ćirilica ih smeta u mjeri u kojoj su Ognjen Sviličić ili Antonio Nuić spremni snimiti Bitku na Čikoli ili Mirka bez Slavka...

Zlatko Hasanbegović je, međutim, puno obrazovaniji, rječitiji i oćenito pametniji od Crnoje. S njim se lako neslagati i jednako teško polemizirati. Ozbiljan je, samouvjeren, krut i ljutit. Malo drugačije rečeno: pokušati objasniti nešto Miji Crnoji, ćorav je posao; objašnjavati se s Hasanbegovićem, e to je težak rad bez obzira na količinu raspoloživih činjenica.

No, koliko god jesu različiti, toliko je im je uloga slična: privukli su pažnju, iziritirali onaj dio javnosti nesklon desnici, uzbunili iste one što su se teško razočarali Zoranom Milanovićem nakon prvih trideset šest sati njegove vladavine. U isto vrijeme, osigurali su mir Tihomiru Oreškoviću i, kako njegovim ključnim ministrima, tako i onima čije imenovanje potvrđuje tezu prema kojoj Hrvatska ulazi u treću fazu takozvane doktrine šoka. Prije svih ministru gospodarstva, čije su reference kao i gospodarstvo  – dakle, klimave; ali i ministra turizma, grane o kojoj ovisimo s tendencijom da zbog toga izvisimo.

Nova Vlada, kako je primijetio Ivan Lovrinović na onoj dugoj sjednici Sabora, odrekla se svih famoznih reformi na čijem su zagovaranju potporu dobili, prvo Most, pa onda dijelom i HDZ, stranka koja sebi zbog infrastrukture, organiziranosti i brojnosti članstva može dopustiti da program rada napiše na kutiji cigareta. Paralelno, prvi je ministar potrčao da se dodvori bankarima, jedva čeka posjet iz MMF-a, uporno dokazujući da ne razumije kako se država ne može voditi kao tvrtka, između ostaloga i zato što je vrlo često interes kapitala suprotan onome javnom, ma koliko se tvrdilo suprotno.

Hrvatska je, znamo, tko ne zna, njemu pomoći nema, uspješno – uvjetno rečeno, naravno - prošla deindustrijalizaciju, još se, iz ugla kreditora gledano, bolje zadužila: tako i toliko da imamo za kamate – još koji dan. Sada neminovno slijedi rasprodaja obiteljskog srebra, pa mjere štednje i napokon javno priznanje potpunoga gubitka monetarnog suvereniteta, nakon čega je, ako već nije, bilo kakva druga samostalnost privid.

Tihomir Orešković je u svom drugom izlasku pred zastupnike, na opaske da će služiti krupnom kapitalu i korporativnim interesima, skoro s prezirom rekao kako je nuspojava demokracije i slobodan govor o tome. No, ničim nije poljuljao sumnje u vlastitu ulogu izvršitelja radova njihovih interesa. I to radova u miru od javnosti kojoj su, recimo tako, podmetnuti Crnoja i Hasanbegović: samo što će prvi brzo sagorjeti – čim progovori, on rasplamsa vatru koju je ispod sebe potpalio. Zagrebački povjesničar trajat će, naravno, dulje i po defaultu skretati fokus sa završnog procesa rasprodaje javnih dobara.

Ne znači to, naravno, kako od Hasanbegovića treba okrenuti glavu, sasvim suprotno, ali znači da treba gledati i u drugim smjerovima. Nužna je ovdje rasprava o prošlosti – s kojom se desetljećima, prema riječima Hrvoja Klasića, ne suočavamo, nego se obračunavamo – makar bila inicirana upravo zbog obračuna; ali ništa manje nije važno učiniti sve da Timov najuži tim nema mira dok pokušava dovršiti davno započeti posao, rješavajući se stresa kreiranjem klime u kojoj će se činiti da i Drugi svjetski i Domovinski rat traju i traju...